REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. 83 P-3964/2024-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Blaženka Butigan Matić u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, protiv tuženika EUROHERC osiguranje - dioničko društvo za osiguranje imovine i osoba i druge poslove osiguranja, OIB 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, zastupanog po punomoćniku Ivici Ćosiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 20. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnice tužitelja VI, diplomirane pravnice i punomoćnika tuženika Ivana Glavaša, odvjetnika, dana 31. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I./ Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranju d.d., OIB: 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, da isplati tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje OIB 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, iznos od 111.078,12 kn, sa pripadajućom kamatom koja teče od 4. ožujka 2020. pa do isplate, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tukućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II./ Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

III./ Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.850,42 EUR sa zateznom kamatom počev od 31. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 4. ožujka 2020. navodi kako je osiguranik Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje UI zadobio teške tjelesne povrede u prometnoj nesreći koja se dogodila 7. svibnja 2011. na državnoj cesti A1 Zagreb-Split, a iz zapisnika o očevidu Policijske uprave ličko-senjske, Policijske postaje Otočac je vidljivo da je navedenu nesreću skrivio osiguranik tuženika HI upravljajući u alkoholiziranom stanju vozilom reg. oznake [registarska oznaka] osiguranim policom broj [broj police]. Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Gospiću broj K-195/2011 od 24. srpnja 2013. imenovani je proglašen krivim budući je postupio protivno odredbama čl. 199. st. 2, čl. 12. st. 4. i čl. 34. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, te u alkoholiziranom stanju pri koncentraciji od najmanje 1,34 g/kg alkohola u krvi. Upravo zbog alkoholiziranosti i nesposobnosti za sigurnu vožnju ušao automobilom u desnu prometnu traku koja je zbog radova na cesti bila zatvorena za promet i propisno označena prometnom signalizacijom za zatvaranje prometnog toga, gdje je prednjom stranom vozila udario u jedan marker za razdvajanje smjerova vožnje, a potom nakon 260 metara prednjom stranom vozila udario UI koji je na tom dijelu izvodio radove, kojom prilikom je UI zadobio teške tjelesne povrede u vidu amputacije desne potkoljenice i prijeloma desne nadlaktice i podlaktice. Rješenjem broj 112125 od 11. svibnja 2012. priznato je osiguraniku tužitelja pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, a kao uzrok invalidnosti je utvrđena ozljeda na radu jer se nesreća dogodila za vrijeme redovnog radnog vremena. U navedenoj nesreći je zadobio teške tjelesne povrede u vidu amputacije desne natkoljenice i prijeloma desne nadlaktice i podlaktice. Za ranije za razdoblje isplate mirovine zaključno do 30. travnja 2015. donijeta je nepravomoćna presuda. Tužitelj je nastavio isplaćivati invalidsku mirovinu svom osiguraniku, te je tako nastala nova šteta isplatom invalidske mirovine u razdoblju od 1. svibnja 2015. do 31. prosinca 2019. u iznosu od 111.078,12 kn, a temeljem kojeg tužitelj ima pravo od odgovorne osobe naknaditi štetu u punom iznosu (čl.161.st.2.t.1. ZOMO-a).

2. Tuženik odgovoru na tužbu navodi kako priznaje da se dana 07. svibnja 2011. dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo reg. oznake [registarska oznaka], za koje je vlasnik u trenutku nezgode imao kod tuženika sklopljen – temeljem članka 22. stavak 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu1 (dalje u tekstu: ZOOP/05) – ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama zbog: a) tjelesne ozljede, b) smrti, c) narušavanja zdravlja i d) uništenja ili oštećenja stvari. Tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti i u tom pravcu ukazuje kako je u konkretnom slučaju osnovanost potraživanja tužitelja potrebno prosuđivati primjenom odredbe čl.27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09; u daljnjem tekstu ZOOP), jer je to jedini zakon po kojem se mogu utvrđivati obveze tuženika u naknadi štete, a obzirom na njegov pravni status osiguratelja od obvezne automobilske odgovornosti za štete počinjene trećim osobama. Postojanje i opseg obveze tuženika, kao osiguratelja vozila na koje se ukazuje tužbom, regulirana je odredbom čl. 27. ZOOP, kojom odredbom se, pored prava na regres, regulira i pitanje opsega naknade štete zavoda koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog, prema odgovornom osiguratelju). Pravilnom primjenom materijalnog prava čl.27. ZOOP-a potrebno je utvrditi stvarnu štetu za koju tuženik odgovara po polici automobilske odgovornosti. Članak 27. (1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. (2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Dakle, obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine osiguranika tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog povrede na radu, što se u predmetnom slučaju nije ispunilo obzirom nije sporno da je uzrok umirovljena osiguranika tužitelja upravo ozljeda na radu radi koje joj je nastala invalidnost i profesionalna nesposobnost za rad. U potkrjepu iznijetom tuženik ukazuje na recentna pravna shvaćanja revizijskog suda u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u predmetnom slučaju, obzirom se i u predmetnoj tužbi navodi da je osiguraniku UI rješenjem tužitelja od 11.05.2012.g. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu. Razvidno je iz izloženih pravnih shvaćanja revizijskog suda da su obveze i opseg obveza društava za osiguranje po policama osiguranja od autoodgovornosti regulirane su isključivo i jedino odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu («Narodne novine» 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013 – u daljnjem tekstu ZOOP). Odluka Ustavnog suda RH u predmetu U-I/988/1998 potvrđuje gornji stav, da je ZOMO opći zakon, iz čega proizlazi jedini mogući zaključak, a to je da ZOOP lex specialis u odnosu na opće odredbe ZOMO-a: Ustavni sud Republike Hrvatske, U-I/988/1998 od 17. ožujka 2010. god.: „(…) U članku 5. stavku 3. i u članku 5. stavku 5. ZOMO-a izraženo je pravilo da se prava iz mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti mogu ukidati samo u slučajevima određenim "ovim Zakonom", odnosno da se njihovo korištenje može ograničiti samo u slučajevima i uz uvjete određene „ovim Zakonom“. Ustavni sud dužan je istaknuti da takvo zakonsko ograničenje ne uvažava temeljna pravna načela lex specialis derogat legi generali i lex posterior derogat legi priori. ZOMO je opći zakon kojim se uređuju odnosi u sustavu mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti, pa je posebnim zakonom dopušteno odstupiti od njegovih općih pravila.“ Tuženik u tom pravcu smatra primjerenim ukazati i na tumačenje ovog pitanja od strane Vrhovnog suda Republike Slovenije, u kojem je jasno i argumentirano obrazloženo zašto ZOOP ima pravni položaj lex specialisa u odnosu općenite odredbe ZOMO-a (slovenski ZPIZ). Vrhovni sud Republike Slovenije u svojoj odluci, Presuda III Ips 125/2014 prilikom odlučivanja primjene mjerodavne norme za obvezno pravni odnos naknade štete između nositelja socijalnog osiguranja i društva za osiguranje zauzeo pravno shvaćanje o primjeni odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, sa obrazloženjem, citira se: „Pravnu podlogu za odštetni zahtjev tužitelja predstavlja članak 271. stavak prvi ZPIZ2. Ali je, kada šteta nastane kao posljedica prometne nesreće, primarno potrebno primijeniti odredbe ZOOP jer je odgovornost počinitelja nesreće predmet osiguranja u prometu. ZOOP naime uređuje obvezna osiguranja u prometu zbog čega je u takvim slučajevima u odnosu na ZPIZ koji općenito uređuje regresne zahtjeve tužitelja, lex specialis. Zato nije relevantan argument podnositelja revizije da je ZPIZ u odnosu na ZOOP kasniji propis, zbog čega bi vrijedilo pravilo lex posteriori derogat legi priori.“ Nema stoga dvojbe u vezi prednosti primjene odredaba ZOOP-a naspram ZOMO-a, pa obzirom na sadržaj odredbi čl.27. ZOOP-a i činjenicu da je osiguranik tužitelja umirovljen zbog ozljede na radu jasno je da tužitelju nije nastala šteta, tj. nije došlo do stvarne u vidu razmjernog iznosa mirovine, slijedom čega je u cijelosti neosnovan predmetni zahtjev u dijelu u kojem se odnosi na isplaćene mirovine. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja budući je odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13), u čl. 165. st.2. izričito propisano da zastara za potraživanja naknade štete počinje teći od dana pravomoćnosti rješenja kojim je odlučeno o pravima osiguranika u upravnom postupku: (1) Potraživanja naknade štete zastarijevaju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima. (2) Rokovi zastare potraživanja naknade štete prema ovome Zakonu počinju teći od dana pravomoćnosti rješenja kojim je osiguraniku, odnosno korisniku priznato pravo iz mirovinskog osiguranja. Odredbom čl.230 st.1. Zakona o obveznim odnosima propisan je trogodišnji zastarni rok za potraživanja naknade štete, dok je početak tog roka citiranom odredbom čl.165. st.2. ZMO-a, dakle odredbom posebnog zakona (lex specialis), određen s danom pravomoćnosti/konačnosti rješenja kojim je osiguraniku priznato pravo iz mirovinskog osiguranja. Priloženo rješenje tužitelja broj 112125 donijeto je dana 11.05.2012.g. pa je očigledno da su do podnošenja predmetne tužbe dana 04.03.2020.g. protekli svi subjektivni i objektivni zastarni rokovi. Trogodišnji zastrani rok iz čl. 230. st.1. ZOO-a protekao je do podnošenja tužbe i u odnosu na trenutak nastanka štete koja se potražuje predmetnim tužbenim zahtjevom, a to je 01.05.2015.g. U potkrjepu tuženik ukazuje na pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH:VSRH, br. Rev-2028/2011-2 od 28. travnja 2015. god. i VSRH, br. Rev-1774/2011 od 13. svibnja 2011. god. Identičan stav zauzima i Županijski sud u Zagrebu, u odluci br. Gž-5463/08-2 od 20.04.2010. g.:„Prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovanim tuženikov prigovor zastare, budući da tužitelj kod zaprimanja zahtjeva za priznavanje obiteljske mirovine nije zaprimio zapisnik o očevidu, pa smatra da je tužba podnesena u roku od tri godine iz odredbe čl.386. st.1. Zakona o obveznim odnosima…Ovakova odluka, međutim, se osniva na pogrešnoj primjeni odredbe čl.166. st.1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ br.102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 79/07, 35/08 – dalje: ZMO), budući da odredba čl. 166. st.2. ZMO propisuje da rokovi zastare potraživanja naknade štete u slučajevima iz ovoga Zakona počinju teći od dana kada je u upravnom postupku postalo konačno rješenje kojim je priznato pravo na primanje iz mirovinskog osiguranja. Kako, zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud nije utvrđivao ovu činjenicu nužnu za ocjenu tuženikova prigovora, to je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, pa je temeljem odredbe čl.370. ZPP valjalo ukinuti presudu prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.“ U trenutku donošenja rješenja kojim je priznao svojem osiguraniku pravo na primanje iz mirovinskog osiguranja tužitelj je raspolagao s podacima i o štetnom događaju i o osobi štetnika, bila mu je poznata i visina štete jer ju je sam odredio, a bilo mu je poznato i to da će mu ta šteta izvjesno i sukcesivno nastajati i u budućnosti. Ne samo u trenutku donošenja rješenja već i u cijelom periodu do 01.05.2015.g., kao i u periodu koji se nalazi izvan trogodišnjeg perioda od dana podnošenja predmetne tužbe tužitelju su bile poznate sve činjenice u vezi štete i štetnika, kao i to da će mu ta šteta izvjesno i sukcesivno nastajati u budućnosti. Stoga je nastupila zastara i u odnosu na ona potraživanja, odnosno isplate izvršene u periodu unutar tri godine od dana podnošenja tužbe. Gornji stav tuženika jasno potvrđuje sudska praksa, brojne odluke sudova višeg stupnja iz kojih proizlazi jasan pravni stav da potraživanje štete za koju je izvjesno da će redovno i sukcesivno nastajati u budućnosti zastarijeva u trogodišnjem roku. Prvenstveno se pri tome ukazuje na pravni stav Vrhovnog suda, za koje sam Vrhovni sud RH naglašava da predstavlja NAČELNI STAV zauzet na sjednici Saveznog, suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda: VSRH, br. Rev-x 1078/15-2 od 27.09.2016. god. Identičan stav Vrhovni sud zauzima i u slijedećoj odluci:

VsRH, br. Rev-1868/1999 od 13.12.2000. god.: „Prema odredbi čl. 376. st. 1. ZOO potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Za buduću štetu koja je posljedica uzroka ranije štetne radnje i koja vremenski nije s njom povezana, niti je njeno nastupanje izvjesno, rok zastare počet će teći od dana kad u budućnosti ta šteta bude nastala. Međutim, ako se buduća šteta može sagledati zajedno sa sadašnjom štetom, ako je ona po redovnom tijeku stvari izvjesna (ako je izvjestan gubitak na plaći zbog smanjenja radne sposobnosti), tada se radi o šteti za koju je oštećeni već saznao (a ne o šteti koju će doznati tek kada nastupi gubitak u zaradi).“ Gornja pravna shvaćanja revizijskog suda potpuno su primjenjiva na predmetni slučaj budući je iz istih jasno razvidno da za početak zastarnog roka nije odlučan trenutak plaćanja pojedinog iznosa mirovine već trenutak primitka rješenja o mirovini u kojem je utvrđena visina iste jer je to trenutak saznanja za cjelokupnu štetu koja će izvjesno i sukcesivno nastajati i u budućnosti. Ujedno se ukazuje da podnošenjem tužbe za ranija razdoblja isplaćenih mirovina ne dolazi do prekida zastare u odnosu na predmetno potraživanje, što jasno potvrđuje pravni stav Vrhovnog suda izražen u odluci: VSRH, br. Rev-x 423/12 od 04. lipnja 2013. god. Obzirom je predmetna tužba podnijeta nakon proteka trogodišnjeg zastarnog roka tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev i zbog zastare potraživanja. Tužitelj nije dostavio valjane dokaze da je svojoj osiguranici izvršio plaćanje utuženih iznosa pa tuženik i iz tog razloga osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva.

3. Ovdje je potrebno navesti kako je ovaj sud prvotno donio presudu PO- 1274/20 od 03.11.2020. kojim je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja iz točke I ove presude, te odbio tuženika sa zahtjevom za naknadu parničnog troska.

4. Županijski sud u Osijeku rješenjem Gž-2713/2021 od 23. svibnja 2024. ukinuo je prethodno navedenu presudu ovog suda i spis vratio na ponovni postupak.

5. U obrazloženju iste presude stoji Prema pravnom shvaćanju koje je Vrhovni sud RH zauzeo u većem broju svojih odluka (Rev x-388/2018 od 25.08.2020., Rev- 3660/2018 od 12.01.2022., Rev-12/2022 od 12.01.2022. i Rev-66/22 od 01.02.2022.), za odlučivanje u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje HZMO) protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada je izvršena isplata mirovine. Odredbom čl. 27. ZOOP-a je propisano: (1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. (2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. 4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. 5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“ Međutim, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine prema odredbi čl. 27. st. 2. i st. 3. ZOOP-a obveza tuženika postoji ako postoji razlika između invalidske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bio isplaćen kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika. Prvostupanjski sud je pobijanu odluku utemeljio na čl. 161. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18, 102/19,.; u daljnjem tekstu: ZMO) odredbe kojega su se primjenjivale u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu, uz zaključak da postoji obveza tuženika kao društva za osiguranje platiti tužitelju utuženi iznos, jer je tužitelj svom osiguraniku isplatio invalidsku mirovinu zbog povrede na radu imajući u vidu da se nesreća dogodila za vrijeme redovnog radnog vremena. S obzirom na sve navedeno, takav stav prvostupanjskog suda se ne može prihvatiti kao pravilan jer se u konkretnom slučaju treba primijeniti ZOOP. Stoga će u ponovljenom postupku prvostupanjski sud voditi računa o odredbi čl. 27. st. 3. ZOOP-a, te imajući u vidu sve relevantne činjenice i žalbene navode tuženika, donijeti pravilnu i zakonitu odluku.

6. U tijeku ponovnog dokaznog postupka, sud je izvršio uvid u presliku zapisnika o očevidu, državnog inspektorata RH od 7. svibnja 2011. ( list 3-8 spisa), presliku fotografija lica mjesta (list 9-13 spisa), presliku presude Općinskog suda u Gospiću broj K-195/11 ( list 14-20 spisa), presliku rješenja HZMO-a od 11. svibnja 2012. (list 21-24 spisa), presliku prijave ozljede na radu (list 25-27 spisa), presliku mišljenja stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti HZMO-a od 08.03.2012. (list 28-29 spisa), presliku nalaza i mišljenja vještaka o invalidnosti od 12.1.22011. (list 30-32 spisa), presliku obračuna isplata HZMO-a od 18. veljače 2020. ( list 33 spisa), izvod iz sudske prakse ( list 45-99, 125-158 spisa), Izvod iz banke podataka do označenih mirovinskih primanja ( list 102-120 spisa).

7. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP) sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovanim.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preostalog iznosa od 111.078,12 kn na ime naknade štete koju je tužitelj pretrpio isplatom invalidske mirovine osiguraniku tužitelja UI u razdoblju od 1. svibnja 2015. do 31. prosinca 2019.

9. Među stranaka nije sporna pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja, odgovornost osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja.

10. Među strankama su sporni osnov i visina tužbenog zahtjeva budući tuženik smatra da obveza tuženika postoji samo ukoliko razmjerni iznos mirovine osiguranika tužitelja bi bio veći od razvidnog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog povrede na radu, a što u konkretnom predmetu nije slučaj, obzirom je nesporno da je uzrok umirovljenja osiguranika tužitelja ozljeda na radu radi koja je nastala invalidnost i profesionalna nesposobnost za rad. Također sporna je i primjena relevantnog zakona, odnosno primjenjuje li se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ili Zakon o mirovinskom osiguranju, te je sporno i pitanje zastare u utuženom potraživanju. U odnosu na osnov potraživanja, osiguranik tužitelja je ozljede koje su dovele do njegovog umirovljenja pretrpio u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 12. kolovoza 2004., te je tužitelj donio rješenje broj 112125 od 11. svibnja 2012.. (list 21- 23 spisa), kojim je UI priznato pravo na invalidsku mirovinu sukladno odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju (''Narodne novine'' 102/1998, 71/1999, 127/2000, 59/2001, 109/2001, 147/2002, 117/2003, 30/2004; dalje: ZOMO/98) koji je u to vrijeme bio na snazi. Nakon što je tužitelj dostavio navedeno rješenje sa klauzulom pravomoćnosti, tuženik nije osporavao da je navedeno rješenje postalo pravomoćno. 11. Iz dostavljenog rješenja, kao i nalaze i mišljenja ovlaštenih vještaka, razvidno je kako je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, a kao uzrok invalidnosti je utvrđena ozljeda na radu jer se nesreća dogodila za vrijeme redovnog radnog vremena. U navedenoj nesreći je zadobio teške tjelesne povrede u vidu amputacije desne natkoljenice i prijeloma desne nadlaktice i podlaktice, a tuženik nije osporavao tijekom postupka uzročno-posljedičnu vezu između predmetne prometne nezgode i invalidnosti osiguranika tužitelja u navedenom postotku.

12. Uvidom u obračun isplate invalidske mirovine za osiguranika UI od 18. veljače 2020. (list 33 spisa), u razdoblju od 01. siječnja 2017. do 31. siječnja 2020., utvrđeno je da svota ukupno isplaćene invalidske mirovine iznosi 111.078,12 kn.

13. Odredbom članka 230. ZPP propisano je da je javna isprava ona isprava koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim te ista kao takva dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje. Tužitelj je pravna osoba sa javnim ovlastima te uz uvjete iz članka 159. st. 1. i 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" br.47/09 i 110/21, dalje u tekstu: ZUP) ustanove i druge prave osobe izdaju uvjerenja, odnosno druge isprave o činjenicama u vezi s poslovima koje obavljaju na temelju javnih ovlasti. Uvjerenja i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija moraju se izdavati u skladu s podacima službene evidencije dok takva uvjerenja, odnosno druge isprave (u konkretnom slučaju obračun isplate invalidske mirovine) imaju značenje javne isprave (čl. 159. st. 3 ZUP).

14. Slijedom navedenog, tužitelj je javnom ispravom (obračun isplate, te doznakama) dokazao da je isplatio invalidsku mirovinu osiguranici tužitelja u visini koju potražuje tužbenim zahtjevom.

15. Sud je ocijenio neosnovanim navode tuženika da obračuni isplaćene mirovine nisu dokaz da je tužitelj mirovinu doista i isplatio iz razloga što obračuni isplaćene invalidske mirovine imaju značenje javne isprave u smislu čl. 159 st. 1 i 2. ZUP-a i kao takvi dokazuju istinitost onoga što se u njima potvrđuje ili određuje sukladno čl. 230. st. 1. ZPP-a.

16. Između stranaka je sporna primjena materijalnog prava, odnosno da li se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13. 151/14., 33/15, 93/15, 120/16.) temeljem kojih odredbi Zavod ima pravo zahtijevati naknadu stvarne štete izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu koja obuhvaća novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu ili odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14.) uzročno posljedična veza između ozljeda koje je zadobio osiguranik tužitelja u predmetnoj prometnoj nezgodi i njegova umirovljenja i time osnov i visina tužbenog zahtjeva, te da li je nastupila zastara za tražbinu tužitelja.

17. Prema stavu ovog suda za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguranika štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine relevantne su odredbe ZOOP-a koji je na snazi u trenutku kada su izvršene isplate invalidske mirovine, jer šteta za tužitelja, koji isplaćuje tu mirovinu nastaje sukcesivno svakom mjesečnom isplatom invalidske mirovine, te svaka takva isplata za tužitelja predstavlja novu štetu, dok naprotiv nisu relevantne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19 – u daljnjem tekstu ZOMO-a), koji kao opći zakon uređuje odnose u sustavu mirovinskog osiguranja. Navedeni pravni stav o primjeni ZOOP-a, a ne ZOMO-a izrazio je Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev-x 388/18 od 25. kolovoza 2020. godine, zatim u odluci poslovni broj Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020. godine i u odluci poslovni broj Rev-2320/15 od 21. svibnja 2019. godine, a identičan pravni stav izrazio je i Visoki trgovački sud RH u odluci poslovni broj Pž-10507/13 od 13. siječnja 2016. godine, s time da napomenuti i odluku Ustavnog suda RH poslovni broj U- I/988/1998 od 17. ožujka 2010. godine, u kojoj odluci je utvrđeno da je ZOMO opći zakon kojim se uređuju odnosi u sustavu mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti, pa je posebnim zakonom dopušteno odstupiti od njegovih općih načela. Drugim riječima ZOOP u odnosu na opće odredbe ZOMO-a predstavlja lex specialis, pa vrijedi pravno načelo lex specialis derogat legi generali.

18. Bitno je naglasiti da je odredbom članka 27. stavka 1., stavka 2., stavka 3. i stavka 4. ZOOP-a propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveze preuzetih ugovorom o osiguranju, s time da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, pri čemu se razmjerni iznos mirovine utvrđuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a te odredbe odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

19. Obzirom je tužitelj tijekom postupka unatoč usmenom upozorenju suda da bi u konkretnom slučaju bilo oportuno provesti knjigovodstveno-financijsko vještačenje na okolnost izračuna razlika između invalidske mirovine i mirovine koja bi bila utvrđena da se radi o povredi na radu, te je na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava naveo kako nema daljnjih dokaznih prijedloga, ovaj sud je primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja iz čl. 219. i 221.a. ZPP-a zaključio kako za utuženo razdoblje tužitelj nije dokazao da bi postojala razlika između invalidske mirovine i mirovine koja bi bila utvrđena da se radi o povredi na radu, pa je valjalo bez obrazlaganja daljnjih prigovora (zastare) u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužitelja budući da sukladno odredbi članka 27. stavka 3. i stavka 4. ZOOP-a tužitelj nije dokazao da bi mu isplatom utuženog iznosa invalidnine svom osiguraniku nastala stvarna šteta za koju jedino odgovara tuženik osiguravajuće društvo, pa je slijedom navedenog, a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 27. stavka 1., stavka 2., stavka 3. i stavka 4. ZOOP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.

20. Budući da je u sporu tuženik uspio u cijelosti to je tužitelj u smislu čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a u obvezi naknaditi tuženiku cjelokupni parnični trošak i to: za sastav odgovora na tužbu 500,00 EUR, za pristup na ročište 20.11.2024. i 07.10.2020. 500,00 EUR za svako ročište, za sastav žalbe 625,00 EUR, ukupno 2.125,00 EUR uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 531,25 EUR, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15), te trošak sudske pristojbe za žalbu od 194,17 EUR, a sukladno Zakonu o sudskim pristojbama.

21. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema zahtjevu iz tužbe od 14.742,60 EUR (protuvrijednost od 111.078,12 kn).

22. Tuženiku je trošak parničnog postupka dosuđen u ukupnom iznosu od 2.850,42 EUR, dok je tužitelj zbog gubitka spora odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, pa je stoga u pogledu parničnog troška stranaka sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II i III.

23. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tuženika odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 29. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23), a počev od donošenja ove presude, tj. dana 31. siječnja 2024. do isplate.

U Zagrebu, dana 31. siječnja 2024.

Sudac:

Blaženka Butigan Matić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u četiri primjerka Županijskom sudu.

DNA:

- Tužitelju

- Tuženiku po pun.