Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-16/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Sanji Prosenici, u pravnoj stvari tužitelja ABC iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnici LR, dipl. iur., protiv tuženika NM iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnici FR, dipl. iur., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Pn-44/2024-7 od 3. svibnja 2024., 31. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja ABC i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Pn- 44/2024-7 od 3. svibnja 2024.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

«Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku NM [adresa], [osobni identifikacijski broj], da tužitelju ABC, [adresa], [osobni identifikacijski broj], na ime naknade štete plati iznos od 1.039,86 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od počevši od 15.12.2022. g. pa do 31.12.2022., po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i naknaditi prouzročene parnične troškove, a sve to u roku od 15 dana.“»

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka jer je odbio tužitelja s obrazloženjem da nije dokazao visinu štete primjenom odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Tužitelj smatra da je Zakon o mirovinskom osiguranju u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu lex specialis i lex posterior. U čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu istaknuto je da se Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje naknađuje stvarna šteta prema propisima koji uređuju pravila o mirovinskom osiguranju, dakle da je svrha navedenog zakona naknada pretrpljene štete tužitelju od strane tuženika, a ne od osiguranika tuženika. Isto tako ističe da je opća svrha navedenog Zakona da osiguranici budu osigurani od obveze vraćanja štete nastale u prometnoj nezgodi koja bi dovela u pitanje osobnu egzistenciju, kao i da osobe kojima je nanesena šteta budu sigurni da će im se nastala šteta podmiriti. Obzirom da je pravo na naknadu štete po čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu osigurano samo u propisu, ali ne i u praksi, dovelo je do situacije da se takvim tumačenjem osiguravajuća društva oslobađaju naknade štete, i sav teret prebaci na osiguranika osiguravajućeg društva koji je policu osiguranja sklopio uzalud. Međutim, primjenom odredbi čl. 161. do 164. Zakona o obveznom mirovinskom osiguranju, tužitelj osigurava prihod s osnove naknade štete u općem interesu, odnosno interesu svih sadašnjih i budućih korisnika prava iz mirovinskog osiguranja te su postupanja tužitelja uređena Zakonom o mirovinskom osiguranju na temelju kojeg je tužitelj dužan pokrenuti, voditi i naplatiti postupke naknade štete. Svako ograničavanje prava tužitelja na naknadu štete je protivno odredbama navedenog Zakona. Zbog toga i nema pravne norme kojom bi se ograničilo pravo tužitelja zahtijevati naknadu štete sve dok traje isplata tih davanja. U ovom predmetu ne radi se o tužbi oštećenika po polici osiguranja, već se radi o tužbi institucije javnog prava (tužitelj je javna ustanova na koju se prenesene javne ovlasti u rješavanju o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja), kod koje neposredno po zakonu nastaju odgovarajući pravni odnosi. Slijedom navedenog tužitelj predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu tužitelja, na način da u cijelosti preinači pobijanu presudu, podredno da predmet vrati na ponovan postupak prvostupanjskom sudu

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. U konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti, jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 eura (10.000,00 kuna), a sukladno čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), a prema odredbi 467. st. 1. ZPP presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., osim zbog povrede iz članka 354. st. 2. točke 3. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

6. Suprotno žalbenim navodima, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, stoga što pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući da je izreka iste razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Nadalje, nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

8. Predmet spora u prvoj fazi postupka je bio zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 1.039,86 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. prosinca 2022.

9. Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da:

- nije sporna činjenica nastanka štetnog događaja - prometne nezgode od 15. svibnja 1992.

- činjenica da je vozilo registracijskih oznaka [registarska oznaka] vrijeme štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, dakle nesporna je pasivna legitimacija tuženika,

- činjenica da je vozač tog vozila osiguranog kod tuženika ER kriv za nastanak predmetnog štetnog događaja,

- činjenica da je osiguranik tužitelja ŠR ozlijeđen u predmetnom štetnom događaju, da mu je rješenjem tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovnu zbog posljedica prometne nezgode, odnosno zbog ozljede izvan rada

- nije sporno da je tuženik naknadio štetu tužitelju za prethodna utužena razdoblja sukladno pravomoćnim sudskim presudama već da je

- sporno pripada li tužitelju pravo na naknadu štete na ime isplaćenih invalidskih mirovina osiguraniku ŠR za utuženo razdoblje u cijelosti sukladno Zakonu o mirovinskom osiguranju ili u razmjernom iznosu sukladno Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu.

10. Nadalje, iz spisa predmeta slijedi da je prvostupanjski sud pobijanom presudom odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja s pozivom na odredbu čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, 155/23, - dalje u tekstu: ZOOP) s obrazloženjem kako tužitelj nije dokazao postojanje razlike između iznosa invalidske mirovine koja je isplaćivana osiguraniku tužitelja i iznosa koji bi mu bili isplaćeni kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu, pritom naglašavajući činjenicu da je tužitelj odustao od dokaznog prijedloga za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja kojim je trebalo dokazati točan izračun razmjernog dijela mirovine u skladu sa odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP

11. Dakle, u ovoj fazi postupka ostala je sporna primjena materijalnog prava odnosno da li se predmet spora ima raspraviti primjenom odredbi Zakonu o mirovinskom osiguranju kako tvrdi tužitelj ili primjenom odredbi ZOOP kao posebnog zakona, a kako to tvrdi tuženik.

12. Naime, odredbom čl. 161. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22, dalje: ZMO) određeno je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, te da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz toga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, pa između ostalog novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu (st. 2. toč. 1.).

13. Međutim, odredbom čl. 27. ZOOP propisano je:

„(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

(3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

(5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“.

14. Ukazati je na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je zauzeto pravno shvaćanje, pa između ostalih i u odluci broj Rev-552/2022 od 17. svibnja 2022. u kojoj je predmet zahtjeva bila naknada štete s naslova isplate mirovine isplaćene u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 31. listopada 2020., - da je za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode te da prije svega treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalih i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama ZOOP. Također da osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to ZOOP.

15. Nadalje, kako je riječ o obveznom osiguranju u prometu, a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena ZOOP to se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP.

16. Člankom 8. st. 1. ZOOP reguliran je „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“, a ta odredba glasi: „Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.“

17. Prema tome, trebalo je odlučiti primjenom odredbi ZOOP i to čl. 27. ZOOP koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“.

18. Također je ukazati na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev-1052/2023-3 od 20. prosinca 2023. koje upućuje na primjenu odredbi ZOOP s obrazloženjem da se taj Zakon primjenjuje kada se odgovornost osiguratelja temelji na odredbama ZOOP, da taj Zakon uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane ZOMO koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Radi toga, kao posebniji, valja primijeniti ZOOP.

19. Suprotno žalbenim navodima tužitelja u potonjoj presudi Vrhovni sud obrazlaže i to da je činjenica da je ZOMO kasniji zakon, ali kako je ZOOP posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori. Također slijedi i to da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZOMO iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP kojima je uređena odgovornost osiguratelja, da nije bilo zapreke da se donošenjem ZOMO stave izvan snage odredbe ZOOP koje nisu usklađene s odredbama ZOMO u pogledu odgovornosti osiguratelja.

19.1. Isto tako, suprotno žalbenim navodima, naglašava se odredba čl. 2. st. 1. ZPP koja propisuje da sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, dok su stranke u postupku dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (čl. 7. st. 1. ZPP), a kako to konstatira i sam sud prvog stupnja u obrazloženju presude u vidu dokazivanja razmjernog iznosa mirovine, a s čime se slaže i ovaj sud drugog stupnja.

20. Dakle, prema čl. 27. ZOOP obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, pa kako iz spisa predmeta ne slijedi da bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, ( obzirom da je tužitelj odustao od provedbe dokaza financijskog-knjigovodstvenog vještačenja na pripremnom ročištu 23. travnja 2024.), to je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

21. Slijedom navedenog, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu kako je to odlučeno u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Zadru, 31. siječnja 2025.

Sutkinja

Sanja Prosenica