REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-4989/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac doc. dr. sc. Jelena Čuveljak, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, Područna služba u Rijeci, Rijeka, Slogin kula 1, protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d. Zagreb, OIB: 22694857747, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, odlučujući o tužiteljevoj žalbi izjavljenoj protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-504/2023-98 od 12. studenog 2024., 31. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-504/2023-98 od 12. studenog 2024. u točkama I. i II. njezine izreke.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi: „Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.658,29 EUR/12.494,43 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 2. svibnja 2012. po stopi od 12% godišnje do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te iznos od 680,91 EUR/5.130,35 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 14. studenog 2013. po stopi od 12% godišnje do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“ (točka I. izreke), naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku iznos od 4.969,49 EUR na ime prouzročenog parničnog troška zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 12. studenog 2024. (dana donošenja presude) po stopi od 7,25% godišnje do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja uvećano za tri postotna poena, do isplate u roku od 15 (petnaest) dana (točka II. izreke) te je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 738,89 EUR kao neosnovan (točka III. izreke).
2. Tako je prvostupanjski sud presudio u ponovljenom postupku, nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Rev-525/2022 od 14. ožujka 2023. prihvatio reviziju tuženika i ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6097/2019 od 30. listopada 2020. te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-678/2018 od 23. kolovoza 2019. i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev jer je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da ne postoji razlika koju bi tuženik bio u obvezi naknaditi tužitelju jer je iznos invalidske mirovine, kojeg je tužitelj isplaćivao tužiteljevom osiguraniku, niži od iznosa invalidske mirovine koju bi tužiteljev osiguranik ostvario u slučaju isplate invalidske mirovine za slučaj ozljede na radu u smislu odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. i 155/23.).
3. Tužitelj je izjavio žalbu protiv te presude pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Iznosi da sud kao mjerodavno pravo primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a svoje stajalište temelji na izmijenjenim pravnim stajalištima zauzetim u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, no, da takvo pozivanje suda na pravna stajališta zauzeta u pojedinačnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije utemeljeno jer odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske nisu obvezujuće za niže sudove.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitavši pobijanu presudu sukladno odredbama čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita.
6. Predmetno je riječ o sporu male vrijednosti pred trgovačkim sudom u kojem se presuda ili rješenje kojim se završava spor može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. u vezi s čl. 502. st. 1. ZPP-a) pa žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije dopuštena žalbena osnova za ispitivanje prvostupanjske presude.
7. Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 17.624,78 kn, a koji se odnosi na razliku invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio svom osiguraniku za razdoblje od 5. svibnja 2009. do 31. ožujka 2012. u razmjernom iznosu od 12.494,43 kn te za razdoblje od 1. travnja 2012. do 31. svibnja 2013. u razmjernom iznosu od 5.130,35 kn.
8. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je o osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučivao primjenom odredaba Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.
9. Prema odredbi čl. 27. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. istoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (čl. 27. st. 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu), dok se razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu).
10. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud radi utvrđivanja visine razlike između invalidske mirovine utvrđene tužiteljevim rješenjem broj 14360 od 2. svibnja 2009. o isplati invalidske mirovine JP i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu izveo dokaz vještačenjem po vještaku financijske struke. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za područje ekonomije i financija ŽP dipl. oec. iz [adresa] proizlazi da je tužitelj u razdoblju od 5. svibnja 2009. do **.**.2013. JP isplatio na ime invalidske mirovine ukupan iznos od 47.893,12 kn dok bi za isto razdoblje tužitelj na ime invalidske mirovine uzrokovane ozljedom na radu bio u obvezi uplatiti iznos veći za 18.774,17 kn (2.491,72 EUR) u odnosu na invalidsku mirovinu koju isplaćuje zbog ozljeda zadobivenih izvan rada.
11. Stoga, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju ne postoji razlika koju bi tuženik bio u obvezi naknaditi tužitelju jer iz provedenih dokaza proizlazi da je iznos invalidske mirovine, kojeg je tužitelj isplaćivao tužiteljevom osiguraniku, niži od iznosa invalidske mirovine koju bi tužiteljev osiguranik ostvario u slučaju isplate invalidske mirovine za slučaj ozljede na radu u smislu odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu te da stoga za tužitelja u konkretnom slučaju nije nastala šteta.
12. Slijedom iznijetog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci presude.
Zagreb, 31. siječnja 2025.
Sudac
doc. dr. sc. Jelena Čuveljak
