Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: P-269/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Željki Jurić, u parničnom predmetu po tužbi tužitelja JS, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnku ZS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], protiv tužene OTP banka dioničko društvo, OIB: 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, zastupane po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, Ulica Kralja Zvonimira 17/I, OIB: [osobni identifikacijski broj], radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 31. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 96872/05 od 06. prosinca 2005. godine, zaključenog između tužitelja JS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika OTP BANKA DIONIČKO DRUŠTVO, Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 (kao pravnog slijednika SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d., Split, R. Boškovića 16, OIB: 69326397242), kao kreditora koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva: 3,00% (slovima: tri posto) od iznosa odobrenog kredita - minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak od 1421,31 EUR-a (tisuću četiristo dvadeset jedan euro i trideset jedan cent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 27. ožujka 2024. godine sudu podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti. Tužitelj je kao korisnik kredita sa OTP bankom d.d., kao kreditorom, dana 06. prosinca 2005. godine sklopio ugovor o kreditu, broj: 96872/05, u kunskoj protuvrijednosti od 29.500,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja, s rokom otplate od 84 mjeseca. Člankom 5. Ugovora o kreditu (Naknada za obradu kreditnog zahtjeva), ugovoreno je da se naknada 3,00% od iznosa odobrenog kredita, minimalno 200,00 kn, naplaćuje jednokratno odmah po potpisu Ugovora, a kojom je odredbom Ugovora o kreditu tužitelj de facto bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit. Predmetna naknada tužitelju je naplaćena u iznosu od 885,00 CHF. Tužitelj smatra da je predmetna ugovorna odredba ništetna iz nekoliko razloga. Prije svega, tužitelj ukazuje na to da se o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, te da je ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Tužitelj smatra da je predmetni Ugovor o kreditu, zaključen između parničnih stranaka, standardni, tipizirani ugovor na čiji sadržaj nije imao nikakav utjecaj niti mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe. Navodi kako mu tuženik nije niti pojasnio u čemu se sastoji tzv. ulazna naknada koja mu je naplaćena prije isplate samog kredita. Predlaže utvrđenje sporne odredbe ništetnom te potražuje troškove ovog parničnog postupka, uz pripadajuću zakonsku kamatu.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu, od 29. travnja 2024., u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio predmetni Ugovor o kreditu broj: 96872/05. Tuženik spori nepoštenost, odnosno ništetnost odredbe članka 5. Ugovora o kreditu. Navodi da sporna odredba nije nepoštena ili ništetna, odnosno kako je predmetna odredba iz Ugovora o kreditu jasna, razumljiva i uobičajena za ugovor o kreditu te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja sporne naknade sasvim jasni i nedvosmisleni.

Tuženik ističe i prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja pozivajući se na čl. 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. Dodaje da, ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla.

Zbog svih navedenih razloga tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Tužitelj u podnesku od 30. svibnja 2024. godine tvrdi kako navode tuženika iz odgovora na tužbu smatra u potpunosti neosnovanim i netočnim. Glede prigovora zastare potraživanja, tužitelj ističe kako zastara počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, pozivajući se pri tome na pravno shvaćanje izraženo na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine, Posl.br.: Su-IV-47-2020-2. Navodi kako se upravo u ovome postupku traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na ulaznu naknadu, te kako je razvidno da zastara potraživanja nije niti nastupila. Tužitelj tvrdi da je sporna odredba članka 5. Ugovora o kreditu ništetna jer je suprotna načelima savjesnosti i poštenja te nije transparentna. Navodi da je riječ o tipskom ugovoru unaprijed pripremljenom od strane tuženika, bez mogućnosti pregovaranja, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu potrošača. Tužitelj ističe da prije i prilikom sklapanja ugovora nije bio informiran o strukturi, svrsi i kriterijima za izračun naknade, što je protivno obvezi transparentnosti prema Direktivi 93/13 EEZ. Smatra da je naknada predstavljala neopravdan financijski teret te je služila isključivo za ostvarivanje dodatnog profita tuženika. Poziva se na odredbu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, kojim je propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a članak 87. istog Zakona propisuje kako je takva odredba ništetna. Poziva se na presude Vrhovnog i županijskih sudova u istovjetnim predmetima, predlaže nastavak postupka i izvođenje dokaza.

4. Tuženik u podnesku od 11.prosinca 2024. godine navodi kako ostaje kod odgovora na tužbu, svih dosadašnjih navoda i prigovora. Dalje stoji pri tome da je nastupila zastara za tužiteljevo novčano potraživanje. Navodi i kako niti jedna od tri pretpostavke da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom nije ispunjena pa se ne može se primijeniti članak 210. st. 3. ZOO-a. Tvrdi da su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Tuženik ističe da, čak i ako bi se sporni uvjeti ugovora proglasili ništetnim, tužitelj nema pravo da povrat navodno stečenog bez osnove jer je isplatu izvršio svjestan svojih obveza i bez zadržavanja prava na povrat (čl.1112.stavak 1. ZOO-a).

5. Tužitelj se podnesku od 21.prosinca 2024. očituje na prethodni podnesak tuženika te prvenstveno, ukazuje kako se navedeni podnesak tuženika niti ne može uzeti u obzir iz razloga što isti nije dostavljen sudu i protivnoj strani osam dana prije održavanja ročišta, a što je protivno odredbi čl. 229.a st. 3. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj u potpunosti smatra neosnovanim i netočnim navode, ponavljajući već prethodno obrazložene razloge iz tužbe i prethodno zaprimljenih podnesaka.

6. Tijekom postupka izvedeni su slijedeći dokazi: uvid u Ugovor o kreditu od 6. prosinca 2005. (str. 4-6), dopis tuženika od 14. studenoga 2023. (str. 7), pravomoćnu presudu ovog suda posl. br. 1 P-506/2020-26 od 29. lipnja 2021. (str. 8-24), odgovor na tužbu tuženika od 29. travnja 2024. (str. 31-62), podnesak tužitelja od 30. svibnja 2024. (str. 65-93), podnesak tuženika od 11. prosinca 2024. (str. 98-132), podnesak tužitelja od 21. prosinca 2024. (str. 138-139), iskaz tužitelja JS.( str. 140-141) te uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

7. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu broj Ugovora o kreditu broj 96872/05 od 06. prosinca 2005. godine zaključenog između tužitelja TS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 (kao pravnog slijednika SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d., Split, R. Boškovića 16 utvrđeno je da se tužitelju odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti od 29.500,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja, s rokom otplate od 84 mjeseca. Člankom 5. Ugovora o kreditu (naknada za obradu kreditnog zahtjeva), ugovoreno je da se naknada 3,00% od iznosa odobrenog kredita, minimalno 200,00 kn, naplaćuje jednokratno odmah po potpisu Ugovora.

9. Između stranaka je sporna osnova tužbenog zahtjeva, je da li je odredba o tzv. ulaznoj naknadi iz članka 5. Ugovora o kreditu broj 96872/05 ništetna ili ne, te konačno da li je nastupila zastara potraživanja.

10. Iz dokumentacije koja prileži spisu i iz iskaza tužitelja, na raspravi 14. siječnja 2025., koji je sud prihvatio, evidentno je da se radi o jednostranoj odluci banke koja je spomenutu odredbu unijela u ugovor, te nametnula korisniku kredita (tužitelju) obvezu plaćanja spomenute naknade, bez pojedinačnog pregovaranja i bez objašnjenja o kakvoj se naknadi radi.

11. Utvrđeno je da se tužitelj nije mogao suprotstaviti takvoj ugovornoj odredbi, a osim toga, od strane djelatnika banke nije bio obaviješten što točno znači odredba čl. 5. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena sporna naknada za obradu kredita, što ta odredba sadržava i koji se troškovi s njom podmiruju, niti koja je svrha naknade. U samom ugovoru o kreditu također ne stoji objašnjenje na što se točno odnosi sporna naknada i kakve troškove banka ima, koje bi potrošač bio dužan posebno plaćati prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

12. Tuženik nije pružio dokaz o opravdanosti takve odredbe, odnosno nije taksativno naveo što zapravo spada u troškove obrade kredita. Tužitelj nije mogao sklopiti predmetni ugovor o kreditu ukoliko ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi koja je, kako proizlazi, ugovorena po principu "uzmi ili ostavi", pa tužitelj - potrošač nije mogao utjecati na postojanje te odredbe, niti je na bilo koji način mogao pregovarati oko sadržaja odredbi.

13. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da se radi se o jednostranoj odluci banke koja je bez pregovaranja s drugom stranom, nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi za obradu kredita, pa se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je ništetna, sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Naime, odredba Ugovora kojom se određuje obveza korisnika kredita da plati naknadu za obradu kredita, suprotna je načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

14. Prema čl. 2 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23) potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja dok je ugovor o kreditu ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Kako predmet spora proizlazi upravo iz ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog među strankama, a budući da je Sud saslušanjem tužitelja saznao da je kredit koristio za adaptaciju kuće u [adresa] koja se nalazi na sadašnjoj adresi prebivališta tužitelja, isti se, sukladno prethodno navedenoj zakonskoj odredbi smatra potrošačem stoga su na njega primjenjive zakonske odredbe koje se odnose na potrošače.

15. Slijedom svega navedenog, ugovorna odredba iz članka 5. Ugovora o kreditu broj 96872/05 kojom je predviđeno da Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu 3,00% od iznosa odobrenog kredita, minimalno 200,00 kn, odmah po potpisu Ugovora, nepoštena je, prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništava (ZZP, NN 96/03, čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87.).

16. U odnosu na istaknuti prigovor zastare utuženog potraživanja, sud isti ocjenjuje u cijelosti neosnovanim. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici svog građanskog odjela 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje kako zastara restitucijskog zahtjeva temeljem instituta ništetnosti, općenito ne počinje teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, odnosno zauzeo je pravno shvaćanje koje glasi: " Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." S obzirom na činjenicu da tužitelj predmetnim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi za obradu kredita, zastara, po pravnom shvaćanju ovog suda, još uopće nije počela teći, jer počinje teći tek od dana pravomoćnosti ove sudske odluke.

17. Stoga je odlučeno kao u točki I. u izreci presude.

18. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP- a, prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

19. Obzirom na to da je tužitelj u pogledu osnove i visine tužbenog zahtjev uspio u cijelosti u parnici (100%), sud utvrđuje da je tužena dužna tužitelju temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP- a u cijelosti nadoknaditi parnične troškove.

20. Tužitelj je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 1.327,23 EUR-a te se isti uzima kao mjerodavan.

21.1. Obzirom na vrijednost predmeta spora (1.327,23 EUR-a) i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23. u daljnjem tekstu: Tarifa), tuženiku pripada trošak za sastavljanje tužbe 100 bodova (Tbr.7. t.1. Tarife), za sastavljanje podnesaka od 29.svibnja 2024. i 20.12.2024, - 100 bodova za svaki podnesak (Tbr.8. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), za zastupanje na ročištu 19.prosinca 2024. i 14.siječnja 2025. - 100 bodova za svako ročište (Tbr.9. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), za trošak dopisa tužitelja tuženiku od 02. studenog 2023. - 25 bodova (Tbr. 37.1.OT + poštarina Tbr.48 OT = 52,10 EUR-a). Navedeno ukupno nosi 525 bodova pomnoženo s 2 EUR-a koliko iznosi vrijednost boda (Tbr.48. t.3. i Tbr.50. Tarife) + poštarina za podnesak tužitelju, iznosi 1.052,10 EUR-a., a kada se tome pribroji iznos koji mu pripada na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% ( 263,02 EUR-a), pripada mu iznos od 1315,13 EUR-a.

21.2. Tužitelju pripada i trošak za plaćanje sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR-a i trošak pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR-a (Uredba o tarifi sudskih pristojbi NN 37/2023, Tbr.1 toč.1) što uz gore navedeni iznos čini ukupno 1421,31 EUR-a na ime troška parničnog postupka.

22. Tužitelju se ne prihvaća trošak za sastav podneska od 28. ožujka 2024. jer je isti sadržava samo potvrdu o uplati pristojbe za tužbu te se takav podnesak ne smatra nužnim za vođenje postupka.

23. Iz navedenih razloga, odlučeno je kao u točki II. u izreci presude.

U Virovitici 31. siječnja 2025.

Sutkinja:

Željka Jurić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Dostaviti:

1. Punomoćnik tužitelja – ZS, [adresa],

2. Punomoćnik tuženice – Belizar Tomaić, Ulica Kralja Zvonimira 17/I, [adresa] Osijek