Republika Hrvatska
Općinski sud u Požegi
Sv. Florijana 2, Požega
Poslovni broj P-348/2023-24
U I M E R E P U B L I K E H R V A T SK E
P R E S U D A
Općinski sud u Požegi, po sucu Anamariji Kovačević Turac, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja FI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bruni Damjncu, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, [adresa], zastupanog po punomoćniku Odvjetničkom društvu Ćurković & Šanjug iz Zagreba, radi isplate, dana 31.siječnja 2025.
p r e s u d i o je
I „Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 3. stavak 2. Ugovora o kreditu br. 514003023169700017192/2007 zaključenog između tuženika s jedne strane, te tužitelja s druge strane, kojim su ugovorene valutna klauzula i otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF-a te ne proizvode pravne posljedice.
II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu pod matičnim brojem subjekta upisa (MBS): 080072083, osobni identifikacijski broj (OIB): 14036333877, da plati tužitelju CI s prebivalištem u [adresa], osobni identifikacijski broj (OIB): [osobni identifikacijski broj] temeljem više plaćene redovne kamate te glavnice kredita, uslijed promjene tečaja švicarskog franka, iznos od 11.184,66 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 25. veljače 2010. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, u roku od petnaest dana.
III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu pod matičnim brojem subjekta upisa (MBS): 080072083, osobni identifikacijski broj (OIB): 14036333877 da naknadi troškove postupka tužitelju CI s prebivalištem u [adresa], osobni identifikacijski broj (OIB): [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 1.555,45 eura u roku od petnaest dana od dana presuđenja sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.“
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi prije iznošenja činjeničnog historijata tužbe, da je tužitelj je u potrebi postaviti manifestacijski zahtjev iz članka 186.b Zakona o parničnom postupku (NN 53/91 – 114/22, u nastavku: ZPP) jer društvo Addiko Bank d.d. tuženik nije dostavio dokumentaciju koja se odnosi na zaključeni ugovor o kreditu broj 5140030231-69700017192/2007 s pravnim prednikom tuženika, društvom Slavonska banka d.d., iako je tužitelj pozvao tuženika na dostavu dokumentacije 3. svibnja 2023.
1.1. Naime, parnične stranke su u pravnom odnosu vjerovnika i dužnika po ugovoru o kreditu broj 5140030231-69700017192/2007 od 15. siječnja 2007. koji ugovor je tužitelj sklopio s pravnim prednikom tuženika, te se isprave koje se odnose na ugovor, uključujući knjigovodstvenu karticu kredita, stvarni (cjelokupni) otplatni plan, pregled promjena kamatnih stopa i specifikaciju uplata, smatraju zajedničkim. Unatoč tužiteljevom pozivanju tuženika da dostavi traženu dokumentaciju, tuženik nije dostavio niti jedan dokument. S obzirom na manjak dokumentacije tužitelj nije bio u mogućnosti izračunati koliki bi bio iznos preplaćenog kredita, jer tuženik nije postupio u skladu s pozitivnim zakonskim odredbama. Samim time, tužitelj ovim putem podnosi stupnjevitu tužbu u okviru koje postavlja manifestacijski zahtjev iz čl. 186.b ZPP-a, u svrhu mogućnosti postavljanja konačnog iznosa tužbenog zahtjeva. Članak 186.b st. 3. ZPP-a propisuje: „U sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.“ U konkretnom slučaju upravo se radi o situaciji iz čl. 186.b s obzirom da tuženik očigledno posjeduje podatke o kreditu te se stranke nalaze upravo u građanskopravnom odnosu iz kojeg zahtijevani podaci predstavljaju zajedničke. Slijedom navedenog, prije iznošenja same tužbe tužitelj postavlja manifestacijski zahtjev i predlaže da sud naloži tuženiku da tužitelju preda knjigovodstvenu karticu kredita, stvarni (cjelokupni) otplatni plan, pregled promjena kamatnih stopa i specifikaciju uplata u roku od osam dana.
1.2. Tužitelj navodi da je kao korisnik kredita zaključio Ugovor o kreditu br. 5140030231-69700017192/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanje založnog prava na nekretninama od 15. siječnja 2007., koji ugovor po svojoj pravnoj prirodi predstavlja unaprijed formulirani standardni ugovor tuženika.
1.3. Zaključujući ovakve ugovore, tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, dakle i tužitelja kao korisnika kredita, jer se u istima koristio ništetnom i nepoštenom odredbom ugovarajući promjenjivost redovne kamatne stope, koja se tijekom postojanja obveze tužitelja prema tuženiku mijenjala u skladu s tuženikovom jednostranom odlukom. Sve ovo je utvrđeno pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013., koja je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine. Osim navedene ništetnosti promjenjivosti kamatne stope, citiranom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, nadalje je utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Dakle sud je utvrdio kako su ništetne i ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.
1.4.Uzimajući u obzir da je citirana sudska odluka donesena u postupku povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava iz čl. 502.a ZPP-a, tužitelj se na istu u ovom postupku poziva sukladno čl. 502.c ZPP-a, stoga utvrđenja iz sudske odluke povodom kolektivne tužbe vežu naslovni sud u ovom postupku, pa tužitelj smatra suvišnim elaborirati razloge ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi spornog Ugovora.
1.5. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013., koja je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine nadalje je utvrđena ništetnost valutne klauzule u odnosu vezanja glavnice i isplate kredita u švicarskom franku. Imajući na umu činjenicu kako je kredit plasiran tužitelju i da je tog dana primjenjivi tečaj jednog švicarskog franka u odnosu na kunu iznosio 4,7756300 kuna, te činjenicu ništetnosti valutne klauzule Tužitelj je temeljem ništetne odredbe, uslijed promjene tečaja švicarskog franka platio više redovnih kamata i više glavnice kredita u iznosu čija visina će postati jasna nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, a koji preliminarnim izračunom tužitelja iznosi 11.082,35 EUR/83.500,00 kn. S obzirom da je ništetna odredba kojom se veže otplata kredita uz švicarski franak ugovorena člankom 3. stavak 2. Ugovora, Tužitelj ovim putem zahtjeva utvrđenje ništetnosti te odredbe. Također, tužitelj ovim putem smatra potrebnim naglasiti kako je u konkretnom slučaju, riječ o otplaćenom kreditu u kojem nije provedena konverzija.
1.6. Zbog gore navedenog, predlaže se da sud nakon pribave dokumentacije zatražene manifestacijskim donese presudu kojom se utvrđuje se da je ništetna odredbe članka 3. stavak 2. Ugovora o kreditu br. 5140030231-69700017192/2007 zaključenog između tuženika s jedne strane, te tužitelja s druge strane, kojim su ugovorene valutna klauzula i otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF-a te ne proizvode pravne posljedice te se nalaže se tuženiku da plati tužitelju iznos od 11.082,35 eura/83.500,00 kn koji iznos će tužitelj specificirati nakon dostave dokumentacije, temeljem više plaćene redovne kamate te glavnice kredita uslijed promjene tečaja švicarskog franka, sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu naknadi trošak parničnog postupka.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao prigovor zastare, osporio sve činjenične navode tužbe i iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužitelja, te osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, te prigovara vrijednost predmeta spora.
2.1. Nadalje tuženik ističe kako su predmetnom tužbom trebali biti obuhvaćeni i ŠI kao sudužnik i založni dužnik i KAPULAR d.o.o. za građevinarstvo i turizam, zastupan po BI, kao založni dužnik te predlaže njihovo saslušanje kao i saslušanje tužitelja na okolnost otplate predmetnog Ugovora o kreditu i upotrebe sredstava isplaćenih predmetnim Ugovorom o kreditu.
2.2. U tužbi se navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 51400303231-69700017192/2007 dana 15.01.2007. za iznos od 190.000,00 CHF po srednjem tečaju CHF važećeg na dan korištenja kredita, na razdoblje od 20 godina. Tužitelj navodi u tužbi da su mu predmetnim Ugovorom povrijeđena prava potrošača, da je ugovorna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetna, ukazuje na obvezu vraćanja iznosa stečenih bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, pozivajući se pri tome na odluke Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
2.3.Tužitelj je propustio navesti da je pravni prednik tuženika, Slavonska banka d.d. s kojim je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu, koja banka nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, što znači da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz tih presuda, obzirom da za Slavonsku banku d.d. nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovoranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF
2.4.U odnosu na navedeno, tuženik ukazuje na članak 502.c. ZPP-a koji navodi:
Članak 502.c ("Narodne novine", broj: 57/11, 70/19) „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Međutim, kako Slavonska banka d.d. nije obuhvaćena kolektivnom tužbom, odnosno nije utvrđeno da bi koristila nepoštenu praksu ugovoranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF, nema mjesta primjeni gornje odredbe, obzirom da se ista ne može primijeniti na predmetni postupak. Ujedno, obzirom da je dio predmetnih novčanih sredstava utrošeno u zatvaranje već preostalog dugovanja tužitelja, tuženik predlaže saslušati tužitelja na okolnost o kojem se novčanom iznosu radi, obzirom da tužitelj utužuje i za novčani iznos kredita koji sigurno nije pretplatio niti je obuhvaćen promjenom kamatne stope. Tužitelj navodi u tužbi da su mu predmetnim Ugovorom povrijeđena prava potrošača, da je ugovorna odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, ukazuje na obvezu vraćanja iznosa stečenih bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, pozivajući se pri tome na odluke Visokog trgovačkog suda, Vrhovnog suda Republike Hrvatske, presude Europskog suda, Ustavnog suda i drugih sudova. Tuženik prvenstveno ističe kako je predmetni kredit otplaćen u lipnju 2015. godine, stoga ukazuje na Zakon o kreditnim institucijama, koji u članku 305. stavku 8. navodi sljedeće: „Kreditna institucija dužna je potrošaču, na njegov zahtjev besplatno i u svakom trenutku tijekom trajanja ugovora o kreditu, staviti na raspolaganje izvještaj u obliku otplatnog plana koji uključuje i izračun efektivne kamatne stope na dan izrade otplatnog plana, informaciju o ukupno plaćenoj glavnici, kamatama i troškovima, specifikaciju uplata i pregled promjena kamatnih stopa po kreditu.“
2.5. Kako je tužba podnesena dana 14.6.2023. godine, tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 14.6.2018. godine nastupila je zastara potraživanja. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom. Dakle, ova tužba ujedno je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino se ova tužba može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, te tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. Neprihvatljiva su tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Tuženik smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti, te svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno suđenje. Rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Tuženik smatra neosnovanim u potpunosti i pravno shvaćanje Vrhovnog suda, poslovni broj: Su-IV 47/2020 od 30. siječnja 2020. u kojem se navodi kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, jer Vrhovni sud nije zakonodavac koji donosi i kreira zakonske odredbe te ne može popunjavati nepostojeće zakonske odredbe shvaćanjima koje dovode u pitanje pravnu sigurnost u ugovornom pravu. Osnova ove tužbe može biti i jedino ili poziv na institut stjecanja bez osnove ili na institut naknade štete. Za institut stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno članku 225. ZOO-a, a za institut naknade štete primjenjuje se rok od 3 godine, sukladno čl. 230. ZPP-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje.
2.6.Tužitelj u tužbi navodi da kao korisnik kredita ne raspolaže svom potrebnom dokumentacijom koja je potrebna za točno određivanje tužbenog zahtjeva. Tužitelj predlaže da tuženik dostavi svu dokumentaciju vezanu za ugovor o kreditu te da će provođenjem vještačenja, nakon prikupljanja dokumentacije, urediti tužbeni zahtjev sukladno članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku, iako to izričito ne navodi u tužbi. Tuženik ističe kako ne postoje pretpostavke za usvajanje zahtjeva tužitelja za donošenjem rješenja temeljem odredbe čl. 186. b ZPP-a. Da bi tužitelj mogao uspješno prenijeti teret dokaza na tuženika u vidu pribavljanja dokumentacije na kojima se temelji tužbeni zahtjev, tužitelj mora dokazati: 1. da se radi o pravnom odnosu u kojem je tuženik polagati račun, dati pregled imovine i obveza, 2. da se radi o utajenoj ili prikrivenoj imovini. U ovom slučaju tužitelj i tuženik nisu u pravnom odnosu koji bi se odnosio na utajenu ili prikrivenu imovinu ili obveze, niti se radi o pravnom odnosu u kojem je dužan polagati račune tužitelju. Prema poslovnoj praksi i uobičajenim trgovačkim običajima, koji ne bi trebali biti sporni, sva dokumentacija koja se odnosi na ugovor o kreditu dostavljena je i predana osobno tužitelju za vrijeme trajanja kreditnog odnosa, uključujući i obavijesti o promjenama kamatne stope, te otplatne planove nakon svake izvršene promjene odredbi ugovora kojim se mijenjao anuitet. Imajući u vidu tvrdnje tužitelja kako je po ugovoru o kreditu vršio uplate novčanih sredstava, tuženik upućuje da u tom slučaju tom dokumentacijom raspolaže tužitelj, te je na njemu dispozitivno pravo da li će ih dostaviti u spis ili ne. Radi navedenog, tuženik se protivi ideji tužitelja da mu tuženik dostavlja dokaze na okolnost osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva. Pravila o teretu dokazivanja su jasna, na tužitelju je teret dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva, a ne na tuženiku.
2.7. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14), odnosno 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Samim time, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju. Nadalje, članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja.
2.8. Tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužitelj predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF, tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik ističe kako je i pri sklapanju Ugovora o kreditu postupao sukladno članku 172. stavku 2. važećeg Zakona o bankama, koji navodi da je banka obvezna učiniti dostupnim sve uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Članak 173. u svezi s člankom 175. istog Zakona navodi da je banka obvezna učiniti dostupne informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima ili ih obavijestiti na drugi način, a o promjenama kamatne stope obavijestiti potrošače putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način u slučaju ugovorene promjenjive kamatne stope. Tuženik napominje kako je u potpunosti postupao i u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, koji navodi sljedeće: „Prije sklapanja ugovora iz stavka 2. ovoga članka kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora. Kod promjene kamatnih stopa kreditna je institucija u istoj obavijesti potrošaču dužna predočiti i objasniti kretanje parametara zbog kojih je došlo do promjene kamatne stope.“; te je tužitelja obavještavao o promjeni kamatne stope i dostavljao mu izmijenjeni otplatni plan. Nadalje, predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorne strane izričito su prihvatile odredbe o promjenjivosti kamatne stope temeljem poslovnih uvjeta, odluka o kamatnim stopama te temeljem drugih općih akata tuženika, kao i sve njegove kasnije izmjene i dopune. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas. Tuženik ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano citira se: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“ Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnim propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl. br. Revt249/14-2 od 9. travnja 2015. godine. Tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja. Tužitelj uopće nije naveo u tužbi što potražuje i po kojoj osnovi, niti je predložio zadatak za financijsko vještačenje. Prema odredbi čl. 2. ZPP-a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Prema odredbi čl 7. stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.), ako zakonom nije drugačije određeno. Imajući u vidu navedeno, kako tužitelj ne navodi u čemu se sastoji njegova tražbina prema tuženiku, niti predlaže adekvatne dokaze na tu okolnost, predlaže se sudu da pravilom primjene odredbe čl. 219. ZPP-a odbije tužitelja s tužbom temeljem pravila o teretu dokazivanja, budući navedena odredba nalaže da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Osobito se navedeno odnosi na predloženo financijsko vještačenje. Tuženik se protivi da sud usvaja dokaz financijskim vještačenjem a da tužitelj prethodno ne navede na koji način predlaže postaviti zadatak u financijskom vještačenju. Valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope dopušteni su instrumenti u ugovorima o kreditu u RH, te se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj. Tuženik smatra da u slučaju određivanja financijskog vještačenja po prijedlogu tužitelja i ako tužitelj zahtjeva izračune po fiksnoj kamati, sud treba odbiti takav prijedlog tužitelja te odrediti zadatak vještaku na način da za sve izračune koristi kamate primjenjive na HRK kredite za predmetno razdoblje. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude.
2.9. Imajući u vidu navedeno, tuženik predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.
3.U postupku su sporni osnov i visina tužbenog zahtjeva, status potrošača i pasivna legitimacija tuženika, zastara potraživanja i tijek zakonske zatezne kamate.
4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 5140030231- 69700017192/2007 od 15. siječnja 2007. godine, početni otplatni plan, otplatnu tablicu, pregled prometa po partiji kredita, pregled promjena kamatnih stopa i specifikaciju uplata, pisani nalaz i mišljenje sudskog vještaka Sande Marinac od 28. svibnja 2024., saslušao sudskog vještaka na glavnoj raspravi, saslušao svjedoke AI, EI i tužitelja osobno u svrhu dokazivanja, te izvršio uvid u ostale podneske i priloge spisu.
4.1. Tuženik je tijekom postupka odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem javnog bilježnika Ante Brekala u [adresa].
5. Nakon provedenog dokaznog postupka, analizirajući dokaze sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP) sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja uređen podneskom od 23.6.2024. osnovan u cijelosti.
6. Nesporno je da su stranke ( tužitelj i pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek, Podružnica Požega) Ugovor o kreditu broj 51400303231-69700017192/2007 dana 15.01.2007. za iznos od 190.000,00 CHF po srednjem tečaju CHF važećeg na dan korištenja kredita, na razdoblje od 20 godina.
7. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnike kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istim ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time isti postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.
7.1. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu broj Pž- 6632/2017 kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženog protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povredu kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/2018-4 od 3.rujna 2019.odbio kao neosnovanu reviziju, između ostalih i reviziju ovdje tuženika, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu.
8. Naprijed navedeni postupak, predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.
8.1. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. toga Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.
9. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
10. U odnosu na prigovor tuženika da se presude donesene u kolektivnom sporu ne odnose na ovaj parnični postupak jer u njemu nisu razmatrane činjenične okolnosti uz koje je Slavonska banka d.d. Osijek sklapala ugovore o kreditu u razdoblju od 2004. do 2008. i da je ova banka u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bila samostalni objekt te da nije bila pasivno legitimirana u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa, sud nalazi ovaj prigovor neosnovanim. Nesporno je između stranaka da je Adiko bank d.d. pravni slijednik Hypo Alpe-Adria Bank d.d., a da je Hypo Alpe- Adria Bank d.d. pravni slijednik Slavonske banke d.d. Promjene o pravnom statusu upisane su u sudski registar trgovačkog suda i te promjene nastale su pripajanjem, tuženik je pravni sljednik i pripajanjem je preuzeo sva prava i obveze svojih pravnih prednika. Stoga sud prigovor pasivne legitimacije tuženika nalazi neosnovanim.
11. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, to je dakle ništava odredba dijela čl.3.st.2 predmetnog Ugovora u kojem članku je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF.
12. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003, te čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.
12.1. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.
13. Čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.
14. Sud je u odnosu na okolnost informiranosti tužitelja prilikom sklapanja ugovora te svojstvo tužitelja kao potrošača, saslušao tužitelja i iz njegovog iskaza zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne obrtničke ili profesionalne djelatnosti, te da nije bio informiran u mjeri da bi shvatio ekonomske posljedice sklapanja ugovora u kojemu je valutna klauzula vezana uz CHF.
14.1.Tužitelj FI, po zanimanju dipl. ekonomist, iskazao je da je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu 2007. godine bio zaposlenik tuženika na radnom mjestu osobni bankar. Sredstva kredita utrošena su za kupovinu stana u [adresa] koji koriste u svrhu odmora na moru. Tužitelj je naveo da je 2007. godine bio član OPG- a čiji je nositelj bio njegov otac, OPG se bavio proizvodnjom voća. Stan u [adresa] nisu koristili za potrebe OPG-a. Iskazao je da on kao djelatnik banke nije sebi sastavio ugovor o kreditu, jer to nije niti moguće. Ugovor o kreditu je sastavila djelatnica banke poslovnice u Osijeku, gospođa F čijeg se prezimena nije mogao sjetiti i s kojom je on razgovarao o odredbama ugovora vezano za financijska osiguranja, iznos kredita i valutnu klauzulu u CHF. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije bio svjestan rizičnosti sklapanja ugovora u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF jer toga nitko nije bio svjestan da će toliko doći do promjene valute a i taj ugovor je bio najpovoljniji u tom trenutku jer je imao i najnižu kamatnu stopu. Iskazao je da je plaćao rate kredita trajnim nalogom na plaći. U jednom trenutku više njegova plaća nije bila dovoljna za ratu kredita tako da je vršio uplate i u poslovnici, odnosno na račun, kako bi imao dovoljan iznos za ratu kredita. On je osobno vršio uplate. Da je bio svjestan rizičnosti valutne klauzule u CHF ne bi sklopio ovakav ugovor. Iskazao je da on je diplomirani ekonomist ali bez obzira na njegovu struku i stručna znanja koja ima, nitko ne može predvidjeti kretanje valute u budućnosti. Na pitanje da li je nekretnina na koju je registriran obrt ona nekretnina za koju je bio namijenjen kredit odgovorio je da je OPG registriran na [adresa], a stan je u [adresa] s tim da on nije bio nositelj OPG-a u vrijeme zaključenja ugovora. Stan je kupio od firme Kapular d.o.o. za građevinarstvo i turizam zastupano po direktoru BI i kojima je u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu, a koju cijenu je isplatio realizacijom predmetnog kredita. BI u svojstvu direktora Kapular d.o.o. je potpisala predmetni ugovor o kreditu kao založni dužnik obzirom je upisivanje založnog prava bilo sredstvo osiguranja.
15. OI, supruga tužitelja, iskazala je da se ne sjeća da li je bila prisutna prilikom zaključenja ugovora o kreditu koji je zaključio njen suprug RI, a ona je bila u svojstvu sudužnika - založnog dužnika. Koliko je njoj poznato rate kredita je otplaćivao njen suprug koji je imao trajni nalog na plaći. Sredstva predmetnog ugovora o kreditu utrošena su za kupnju stana u [adresa]. U početku su planirali i preseliti u [adresa] međutim to nisu učinili tako da ovaj stan koriste za ljetovanje. Iskazala je da nije sigurna da li je njen suprug 2007. godine u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bio član OPG- a čiji je nositelj bio njegov otac, a OPG se bavi uzgojem marelica i voća.
16. Svjedok AI, zaposlenica tuženika, iskazala je da kad joj se predoči ugovor o kreditu koji je tužitelj zaključio sa Addiko bankom tada Slavonskom bankom, a radi se o 2007. godini, može reći da ona nije sastavljala predmetni ugovor jer se radi o kreditu vezanom za ulaganje u investicijski fond a ona takve ugovore nije bila ovlaštena raditi. Iskazala je da je možda taj ugovor potpisala ali nije ga sastavljala niti podnijela kreditni prijedlog, koliko se sjeća to je učinio sam tužitelj koji je u to vrijeme bio zaposlenik banke. Njima je pravna služba potvrđivala ove ugovore, odnosno odobravala. Obzirom je tužitelj radio takve vrste poslova u banci, ona nije s njim posebno razgovarala o odredbama ugovora jer je on sve o tome znao, odnosno trebao znati. Na pitanje tko je onda odobrio taj kredit ako je tužitelj sam sastavljao ugovor odgovorila je da je kredite odobravao kreditni odbor koji se sastojao od četiri člana. Ne sjeća se točno tko je bio u kreditnom odboru i nije sigurna da li je tužitelj bio u kreditnom odboru. Sjeća se iz tog razdoblja da su bili zaposleni FIS, FIS, Brekalo, HI i tužitelj. Na pitanje da li je uobičajena procedura da zaposlenik sam sebi odobrava kredit odgovorila je da nije, da je kreditni odbor odobravao kredite, a pretpostavlja da je u konkretnom slučaju tužitelj bio izostavljen, to treba pitati njega. Na pitanje da li je klijente upoznavala s mogućnostima kreditiranja i značenja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odgovorila je da je. Kad ju se pita da li je to učinila i u konkretnom slučaju odgovorila je da bi bilo apsurdno da ona zaposleniku banke to objašnjava koji je radio isti posao kao ona. Ona je u to vrijeme bila financijski savjetnik a tužitelj osobni bankar. Iskazala je da su nudili kredite u CHF i u euru i nikoga nisu nagovarali na određenu vrstu kredita odnosno valutne klauzule već je o tome odlučivao sam klijent. Na pitanje da li može sa sigurnošću potvrditi da je tužitelj sebi odobrio kredit odgovorila je da to nije rekla i da je kredite odobravao kreditni odbor i da je vjerojatno tužitelj bio izuzet, odnosno trebao bi biti izuzet.
17. Sud cijeni da je iskaz tužitelja sukladan utvrđenju suda u kolektivnom sporu te cijeni iskaz istinitim i podudaran sa iskazom svjedoka EI, a nije oprečan u bitnom niti iskazu AI, zaposlenika tuženika. Naime, iz obrazloženja pravomoćne presude iz kolektivnog spora proizlazi da prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive. Na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Okolnost da je tužitelj diplomirani ekonomist nije od utjecaja na status potrošača jer je kredit utrošio na kupnju stana na moru kao fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Uvidom u predmetni ugovor utvrđeno je da su ga potpisali u ime banke HI i FIS, a prema iskazivanju tužitelja i svjedoka zaposlenika banke, kredite je odobravao kreditni odbor, tako da sud zaključuje da se radi o ugovoru u kreditu u kojemu su sporne odredbe bile unaprijed formulirane od strane trgovca i da tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj, dakle radi se o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da tužitelj bez obzira na njegovu struku i stručna znanja koja ima, nije mogao predvidjeti kretanje valute u budućnosti odnosno ekonomske posljedice takvih ugovornih odredbi.
18. Obzirom na navedeno sud je utvrdio da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu postupao u svojstvu potrošača i svrha kredita je bila upravo potrošačka, slijedom čega se na njega u ovom predmetu primjenjuju odredbe ZZP- a/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.
19. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka BI obzirom su okolnosti na koje se predlaže saslušanje svjedoka nesporno utvrđene u dokaznom postupku, te iz razloga što je predloženi svjedok više puta pozivan na adresu koja se navodi na zapisniku na pripremnom ročištu i kojoj se ne može izvršiti uredna dostava.
20. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Odredbom čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 te u daljnjem tekstu: ZOO) u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
21. Stoga je sud mišljenja da je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je na temelju ništetnih odredbi od nje naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a.
22. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Sande Marinac.
22.1. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka od 28.5.2024 zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je više platio iznos od 84.270,84 kuna (tablica 1, stupac 10) što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 11.184,66 eura (tablica 1, stupac 12). Zbog smanjenja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je manje platio iznos od 1.012,03 kuna (tablica 1, stupac 11) ) što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 134,32 eura (tablica 1, stupac 13). U privitku je sudska vještakinja dostavila tablicu 1. u kojoj je prikazan izračun više/manje plaćenih tečajnih razlika za svaku ratu kredita. Za svaku ratu, odnosno uplatu kredita je utvrđena razlika između umnoška naplaćena rate kredita po stvarnom otplatnom planu u CHF i srednjeg tečaja banke za CHF na dan plaćanja kredita i umnoška naplaćene rate kredita po stvarnom otplatnom planu u CHF i srednjeg tečaja banke za CHF na dan isplate kredita
23. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 23.6.2024. na način da traži utvrđenje kao u točki I tužbe, te da temeljem više plaćene redovne kamate te glavnice kredita, uslijed promjene tečaja švicarskog franka, isplati tužitelju iznos od 11.184,66 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 25. veljače 2010. do isplate. Tužitelj se istim podneskom očitovao na nalaz i mišljenje sudskog vještaka da ga prihvaća u cijelosti i da nema primjedbi.
24. Tuženik se podneskom od 10.9.2024. u odnosu na nalaz i mišljenje sudskog vještaka očitovao na način da je sud odredio pogrešan zadatak vještaku. Naime vještak je nalaz i mišljenje izradio na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnim tečajem iako su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.
24.1. Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva obzirom je tužbom od dana 14.06.2023. godine potraživana isplata iznosa od 11.082,35 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamata, a tužitelj je podneskom od 23. lipnja 2024. godine preinačio tužbeni zahtjev na način da sada potražuje isplatu iznosa od 11.184,66 EUR, zajedno s zakonskim zateznim kamatama. Ističe prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva.
24.2. Obzirom da bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora ugovorni odnos stranaka sveo na početno ugovorene parametre, to je prilikom provedbe vještačenja pravilno vještak utvrdio i tzv. negativnu razliku. Naime, ugovorni odnos stranaka po sklopljenom ugovoru o kreditu treba se sagledati kao jedan cjeloviti odnos s pravima i obvezama ugovornih strana, pa se slijedom toga tužitelju kao korisniku kredita, ne može dosuditi ništa više od onog što je on stvarno preplatio po predmetnom ugovoru. Sve kada bi tužbeni zahtjev tužitelja bio osnovan, a što tuženik osporava u cijelosti, tada bi tužitelj eventualno imao pravo samo na onaj iznos navodne preplate koji je umanjen za tzv. negativne razlike.
24.3. U konačnici tuženik ustraje u dosadašnjim navodima kako tužitelj prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije nastupao kao potrošač. Naime, tužitelj je, nesporno, imao registriran obrt koji se bavio knjigovodstvenim i računovodstvenim poslovima. Nadalje, tužitelj je bio zaposlenik tuženika u razdoblju od 24.02.2003. do 20.10.2008., a gdje je, među ostalim obavljao poslove stručni suradnik - osobni bankar u Odjelu poslovanja sa stanovništvom. Slijedom navedenog, nije moguće primijeniti zaključke kolektivnih presuda na ovopredmetni postupak, obzirom tužitelj nije nastupao kao potrošač, odnosno obzirom je isti imao visoka i stručna znanja o ugovornim odredbama i ne može se pozivati da o istima ne bi bio dovoljno informiran. 25. Sud je saslušao sudskog vještaka na sporne okolnosti na glavnoj raspravi gdje je vještak ostao u cijelosti kod pisanog nalaza i mišljenja. Na pitanje na koji način je vršio izračun prilikom izrade nalaza i mišljenja iskazao je da je izračun više ili manje plaćene tečajne razlike za svaku ratu kredita utvrđena razlika između umnoška naplaćene rate kredita po stvarnom otplatnom planu u CHF i srednjeg tečaja banke za CHF na dan plaćanja kredita i umnoška naplaćene rate kredita po stvarnom otplatnom planu u CHF i srednjeg tečaja banke za CHF na dan isplate kredita. Na pitanje da li je utvrdio postojanje razdoblja u otplati ugovora o kreditu u kojima je tužitelj namirivao manje iznose od onih navedenih u početnom otplatnom planu odgovorio je da je, a što je prikazano u tablici 1. stupac 11 i iznosi 1.012.03 kuna ili 134,32 eura. Ovaj iznos je posebno iskazao u tablici 1. i stupac 13. U nalazu i mišljenju je utvrdio i više i manje tečajne razlike ali nije radio prijeboj istih.
26. Sud je dopustio preinaku tužbe iz podneska tužitelja od 23. lipnja 2024. obzirom je to svrsishodno za konačno rješavanje pravnog odnosa među strankama, te sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26.11.2021.
27. Sud nalazi da nije u pravu tuženik kada prigovara metodologiji obračuna i kada smatra da je sudskom vještaku trebalo dati u nalog provođenje vještačenja na način da vještak izradi nalaz i mišljenje korištenjem kamatne stope primjenjive na kunske kredite za referentno razdoblje jer je ugovorom o kreditu jasno ugovorena početna kamatna stopa iz čega proizlazi da su stranke odredile kamatnu stopu i istu se nadalje nije moglo mijenjati te je stoga po mišljenju suda opravdano primijeniti varijantu izračuna vještaka o razlici visine plaćenih anuiteta i visine anuiteta izračunatih prema ugovorenoj kamatnoj stopi.
28. Sud je cijelosti prihvatio nalaz vještaka kao stručan, savjestan i u skladu s pravilima struke i na njemu je utemeljio svoju odluku.
29. Prihvaćajući u cijelosti nalaz vještaka sud je utvrdio da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja iznos od 11.184,66 eura u skladu s čim je u smislu odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO usvojio tužbeni zahtjev tužitelja uređen podneskom od 23.6.2024.
30. Tuženik je istaknuo prigovor zastare za potraživanja tužitelja po ugovoru o kreditu.
30.1. U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok .
30.2. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
30.3. Nadalje, s obzirom da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. izraženo mišljenje da je potrebno dodatno tumačiti shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
30.4. Uobzirujući navedene odredbe o zastari propisane Zakonom o obveznim odnosima, te pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud zaključuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod br. P-1401/2012, u kojem je tužba podnesena dana 4. travnja 2012., prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem promjenjive kamatne stope), kada je zastara počela teći iz početka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule).
30.5. Od navedenih dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014., u odnosu na kamatne stope, odnosno od 15. lipnja 2018., u odnosu na valutnu klauzulu, obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Kako je predmetna tužba podnesena 14.6.2023. nije nastupila zastara u odnosu na potraživanja s osnove valutne klauzule, što znači da je prigovor zastare neosnovan.
31. Sud je odredio tijek zakonskih zateznih kamata počev od 25.veljače 2010. a ne od podnošenja tužbe jer je tuženik koristio nepoštenu ništetnu odredbu prilikom sklapanja ugovora tako da se isti može smatrati nesavjesnim stjecateljem pa je na stečeni novčani iznos po čl. 1115 ZOO-a dužan tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate kredita.
32. Sud nije uzeo u obzir manje plaćene iznose tužitelja po kreditu (tzv. negativne razlike koje je sudski vještak u nalazu i mišljenju iskazao sukladno prijedlogu tuženika na pripremnom ročištu) te izvršio umanjenje potraživanja na ime negativnih razlika jer tuženik u postupku nije postavio nikakav određen zahtjev, niti bi to bilo u skladu sa odredbom čl. 323.st.1. i 2. ZOO. Odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primila, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a.
33. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. ZPP-a.
33.1.Sud je priznao tužitelju trošak koji se odnosi na sastav tužbe u iznosu 200,00 eura, zastupanje na ročištima održanima dana 8.2.2024. i 19.12.2024. u iznosu 200,00 eura za svako ročište, sastav obrazloženog podneska od 24.6.2024. u iznosu od 200,00 eura, što sve uz sve uz obračunati PDV od 25% iznosi 1.000,00 eura. Nadalje je sud priznao tužitelju trošak vještačenja u iznosu od 398,17 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 157,28 eura. Sud nije priznao tužitelju trošak sudske pristojbe na presudu obzirom tužitelj nije obveznik plaćanja iste. Tako je sud odmjerio i dosudio tužitelju trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.555,45 eura.
34. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.
U Požegi, 31. siječnja 2025.
Sudac:
Anamarija Kovačević Turac
Naputak o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.
Dna:
1. Bruno Damjanac, odvjetnik iz Požege
2. Odvjetničko društvo Ćurković & Šanjug iz Zagreba
