REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U OSIJEKU

Stalna služba u Belom Manastiru

Kralja Tomislava 53, 31300 Beli Manastir

P-673/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, po sucu Robertu Gojević, u pravnoj stvari tužitelja DĐĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Ranku Zatezalu odvjetniku iz Osijeka, protiv tužene Raiffeisenbank Austrija d.d. Zagreb, OIB:53056966535, zastupana po punomoćniku Marku Kallay odvjetniku iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane u prisutnosti punomoćnika stranaka, zaključene 14. siječnja 2025., temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, objavljene 31. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu br. 528-50- 4855096 sklopljenog dana 06.05.2008. godine, između tužitelja DĐĆ iz [adresa]. , OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59.,OIB 53056966535 kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59.,OIB 53056966535 da tužitelju DĐĆ iz [adresa]. , OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.245,05 EUR ( 31.984,33 kn) koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju kao i zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta, počam od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koju određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 01.08.2015. a od 01.08.2015. za 3 postotna poena, te nastavnim odlukama HNB o izmjenama odluke o kamatnim stopama i to:

- na iznos od 0,85 EUR / 6,43 kn počam od 30.06.2008. do isplate

- na iznos od 13,36 EUR/ 100,64 kn počam od 31.10.2008. do isplate

- na iznos od 4,26 EUR/ 32,06 kn počam od 30.11.2008. do isplate

- na iznos od 15,82 EUR/ 119,23 kn počam od 31.12.2008. do isplate

- na iznos od 17,60 EUR/ 132,63 kn počam od 31.01.2009. do isplate

- na iznos od 18,41 EUR/ 138,68 kn počam od 28.02.2009. do isplate

- na iznos od 12,64 EUR/ 95,23 kn počam od 31.03.2009. do isplate

- na iznos od 6,50 EUR/ 48,95 kn počam od 30.04.2009. do isplate

- na iznos od 20,47 EUR/ 154,23 kn počam od 31.05.2009. do isplate

- na iznos od 3,28 EUR/ 24,75 kn počam od 30.06.2009. do isplate

- na iznos od 18,57 EUR/ 139,89 kn počam od 31.07.2009. do isplate

- na iznos od 4,68 EUR/ 35,26 kn počam od 31.08.2009. do isplate

- na iznos od 4,72 EUR/ 35,60 kn počam od 30.09.2009. do isplate

- na iznos od 4,04 EUR/ 30,41 kn počam od 31.10.2009. do isplate

- na iznos od 5,67 EUR/ 42,72 kn počam od 30.11.2009. do isplate

- na iznos od 7,02 EUR/ 52,91 kn počam od 31.12.2009. do isplate

- na iznos od 8,90 EUR/ 67,09 kn počam od 31.01.2010. do isplate

- na iznos od 8,65 EUR/ 65,14 kn počam od 28.02.2010. do isplate

- na iznos od 11,21 EUR/ 84,44 kn počam od 31.03.2010. do isplate

- na iznos od 10,91 EUR/ 82,17 kn počam od 30.04.2010. do isplate

- na iznos od 11,97 EUR/ 90,16 kn počam od 31.05.2010. do isplate

- na iznos od 20,01 EUR/ 150,75 kn počam od 30.06.2010. do isplate

- na iznos od 18,60 EUR/ 140,12 kn počam od 31.07.2010. do isplate

- na iznos od 23,83 EUR/ 179,51 kn počam od 31.08.2010. do isplate

- na iznos od 22,23 EUR/ 168,21 kn počam od 30.09.2010. do isplate

- na iznos od 19,73 EUR/ 148,69 kn počam od 31.10.2010. do isplate

- na iznos od 25,95 EUR/ 195,55 kn počam od 30.11.2010. do isplate

- na iznos od 33,89 EUR/ 255,31 kn počam od 31.12.2010. do isplate

- na iznos od 28,73 EUR/ 216,46 kn počam od 31.01.2011. do isplate

- na iznos od 30,94 EUR/ 233, 12 kn počam od 28.02.2011. do isplate

- na iznos od 28,77 EUR/ 216,75 kn počam od 31.03.2011. do isplate

- na iznos od 29,49 EUR/ 222,21 kn počam od 30.04.2011. do isplate

- na iznos od 40,40 EUR/ 304,40 kn počam od 31.05.2011. do isplate

- na iznos od 41,80 EUR/ 314,95 kn počam od 30.06.2011. do isplate

- na iznos od 52,00 EUR/ 391,80 kn počam od 31.07.2011. do isplate

- na iznos od 47,73 EUR/ 359,61 kn počam od 31.08.2011. do isplate

- na iznos od 42,95 EUR/ 323,60 kn počam od 30.09.2011. do isplate

- na iznos od 45,02 EUR/ 339,18 kn počam od 31.10.2011. do isplate

- na iznos od 44,86 EUR/ 338,02 kn počam od 30.11.2011. do isplate

- na iznos od 47,65 EUR/ 358,99 kn počam od 31.12.2011. do isplate

- na iznos od 50,14 EUR/ 377,77 kn počam od 31.01.2012. do isplate

- na iznos od 50,73 EUR/ 382,20 kn počam od 29.02.2012. do isplate

- na iznos od 49,46 EUR/ 372,62 kn počam od 31.03.2012. do isplate

- na iznos od 50,79 EUR/ 382,66 kn počam od 30.04.2012. do isplate

- na iznos od 51,80 EUR/ 390,62 kn počam od 31.05.2012. do isplate

- na iznos od 50,86 EUR/ 383,18 kn počam od 30.06.2012. do isplate

- na iznos od 51,47 EUR/ 387,82 kn počam od 31.07.2012. do isplate

- na iznos od 50,82 EUR/ 382,92 kn počam od 31.08.2012. do isplate

- na iznos od 49,10 EUR/ 369,92 kn počam od 30.09.2012. do isplate - na iznos od 51,53 EUR/ 388,27 kn počam od 31.10.2012. do isplate

- na iznos od 52,87 EUR/ 398,38 kn počam od 30.11.2012. do isplate

- na iznos od 52,43 EUR/ 395,04 kn počam od 31.12.2012. do isplate

- na iznos od 48,57 EUR/ 365,94 kn počam od 31.01.2013. do isplate

- na iznos od 52,40 EUR/ 394,78 kn počam od 28.02.2013. do isplate

- na iznos od 53,00 EUR/ 399,33 kn počam od 31.03.2013. do isplate

- na iznos od 51,89 EUR/ 390,99 kn počam od 30.04.2013. do isplate

- na iznos od 47,77 EUR/ 359,96 kn počam od 31.05.2013. do isplate

- na iznos od 47,94 EUR/ 361,17 kn počam od 30.06.2013. do isplate

- na iznos od 49,30 EUR/ 371,43 kn počam od 31.07.2013. do isplate

- na iznos od 51,34 EUR/ 386,80 kn počam od 31.08.2013. do isplate

- na iznos od 54,08 EUR/ 407,47 kn počam od 30.09.2013. do isplate

- na iznos od 53,11 EUR/ 400,18 kn počam od 31.10.2013. do isplate

- na iznos od 54,32 EUR/ 409,25 kn počam od 30.11.2013. do isplate

- na iznos od 55,66 EUR/ 419,38 kn počam od 31.12.2013. do isplate

- na iznos od 56,63 EUR/ 426,65 kn počam od 31.01.2014. do isplate

- na iznos od 58,32 EUR/ 439,39 kn počam od 28.02.2014. do isplate

- na iznos od 58,20 EUR/ 438,48 kn počam od 31.03.2014. do isplate

- na iznos od 56,97 EUR/ 429,26 kn počam od 30.04.2014. do isplate

- na iznos od 56,80 EUR/ 427,97 kn počam od 31.05.2014. do isplate

- na iznos od 57,34 EUR/ 432,04 kn počam od 30.06.2014. do isplate

- na iznos od 59,44 EUR/ 447,83 kn počam od 31.07.2014. do isplate

- na iznos od 61,27 EUR/ 461,65 kn počam od 31.08.2014. do isplate

- na iznos od 61,31 EUR/ 461,92 kn počam od 30.09.2014. do isplate

- na iznos od 62,97 EUR/ 474,41 kn počam od 31.10.2014. do isplate

- na iznos od 64,21 EUR/ 483,81 kn počam od 30.11.2014. do isplate

- na iznos od 64,04 EUR/ 482,54 kn počam od 31.12.2014. do isplate

- na iznos od 65,13 EUR/ 490,72 kn počam od 31.01.2015. do isplate

- na iznos od 65,50 EUR/ 493,51 kn počam od 28.02.2015. do isplate

- na iznos od 65,86 EUR/ 496,19 kn počam od 31.03.2015. do isplate

- na iznos od 66,23 EUR/ 499,01 kn počam od 30.04.2015. do isplate

- na iznos od 1.179,29 EUR/ 8.885,38 kn počam od 31.05.2015. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.303,50 eur.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 2.431,45 eur sa zateznom kamatom određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskom trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu podnio tužbu u kojoj navodi da je kod Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora 6.5.2008. sklopio Ugovor o kreditu br. 528-50-4855096 kojim kreditor stavlja na raspolaganje korisniku kredita iznos od 21.521,78 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Istim ugovorom određeno je da je korisnik kredita dužan kreditoru vratiti kredit u roku od 84 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunama po srednjem tečaju banke na dan plaćanja, kao i plaćati redovnu kamatu u visini od 6,75%. Kamata će se obračunavati u CHF mjesečno i usklađivati sukladno odluci banke. ugovora o kreditu tuženik je unio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu u čl. 7. Ugovora kojom se ugovorna obveza povrata iznosa kredita veže uz valutu CHF i to na način da se otplata anuiteta veže uz drugu nepoštenu i ništetnu odredbu iz čl. 2. Ugovora o kreditu u kojoj je tuženik odredio promjenu kamatne stope, koja ovisi o jednostranoj odluci banke bez obrazloženja na koji način će se ista mijenjati. nepoštena i ništetna ugovorna odredba očituje se u promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci banke Treća odredba koja čini mehanizam ugovora je anuitetna otplata. Tako ugovorena otplata, uz već ranije istaknute mehanizme dodatno je omogućila tuženiku da ugovorenim nezakonitim povećanjem kamata, nezakonito povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i kroz usporavanje otplate glavnice, koja je rasla zbog povećanja tečaja CHF. Tužitelj je u ugovorni odnos sa tuženikom stupio s punim povjerenjem prihvaćajući informacije koje je dobio od tuženika kao vjerodostojne. Da je tuženik tužitelju pružio bilo kakvu informaciju, pojašnjavajući što znači unošenje klauzule CHF u odnosu na povrat kredita, tužitelj zasigurno ne bi sklopio takav ugovor zbog učestale promjene tečaja švicarskog franka tužitelju se kontinuirano povećavala mjesečna otplatna rata. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br: Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018., u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Slijedom iznijetog tužitelj predlaže sudu da utvrdi da je ništetna odredba Ugovora o kreditu i obveze tuženu na isplatu zajedno sa pripadajućim kamatama od dana isplate svakog pojedinog iznosa

2. Tužena u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti koji prigovor je sud odbio rješenjem. Navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja. Smatra da je pozivanje tužitelja na presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u cijelosti promašena. predmetnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnom postupku utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Navodi da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja za naknadu troškova postupka s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate.

3. Sud je proveo dokaze čitanjem knjigovodstvene kartice na listu 10.-15. spisa, otplatni plan na listu 16.-24. spisa, Ugovora o kreditu broj: 528-50-4855096 na listu 25.-29. spisa, otplatni plan na listu 30.-33. spisa, zadužnica na listu 42.-43. spisa, suglasnosti na listu 44.-45. spisa, zahtjev za kredit na listu 46. spisa, dopis od 23.10.2013. na listu 47. spisa, ponuda za kupnju motornog vozila na listu 49. spisa, nalaza i mišljenja vještaka Domagoja Kovačića na listu 173. -182. spisa i priloge učitane u e-spisu i proveo dokaz saslušanjem tužiteljice na listu 306.-307. spisa.

4. Na temelju tako provedenih dokaza, ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza kao cjeline, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je isplata ukupnog iznosa od 4.245,05 eur zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.

6. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.6.2014., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14.6.2018. presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., da li su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne, kao i da li je osnovan prigovor zastare.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili ugovor o kreditu broj 528-50-4855096 kojim je banka odobrila tužitelju kredit u CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama na koji se zaračunavaju kamate od 6,75 % godišnje, te da su ugovorne strane suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu.

8. Za navesti je da je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. oznake Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje tužene banke i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

9. Nadalje za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i prvotužene Zagrebačke banke d.d., a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom su potvrđene navedene odluke glede promjenjive kamatne stope, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

10. Međutim, odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

11. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

12. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. godine kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom TS u Zagrebu.

13. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

14. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev- 2221/2018-11 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. U navedenom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno je da su tuženici u tom sporu pa i tužena prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, te da nije bila razumljiva, a niti poštena.

16. U obrazloženju navedene presude Visokog trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i sl. mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i dr. – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1 ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem prednika tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

17. Polazeći od navedenih utvrđenja ovaj sud zaključuje da odredba članka kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke o kreditima građana prema kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tužene i koja ne sadrži kriterij koje će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti nerazumljiva je i nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003).

18. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

19. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tužene i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj i ako tužena tvrdi suprotno na njoj je da to dokaže shodno odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača. Tužena je više puta mijenjala ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz predmetnog ugovora, a kreditor tužitelju u obavijesti nije naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope. Iako tužena povišenjem kamatne stope nije prekoračila gornju granicu ugovorene kamatne stope od 19% (čl. 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa NN 153 od 3.11.2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena.

20. Shodno navedenom, valjalo je utvrditi da je ugovorna odredba iz spornog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna i presudi kao u točci I. izreke.

21. Ovakav način utvrđivanja načina promjene kamatne stope navedenim presudama je utvrđen kao nepoštena ugovorna odredba zbog čega je taj dio ugovora po navedenim presudama utvrđen ništetnim pravnim poslom sve u skladu sa odredbom čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača. Takva presuda prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Šteta koju tužitelj trpi u ovom slučaju čini iznos koji je uplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o načinu utvrđivanja promjenjive kamatne stope odnosno razlika iznosa kojeg je platio za kamatu od ugovorene kamatne stope.

22. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba iz članka kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

23. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

24. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o namjenskim kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

25. Ocjenjujući ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke je nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

26. Sukladno navedenim utvrđenjima valja zaključiti i da su odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu ništetne temeljem odredbe čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača.

27. Na prijedlog tužitelja sud je odredio knjigovodstveno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Domagoju Kovačiću koji je sačinio nalaz i mišljenje temeljem kojeg je sud utvrdio:

- da je razlika stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu od 4.245,05 eur u odnosu na pretplatu temeljem valutne klauzule.

29. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti jer je isti izrađen u skladu s pravilima struke a u njemu nema vidljivih logičkih ili matematičkih nedostataka. Prigovori koje na nalaz i mišljenje ističe tužena predstavljaju njegovo pravno shvaćanje spora i načina na koji je trebalo odrediti granice vještačenja što nije od utjecanja na valjanost provedenog vještačenja.

30. Tužiteljica je podneskom od 24. travnja 2023. svoj tužbeni zahtjev uskladila sa nalazom i mišljenjem vještaka na iznos od 4.245,05 eur uz pripadajuće kamate.

31. Tužiteljica osobno saslušana navodi da prilikom podizanja kredita nisu je upozoravali na ništa posebno. Također joj nisu davana nikakva pojašnjenja u vezi valute i kamate. Nije bila klijent te banke. Kredit je podigla kod tužene jer su je tako uputili u auto kući. Misli da je dokumentaciju za kredit radila u auto kuću a ne u banci. Kada je otišla u banku nju je čekao gotov tipski ugovor i nije vodila posebne pregovore oko toga. Kredit je otplatila u cijelosti. U početku joj je rata iznosila 1.200,00 kn a tijekom otplate narasla je na 1.900,00 kn. Kredit je plaćala osobno u banci na uplatnicu. Nije dobivala neka posebna objašnjenja zašto je rata narasla a na šalteru su joj rekli da je to sada tako. Kupljeno vozilo koristila je za svoje osobne potrebe i nije imala registrirani obrt ili firmu. Navodi da u banci ju nisu upozoravali da država ne štiti tečaj CHF kao tečaj eura. Kredit je potpisala jer je bilo riječ o tipskom ugovoru a pitala je za kunski kredit ali u to vrijeme nije bilo kunskog kredita. Navodi da joj je i početna rata bila puno ali joj je trebao novi auto pa joj je zato trebao kredit. I 1.200,00 kn je bila velika rata, a misli da za ratu od 1.900,00 kn ne bi imala kreditnu sposobnost. Navodi da je razumjela odredbe ugovora o kreditu ali nije očekivala da će toliko porasti. Shvatila je da će joj rata zbog tečaja CHF rasti ali ne toliko jer joj je rata došla skoro do polovice plaće. Kredit je isplaćen direktno auto kući na račun a ne njoj. Kupila Opel Cosu koja je koštala 96.000,00 kn a kredit je otplatila u iznosu od 160.000,00 kn.

31.1. Sud prihvaća iskaz tužiteljice u cijelosti kao objektivan i istiniti i na temelju njega zaključuje da tužena prilikom sklapanja ugovora tužiteljici nije dala jasne parametre na temelju kojih će se mijenjati kamatna stopa niti ju upozorila na opasnost od valutne klauzule u CHF. Također, iz iskaza tužiteljice sud drži utvrđenim da kredit nije digla u poslovne svrhe i da kupljeno vozilo nije koristila u poslovne svrhe.

32. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika u pogledu valutne klauzule jer isti drži neosnovanim. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli na način da je presudom broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d. pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina počevši od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Obzirom na prednje izloženo evidentno je da prigovor zastare u smislu odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima nije osnovan za početno utužen iznos kredita. Tužiteljica je podneskom od 24. travnja 2023. uredila tužbeni zahtjev na način da ga je postavila sukladno nalazu i mišljenju vještaku na iznos od 4.245,05 eur. Takva preinaka je dopuštena jer je u predmetima proisteklim iz tzv. kolektivnih tužbi za kredite u CHF dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva nakon vještačenja.

33. Tužiteljica je nakon provedenog vještačenja svoj tužbeni zahtjev smanjila u odnosu na početno postavljeni tužbeni zahtjev. Tužiteljica je prvotno tražila 41.805,55 kn a nakon vještačenja je isti smanjila na 31.984,33 kn odnosno povukla je dio od 1.303,50 eur. Tužena je složila s takvim povlačenjem ali je zatražila trošak sukladno uspjehu u parnici.

34. Glede primjedbi tuženika da je financijsko knjigovodstveni vještak u svom nalazu i mišljenju trebao uračunati i potplaćene iznose, valja istaći kako sud postupa i odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, pa kako je tužitelj tražio izračun visine preplaćenog dijela kredita po osnovi tečajne razlike nastale uslijed povećanja tečaja za CHF prema HRK radi valutne klauzule kredita vezane za CHF, to je dakle ovaj sud naložio vještačenje u skladu s traženim, odnosno predloženim, te odlučio u granicama tužbenog zahtjeva, dakle za preplaćene iznose. Za istaći je to da ukoliko bi se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika takva nije ni od kakvog značaja za ovaj postupak jer za tu negativnu razliku nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima.

35. O tužbenom zahtjevu sud je odlučio primjenom odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, te čl. 502 c ZPP-a i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača.

36. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO (NN 35/05 i dr.).

37. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tužiteljici su u trošak priznati odvjetnički troškovi koji se odnose na sastav tužbe od 31.5.2021., podnesak od 28.10.2021. i 24.4.2023., ročišta od 5.7.2022., 13.2.2023., 18.12.2023., 2.12.2024. i 14.1.2025. sve po 100 bodova, ročište za objavu presude 50 bodova, trošak vještačenja u iznosu 265,45 eur i pristojbe na tužbu i presudu po 51,10 eur, što ukupno iznosi 2.431,45 eur.

38. Za istaći je da tuženiku nije dosuđen zatraženi parnični trošak razmjerno njegovom uspjehu u sporu iz toga razloga što isto ne bi bilo u skladu s načelom djelotvornosti da se tužitelju kao potrošaču naloži snošenje troškova postupka ovisno o iznosima koji su mu vraćeni, iako je uspio u pogledu nepoštenosti sporne odredbe. Ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava, a takvo shvaćanje izrazio je Sud Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje između ostaloga, odgovoreno da: "čl. 6. stavak. 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavnosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13.

Beli Manastir, 31. siječnja 2025.

S U D A C :

Robert Gojević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka.

DNA:

-pun.tužiteljice

-pun.tuženika