REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-7056/2019-53
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Violeti Veselić kao sucu pojedincu, po prijedlogu višeg sudskog savjetnika-specijaliste Lidije Đogaš Batovanja, u pravnoj stvari tužitelja ŽZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Dragičević i Partneri, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a d.d. Zagreb, OIB 23057039320, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane dana 31. siječnja 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 31. siječnja 2025 . godine
p r e s u d i o j e
I Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva kako ga je tužitelj postavio podneskom od dana 6. studenog 2024.
II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 8.586,80 eura zajedno sa zateznom kamatom kako slijedi:
- na iznos od 2,68 eura od dana 2. listopada 2004. do isplate,
- na iznos od 2,86 eura od dana 2. studenog 2004. do isplate,
- na iznos od 8,09 eura od dana 2. prosinca 2004. do isplate,
- na iznos od 5,55 eura od dana 2. siječnja 2005. do isplate,
- na iznos od 1,67 eura od dana 2. ožujka 2005. do isplate,
- na iznos od 10,69 eura od dana 2. veljače 2008. do isplate,
- na iznos od 10,83 eura od dana 2. ožujka 2008. do isplate,
- na iznos od 10,66 eura od dana 2. travnja 2008. do isplate,
- na iznos od 10,50 eura od dana 2. svibnja 2008. do isplate,
- na iznos od 10,56 eura od dana 2. lipnja 2008. do isplate,
- na iznos od 10,56 eura od dana 2. srpnja 2008. do isplate,
- na iznos od 10,50 eura od dana 2. kolovoza 2008. do isplate,
- na iznos od 10,58 eura od dana 2. rujna 2008. do isplate,
- na iznos od 11,20 eura od dana 2. listopada 2008. do isplate,
- na iznos od 11,39 eura od dana 2. studenog 2008. do isplate,
- na iznos od 10,93 eura od dana 2. prosinca 2008. do isplate,
- na iznos od 21,09 eura od dana 2. siječnja 2009. do isplate,
- na iznos od 20,89 eura od dana 2. veljače 2009. do isplate,
- na iznos od 11,43 eura od dana 2. ožujka 2009. do isplate,
- na iznos od 12,20 eura od dana 2. travnja 2009. do isplate,
- na iznos od 20,15 eura od dana 2. svibnja 2009. do isplate,
- na iznos od 18,39 eura od dana 2. lipnja 2009. do isplate,
- na iznos od 18,86 eura od dana 2. srpnja 2009. do isplate,
- na iznos od 18,29 eura od dana 2. kolovoza 2009. do isplate,
- na iznos od 18,51 eura od dana 2. rujna 2009. do isplate,
- na iznos od 18,31 eura od dana 2. listopada 2009. do isplate,
- na iznos od 18,44 eura od dana 2. studenog 2009. do isplate,
- na iznos od 18,43 eura od dana 2. prosinca 2009. do isplate,
- na iznos od 23,25 eura od dana 2. siječnja 2010. do isplate,
- na iznos od 27,34 eura od dana 2. veljače 2010. do isplate,
- na iznos od 25,61 eura od dana 2. ožujka 2010. do isplate,
- na iznos od 31,49 eura od dana 2. travnja 2010. do isplate,
- na iznos od 35,21 eura od dana 2. svibnja 2010. do isplate,
- na iznos od 39,35 eura od dana 2. lipnja 2010. do isplate,
- na iznos od 49,34 eura od dana 2. srpnja 2010. do isplate,
- na iznos od 41,59 eura od dana 2. kolovoza 2010. do isplate,
- na iznos od 64,53 eura od dana 2. rujna 2010. do isplate,
- na iznos od 52,72 eura od dana 2. listopada 2010. do isplate,
- na iznos od 49,16 eura od dana 2. studenog 2010. do isplate,
- na iznos od 60,15 eura od dana 2. prosinca 2010. do isplate,
- na iznos od 72,22 eura od dana 2. siječnja 2011. do isplate,
- na iznos od 57,60 eura od dana 2. veljače 2011. do isplate,
- na iznos od 62,57 eura od dana 2. ožujka 2011. do isplate,
- na iznos od 56,28 eura od dana 2. travnja 2011. do isplate,
- na iznos od 69,21 eura od dana 2. svibnja 2011. do isplate,
- na iznos od 74,60 eura od dana 2. lipnja 2011. do isplate,
- na iznos od 78,76 eura od dana 2. srpnja 2011. do isplate,
- na iznos od 126,85 eura od dana 2. kolovoza 2011. do isplate,
- na iznos od 79,49 eura od dana 2. rujna 2011. do isplate,
- na iznos od 73,26 eura od dana 2. listopada 2011. do isplate,
- na iznos od 66,58 eura od dana 2. studenog 2011. do isplate,
- na iznos od 66,61 eura od dana 2. prosinca 2011. do isplate,
- na iznos od 74,03 eura od dana 2. siječnja 2012. do isplate,
- na iznos od 76,96 eura od dana 2. veljače 2012. do isplate,
- na iznos od 76,31 eura od dana 2. ožujka 2012. do isplate,
- na iznos od 74,50 eura od dana 2. travnja 2012. do isplate,
- na iznos od 76,02 eura od dana 2. svibnja 2012. do isplate,
- na iznos od 78,19 eura od dana 2. lipnja 2012. do isplate,
- na iznos od 75,20 eura od dana 2. srpnja 2012. do isplate,
- na iznos od 75,42 eura od dana 2. kolovoza 2012. do isplate,
- na iznos od 69,62 eura od dana 2. rujna 2012. do isplate,
- na iznos od 74,26 eura od dana 2. listopada 2012. do isplate,
- na iznos od 75,83 eura od dana 2. studenog 2012. do isplate,
- na iznos od 74,18 eura od dana 2. prosinca 2012. do isplate,
- na iznos od 76,02 eura od dana 2. siječnja 2013. do isplate,
- na iznos od 70,13 eura od dana 2. veljače 2013. do isplate,
- na iznos od 71,54 eura od dana 2. ožujka 2013. do isplate,
- na iznos od 75,65 eura od dana 2. travnja 2013. do isplate,
- na iznos od 67,39 eura od dana 2. svibnja 2013. do isplate,
- na iznos od 66,93 eura od dana 2. lipnja 2013. do isplate,
- na iznos od 65,17 eura od dana 2. srpnja 2013. do isplate,
- na iznos od 68,25 eura od dana 2. kolovoza 2013. do isplate,
- na iznos od 70,44 eura od dana 2. rujna 2013. do isplate,
- na iznos od 72,59 eura od dana 2. listopada 2013. do isplate,
- na iznos od 72,98 eura od dana 2. studenog 2013. do isplate,
- na iznos od 75,83 eura od dana 2. prosinca 2013. do isplate,
- na iznos od 72,50 eura od dana 2. siječnja 2014. do isplate,
- na iznos od 66,47 eura od dana 2. veljače 2014. do isplate,
- na iznos od 68,02 eura od dana 2. ožujka 2014. do isplate,
- na iznos od 67,12 eura od dana 2. travnja 2014. do isplate,
- na iznos od 65,51 eura od dana 2. svibnja 2014. do isplate,
- na iznos od 64,71 eura od dana 2. lipnja 2014. do isplate,
- na iznos od 65,40 eura od dana 2. srpnja 2014. do isplate,
- na iznos od 67,33 eura od dana 2. kolovoza 2014. do isplate,
- na iznos od 69,79 eura od dana 2. rujna 2014. do isplate,
- na iznos od 70,20 eura od dana 2. listopada 2014. do isplate,
- na iznos od 71,05 eura od dana 2. studenog 2014. do isplate,
- na iznos od 72,49 eura od dana 2. prosinca 2014. do isplate,
- na iznos od 71,66 eura od dana 2. siječnja 2015. do isplate,
- na iznos od 72,77 eura od dana 2. veljače 2015 do isplate,
- na iznos od 72,77 eura od dana 2. ožujka 2015. do isplate,
- na iznos od 72,77 eura od dana 2. travnja 2015. do isplate,
- na iznos od 72,77 eura od dana 2. svibnja 2015. do isplate,
- na iznos od 72,77 eura od dana 2. lipnja 2015. do isplate,
- na iznos od 72,77 eura od dana 2. srpnja 2015. do isplate,
- na iznos od 72,77 eura od dana 2. kolovoza 2015. do isplate,
- na iznos od 72,77 eura od dana 2. rujna 2015. do isplate,
- na iznos od 72,77 eura od dana 2. listopada 2015. do isplate,
- na iznos od 72,77 eura od dana 2. studenog 2015. do isplate,
- na iznos od 72,77 eura od dana 2. prosinca 2015. do isplate,
- na iznos od 72,77 eura od dana 2. siječnja 2016. do isplate,
- na iznos od 72,77 eura od dana 2. veljače 2016. do isplate,
- na iznos od 101,20 eura od dana 2. ožujka 2016. do isplate,
- na iznos od 95,78 eura od dana 2. travnja 2016. do isplate,
- na iznos od 93,00 eura od dana 2. svibnja 2016. do isplate,
- na iznos od 90,71 eura od dana 2. lipnja 2016. do isplate,
- na iznos od 97,97 eura od dana 2. srpnja 2016. do isplate,
- na iznos od 96,50 eura od dana 2. kolovoza 2016. do isplate,
- na iznos od 92,76 eura od dana 2. rujna 2016. do isplate,
- na iznos od 96,53 eura od dana 2. listopada 2016. do isplate,
- na iznos od 98,06 eura od dana 2. studenog 2016. do isplate,
- na iznos od 100,77 eura od dana 2. prosinca 2016. do isplate,
- na iznos od 103,00 eura od dana 2. siječnja 2017. do isplate,
- na iznos od 101,49 eura od dana 2. veljače 2017. do isplate,
- na iznos od 100,42 eura od dana 2. ožujka 2017. do isplate,
- na iznos od 99,26 eura od dana 2. travnja 2017. do isplate,
- na iznos od 96,36 eura od dana 2. svibnja 2017. do isplate,
- na iznos od 91,86 eura od dana 2. lipnja 2017. do isplate,
- na iznos od 90,99 eura od dana 2. srpnja 2017. do isplate,
- na iznos od 78,03 eura od dana 2. kolovoza 2017. do isplate,
- na iznos od 76,64 eura od dana 2. rujna 2017. do isplate,
- na iznos od 80,05 eura od dana 2. listopada 2017. do isplate,
- na iznos od 76,66 eura od dana 2. studenog 2017. do isplate,
- na iznos od 75,82 eura od dana 2. prosinca 2017. do isplate,
- na iznos od 74,73 eura od dana 2. siječnja 2018. do isplate,
- na iznos od 72,61 eura od dana 2. veljače 2018. do isplate,
- na iznos od 76,29 eura od dana 2. ožujka 2018. do isplate,
- na iznos od 69,70 eura od dana 2. travnja 2018. do isplate,
- na iznos od 63,06 eura od dana 2. svibnja 2018. do isplate,
- na iznos od 74,52 eura od dana 2. lipnja 2018. do isplate,
- na iznos od 72,37 eura od dana 2. srpnja 2018. do isplate,
- na iznos od 72,56 eura od dana 2. kolovoza 2018. do isplate,
- na iznos od 82,51 eura od dana 2. rujna 2018. do isplate,
- na iznos od 81,11 eura od dana 2. listopada 2018. do isplate,
- na iznos od 78,91 eura od dana 2. studenog 2018. do isplate,
- na iznos od 79,02 eura od dana 2. prosinca 2018. do isplate,
- na iznos od 81,51 eura od dana 2. siječnja 2019. do isplate,
- na iznos od 79,69 eura od dana 2. veljače 2019. do isplate,
- na iznos od 80,18 eura od dana 2. ožujka 2019. do isplate,
- na iznos od 84,51 eura od dana 2. travnja 2019. do isplate,
i to po stopi koja se od 1. travnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
III Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 592,49 eura zajedno sa zateznom kamatom kako slijedi:
- na iznos od 3,08 eura od dana 2. rujna 2004. do isplate,
- na iznos od 0,14 eura od dana 2. veljače 2005. do isplate,
- na iznos od 4,13 eura od dana 2. travnja 2005. do isplate,
- na iznos od 3,55 eura od dana 2. svibnja 2005. do isplate,
- na iznos od 4,17 eura od dana 2. lipnja 2005. do isplate,
- na iznos od 8,24 eura od dana 2. srpnja 2005. do isplate,
- na iznos od 9,23 eura od dana 2. kolovoza 2005. do isplate,
- na iznos od 3,30 eura od dana 2. rujna 2005. do isplate,
- na iznos od 4,37 eura od dana 2. listopada 2005. do isplate,
- na iznos od 4,10 eura od dana 2. studenog 2005. do isplate,
- na iznos od 4,16 eura od dana 2. prosinca 2005. do isplate,
- na iznos od 4,76 eura od dana 2. siječnja 2006. do isplate,
- na iznos od 6,60 eura od dana 2. veljače 2006. do isplate,
- na iznos od 9,71 eura od dana 2. ožujka 2006. do isplate,
- na iznos od 11,36 eura od dana 2. travnja 2006. do isplate,
- na iznos od 10,68 eura od dana 2. svibnja 2006. do isplate,
- na iznos od 10,11 eura od dana 2. lipnja 2006. do isplate,
- na iznos od 11,25 eura od dana 2. srpnja 2006. do isplate,
- na iznos od 11,60 eura od dana 2. kolovoza 2006. do isplate,
- na iznos od 10,75 eura od dana 2. rujna 2006. do isplate,
- na iznos od 9,19 eura od dana 2. listopada 2006. do isplate,
- na iznos od 10,58 eura od dana 2. studenog 2006. do isplate,
- na iznos od 11,06 eura od dana 2. prosinca 2006. do isplate,
- na iznos od 13,70 eura od dana 2. siječnja 2007. do isplate,
- na iznos od 15,72 eura od dana 2. veljače 2007. do isplate,
- na iznos od 14,65 eura od dana 2. ožujka 2007. do isplate,
- na iznos od 15,13 eura od dana 2. travnja 2007. do isplate,
- na iznos od 19,62 eura od dana 2. svibnja 2007. do isplate,
- na iznos od 20,72 eura od dana 2. lipnja 2007. do isplate,
- na iznos od 23,30 eura od dana 2. srpnja 2007. do isplate,
- na iznos od 20,35 eura od dana 2. kolovoza 2007. do isplate,
- na iznos od 20,17 eura od dana 2. rujna 2007. do isplate,
- na iznos od 23,14 eura od dana 2. listopada 2007. do isplate,
- na iznos od 21,76 eura od dana 2. studenog 2007. do isplate,
- na iznos od 20,64 eura od dana 2. prosinca 2007. do isplate,
- na iznos od 16,41 eura od dana 2. siječnja 2008. do isplate,
- na iznos od 16,90 eura od dana 2. veljače 2008. do isplate,
- na iznos od 13,95 eura od dana 2. ožujka 2008. do isplate,
- na iznos od 17,75 eura od dana 2. travnja 2008. do isplate,
- na iznos od 21,18 eura od dana 2. svibnja 2008. do isplate,
- na iznos od 19,75 eura od dana 2. lipnja 2008. do isplate,
- na iznos od 19,75 eura od dana 2. srpnja 2008. do isplate,
- na iznos od 21,20 eura od dana 2. kolovoza 2008. do isplate,
- na iznos od 19,42 eura od dana 2. rujna 2008. do isplate,
- na iznos od 5,99 eura od dana 2. listopada 2008. do isplate,
- na iznos od 1,71 eura od dana 2. studenog 2008. do isplate,
- na iznos od 11,72 eura od dana 2. prosinca 2008. do isplate,
- na iznos od 0,97 eura od dana 2. ožujka 2009. do isplate,
- na iznos od 1,94 eura od dana 2. lipnja 2009. do isplate,
- na iznos od 3,21 eura od dana 2. kolovoza 2009. do isplate,
- na iznos od 0,24 eura od dana 2. rujna 2009. do isplate,
- na iznos od 2,92 eura od dana 2. listopada 2009. do isplate,
- na iznos od 1,17 eura od dana 2. studenog 2009. do isplate,
i u iznosu od 2.028,90 eura zajedno sa zakonskim zateznima kamatama tekućim od:
- na iznos od 30,81 eura od dana 2. veljače 2014. do isplate,
- na iznos od 30,97 eura od dana 2. ožujka 2014. do isplate,
- na iznos od 30,88 eura od dana 2. travnja 2014. do isplate,
- na iznos od 30,71 eura od dana 2. svibnja 2014. do isplate,
- na iznos od 30,63 eura od dana 2. lipnja 2014. do isplate,
- na iznos od 30,70 eura od dana 2. srpnja 2014. do isplate,
- na iznos od 30,90 eura od dana 2. kolovoza 2014. do isplate,
- na iznos od 31,17 eura od dana 2. rujna 2014. do isplate,
- na iznos od 31,21 eura od dana 2. listopada 2014. do isplate,
- na iznos od 31,30 eura od dana 2. studenog 2014. do isplate,
- na iznos od 31,45 eura od dana 2. prosinca 2014. do isplate,
- na iznos od 31,37 eura od dana 2. siječnja 2015. do isplate,
- na iznos od 31,47 eura od dana 2. veljače 2015 do isplate,
- na iznos od 31,47 eura od dana 2. ožujka 2015. do isplate,
- na iznos od 31,47 eura od dana 2. travnja 2015. do isplate,
- na iznos od 31,47 eura od dana 2. svibnja 2015. do isplate,
- na iznos od 31,47 eura od dana 2. lipnja 2015. do isplate,
- na iznos od 31,47 eura od dana 2. srpnja 2015. do isplate,
- na iznos od 31,47 eura od dana 2. kolovoza 2015. do isplate,
- na iznos od 31,47 eura od dana 2. rujna 2015. do isplate,
- na iznos od 31,46 eura od dana 2. listopada 2015. do isplate,
- na iznos od 31,47 eura od dana 2. studenog 2015. do isplate,
- na iznos od 31,47 eura od dana 2. prosinca 2015. do isplate,
- na iznos od 31,46 eura od dana 2. siječnja 2016. do isplate,
- na iznos od 31,48 eura od dana 2. veljače 2016. do isplate,
- na iznos od 34,46 eura od dana 2. ožujka 2016. do isplate,
- na iznos od 33,89 eura od dana 2. travnja 2016. do isplate,
- na iznos od 33,60 eura od dana 2. svibnja 2016. do isplate,
- na iznos od 33,36 eura od dana 2. lipnja 2016. do isplate,
- na iznos od 34,12 eura od dana 2. srpnja 2016. do isplate,
- na iznos od 33,97 eura od dana 2. kolovoza 2016. do isplate,
- na iznos od 33,58 eura od dana 2. rujna 2016. do isplate,
- na iznos od 33,97 eura od dana 2. listopada 2016. do isplate,
- na iznos od 34,13 eura od dana 2. studenog 2016. do isplate,
- na iznos od 34,42 eura od dana 2. prosinca 2016. do isplate,
- na iznos od 34,65 eura od dana 2. siječnja 2017. do isplate,
- na iznos od 34,49 eura od dana 2. veljače 2017. do isplate,
- na iznos od 34,38 eura od dana 2. ožujka 2017. do isplate,
- na iznos od 34,26 eura od dana 2. travnja 2017. do isplate,
- na iznos od 33,95 eura od dana 2. svibnja 2017. do isplate,
- na iznos od 33,48 eura od dana 2. lipnja 2017. do isplate,
- na iznos od 33,39 eura od dana 2. srpnja 2017. do isplate,
- na iznos od 32,03 eura od dana 2. kolovoza 2017. do isplate,
- na iznos od 31,88 eura od dana 2. rujna 2017. do isplate,
- na iznos od 32,24 eura od dana 2. listopada 2017. do isplate,
- na iznos od 31,88 eura od dana 2. studenog 2017. do isplate,
- na iznos od 31,80 eura od dana 2. prosinca 2017. do isplate,
- na iznos od 31,68 eura od dana 2. siječnja 2018. do isplate,
- na iznos od 31,46 eura od dana 2. veljače 2018. do isplate,
- na iznos od 31,84 eura od dana 2. ožujka 2018. do isplate,
- na iznos od 31,15 eura od dana 2. travnja 2018. do isplate,
- na iznos od 30,45 eura od dana 2. svibnja 2018. do isplate,
- na iznos od 31,66 eura od dana 2. lipnja 2018. do isplate,
- na iznos od 31,43 eura od dana 2. srpnja 2018. do isplate,
- na iznos od 31,45 eura od dana 2. kolovoza 2018. do isplate,
- na iznos od 32,50 eura od dana 2. rujna 2018. do isplate,
- na iznos od 32,35 eura od dana 2. listopada 2018. do isplate,
- na iznos od 32,12 eura od dana 2. studenog 2018. do isplate,
- na iznos od 32,13 eura od dana 2. prosinca 2018. do isplate,
- na iznos od 32,39 eura od dana 2. siječnja 2019. do isplate,
- na iznos od 32,20 eura od dana 2. veljače 2019. do isplate,
- na iznos od 32,25 eura od dana 2. ožujka 2019. do isplate,
- na iznos od 32,71 eura od dana 2. travnja 2019. do isplate,
i to po stopi koja se od 1. travnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, potom do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.657,50 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 31. siječnja 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
V Odbija se tuženik u cijelosti sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi kako je s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5101956434 dana 18. lipnja 2004. (u nastavku Ugovor) prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 63.938,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a. Navodi kako je člankom 8. Ugovora propisano da se korisnik kredita obvezuje isplatiti banci kamatu po godišnjoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,99 %, člankom 6. Ugovora utvrđen rok otplate 276 mjeseci u 276 mjesečnih anuiteta te da je iznos anuiteta 389,92 CHF. Tužitelj navodi kako je zbog aprecijacije tečaja CHF u odnosu na HRK te jednostranih promjena kamatne stope, početni anuitet po zaključenom Ugovoru ubrzo porastao te su se kamate mijenjale 8. siječnja 2008. na 5,54 %, 1. travnja 2009. na 5,89 %, 12. listopada 2010. na 5,64 % te 3. svibnja 2011. na 5,34 %.
2. Nadalje, tužitelj ističe kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pa tužitelj navodi kako sud rubriciranim presudama sudovi utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelj ističe kako dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jest činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, kao i tužitelj, nisu mogli nikako utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna tih parametara.
3. Tužitelj nadalje ukazuje kako su na temelju takvih utvrđenja, rubriciranim presudama, sudovi utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene prema tome ništetne. Također navodi kako su sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 19/22 i 59/23), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13), rubricirane presude obvezujuće i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF.
4. Na gore navedene presude, tužitelj se poziva i vezano za ništetnost valutne klauzule.
5. Imajući u vidu sve navedeno, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pretpostavlja pravo tužitelja na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana isplate posljednjeg obroka za cijelo vrijeme primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,99%. Slijedom svega navedenog, tužitelj potražuje isplatu ukupnog iznosa od 63.526,34 kn (8.431,39 eura) – na ime promjenjive kamate stope iznos od 5.705,47 kn, a na ime valutne klauzulu iznos od 57.820,87 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja pa do isplate, sve uz naknadu troškova postupka.
6. Nadalje, tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja i obzirom na izmjene na strani valute sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22), podneskom od 6. studenog 2024. uređuje tužbeni zahtjev na način da sada potražuje isplatu ukupnog iznosa od 8.586,80 eura na ime preplaćenih kamata i na ime preplaćenog tečaja u CHF (prvotno zatražena isplata iznosa od 63.526,34 kn/8.431,39 eura) zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a kako to stoji u toč. II. izreke, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate.
7. Navedeno uređenje tužbe podneskom od 6. studenog 2024. predstavlja preinaku tužbenog zahtjeva sukladno čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP).Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva tužitelja.
8. Nadalje, čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.
9. U odnosu na navode tuženika za preinaku tužbenog zahtjeva tužitelja sud ističe kako je odredbom članka 190. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 191. stavka 1. istog zakona, određeno da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Kako je u konkretnom predmetu prethodni postupak zaključen dana 1. prosinca 2020., što je vidljivo iz zapisnika koji prileži listovima 248-249 spisa, to tužitelj ne bi mogao podneskom od 6. studenog 2024. preinačiti tužbeni zahtjev. Odredbom članka 191. stavak 2. ZPP-a predviđena je iznimka takvog pravila prema kojoj bi se tužbeni zahtjev mogao preinačiti ukoliko bi tužitelj zahtijevao iz iste činjenične i pravne osnove drugu novčanu svotu zbog okolnosti nastalih nakon podnošenja tužbe, slijedom čega bi preinaka iznimno bila dopuštena ukoliko bi se nakon zaključenja prethodnog postupka ustanovilo postojanje činjenica koje opravdavaju takvu preinaku, a za koje stranke nisu mogla znati ranije bez svoje krivnje, primjerice da je vještak u nalazu i mišljenju ustanovio visinu potraživanja koja se nije mogla utvrditi temeljem same dokumentacije ili uz navedenu dokumentaciju, ali nikako bez stručnog znanja vještaka. I u takvoj situaciji preinaka ne bi automatizmom bila dopuštena već bi valjalo provesti test razmjernosti, odnosno korisnosti pravne norme o nedopuštanju objektivne preinake tužbe u javnom interesu, kako ne bi došlo do povrede čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10). Kako je u konkretnom slučaju u odnosu na naknadno utvrđenu visinu predmetnog potraživanja, a koja je utvrđena provedenim vještačenjem stručne osobe, ovdje financijsko-knjigovodstvenog vještaka, došlo do takvog odstupanja, time su utvrđene nove činjenice gdje tužitelj preinaku nije mogao učiniti prije zaključenja prethodnog postupka, pa sud smatra kako je riječ o dopuštenoj iznimci koja bi bila opravdana po provedenom testu razmjernosti, slijedom čega je preinaka tužbenog zahtjeva dopuštena, a budući je evidentno kako stranka za točnu visinu predmetnog potraživanja nije mogla znati ranije bez svoje krivnje, odnosno vidljivo je kako je bilo potrebno provesti dokaz navedenim vještačenjem, sve budući niti tužitelj kao stranka niti sud nemaju stručna znanja za isto kako to stoji u odredbi čl. 250. ZPP-a. Nadalje, sud ukazuje kako je pitanje dopuštenosti preinake tužbe u cijelosti i riješeno odlukom Ustavnog suda RH pod brojem U-III 4474/2019 od 29. ožujka 2022. gdje je Ustavni sud RH utvrdio da je preinaka tužbe dopuštena sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a prema kojem tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. U toj odluci Ustavni sud RH posebno naglašava da nije dopušteno strogo formalističko stajalište da preinaka tužbe nije dozvoljena nakon zaključenja prethodnog postupka neovisno o ostalim odredbama čl. 190. ZPP-a. Osim toga valja imati na umu kako to posebno ukazuje Ustavni sud RH da se ova presuda donosi kada je na snazi ZPP iz 2019., pa se ima primijeniti aktualni Zakon o parničnom postupku gdje je jasno i nedvojbeno navedeno da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, jer se ovaj Zakon primjenjuje na sve postupke u tijeku bez obzira na dan kada je tužba u tom predmetu podnesena. Također, sud ukazuje kako je dana 26. studenog 2021. VSRH donio Zaključak pod brojem Su-IV-162/21 u kojem je navedeno da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.
10. Slijedom svega navedenog, sud je odlučio kao u toč. I. ZPP-a.
11. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava navode tužitelja te se protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti, ističe prigovor zastare, smatra da je u ovom postupku potrebno utvrditi je li u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno je li banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarski franak) za njegove kreditne obveze, smatra da je tužitelj valjano informiran da bi mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Slijedom navedenog, tuženik navodi kako se ne može smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu te smatra da je navedena odredba lako uočljiva i razumljiva, a da tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama, te sukladno svemu navedenom predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova postupka tuženiku. Također, tuženik je tijekom postupka zatražio očitovanje ovog suda i raspravljajujćeg suca o postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP-a koje bi dovele do potrebe ocjene subjektivne i objektivne nepristranosti suda.
12. Nadalje, tuženik je podneskom od 27. siječnja 2020. istaknuo prigovor prijeboja radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 4.500,20 kn kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, a smatra i da bi tužitelj bio dužan vratiti svaki potplaćeni anuitet od 1. siječnja 2014. nadalje jer je tužitelju kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene već od tog datuma i stoga da sud presudom utvrdi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 3.941,95 CHF zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos, sve uz naknadu troškova postupka tuženiku te ostaje kod prijedloga da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.
13. Tuženik je nakon provedenog financijskog vještačenja po vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. uredio tužbeni zahtjev podneskom od 28. ožujka 2024. na način da ističe prigovor prijeboja radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 592,49 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos od dana plaćanja pa do isplate, te iznos od 2.028,90 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos od dana plaćanja pa do isplate, kako to stoji u točki III. izreke, a vezano za dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnom odredbu o načinu promjene kamatna stope, budući tuženik smatra da ima protutražbinu prema tužitelju.
14. Tužitelj je istaknuo kako se protivi istaknutom prigovoru radi prijeboja te je na isti istaknuo i prigovor zastare potraživanja tuženika. Nadalje, tužitelj ukazuje na nedopuštenost isticanja prijeboja vezano za predmet ovog sudskog postupka imajući u vidu činjenicu da se kolektivnom zaštitom štite samo interesi potrošača, a ne i pravnih osoba odnosno ovdje bankarskih institucija koje su dovele do oštećenja potrošača. Također, tužitelj navodi kako istaknutim prigovorom radi prijeboja tuženik upravo priznaje ono što mu je navodno sporno, a to je činjenica direktne primjene presude u kolektivnoj zaštiti na ovosudni, ali i ostale pojedinačne sudske predmete, pa je isticanjem predmetnog prigovora upravo tuženik u kontradikciji sa samim sobom te istaknutim prigovorom direktne neprimjene presude u postupku kolektivne zaštite na svaki pojedinačni predmet isplate - naknade štete.
15. U tijeku postupka sud je pregledao svu priloženu dokumentaciju i to Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5101956434 od dana 18. lipnja 2004., otplatni plan, otplatnu tablicu – kredit, obavijesti o promjeni kamatne stope, izračun preplate po kreditu, pregled prometa po kreditu do 25. travnja 2019., proveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke, svjedoka ŽZV te je proveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja i po Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. u odnosu na postavljeni prigovor prijeboja.
16. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka ZZ obzirom je tuženik odustao od prijedloga za saslušanjem iste te je predložio da sud u obzir uzme njenu pisanu izjavu ovjerenu po javnom bilježniku sa lista 400-401 spisa što sud nije učinio obzirom je isto u suprotnosti sa načelom neposrednosti jer sud u takvim okolnostima, a kao i stranke u postupku gubi mogućnost saslušanja predloženog svjedoka i eventualnih pitanja radi razjašnjenja okolnosti na koje je svjedok i predložen radi saslušanja. Također, za istaknuti je i da se tužitelj nije suglasio sa navedenim prijedlogom tuženika.
17. U odnosu na okolnosti na koje tuženik ukazuje da su u vezi s čl. 71. st. 7. ZPP-a koje bi dovele do potrebe ocjene subjektivne i objektivne nepristranosti suda, sud je na ročištu održanom dana 31. siječnja 2025. dao očitovanje kako na strani višeg sudskog savjetnika – specijaliste koja vodi ovaj postupak nema okolnosti koje bi dovele u pitanje i sumnju subjektivnu i objektivnu pristranost istog.
18. Sud ukazuje kako je odredbom čl. 502.c. ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi Zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tuženik ovlašten štiti. VSRH donio je pravno shvaćanje u presudi Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. u kojem je navedeno da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu s Zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom, zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim Zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim Zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
19. Prema navedenom citirane odredbe Zakona o parničnom postupku propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnih postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi.
20. Obzirom da se pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu odnosi i na tuženika nema potrebe u navedenom pravcu ponovo provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.).
21. Nadalje, u odnosu saslušanje svjedoka javnog bilježnika, na okolnost solemnizacije predmetnog ugovora o kreditu, sud ističe kako je činjenica solemnizacije Ugovora o kreditu bez utjecaja na osnovanost navoda tužbe i tužbenog zahtjeva jer solemnizacija ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva tužitelju kao potrošaču učiniti razumljivom (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., iz kolektivnog spora zaštite interesa potrošača).
22. Naime, sukladno odredbi čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu, javni bilježnik mora ispitati jesu li stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje ugovora, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Dakle, razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice sklopljenog pravnog posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredbi. Uostalom, javni bilježnik se sigurno ne može sjećati solemnizacije ugovora prije više od dvanaest godina. Nadalje, u presudi Suda Europske unije, poslovni broj C-186/16, od 20. rujna 2017., u predmetu Ruxandra Paula Ž i dr. protiv Banca Romaneasca SA, stoji da čl. 4., st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da u slučaju ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već mora i procijeniti potencijalne znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.
23. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze sukladno čl. 8. ZPP-a, u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim kao u točki II. izreke.
24. U odnosu na mogućnost podnošenja stupnjevite tužbe, sud ističe kako je navedeno predviđeno odredbom čl. 186.b. st. 3. ZPP-a kada stranka ne raspolaže određenim podacima ili dokumentacijom zajedničkom za obje stranke, te konačnu visinu vrijednosti spora može time naknadno naznačiti po provedenom vještačenju ili nakon izvođenja drugih dokaza, dok je za istaknuti kako pri tome kod podnošenja takve stupnjevite tužbe nije dužan naznačiti vrijednost predmeta spora budući je predmetna obveza predviđena za tužbe prema čl. 186.b. st. 1. ZPP-a no neovisno o navedenom, sud ukazuje kako je tužitelj odmah naznačio predmetnu vrijednost spora koju je naknadno uredio nakon provedenog financijskog vještačenja, a kako je to prethodno spomenuto. Nadalje, sud smatra kako je tužbeni zahtjev tužitelja, a kako je prvotno postavljen, uredan i kao takav podoban za raspravljanje u ovom postupku te je jasno kako je isti odrediv po provedenom dokaznom postupku odnosno po provedenom financijskom vještačenju, kako je to u predmetnom postupku i provedeno.
25. Među strankama nije sporno da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor, sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5101956434 dana 18. lipnja 2004. u iznosu od 63.938,00 CHF, u kojem Ugovoru je ugovorena redovna kamata od 4,99% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, da je odredbom navedenog ugovora ugovorena i valutna klauzula, te se navedeno neće posebno obrazlagati. Nadalje nesporno je kako je Ugovor o kreditu solemniziran.
26. Sporno je u ovom predmetu jesu li ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu bile jasne, lako razumljive i uočljive, odnosno jesu li nepoštene, je li posljedica nepoštenosti odredaba njihova ništetnost te je sporno je li u tom slučaju tužitelju pripada utuženi iznos na ime preplaćene razlike anuiteta koja je nastala kao rezultat jednostranog povećanja početne kamatne stope i primjene valutne klauzule, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takvih odredbi Ugovora. Sporna je i zastara predmetnog potraživanja, te je sporno potraživanje tuženika prema tužitelju istaknutog prigovorom prijeboja.
27. U odnosu na istaknuti prigovor prijeboja, za istaknuti je kako su pretpostavke instituta prijeboja jasno istaknute odredbama čl. 56., 195. i 196. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) gdje je navedeno kako dužnik može svoj dug prebiti s tražbinom koju ima prema vjerovniku koji mu zahtijeva ispunjenje. Člankom 195. ZOO-a propisano je da dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele.
28. Nadalje, čl. 196. st. 1. ZOO-a propisano je da prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju, dok je st. 2. istog članka propisano kako se nakon izjave o prijeboju smatra da je učinak prijeboja nastao onoga trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to.
29. Nadalje, sud utvrđuje da istaknuti prigovor radi prebijanja nije osnovan i to jer ne postoje zakonske pretpostavke iz čl. 323. ZOO-a kojom odredbom je propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF na tuženikovoj strani čime nije tužitelj kao stranka ugovora odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi.
30. Pri tome sud napominje da iz odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a jer se odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s odobravanjem i isplatom kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Banka nije potrošač, dok su manje kamatne stope proizašle iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu, pa i na niže, a manje plaćeni anuiteti su nastali zbog tečajne razlike koja nije bila jasno predočena i ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Osim toga za istaknuti je kako potrošač tužitelj sigurno s tog osnova tj. manje plaćenog ne potražuje ništa, pa time niti ne postoje istovrsne i dospjele tražbine koje se mogu sresti, te time sud smatra predmetni prigovor prijeboja u cijelosti neosnovanim.
31. Naime, pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao manji anuitet nije otpala slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike koji je utvrđen financijskim vještačenjem po vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. tražiti od tužitelja u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a. Plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečega što nije niti primljeno, zbog čega ne postoji niti tražbina tuženika.
32. Slijedom navedenog stav je ovog suda da ne postoji potraživanje tuženika u iznosu od 592,49 eura i 2.028,90 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, istaknuto radi prebijanja, za manje plaćene anuitete zbog promjenjive kamatne stope kako i zbog tečajne razlike pa je stoga presuđeno kao u točki III. izreke.
33. Naime, sud je na prijedlog tuženika proveo dokaz financijskim vještačenjem po Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. koja je u svom nalazu i mišljenju i utvrdila upravo navedene iznose iz točke 32. obrazloženja, pa iako je ista prema mišljenju ovog suda navedeni nalaz i mišljenje izradila stručno, objektivno i u skladu sa pravilima financijske znanosti, sud navedeni nalaz i mišljenje nije posebno cijenio obzirom je prigovor radi prijeboja tuženika ocijenio neosnovanim, a kako je to prethodno navedeno.
34. Nadalje, sud je na okolnost informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora pri sklapanju predmetnog Ugovora proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke i svjedoka ŽZV.
35. Tako je tužitelj u svom iskazu naveo kako je predmetni kredit podigao kod tuženika radi rješavanja stambenog pitanja sebe i svoje obitelji te mu je rečeno da nije dovoljno kreditno sposoban za podizanje kredita u bilo kojoj drugoj valuti, odnosno eurima već da isti može podići samo u valuti CHF. Nije vodio nikakve posebne pregovore nakon što mu je odobreno dizanje kredita budući je bio u stisci plaćanja izvođaču radova radi predmetne nekretnine. Isto tako napominje da je sličan odgovor dobio i u drugoj banci u kojoj se raspitivao za istu vrstu kredita. Također napominje kako predmetna nekretnina nije kupljena za bilo kakve druge potrebe osim za potrebe stanovanja tužitelja i njegove obitelji, a u trenutku podizanja kredita imao je firmu upisanu na svoje ime koja se bavila prijevozom. Predmetna nekretnina nikad nije korištena za potrebe navedene firme. Napominje kako firma ne posluje i ne radi već 14 godina, a predmetni kredit je otplatio nakon toga. Pojašnjava kako mu nitko u banci nije pojašnjavao pojedinačno odredbe kreditnog ugovora već je dobio sastavljen ugovor, te je isti pregledao i potpisao. Nadalje, navodi kako mu nitko nije objasnio da bi mjesečni anuiteti mogli varirati u visini obzirom na tečajne razlike predmetne valute na tržištu. Isto se odnosi i na pitanje kamatne stope i izmjenu iste. Nije dobio nikakve informativne letke o pojašnjenju valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Napominje da je mjesečna rata na početku otplate kredita bila 1.700,00 kn, a na kraju 2.800,00 kn.
36. Svjedok ŽZV u svom iskazu je navela kako je u predmetnoj banci, dakle kod tuženika, radila na mjestu višeg financijskog savjetnika te kada je upoznata da se radi o kreditu iz 2004. pojašnjava kako se sjeća da je u banci bilo dosta letaka vezano za proizvode koje je banka nudila, razne kredite. U to vrijeme nije bilo osobnih bankara već su na odobrenju kredita radili savjetnici poput nje, a navedeno je radila i ona. Ne može reći da se sjeća tužitelja niti s obzirom na protek vremena može reći na koji način je vođen razgovor sa svim klijentima pri informiranju o dostupnim kreditima kao ni pri odobravanju istih. Isto tako napominje kako je već 8 godina u mirovini. Nadalje, ne sjeća se pojedinosti vezanih za promjenjivost kamatne stope i valutnu klauzulu te je li isto pojašnjavano klijentima pri sklapanju ugovora o kreditu.
37. Sud je predmetni iskaz tužitelja prihvatio kao životan, logičan i u suglasju sa priloženom dokumentacijom u ovom spisu.
38. Sud ukazuje kako iz iskaza tužitelja proizlazi kako je tužitelj u konkretnom slučaju trebao kredit za rješavanje stambenog pitanja sebe i svoje obitelji, dakle za svoje osobne potrebe, te da navedenu nekretninu nije koristio za obavljanje kakve djelatnosti. Nadalje, sud je mišljenja da tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u istom mijenja. Naime, tužitelj navodi kako je pregledao ugovor prije potpisivanja, no ne ističe da je pročitao cijeli ugovor prije potpisivanja, a čime nije postupio s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtjeva, međutim razumljivo je, životno i logično da je postupao s povjerenjem u tuženika kao renomiranu bankarsku instituciju, vjerovao navodima djelatnika tuženika s kojim je dogovarao bitne elemente tog ugovora i razumno je očekivati da će ga tuženik upozoriti na sve bitne elemente predmetnog ugovora, a to odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli zasigurno jesu, no utvrđeno je da tuženik prilikom sklapanja kredita nije upozorio tužitelja na mogućnosti povećanja kamatne stope, razloge ni kriterije koji bi doveli do povećanja kamatne stope, kao i da tuženik nije pružio tužitelju niti objašnjenje zašto je došlo do povećanja kamatne stope niti rizik podizanja kredita u valuti CHF.
39. Sud nije posebno cijenio iskaz svjedoka ŽZV obzirom se ista ne sjeća na koji su način službenici banke, uključujući i nju, postupali i na koji način je razgovor vođen sa svim klijentima pri informiranju o dostupnim kreditima u CHF valuti kao ni pri odobravanju istih niti se sjeća pojedinosti vezanih za promjenjivost kamatne stope i valutnu klauzulu te je li isto pojašnjavano klijentima pri sklapanju ugovora o kreditu.
40. U odnosu na navode tuženika kako je zakonodavac predvidio da pojedinačni potrošač može koristiti u svom postupku jedino utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa, sud ističe sljedeće.
41. Sukladno odredbi čl. 118. ZZP-a propisana je obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za ostale sudove u postupcima koji potrošač osobno pokrene zbog postupanja tuženika, dok je navedeno uređeno i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09 i 79/09) čime je jasno kako pravomoćna presuda iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg su pokrenuli potrošači obvezuje ostale sudove i da se tužitelj može pozivati na navedene obvezujuće pravomoćne presude uz napomenu kako je predmetni Ugovor sklopljen dana 18. lipnja 2004., dakle u razdoblju na koje se odnosi gore navedena sudska odluka u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
42. Sud ističe kako je o navedenom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske donio pravno shvaćanje u presudi Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. u kojem je navedeno da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa Zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom, zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim Zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim Zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.c. ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi Zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tuženik ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
43. Prema navedenom citirane odredbe Zakona o parničnom postupku propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi.
44. Obzirom da se pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu odnosi i na tuženika sud smatra nesvrsishodnim ponovo provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka drugačije postupanje bilo neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a, a što je i utvrđenje prema odluci VSRH-a poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.
45. Sud nadalje ističe kako tužitelj koji je isplatio kredit po navedenom Ugovoru ima pravni interes tražiti utvrđenje pojedinih odredbi tog Ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, te da se isti ne može osnažiti ni prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Nemogućnost konvalidacije ništetnih Ugovora svoj ratio ima upravo u činjenici da isti predstavlja najtežu povredu javnih interesa, a razina zaštite javnih interesa izražena je kroz odredbu čl. 328. ZOO-a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima.
46. Nadalje, za istaknuti je kako nije osnovan istaknuti prigovor tuženika da je tražbina tužitelja zastarjela, budući je pitanje od kada teče zastarni rok riješeno presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2011. u kojoj je povodom izvanredne revizije sud izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka i to od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014. postala pravomoćna danom kada je donesena, te je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 čime je pravomoćno utvrđeno da je jednostrana promjena kamatne stope po jednoj ugovornoj strani ništetna.
47. Time je zastarni rok za restitucijske zahtjeve počeo teći dana 13. lipnja 2014. Kako se na konkretnu tražbinu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, a tužba u ovom predmetu je podnesena dana 11. lipnja 2019. to zastara tražbine tužitelja nije nastupila. Isto vrijedi i za odredbu kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka, a to od 14. lipnja 2018. jer je tada pravomoćno utvrđena ništetnom (odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž6632/2017-10), te je evidentno kako niti u tom slučaju prigovor zastare nije osnovan.
48. Nadalje, predmetna tužba je podnesena 11. lipnja 2019. pa stoga nije nastupila zastara tražbine, niti u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev, a tužitelj je saznao točnu visinu svoje tražbine tek u trenutku kada je vještak tijekom ovog postupka izradio nalaz i mišljenje kada je zahtjev tužitelja brojčano određen u tom trenutku tako da je tužitelj upravo postupao u skladu sa već postavljenim svojim tužbenim zahtjevom tražeći preplatu zbog jednostrano promjenjive kamatne stope i odredbe o valutnoj klauzuli. Slijedom navedenog, ovdje ima mjesta primjeni pravnog shvaćanja VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. u kojem je navedeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Nadalje, kako je u konkretnom predmetu tužitelj prvotno postavljenim i naknadno specificiranim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu za isto razdoblje, imajući na umu da je specifikacija izvršena prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke i da tužitelj ne treba imati stručna znanja koja bi mu omogućila precizno definiranje visine i datuma dospijeća svakog anuiteta bez potrebe za angažmanom financijskog vještaka u samoj tužbi, to je neosnovan prigovor zastare na konačno postavljen tužbeni zahtjev.
49. Slijedom navedenog, sud smatra kako zahtjev tužitelja ni iz ovog razloga nije u zastari.
50. Dodatno je za istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 2245/17 prihvatio stav Suda EU koji je izražen u odluci poslovni broj C-154/15, C- 307/15 i C-308/15 Z Naranjo (spojeni predmeti) te navodi da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nije nikada bila ugovorena pa tako ne može niti imati učinak na potrošača, a utvrđenje nepoštenosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da te odredbe nije bilo. Sud ističe kako proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom nastaje za potrošača subjektivno pravo na restituciju, time da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
51. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. zauzet je stav da zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. Slijedom navedenog, sud predmetni prigovor tuženika, kako u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev tužbom od 11. lipnja 2019. tako i u odnosu na uređeni tužbeni zahtjev od 6. studenog 2024. smatra u cijelosti paušalnim i neosnovanim.
52. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, poslovni broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. (predmet koji se je vodio u slučaju "Franak", a u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske između ostalog navodi se i: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."
53. Iz navedenog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, kao i odredbe o valutnoj klauzuli, u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati.
54. Predmetne Ugovore o kreditu valja sagledati i u smislu Općih ugovora kredita kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovorima unaprijed sastavljenim za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.
55. Stoga tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnim Ugovorima ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja.
56. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.
57. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 M i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.
58. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.
59. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jest da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.
60. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/12, 52/16, 128/22 i 156/23) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.
61. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu jest naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, te je za istaknuti kako u ovom slučaju i sam tužitelj nije imao saznanja niti što znači promjenjiva kamatna stopa niti da će doći do primjene iste, nije dobio adekvatno pojašnjenje, iz čega proizlazi kako je ista bila neodrediva budući su parametri pomoću koje se ista određuje neodredivi.
62. Sud nadalje ističe stav Suda Europske unije iznesen u presudi broj C-118/07 od 14. ožujka 2019. koji je dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, pri tome primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati načelno kao da nikada nije ni postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Također je za istaknuti kako Sud Europske unije utvrđuje činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor te da navedeno ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, slijedom čega proizlazi kako izmjena Općih odredbi i promjena načina izračuna kamatne stope nije relevantna te takve naknadne izmjene nisu dovele do konvalidacije navedene ništetne odredbe.
63. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u Ugovoru o kreditu sklopljenim između stranaka, te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.
64. Nadalje, polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno u ovom slučaju, dijela ugovora primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a.
65. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrdila je nepoštenim i ništetnim odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, pa je tako Vrhovni sud Republike Hrvatske ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno oba bitna sastojka Ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim.
66. Bitni sastojci Ugovora o kreditu prema odredbama čl. 1021. i čl. 1022. ZOO-a su prije svega sam novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa kao i iznos ugovorenih kamata kao cijene Ugovora o kreditu.
67. Kako su odredbe o švicarskom franku i promjenjivoj kamatnoj stopi bitni sastojci Ugovora o kreditu, a da su redom svi bitni sastojci Ugovora o kreditu konkretno odredba o samom iznosu glavnice kredita čiji se iznos i način povrata vezuje uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak i odredba o promjenjivim kamatnim stopama kao cijeni kredita, sve povezano kroz način vraćanja oba iznosa u obliku anuiteta kao i odredbe koje određuju visinu, vrijeme i način vraćanja samog kredita te cijenu i način na koji se ona ima za sve platiti zahvaćeni ništetnošću, takav Ugovor ne može opstati jer ne ostaje valjanim niti jedan jedini bitni sastojak. 68. Naime upravo odredbe Zakona o obveznim odnosima propisuju kako Ugovor ne može opstati kada ništetnost pogađa odredbe koje su bitne za samo postojanje Ugovora, a ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud i u svim bitno ranijim odlukama GZZ 105/2002, VSRH Rev-907/2002 od 27. veljače 2003. u kojoj je navedeno da kada je ništetna ugovorna odredba o cijeni takav Ugovor ima za posljedicu ništetnost cijelog Ugovora.
69. Za istaknuti je da je tijekom ovog postupka donesena i odluka Suda Europske unije poslovni broj C-188/17 u predmetu Dunai-RBA banka Hungary gdje je i Sud Europske unije u tom predmetu jasno naveo da je odredba o tečajnom riziku, valuti švicarski franak glavni predmet ugovora i kako održanje takvog ugovora na snazi nije pravno moguće jer je to bitni sastojak Ugovora.
70. Slijedom svega navedenog sud smatra tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim čime se upustio u ocjenu visine tužbenog zahtjeva, čime je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.
71. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o. proizlazi kako ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 1.096,85 CHF odnosno da kunska protuvrijednost iznosi 5.704,99 kn primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan plaćanja. Ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 58.992,25 kn, za anuitete koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos. Ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos (točka 1. + točka 2. Zaključka Nalaza) iznosi 64.697,24 kn, a kako je to tužitelj i zatražio konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 6. studenog 2024., kako to stoji u toč. II. izreke.
72. Nadalje, vještak Darko Prpić izvršio je izračun i negativnih razlika, no kako je navedeno izračunato provedenim vještačenjem po vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., to sud navedeni dio nalaza vještaka Darka Prpića nije posebno cijeno, posebice obzirom je sud prigovor prijeboja tuženika ocijenio neosnovanim, a kako je to prethodno obrazloženo u točki 31. obrazloženja.
73. Na nalaz i mišljenje vještaka stranke nisu isticale prigovore i primjedbe.
74. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u dijelu u kojem je isti utvrdio kako je ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos od 64.697,24 kn, budući je isti sačinjen objektivno, stručno, razumljivo i u skladu s pravilima financijske znanosti i prakse, a u nalazu nema nikakvih nelogičnosti i proturječnosti, te na isti stranke nisu imale prigovora niti primjedbi.
75. Iznos koji tužitelj potražuje od tuženika jest iznos koji predstavlja razliku između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule. Uspoređujući kamatne stope koje je vještak uzimao u obzir prilikom izračuna za spomenuto razdoblje, sud je utvrdio da su kamatne stope u nalazu vještaka identične onim stopama koje sam tuženik navodi u odgovoru na tužbu u kojem se opisuje dinamika promjene kamatne stope od strane tuženika te je tako utvrđeno kako ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni ukupni iznos 8.586,80 eura/64.697,24 kn, slijedom čega je sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da mu tuženik na ime razlike isplati iznos od 8.586,80 eura sa zateznim kamatama od dana iza dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao u točki II. izreke presude.
76. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 148/09, 142/12, 108/14, 126/22, 138/23, dalje Tarifa) i priloženom troškovniku, a sve sukladno vrijednosti predmeta spora od 8.586,80 eura.
77. Tužitelju je priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.907,50 eura i to trošak sastava tužbe i podnesaka od dana 14.4.2020., 26.11.2020., 10.6.2021. i 6.11.2024. (maksimalno 4 obrazložena podneska po provedenom parničnom postupku, čime nije priznat i zatraženi trošak sastava podneska od 29.6.2021. i 20.3.2024.) te za zastupanje na ročištu dana 1.12.2020., 12.11.2021., 11.7.2022., 7.11.2024. i 31.1.2025. za svaku radnju u iznosu od po 200,00 eura, sve uz pripadajući PDV od 25% te trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 146,00 eura kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 130,73 eura i presudu u iznosu od 130,77 eura sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 74/95, 57/96, 137/02, 125/11 i 9/21).
78. Zatezna kamata na trošak određena je sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.
79. Sud nije priznao tužitelju zatraženi trošak sastava podneska od 22.2.2021. obzirom se radi o dokazu uplate predujma za troškove postupka, a što se dokazuje putem obračunskog lista računovodstva ovog suda ili uvidom u provjeru o financijskom poslovanju putem e-spisa, čime navedeni podnesak ne predstavlja nužan trošak za postupak u smislu čl. 155. ZPP-a. Nadalje, tužitelju nije priznat niti zatraženi trošak za zastupanje na ročištu dana 20.4.2020. i 5.4.2022. obzirom navedena ročišta nisu niti održana te na ista nisu pristupile stranke, čime navedeni trošak nije niti nastao.
80. Obzirom tuženik nije uspio u sporu to isti nema pravo na naknadu troškova postupka sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, shodno čemu je odlučeno kao u točki V. izreke presude.
Zagreb, 31. siječnja 2025.
Sudac:
Violeta Veselić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dozvoljena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave presude, a ako je presuda dostavljena stranci, rok se računa od dana dostave prijepisa ove presude.
DNA:
1. tužitelju po pun. uz nalog za plaćanje sudske pristojbe na presudu
2. tuženiku po pun.
U Zagrebu, dana 31. siječnja 2025. godine
Viši sudski savjetnik-specijalist: Lidija Đogaš Batovanja
