REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3698/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, po generalnoj punomoći Su-1400/19, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 16. prosinca 2024., održane u nazočnosti tužitelja osobno, uz punomoćnicu ŽG, odvjetničku vježbenicu zamjenu za za odvjetnika Franu Bazinu, odvjetnika iz Zagreba i punomoćnika tuženika Mateja Mandića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. po generalnoj punomoći SU-1400/19, dana 31. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 038-50-3069580 od 28. rujna 2005. godine zaključenog između tužitelja UG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju UG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 286,77 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4.10.2005. do isplate po stopi koja se, koja kamata teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju UG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.231,18 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 31. siječnja 2025. pa do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je dana 17.06.2024. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, kao korisnik kredita zaključio je sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 038-50-3069580, od 28. rujna 2005. godine, kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 13.700,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Kredit je dan na rok otplate od 72 mjeseca.

2. Člankom 3. NAKNADA predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta/ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 286,77 EUR (3,30% od iznosa kredita).

3. Spornim člankom (točkom) 3. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita. Tužitelj ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade, a slijedom toga i ništetne. O navedenoj odredbi ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo.

4. Također, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelju uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita, a tuženik nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Tužitelj navodi da polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava.

5. Tužitelj smatra da je jedini interes i ratio sporne odredbe dodatno bogaćenje banke tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita.

6. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da Naslovni sud nakon provedene glavne i javne rasprave donese sljedeću presudu:

"1. Odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 038-50-3069580 od 28. rujna 2005. godine zaključenog između tužitelja UG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

2. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju UG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 286,77 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4.10.2005. do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju UG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. "

7. Tužitelj se ovim putem očituje na navode iz odgovora na tužbu tuženika od 7.8.2024. godine jer smatra kako je njegovo očitovanje svrsishodno za ovaj spor te kako isto ne dovodi do odugovlačenja ovog spora.

8. Tužitelj uvodno ističe kako u cijelosti ostaje kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnom sporne odredbe kojom je u predmetni ugovor, između ostalog, uglavljena odredba o tzv. ulaznoj naknadi za obradu kredita.

9. Tužitelj opetovano navodi da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da je ugovorna odredba kojom je ugovorena mogućnost potrošača da plati tzv. ulaznu naknadu za obradu kredita nepoštene, a slijedom toga i ništetna, a o navedenim odredbama ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo.

10. Vezano uz isto, tvrdnje tuženika iz odgovora na tužbu prema kojima se radi o odredbi koja je jasno vidljiva i razumljiva, odnosno da se ista može lako izračunati, su promašene.

11. Tužitelj navodi da je promašena je i tvrdnja tuženika da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i o cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Naime, konkretno, sporna odredba se ni ne odnose na predmet odnosno cijenu ugovora, već se ista odnosi na ugovaranje posebne naknade koja sa cijenom ugovora o kreditu (kamatom) nema nikakve veze.

12. Tužitelj smatra da je potpuno irelevantno može li se ili ne sporna naknada lako izračunati, da li je ista jasna, lako razumljiva i uočljiva, već je bitan način na koji je ista ugovorena i na što se one stvarno odnosi.

13. Predmetna odredba ugovora uglavljena je u ugovor po principu uzmi ili ostavi. Da bi tužitelj dobio kredit koji je u datom trenutku trebao, morao je pristati na spornu odredbu i o toj ga odredbi nitko ništa nije pitao, a novac na ime tzv. ulazne naknade uzet je već prilikom isplate kredita tj. za toliko je manje novca dobio prilikom isplate kredita.

14. Tužitelj navodi da niti u jednom aktu banke tuženika, a ni u samom ugovoru, apsolutno nigdje ne stoji na što se to točno odnosi sporna naknada i kakve to banka tuženika posebne, a napose opravdane, troškove ima da bi prilikom isplate kredita naplatila tzv. ulaznu naknadu, te ponavlja već iznesenu tezu da je jedini razlog ovih odredbi dodatno bogaćenje banke tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita, a ista odredba je protivna i osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava. Banka tuženika ugovaranjem ovakve odredbe narušila je i prekršila navedena načela, iskoristivši poziciju očigledno jače strane u ovom ugovornom odnosu.

15. Tužitelj smatra da sporna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača.

16. U odnosu na tuženikov istaknuti prigovor zastare, tužitelj ističe kako je isti neosnovan, jer se u ovom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem nepoštenih ništetnih odredbi Ugovora, a u kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora, a što sud odlučuje u ovoj pravnoj stvari, a radi čega zastara još nije počela niti teći, a u vezi s čl. 323.st.1. ZOO-a. Slijedom svega navedenom, tužitelj u cijelosti ostaje kod svih navoda iz tužbe, kao i navoda iz ovog podneska, te predlaže da se tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti usvoje, uz obvezu tuženika na naknadu troškova parničnog postupka tužitelju.

17. U tijeku postupka, do zaključenja glavne rasprave, tužitelj ustraje kod tužbe i tužbenog zahtjeva te potražuje troškove postupka prema troškovniku koji dostavlja do zaključenja glavne rasprave u spis i na taj trošak potražuje zateznu kamatu od presuđenja pa do isplate.

18. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

19. Tuženik navodi kako tužitelj smatra djelomično ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća osporavani trošak obrade kredita, a da su takvi navodi tužitelja su neosnovani, a iznos sporne naknade točno je i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu.

20. Tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena.

21. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužitelj je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije.

22. Plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu.

23. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom.

24. Sve navedeno potvrđuje i Sud EU u presudi C-621/17 od 3.10.2019. godine, koju presudu tuženik citira, te se poziva i na domaću sudsku praksu.

25. Tuženik ističe prigovor zastare, a ukoliko bi se tužitelj u odnosu na prigovor zastare pozivao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. o tijeku zastare od pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, tuženik napominje da se navedeno pravno shvaćanje ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora obzirom da se radi o povredama manjeg značaja, a sve i ako bi spomenuto pravno shvaćanje bilo primjenjivo, isto bi značilo da je predmetna tužba preuranjena. Tuženik obrazlaže da pod uvjetom da zastara tužiteljeve tražbine počinje teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti, odnosno pravomoćnim okončanjem ovog postupka, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO/05 isto bi značilo da tužiteljeva tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. U tom je slučaju predmetna tužba preuranjena i nedopuštena u smislu čl. 186.c. st. 2. ZPP.

26. Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO, jer i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO.

27. Tuženik u smislu navedenog osobito ukazuje na činjenicu da je tužba podnesena 19 godina nakon naplate sporne naknade i da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za cjelokupno razdoblje neovisno o tome kada je tužitelj podnio tužbu.

28. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud tužbene zahtjeve odbije kao neosnovane te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu za trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate. Kod navoda iz odgovora na tužbu i istaknutih prigovora tuženik ustraje do zaključenja glavne rasprave, te potražuje troškove prema troškovniku, a na troškove i zateznu kamatu od presuđenja pa do isplate.

29. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u spisu priležeću dokumentaciju, saslušao tužitelja osobno kao stranku, pa kako stranke nisu imale daljnjih dokaza, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

30. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti kao u izreci ove presude.

31. Nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio predmetni kredit s tuženikom kao kreditorom, tj. bankom, nije sporan iznos isplaćenog kredita, kao i da je plaćena tzv. ulazna naknada i njezin iznos, tj. iznos koji je predmet potraživanja tužitelja u ovoj pravnoj stvari, ali je sporno da li je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, da li su ništetne odredbe čije utvrđenje ništetnosti traži tužitelj u ovoj pravnoj stvari, da li je tužitelju bila poznata visine ove ugovorne obveze, te da li je tuženik bio savjestan.

32. Sud je na okolnosti iz tužbe i odgovora na tužbu proveo sve navedene dokaze, pa je tako iz iskaza tužitelja saslušanog osobno kao stranke, sud utvrdio da je tužitelj rođen 1971. u Zagrebu, po zanimanju vojni umirovljenik, s adrese [adresa] ([adresa]), koji iskazuje da je kredit podigao kod tuženika čiji je klijent bio i inače. Kredit mu je trebao za kupnju osobnog vozila i iz autokuće gdje je izabrao vozilo, a tužitelja su uputili na banku tuženika da tamo digne kredit za kupnju vozila.

33. U banci je tužitelja već dočekao pripremljen ugovor koji je preuzeo i otišao s njim na solemnizaciju kod javnog bilježnika. Ugovor je tužitelj pročitao prije nego ga je potpisao, a ugovor je bio vezan uz valutu CHF koja je tužitelju bila ponuđena u banci u samom ugovoru koji mu je uručen.

34. Tužitelj navodi da je on morao platiti i naknadu za obradu kredita što sam pročitao kada sam dobio ugovor o kreditu, te da je on pitao što je ta naknada, ali su mu rekli da mora platiti ako želi kredit. Tužitelj ističe da mu je samo bilo rečeno da je to za obradu kredita i nikakvi drugi detalji mi nisu rečeni. Tužitelj navodi da je on to platio prilikom isplate samog kredita te je umanjen iznos kredita za tu naknadu, a da mu je auto služio u osobne svrhe i ja sam osobno otplatio kredit.

35. Sud je ovom iskazu tužitelja saslušanog osobno kao stranke, poklonio vjeru u cijelosti, jer je dan objektivno, životno i uvjerljivo, u skladu s dokumentacijom koja prileži spisu i u cijelosti potvrđuje sve navode koje tužitelj iznosi u ovoj svojoj parnici. Način ugovaranja i naplate utuženih naknada (ulazne i izlazne) nesporno je ništetan, jer ukazuje da je izostalo svako pojedinačno pregovaranje u odnosu na isto, a prema standardima koje je iznjedrila aktualna sudska praksa, da je potpuno jasno i dokazano da tužitelj nije imao nikakvu mogućnost utjecati na spornu ugovornu odredbu, čiju ništetnost traži u ovoj presudi, kao i da ih je platio i da traži povrat onoga što je neosnovano tuženik na navedeni način stekao od njega, pa se prema utvrđenju ovog suda, ne radi niti o naknadi štete, niti o plaćanju povremenih davanja, već potraživanju od tuženika stečenog bez pravne osnove.

36. Tužitelj je prema utvrđenju ovog suda je dokazao i osnov i visinu, kao i dospjelost svog tužbenog zahtjeva, te svoj status potrošača, kao i ništetnost ugovorne odredbe kao što traži isto u petitu tužbenog zahtjeva pod toč. I. i kao što je sud presudio pod toč. I. izreke ove presude. Sam ugovor o kreditu navodi da se radi o namjenskom potrošačkom kreditu za kupnju vozila, pa time status tužitelja kao potrošača, proizlazi i iz samog teksta i sadržaja tog Ugovora, a vozilo kupljeno istim kreditom je korištenu u osobne svrhe.

37. Sud je temeljem stanja spisa utvrdio da je tuženik učinio nespornim da je tužitelj s osnova tzv. ulazne naknade, tj. za obradu kredita platio novčani iznos koji i potražuje od tuženika u ovom sporu od 3,30% od iznosa kredita, i da je isti iznos plaćen kod prvog korištenja kredita, u iznosu od 286,77 EUR.

38. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao da je upravo utuženi iznos platio, da ga je banka oduzela od ukupnog iznosa isplaćenog joj kredita, te da nema objašnjenja niti u Ugovoru o kreditu, kao niti u općim aktima tuženika, a niti u ovoj parnici danim očitovanjima tuženika kako je i po kojoj osnovi nastala utvrđena visina naknade od 3,30 % iz čl. 3. Ugovora, naplaćene tužitelju u svrhu realizacije kredita od 286,77 EUR, koje tužitelj potražuje od tuženika kao stečeno od tužitelja bez pravne osnove, a da je iz stanja spisa, kao i iz samog iskaza tužitelja, potpuno jasno da tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na visinu te naknade, niti izražene u postotku, niti izražene u nominalnom iznosu, da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je itko tužitelju, a u ovoj parnici niti ovom parničnom sudu, točno naznačio od čega se ta naplaćena naknada sastoji, na što se točno odnosi, na koje usluge tuženika pojedinačno razgraničio, već je potpuno jasno da se radi o naplati nečeg za što tuženik nema niti opravdanja niti obrazloženja, već je izraz njegove moći nad potrošačem tj. tužitelju, koji jasno navodi da mu je novac iz kredita trebao, te da je morao platiti sve što se od njega tražilo, ako je htio dobiti isplatu tog kredita.

39. Za svaku nastalu štetu i njezinu naknadu vrijede ista pravila pa i za tuženika, koji se očito ne osjeća da bi bio jednak u odnosu na ZOO kao i drugi građani, fizičke i pravne osobe, subjekti pravnih odnosa. Ovo je jasan prikaz nepoštenog i nemoralnog postupanja tuženika, gdje dovodi tužitelja kao potrošača u neravnopravan položaj na njezinu štetu, naplaćuje mu koliko hoće i kako hoće, a potrošač na to pristaje bez mogućnosti da na isto utječe, jer se nalazi u podčinjenom i neravnopravnom položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu koja pri tom krši sva osnovna načela obvezanog prava, te time i odredbe ZOO-a.

40. Nije sporno da Odluke i drugi podzakonski tuženikovi interni akti na koje se tuženik poziva u svom odgovoru na tužbu, čime prema odredbi čl. 295. ZOO-a sastavni dio predmetnog ugovora, ali niti jedan taj akt ne daje objašnjenje od čega se pojedina naknada sastoji, zašto baš u određenom postotku i sl.

41. Dakle, ovom ugovornom odredbom, tuženik nije niti u postotku naveo kolika će biti naknada, već ovisi o njegovoj Odluci koju sam donosi bez ikakvog utjecaja tužiteljice kao potrošača na istu Odluku i visinu te naknade, niti bilo kakvo objašnjenje na što se ista naknada odnosi, te zašto ju uopće tuženik i naplaćuje. Iz iskaza saslušanog tužitelja, jasno proizlazi, a što je sud nesporno utvrdio, da se o toj naknadi također nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, niti mu je itko objasnio od čega se sastoji i zašto bi ju morao platiti, kao što niti tuženik u tijeku ovog postupka ne daje jasan i nedvosmislen odgovor na to od čega se ta naknada sastoji i zašto ju je kao i ulaznu naknadu stavio u svoj tipski ugovor, postupajući time nesavjesno, nemoralno, nezakonito (protivno odredbama ZOO-a vezano uz opća načela, ali i postupanje kreditora), jer je tuženik naplaćivao od korisnika kredita, tj. tužiteljice kao potrošača, naknade koje je htio i kako je htio, u visini u kojoj je htio, bez ikakvog utjecaja potrošača na isto, bez da bi potrošaču, tj. tužitelju dao bilo kakvo objašnjenje za isto, kao što nije dao niti sudu u ovoj parnici.

42. Nije moguće „odokativno“ odrediti buduću štetu, kao niti naplatiti štetu zbog nenaplate kamata za budući očekivani period, što ukazuje Direktiva EU, odluke Suda EU, na koje se osnovano poziva tužiteljica, kao i na odluke domaćih sudova koji su odlučivali o istovrsnoj pravnoj stvari.

43. Sud je utvrdio da upravo argumenti koje navodi tuženik u ovoj parnici o osnovanosti i opravdanosti svog postupanja kod ugovaranja sporne naknade, su argument koji ide u korist tužitelja, jer je jasno da tuženik nije želio ništa riskirati, već se unaprijed osigurao ništetnim dijelovima ugovornih odredbi da ne bi bio na gubitku, te svalio teret takvog svog postupanja u cijelosti na tužiteljicu kao potrošača, sve suprotno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužitelja doveo u nepovoljnu poziciju, a time su predmetne odredbe ugovora ništetne, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a (kao u izreci ove presude pod toč. I.). Obzirom da je sud utvrdio odredbe ugovora obuhvaćene toč. I. petita tužbenog zahtjeva kao pod toč. I. izreke ove presude, ništetnima, to se ima primijeniti i odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115. – sve ZOO-a.

44. Kako prema ZOO-u zahtjev za utvrđenjem ništetnosti se ne gasi, tj. za njega nema zastare, deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, zasigurno nije u zastari, dok je sud utvrdio da u odnosu na tužiteljev kondemnatorni zahtjev, nije u zastari u smislu odredbi čl. 225. ZOO-a u vezi odredbi čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115., čl. 215. st. 1. i čl. 216. - sve ZOO-a, te da je tuženikov prigovor zastare neosnovan u cijelosti, i to iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, gdje se radi o zaštiti potrošača, što tužitelj jeste, znači da za tužitelja počinje teći zastarni rok nakon pravomoćnosti izreke ove presude pod toč. II. i III. izreke ove presude, obzirom na potraživanje isplate zbog stečenog bez pravne osnove po tuženiku vezano uz utvrđenje ništetnosti valutne klauzule iskazane u CHF, kao i utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, tj. obradi kredita. Utvrdivši ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao pod toč. I. izreke ove presude, sud je dosudio tužitelju pod toč. II. izreke ove presude ukupno zatražene iznose plaćenih naknada, jer su ti iznosi postavljeni u visini koja odgovora dokumentaciji koju je o tom plaćanju načinio sam tuženik, te je tuženik u tijeku postupka učinio nespornim iznos tako plaćene i po tužitelju zatražene naknade u ovoj pravnoj stvari.

45. Uz sve već navedeno, treba opetovano naglasiti da odredba Ugovora kojom je ugovoreno plaćanje naknade zbog obrade kredita je nerazumljiva, jer u trenutku sklapanja ugovora tužitelj nije bio upoznat sa parametrima koji utječu na visinu te naknade, o čemu je tužitelj kao potrošač morao biti informiran, a tuženik kao jača strana jednostrano je donio odluku o naknadi temeljem svoje odluke, a da o tome sa tužiteljem nije pregovarao i na koju tužitelj ne može utjecati, pa da tužitelj osnovano upućuje na Zaključak Vrhovnog suda RH koji je na sjednici Građanskog odjela od 5. studenoga 2020. donio zaključak (Izvod iz Zapisnika posl. br. Su IV – 308/2020) pod točkom 8.

46. Vezano uz prigovor zastare, sud je utvrdio da se tužitelj osnovano poziva na pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda RH koji je na sjednici održanoj dana 20. siječnja 2020. donio Zaključak broj Su-IV-47/2020-2 kojim revidira pravno shvaćanje o zastarama potraživanja na temelju ništetnosti, na način da zastara potraživanja počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u kojoj je utvrđena ništetnost, pa tako i prema odlukama Suda EU, zastara se treba računati od dana utvrđenja ništetnosti tj. od donošenja pravomoćne sudske presude u konkretnom sporu u kojoj je utvrđena ništetnost ugovorene odredbe, pa tako potraživanje ne može biti u zastari prije nego što se ta činjenica utvrdi, a kako je to svojim pravnim shvaćanjem utvrdio Vrhovni sud RH, a koje shvaćanje je u potpunosti usklađeno s pravom EU i presudama Suda EU.

47. Dakle, kako tek ovom tužbom u ovoj pravnoj stvari, tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 3. predmetnog ugovora, koji dio tužbeno zahtjeva je sud u cijelosti utvrdio osnovanim kao pod toč. I. izreke ove presude, to tek po pravomoćnosti tih dijelova ove presude, počeo bi teći opći zastarni rok od pet godina za zahtjev za potraživanje plaćenog po tužitelju, a kako je to sud dosudio tužitelju pod toč. II. izreke ove presude. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je neosnovan tuženikov prigovor zastare, kao i svi njegovi istaknuti prigovori u ovom postupku, te je sud utvrdio da tuženik nije dokazao od čega bi se sastojala i zašto bi se naplaćivala ulazna naknada, niti da bi troškove obrade kredita imao upravo u navedenom postotku od 3,30 % od iznosa kredita, pa se takva poslovna praksa tuženika, prema utvrđenju ovog suda smatra nepoštenom, nezakonitom i ništetnom.

48. Sud je temeljem sadržaja ugovornih odredbi navedenih u tužbenom zahtjevu tužitelja, kao i na osnovi iskaza tužitelja, sve primjenom odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a utvrdio ugovorne odredbe navedene pod toč. I. petita tužbenog zahtjeva, u konkretnom potrošačkom ugovoru, ništetno, vodeći računa da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, kao i da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a, te kao pod toč. I. izreke ove presude.

49. Obzirom da su ove ugovorne odredbe ništetne, to tužitelj u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na zatražen iznos kao što je to zatraženo po tužitelju u tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi, sve kao pod toč. II. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju, pa slijedom iznesenog, te primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatraženi iznosi počev od stjecanja od strane tuženika, obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme stjecanja od potrošača – tužitelja, neupitna, a kamate su zatražene prema danu plaćanja naknade što proizlazi iz dokumentacije dostavljene u spis, pa do isplate, a kako je to sud već i ranije obrazložio.

50. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31. prosinca 2007. godine prema odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31.07.2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01.08.2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao pod toč. II. i III. izreke ove presude.

51. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, te troška sudske pristojbe na tužbu i na presudu.

52. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 18.09.2024.,ročište 10.10.2024., ročište 16.12.2024. – svaka od ovih parničnih radnji po 100 bodova; ročište 04.12.2024. – 50 bodova, što čini ukupno 450 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 900,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 225,00 EUR, te čini zbir od 1.125,00 EUR, čemu je valjalo dodati trošak sudske pristojbe na tužbu od 53,09 EUR, i sudske pristojbe na presudu od 53,09 EUR, pa je tako ukupan trošak utvrđen u iznosu 1.231,18 EUR i dosuđen tužitelju u cijelosti, kao pod toč. III. izreke ove presude.

53. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 31. siječnja 2025. godine pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 3. Ovršnog zakona.

54. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 31. siječnja 2025.

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun. uz rješenje o plaćanju sudske pristojbe na presudu od 53,09 EUR 2. tuženiku po pun.