Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Hrvatskih branitelja 1

44320 Kutina

Poslovni broj: P-364/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Kutini, po sutkinji Andrei Dujmenović Iveljić, u pravnoj stvari tužitelja HD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Hrvoju Škaliću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave održane 18. prosinca 2024., u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, 31. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio članka 3. Ugovora o kreditu broj: 041-50- 4220064 od 29.6.2007. sklopljenog između tužitelja HD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao banke, i glasi „3. /treće/ Naknada 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju HD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos koji se odnosi na ništetnu naknadu za obradu kredita, s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznos od 360,85 EUR od 3.7.2007. do isplate po stopi koja se određuje do 30. lipnja 2013. prema čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11) po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. prema čl.12a. st.2. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi po referentnoj stopi uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate prema članku čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju HD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prouzročeni parnični trošak u iznosu od 526,54 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 31. siječnja 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tužitelj i tuženik 29.6.2007. sklopili Ugovor o kreditu broj: 041-50-4220064 (dalje: Ugovor o kreditu). Ugovorom o kreditu ugovoreno je da će tuženik staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 18.595,69 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Predmetni Ugovor o kreditu je tipski ugovor u kojemu je ugovorena odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita. Predmetna ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje troškova za obradu kreditnog zahtjeva je nepoštena i ništetna. Tužitelj se poziva na presude suda EU i to odluke donesene u u predmetu C- 84/19 i u predmetu C-224/19. Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana Ugovorom o kreditu nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. U konkretnom slučaju tuženik nije tužitelju iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi. Nije mu objašnjena niti struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u Ugovoru nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. U konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu, dakle unaprijed formuliranom od strane tuženika, na koji tužitelj nije imao utjecaja te se o ugovornoj odredbi kojom je specificirana naknada za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo. Odredba Ugovora koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva sastavni je dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, a o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe kojom je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, pa takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu. Slijedom navedenog, predmetna ugovorna odredba je nepoštena i ništetna.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 29.6.2007. sklopili Ugovor o kreditu broj: 041-50-4220064 kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos u CHF 18.595,69 uz redovnu kamatnu stopu od 5,20 % godišnje, promjenjivu. Ugovor je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Odredba članka 3. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavlja upravo odredba članka 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio i javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade pa stoga tužitelj neutemeljeno ističe da je predmetna ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja Ugovora o kreditu, tuženik je objasnio svaku odredbu Ugovora tužitelju, a s obzirom da tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile Ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare jer sukladno članku 225. Zakona o obveznim odnosima tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. S obzirom da je tužitelj podnio tužbu 18.4.2024. jasno je je da je tražbina zastarjela. Tužitelj je slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Prilikom sklapanja Ugovora tužitelju su uručeni i opći akti kreditora te se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama Ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kako je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao jasno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva, s tim da je tuženik svoj prigovor na visinu tužbenog zahtjeva povukao na ročištu 24. listopada 2024.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-108/2024-4 od 26. travnja 2024. Općinski sud u Kutini određen je kao drugi stvarno nadležan sud za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

4. U tijeku dokaznog postupka sud je pročitao i izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 041-50-4220064 od 29. lipnja 2007.(str. 5-9 spisa), otplatni plan (str. 11-16 spisa), sudsku praksu (str. 31-58 spisa) te je saslušan tužitelj HD.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. Nije sporno da je tužitelj, kao korisnik kredita, sklopio s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj: 041-50-4220064 od 29. lipnja 2007., u kojem Ugovoru je u članku 3. (Naknada) određeno se naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

7. Sporno je da li je ugovorna odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu ništetna te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužitelju iznos koji je temeljem te odredbe isplatio tuženiku.

8. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog Ugovora i statusu potrošača, sud je saslušao tužitelja kao stranku. Tužitelj HD u svom iskazu u cijelosti je ostao kod navoda iz tužbe te je navedene navode dopunio i objasnio. Tako je iskazao da je predmetni kredit uzeo za kupnju osobnog automobila koji je koristio isključivo za osobne potrebe. U vrijeme podizanja kredita zajedno s ocem bio je suvlasnik obrta koji se bavio auto prijevozništvom, ali auto koji je kupio iz sredstava kredita nikada nije korišten za navedeni obrt. U to vrijeme bio je i vlasnik firme MIG-BM koja se bavila prijevozništvom i zastupništvom ali auto koji je kupio iz sredstava kredita nikada nije korišten za potrebe tog trgovačkog društva. Ugovor o kreditu potpisivao je u Raiffeisen banci. Kada je došao potpisati Ugovor o kreditu on ga je već dočekao unaprijed pripremljen i nije mogao utjecati na njegov sadržaj. Nije mu dana mogućnost da pregovara o odredbama Ugovora o kreditu. Nitko u banci nije mu objašnjavao pojedine odredbe Ugovora o kreditu ili njegova prava i obveze iz tog Ugovora. Prije potpisivanja pročitao je Ugovor i od službenika nije tražio pojašnjenje vezano uz odredbe Ugovora o kreditu jer je Ugovor bio po principu " uzmi ili ostavi". Nitko od službenika u banci nije ga upozorio da u Ugovoru postoji odredba kojom se određuje naplata naknade za obradu kredita niti mu je tko rekao da će biti dužan platiti takvu naknadu. Nije mu rečeno koji troškovi se pokrivaju iz ulazne naknade ili koje usluge banka pruža za tu naknadu. U banci mu nije prezentirana Odluka o naknadama banke. Prije ovog nije imao drugih kredita i nije znao što znači pojam ulazna naknada.

9. Iskaz tužitelja sud je prihvatio budući da je isti jasno, razumljivo i logično iskazivao o okolnostima sklapanja Ugovora o kreditu i pregovorima. Osim toga tužitelj je potvrdio kako je Ugovor sklopljen putem standardnog i formaliziranog obrasca sačinjenog od strane tuženika na čiji sadržaj nije mogao utjecati te je potvrdio da nije mogao pregovarati o odredbama Ugovora.

10. Odredbom članka 81. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03., 46/07. – dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom članka 81. stavkom 3. ZZP propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a stavkom 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Člankom 83. ZZP propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Člankom 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema članku 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni. Prema članku 4. ZOO u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Člankom 6. ZOO propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Člankom 7. stavkom 1. ZOO propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je člankom 8. ZOO propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Prema članku 322. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi članka 324. stavak 1. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

12. Odredbom članka 3. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužitelj je svoj položaj potrošača dokazao priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojega proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, uzeo kredit za kupnju automobila kojeg je koristio za vlastite, privatne svrhe. Iako je u vrijeme podizanja kredita bio suvlasnik obrta i vlasnik trgovačkog društva, automobil koji je kupljen sredstvima iz predmetnog kredita nije korišten za potrebe obrta ili trgovačkog društva već isključivo za osobne potrebe tužitelja. Dakle, tužitelj sredstva iz kredita nije koristio u poslovne svrhe ili za poduzetničku djelatnost, što znači da je tužitelj potrošač u smislu spomenute odredbe članka 3. ZZP.

13. Dovodeći u vezu iskaz tužitelja s ostalim dokazima, utvrđeno je da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu koji je samo zahtijevao potpis tužitelja te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj takvog Ugovora o kreditu. Dalje je utvrđeno da tužitelju nije dana mogućnost da pregovara o odredbama Ugovora o kreditu, pa mu tako nije dana niti mogućnost da pregovara o odredbi članka 3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, iz čega proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivao o iznosu kredita i anuitetima u kojima će se plaćati navedeni kredit. Sve ostale odredbe su tipizirane, uređene od strane tuženika i samo navedene u ugovoru, bez ikakvog dodatnog informiranja potrošača (tužitelja) kao ugovorne strane koja djeluje u svojstvu prosječnog čovjeka, dok je tuženik bankarska institucija kojoj sklapanje konkretnog Ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe već je samo, ukoliko iste ne prihvaća, mogao odustati od sklapanja predloženog Ugovora o kreditu.

14. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, isti je sastavljen kao standardni ugovor tuženika, slijedom čega je upravo na samom tuženiku, u skladu s odredbom članka 81. stavak 4. ZZP, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju o odredbi članka 3. Ugovora o kreditu) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao.

15. Tužitelj je, u predmetnom slučaju, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika, kako u pogledu pregovaračke moći tako i stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe Ugovora unaprijed sastavljene od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih. Tuženik je dakle iskoristio svoj položaj kao jače ugovorne strane te je ugovorio naplatu za odobrenje kredita, radi čega je postupao protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora o kreditu nije unio podatak niti tužitelju objasnio koji je to valjan i ekonomski opravdan razlog zbog kojega je bilo nužno ugovoriti plaćanje spomenute naknade i zašto visina naknade ovisi o iznosu odobrenog kredita. Ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita samo za sebe nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojao propis koji bi to zabranjivao. Međutim, iz Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja, a vezano za odredbu članka 3. predmetnog Ugovora, utvrđeno je da tužitelj nije bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, niti je bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade. Također, sadržaj sporne odredbe je nepotpun jer ne sadrži strukturu i način izračuna naknade, odnosno nije navedeno niti tužitelju pojašnjeno ili izloženo koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade, koje usluge banka pruža za tu naknadu te koja je visina svakog od spomenutih troškova i usluga. Također, tuženik nije dokazao opravdanost naplaćivanja sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, čime se dovode u neravnopravan položaj. Iz navedenog se može zaključiti da predmetnom ulaznom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao prilikom obrade zahtjeva tužitelja i odobravanja kredita, već je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Pravo je tuženika da, s aspekta isplativosti svog poslovanja, u ugovorima o kreditu ugovara naknade. Međutim, tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba Ugovora o kreditu, između ostalog i naknadi koju će platiti, i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi ta naknada i kako ona utječe na iznos kredita koji će se isplatiti tužitelju, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

16. U odnosu na navode tuženika da je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranje sporne naknade bila jasna, lako razumljiva i uočljiva pa stoga nije dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe, treba reći u Ugovoru nije pojašnjeno niti se točno navodi od čega se točno sastoji naknada iz članka 3. Ugovora i koji troškovi se tom naknadom podmiruju te jesu li takvi troškovi realni i odgovaraju li visini naplaćene naknade. Odredbe ugovora o kreditu moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi. Slijedom navedenog, a suprotno navodima tuženika, odredba članka 3. Ugovora o kreditu, po mišljenju ovoga suda, ne ispunjava uvjet jasne i lako razumljive odredbe.

17. Imajući u vidu sve naprijed izloženo, ugovaranjem naknade iz članka 3. Ugovora o kreditu nastala je znatna neravnoteža u pravima i obvezama između tuženika i tužitelja na štetu tužitelja kao potrošača, prvenstveno zbog toga što je predmetna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, na istu tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, o njoj se nije pregovaralo, a ista je utjecala na konačnu isplatu kredita tužitelju na način da je ugovorena isplata jednog iznosa, a zapravo je isplaćen umanjeni iznos.

18. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je upravo tužitelj kao potrošač s tuženikom sklopio ugovor o potrošačkom kreditu, a koji ugovor mu je ponuđen, bez prethodnog pregovaranja o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na naknadu koju će morati platiti i koja će mu u konačnici smanjiti iznos kredita koji će mu se isplatiti, odredba članka 3. Ugovora o kreditu, koja sadrži obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavka 1. ZZP koja je prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP ništetna. U skladu s tim, u presudama Suda Europske unije C-84/19 od 3. rujna 2020. i C-224/19 od 16. srpnja 2020., također je utvrđeno da banke ne smiju ugovarati nikakve troškove ulaznih naknada za obradu kredita i osiguranje kredita i da su takve ugovorne odredbe nepoštene jer dovode do značajne neravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana na štetu potrošača jer su bile unaprijed formulirane od strane tuženika kao trgovca na što tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja.

19. Glede zahtjeva za plaćanje zateznih kamata od dana kada je naplaćena naknada za obradu kredita, pa do isplate, valja reći da je tuženik nepošten od samog trenutka naplate jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba nametnuta je tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose. Osim toga, tuženik je kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustio osnovne radnje (pregovaranje u vezi s kreditom te upozorenje na moguće naknade za troškove obrade kredita), a kojim činom je njegovo postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate.

20. Zaključak je ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja naknade za obradu kredita nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, pa je slijedom navedenog po točkom I. izreke utvrđena ništetnost odredbe članka 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se ona odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita u određenom postotku od iznosa kredita, pri čemu takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora (članak 324. stavak 2. ZOO). Ovaj prvostupanjski sud ukazuje da je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetne odredbe ugovora (članak 323. stavak 1. ZOO), slijedom čega je pod točkom II. Izreke prihvaćen zahtjev tužitelja za vraćanjem primljenog iznosa od 360,85 EUR, to tim više što visina naknade nije sporna, a riječ je o imovini tužitelja koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala (članak 1111. ZOO). Na tako dosuđeni iznos, temeljem članka 1115. ZOO, tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to od 3.7.2007., kao dana kada je naknada naplaćena, pa do isplate, i to u visini određenoj člankom 29. ZOO.

21. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Prije svega, odredbom članka 328. ZOO određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 17. travnja 2024. te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost odredbe članka 3. Ugovora o kreditu, jasno je da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz članka 225. ZOO.

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. ZPP, s obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu.

23. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR, trošak sastava podneska od 16.10.2024. u iznosu od 100,00 EUR, trošak zastupanja na ročištu 24.10.2024. u iznosu od 100,00 EUR, na ročištu 18.12.2024. u iznosu od 100,00 EUR, trošak PDV-a u iznosu od 100,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR, u skladu s Tbr. 7/1, Tbr. 8/1 i Tbr. 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23.) te imajući u vidu vrijednost boda od 2,00 eura, odnosno ukupno 526,54 EUR. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj člankom 29. ZOO i to tekuća od dana presuđenja pa do isplate, a u skladu s odredbom članka 151. članak 3. ZPP. Tužitelju nije priznat trošak ročišta za objavu presude s obzirom da takav trošak po mišljenju ovoga suda nije potreban za vođenje parnice.

24. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Kutina, 31. siječanj 2025.

Sutkinja:

Andrea Dujmenović Iveljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ove presude. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostavna naredba:

1. Tužitelj po punomoćniku Hrvoju Škaliću, odvjetniku iz Zagreba

2.Tuženik po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva

H & Lui iz Zagreba