REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6007/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marijanu Glavašu, u pravnoj stvari tužitelja IF (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojega zastupa punomoćnik Josip Štefičić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. (OIB: 92963223473), Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojega zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 17. siječnja 2025. u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja VF i zamjenice punomoćnika tuženika ČF, **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. isplatiti tužitelju IF s osnova ništetnih odredbi vezanih uz valutnu klauzulu Ugovora o kreditu br. 3210069521/07, br. kreditne partije 7103718248, sklopljenog 2. srpnja 2007., iznos od 4.848,57 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

0,74 Eur od 5.8.2007. godine pa do isplate

1,33 Eur od 5.9.2007 godine pa do isplate

1,26 Eur od 5.12.2007 godine pa do isplate

2,55 Eur od 5.1.2008 godine pa do isplate

2,46 Eur od 5.2.2008 godine pa do isplate

7,27 Eur od 5.3.2008 godine pa do isplate

6,86 Eur od 5.4.2008 godine pa do isplate

2,72 Eur od 5.5.2008. godine pa do isplate

3,91 Eur od 5.6.2008 godine pa do isplate

3,26 Eur od 5.7.2008 godine pa do isplate

0,69 Eur od 5.8.2008 godine pa do isplate

1,86 Eur od 5.9.2008 godine pa do isplate

4,64 Eur od 5.10.2008 godine pa do isplate

14,20 Eur od 5.11.2008 godine pa do isplate

9,96 Eur od 5.12.2008 godine pa do isplate

19,85 Eur od 5.1.2009 godine pa do isplate

19,84 Eur od 5.2.2009 godine pa do isplate

21,35 Eur od 5.3.2009 godine pa do isplate

17,76 Eur od 6.4.2009 godine pa do isplate

18,52 Eur od 5.5.2009 godine pa do isplate

15,74 Eur od 5.6.2009 godine pa do isplate

14,08 Eur od 6.7.2009 godine pa do isplate

14,82 Eur od 5.8.2009 godine pa do isplate

16,59 Eur od 5.9.2009 godine pa do isplate

15,03 Eur od 5.10.2009 godine pa do isplate

14,62 Eur od 5.11.2009 godine pa do isplate

16,95 Eur od 5.12.2009 godine pa do isplate

19,06 Eur od 5.1.2010 godine pa do isplate

21,71 Eur od 5.2.2010 godine pa do isplate

21,09 Eur od 5.3.2010 godine pa do isplate

25,17 Eur od 7.4.2010 godine pa do isplate

24,99 Eur od 5.5.2010 godine pa do isplate

28,68 Eur od 5.6.2010 godine pa do isplate

37,52 Eur od 5.7.2010 godine pa do isplate

32,24 Eur od 5.8.2010 godine pa do isplate

44,66 Eur od 6.9.2010 godine pa do isplate

41,18 Eur od 5.10.2010 godine pa do isplate

34,88 Eur od 5.11.2010 godine pa do isplate

46,67 Eur od 6.12.2010 godine pa do isplate

54,75 Eur od 5.1.2011 godine pa do isplate

50,56 Eur od 5.2.2011 godine pa do isplate

49,22 Eur od 5.3.2011 godine pa do isplate

46,02 Eur od 5.4.2011 godine pa do isplate

51,10 Eur od 5.5.2011 godine pa do isplate

64,94 Eur od 6.6.2011 godine pa do isplate

60,39 Eur od 5.7.2011 godine pa do isplate

88,62 Eur od 5.8.2011 godine pa do isplate

88,00 Eur od 5.9.2011 godine pa do isplate

66,85 Eur od 5.10.2011 godine pa do isplate

65,71 Eur od 5.11.2011 godine pa do isplate

62,97 Eur od 5.12.2011 godine pa do isplate

67,30 Eur od 5.1.2012 godine pa do isplate

71,41 Eur od 6.2.2012 godine pa do isplate

70,84 Eur od 5.3.2012 godine pa do isplate

68,89 Eur od 5.4.2012 godine pa do isplate

69,67 Eur od 5.5.2012 godine pa do isplate

71,35 Eur od 5.6.2012 godine pa do isplate

69,62 Eur od 5.7.2012 godine pa do isplate

70,28 Eur od 5.8.2012 godine pa do isplate

68,56 Eur od 5.9.2012 godine pa do isplate

66,14 Eur od 5.10.2012 godine pa do isplate

69,61 Eur od 5.11.2012 godine pa do isplate

68,73 Eur od 5.12.2012 godine pa do isplate

69,92 Eur od 5.1.2013 godine pa do isplate

65,97 Eur od 5.2.2013 godine pa do isplate

67,57 Eur od 5.3.2013 godine pa do isplate

70,01 Eur od 5.4.2013 godine pa do isplate

67,83 Eur od 5.5.2013 godine pa do isplate

63,72 Eur od 5.6.2013 godine pa do isplate 62,40 Eur od 5.7.2013 godine pa do isplate

62,77 Eur od 6.8.2013 godine pa do isplate

65,59 Eur od 5.9.2013 godine pa do isplate

69,07 Eur od 1.10.2013 godine pa do isplate

1.955,48 Eur od 1.10.2013 godine pa do isplate,

i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. isplatiti tužitelju IF s osnova ništetne odredbe o troškovima i naknadama obrade – neosnovano naplaćene ulazne naknade iznos od 195,28 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 11.7.2007. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 1.011,70 EUR sve sa zatraženim zateznim kamatama.

IV Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. naknaditi tužitelju IF troškove parničnog postupka u iznosu od 1.281,86 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 31. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da je u svojstvu korisnika kredita 2.7.2007. s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila i to za iznos od 22.261,22 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Valutna klauzula sadržana u odredbama predmetnog Ugovora protivna je načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu zabrane zlouporabe prava, načelu jednake vrijednosti činidaba te načelu zabrane prouzročenja štete, čime se te odredbe ukazuju ništetnim. U kolektivnom sporu vođenom između ostaloga i protiv ovdje tuženika, utvrđeno je da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa tako i ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustile informirati potrošače o bitnim činjenicama i rizicima. Sve navedeno postojalo je i u konkretnom pravnom odnosu stranaka, slijedom čega se tužitelj poziva na naznačena utvrđenja iz kolektivnog spora, koja onda vezuju i sud. Isto tako, Ugovor je u čl. 2. sadržavao odredbu o troškovima – Ulazna naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 2,20 % od iznosa kredita, koja je neosnovano naplaćena tužitelju. Ista odredba također je ništetna budući da je uzrokovala neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja kao potrošača, dok u samom Ugovoru nije navedeno od čega se sastoji jednokratni troškovi obrade kredita. Kako je tužitelj uslijed rasta tečaja tuženiku isplatio veći iznos od onoga koji bi isplatio da tog rasta nije bilo, odnosno na temelju ništetne odredbe o troškovima naplatio i ulaznu naknadu, to je tuženik u obvezi vratiti tužitelju tako stečeno bez osnove. Slijedom toga, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se naložiti tuženiku isplata iznosa od 5.860,27 EUR s osnova rasta tečaja i iznosa od 195,28 s osnova naplaćene ulazne naknade, sve sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni isplaćeni iznos i troškovima postupka. Ovdje je i za istaknuti da je tužitelj podneskom od 9.1.2025. djelomično povukao tužbu za iznos od 1.011,70 EUR s osnova valutne klauzule, ali s obzirom da se tuženik protivio takvom djelomičnom povlačenju, sud je meritorno odlučio i o tom dijelu zahtjeva tužitelja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. U bitnom navodi da je tužitelj bio upoznat s valutnim rizikom vezano uz ugovorenu valutnu klauzulu koja je dopuštena pozitivnim propisima i pristao je na isti, dok tuženik u konkretnom slučaju nije niti je mogao znati za budući rast tečaja CHF. Ujedno smatra da je ugovorena valutna klauzula dispozitivna odredba, zbog čega je isključena kontrola nepoštenosti iste. Glede naplaćene ulazne naknade ističe da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena i posljedično ništetna. Naknada za obradu kredita valjano je ugovorena, a ista nije bila protivna tada pozitivnim propisima i predstavljala je redoviti trošak kreditiranja uobičajen u poslovanju financijskih institucija. Naznačena ugovorna odredba bila je jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije niti dopušteno ispitivati njezinu poštenost, a sve i da se to može činiti tužitelj ničim ne dokazuje da je takva odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj je u konkretnom slučaju prethodno bio informiran putem promotivnih materijala tuženika i službenika banke sve u skladu s Uputama službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, kao i njezinoj visini, a ista naknada ekvivalentna je izvršenim uslugama tuženika kod obrade kredita (operativni troškovi, materijalni troškovi, troškovi trećih strana i povezani regulatorni troškovi). Smatra i da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača koje se ne predmnijeva. Istakao je i prigovor zastare te osporava zatraženi tijek zatezne kamate te zaključno predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

3. U provedenom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 2.7.2007., otplatnu tablicu kredita i promet po kreditu – specifikaciju uplata, izvod iz edukacijskog materijala za osoblje tuženika, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o., Zagreb, saslušan je tužitelj.

4. Svi provedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP) .

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik 2.7.2007. sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3210069521/07, br. kreditne partije 7103718246, a kojim je tuženik kao banka stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kunsku protuvrijednost iznosa od 22.261,22 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Nesporno je da je kredit isplaćen 11.7.2007. te je tečaj tada iznosio 1 CHF = 4,406306 kn. Rok otplate kredita bio je 85 mjeseci, a isti je tužitelj trebao otplatiti u 84 jednakih mjesečnih anuiteta od 258,16 CHF, kao i jednom posljednjem iznosu koji predstavlja ostatak vrijednosti kredita od 5.920,56 CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke kreditora važećem na dan plaćanja. U čl. 2. ugovora ugovorne strane su odredile da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika te na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,20 % godišnje. U istom članku sadržana je i odredba po kojoj se korisnik kredita obvezao platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Namjena kredita bila je kupnja vozila marke Renault, tip i model Megane Berline Extreme 1,4 16V. Nadalje, nije sporno da je tuženik doista u skladu sa svojom Odlukom tijekom trajanja ugovornog odnosa stranaka povećavao redovnu kamatnu stopu u odnosu na početnu i tako je naplaćivao tužitelju, kao i da je u tom razdoblju dolazilo do rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Nesporno je i da je tužitelj kredit u cijelosti prijevremeno otplatio izvršenom uplatom od 1.10.2013. Isto tako, sud je provedenim financijskim vještačenjem po vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o., Zagreb, čiji nalaz i mišljenje kojim je odgovoreno na postavljeni zadatak sud prihvaća cijeneći ga stručnim i obrazloženim te u skladu s pravilima znanosti i vještine (kao takvog su ga u bitnom prihvatile i stranke, dok su prigovori tuženika uglavnom bili pravne prirode gdje je općenito prigovarao provođenju takvog dokaza na način kao u ovom postupku), utvrdio da ukupan iznos pretplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana prijevremene otplate iznosi 4.848,57 EUR, dok je tužitelju 11.7.2007. naplaćena i ulazna naknada u iznosu od 1.471,35 kn sada 195,28 EUR (1,5 % od iznosa kredita). Sud nije prihvatio navode tuženika da je prilikom utvrđivanja visine potraživanja tužitelja s osnova rasta tečaja trebalo uzeti u obzir i iznos koji je tužitelj manje platio kao posljedicu pada tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita (koji prema nalazu vještaka ukupno iznose 0,69 EUR), a budući da u tom pravcu tijekom postupka nije stavljen odgovarajući zahtjev o kojem bi sud onda odlučivao te bi u suprotnom prihvaćanjem takvog prigovora sud faktično proveo prijeboj potraživanja iako za primjenu tog instituta u konkretnoj situaciji nisu ispunjene zakonske pretpostavke posebice cijeneći da po toj osnovi (ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli) tužitelj nije ništa primio (stekao) od tuženika, zbog čega ne bi niti postojala eventualno obveza tužitelja na povrat naznačenog iznosa.

7. Također nije sporno da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4.7.2013. br. P-1401/12 između ostaloga utvrđeno da je ovdje tuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time naznačena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. - ZZP 03) u razdoblju od 1.4.2005. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP 07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Citirana presuda u tim bitnim dijelovima potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 14.6.2018. br. Pž- 6632/17-10 te je stoga glede istih pravomoćna. Sukladno odredbi čl. 138. ZZP 07 i odredbi čl. 502. c ZPP-a takve odluke obvezuju i ovaj sud u predmetnom postupku te se tužitelj može ovdje pozivati (što i čini) na pravna utvrđenja iz te odluke koja onda vezuju i sud.

8. Cijeneći izloženo, a uzimajući u obzir da je ugovor o kreditu između tuženika i tužitelja sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gornja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ovdje tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bio od strane istoga informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF (upravo suprotno proizlazi i iz iskaza tužitelja koji sud prihvaća kao iskren i uvjerljiv te u skladu s gornjim utvrđenjima iz kolektivnog spora), sud odredbe ugovora o kreditu od 2.7.2007. koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF nalazi nepoštenom i stoga ništetnom (čl. 87. ZZP 03). Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač moru tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, odnosno da ugovor sadrži formalnu odredbu da je tužitelj bio upoznat s rizikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom i da mu je tuženik objasnio taj rizik, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio adekvatno informiran glede ugovorene valutne klauzule. Isto tako, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odredbi st. 2. istoga članka navedeno je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Sukladno odredbi st. 4. tog članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Iz predmetnog Ugovora kao što je već navedeno razvidno je da se radilo o potrošačkom ugovoru i to unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika na koji tužitelj nije imao utjecaj, a što proizlazi i iz iskaza samog tužitelja. S obzirom na navedeno, a u skladu s gore citiranim odredbama ZZP-a, na tuženiku je u ovom postupku bio teret dokazivanja da se o spornoj ugovornoj odredbi o naplati naknade za obradu kredita pojedinačno pregovaralo, a što tuženik ovdje ničim ne dokazuje. Tako tuženik npr. ne dokazuje da su stranke prije i u vrijeme sklapanja Ugovora pojedinačno pregovarale i utvrdile egzaktne parametre i način obračuna sporne naknade kojim bi tužitelju bilo valjano obrazloženo što ugovorena naknada obuhvaća i zašto se naplaćuje, što sve pak ukazuje da je tuženik prema svom vlastitom nahođenju odredio visinu naknade i nametnuo je tužitelju, pa stoga takva odredba nije razumljiva te nedvojbeno dovodi do zaključka da je u konkretnom slučaju visina naknade isključivo ovisila o odluci jedne ugovorne strane – ovdje tuženika. Tužitelju su u ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma obračuna naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje iz te odredbe mogu proizaći, pa kako je ta odredba Ugovora o zaračunavanju naknade u konačnici ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti obračuna, to je predstavljalo odredbu koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer je nastala situacija da je tuženik, kao vjerovnik, jednostrano odredio i nametnuo obvezu tužitelju koju isti nije mogao valjano predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti njezinu visinu zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Iz tih razloga sporna odredba čl. 3. Ugovora u tom dijelu ukazuje se nepoštenom i stoga ništetnom (čl. 87. ZZP 03).

9. S obzirom na utvrđenje da se stoga radilo o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu citiranih odredaba ZZP 03 koje su ništetne (čl. 87. ZZP 03 u svezi odredaba čl. 322. i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine", br. 35/05. - dalje: ZOO/), pri tome shodno valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. ZOO-a o posljedicama nišetnosti tj. vraćanju primljenog po osnovi ništetne odredbe uz odgovarajuću primjenu odredaba o vraćanju stečenog bez osnove. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prema nalazu suda tuženik nepošten stjecatelj (istom je kao banci moralo biti poznato da se radi o nepoštenim i stoga ništetnim odredbama), to je isti u obvezi vratiti tužitelju nepripadno stečene iznose po osnovi rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, kao i nepripadno stečeni iznos koji je obračunao i naplatio tužitelju kao naknadu za obradu kredita, sve sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja. Tuženikove prigovore kojima osporava takvu osnovu tužbenih zahtjeva sud nalazi neosnovanim. Prema odredbama čl. 327. i čl. 328. ZOO-a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (što tužitelj kao ugovorna strana svakako jest), dok se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (neodlučno je što je kredit u međuvremenu isplaćen), pri čemu je za napomenuti da predmet spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava nije niti bila ocjena valjanosti odredaba konkretnih pojedinačnih ugovora kao u ovom postupku. Posljedice ništetnosti ugovora regulirane su odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a u smislu vraćanja onoga što je primljeno po tom ugovoru, konkretno ovdje vraćanja novčanih iznosa primljenih po odredbama predmetnog ugovora o kreditu koja su utvrđene ništetnima i koja kao takve stoga kao da nisu niti postojale. Suprotno navodima tuženika, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne predstavlja dispozitivnu odredbu (koja bi se primjenjivala na odnos stranaka ukoliko isti taj odnos nisu uredili na drugi način) koja bi eventualno bila isključena od ocjenjivanja i kontrole nepoštenosti, a dodatno cijeneći da su upravo odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula bile predmet odlučivanja u kolektivnom sporu. Tuženik osim paušalnih navoda ničim ne dokazuje da tužitelj u konkretnom slučaju eventualno nije imao svojstvo potrošača, dok upravo suprotno proizlazi iz samog ugovora (prema odredbi čl. 3. t. 1. ZZP 03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti), odnosno iz prihvaćenog iskaza tužitelja (kupnja osobnog vozila za vlastite privatne potrebe). Nadalje, za ovaj sud nije sporno da općenito odredba o naknadi za obradu kredita nije ništetna, međutim to ne isključuje njezinu eventualnu ništetnost ukoliko se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je uzrokovala neravnotežu između potrošača i trgovca kao što je i utvrđeno u ovom konkretnom slučaju. Tijekom ovog postupka tuženik nije niti pokušao detaljno obrazložiti strukturu stvarnih troškova koji bi navodno bili obuhvaćeni i podmireni spornom naknadom, kao i njihovu visinu, dok samo paušalno navodi da su istom podmireni operativni troškovi (trošak rada zaposlenika banke), materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka s trećim osobama), troškovi trećih strana koji sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) te povezani regulatorni troškovi (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita i sl.). Međutim, sam način određivanja naknade u postotnom, a ne nominalnom iznosu jasno ukazuje da se ugovorena i naplaćena naknada ne može dovoditi u vezu s tuženikovim stvarnim troškovima sklapanja ugovora (nejasno je zašto bi sami po sebi ti troškovi bili viši ukoliko je iznos kredita viši). Okolnost da je naknada za obradu kredita prethodno bila predviđena i navedena u tuženikovim promotivnim i općim uvjetima ovdje nije odlučna, a s obzirom da tužitelj nesporno nije imao nikakav utjecaj na sadržaj istih. Sporna odredba o naknadi za obradu kredita svakako ne predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu kako je isti određen odredbom čl. 1021. ZOO-a, dakle ne radi se o predmetu ugovora i cijeni u smislu odredbe čl. 84. ZZP-a kada ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe. Tuženikov prigovor zastare također nije osnovan, budući da je u odgovarajućem smislu odredbe čl. 241. ZOO-a glede valutne klauzule zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4.4.2012. u predmetu br. P-1401/12 te je ponovno počela teći donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14.6.2018. br. Pž-6632/17-10, a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 10.6.2023. to je razvidno da zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO-a) koji se ovdje primjenjuje svakako nije protekao. U odnosu na zahtjev za isplatu (povrat) iznosa plaćenog s osnova naknade za obradu kredita, za napomenuti je da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva (što je ovdje slučaj) počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020.), a kako se tek ovom nepravomoćnom odlukom kao prethodno pitanje utvrđuje ništetnost sporne odredbe o naknadi, to zastarni rok od 5 godina koji se ovdje primjenjuje nije niti počeo teći za utuženo potraživanje tužitelja te stoga zastara svakako nije mogla nastupiti.

10. Slijedom svega toga, valjalo je djelomično prihvatiti tužbene zahtjeve te naložiti tuženiku isplatu iznosa od 4.848,57 EUR (s osnova ništetnih odredbi vezano uz valutnu klauzulu) te iznosa od 195,28 EUR (s osnova ništetne odredbe o naplati troškova – ulazne naknade) za koje je provedenim dokazima utvrđeno da je od strane tuženika stečen bez osnove, dok je u preostalom dijelu zahtjev za isplatu iznosa od 1.011,70 EUR (s osnova valutne klauzule) kao nedokazan i stoga neosnovan odbijen. Zatezne kamate u skladu s gore izloženim teku od dana nepripadnog stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa je tako i odlučeno u toč. I. i II. izreke presude. Stopa zatezne kamate temelji se prvotno na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", br. 153/04.), a nakon 1.1.2008. na odredbama čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. – dalje: ZO).

11. Preostale navode stranaka sud nije posebice cijenio, a s obzirom da isti nisu od utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari.

12. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, a budući da su stranke djelomično uspjele u parnici. Prilikom ocjene uspjeha stranaka u sporu sud je cijenio kako kvantitativni tako i kvalitativni uspjeh te uzimajući u obzir sve navedeno te okolnosti konkretnog predmeta sud nalazi da je u konačnici tužitelj uspio u ovoj parnici u omjeru od 91,65 % (s osnovom 100 %, a visinom 83,3 %), a tuženik u omjeru od 8,35 %. Kada se oduzmu ti postoci na strani tužitelja ostaje omjer od 83,3 %. Trošak tužitelja odnosi se na trošak zastupanja istoga po punomoćniku odvjetniku i to: za sastav tužbe – 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /„Narodne novine“, br. 138/23. - dalje Tarifa/), za sastav podneska od 9.1.2025. = 100 bodova (Tbr. 8. t. 1. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife), za sastav podneska od 12.11.2024. – 25 bodova (Tbr. 8. t. 4. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 21.5.2024. i 17.1.2025. – 2 x 100 bodova = 200 bodova (Tbr. 9. t. 1. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife), što ukupno čini 425 bodova koji primjenom Tbr. 54. Tarife daju iznos od 850,00 EUR, odnosno uvećano za trošak PDV-a od 25 % iznos od 1.062,50 EUR. Sud tužitelju kao nepotreban nije priznao zatraženi trošak sastava podneska od 14.5.2024. (tamo izneseni navodi mogli su biti izneseni i na pripremnom ročištu 21.5.2024.), odnosno niti zatražene troškove pristupa na ročište za objavu ove presude i sudskih pristojbi na tužbu i presudu koji za tužitelja u ovom postupku nisu nastali.

13. Slijedom toga, valjalo je primjenom gore navedene zakonske odredbe odmjeriti tužitelju razmjerni dio gornjeg troška u iznosu od 881,86 EUR (83,3 % od gornjih troškova) kojima treba pribrojiti troškove provedenog financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR u cijelosti potrebne za vođenje postupka, što onda ukupno čini dosuđeni trošak tužitelja u iznosu od 1.281,86 EUR zbog čega je naloženo tuženiku naknaditi te troškove tužitelju, odnosno odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova.

14. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužitelja temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, a ista teče od dana donošenja ove presude do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZO-a.

U Zagrebu 31. siječnja 2025.

SUDAC:

MARIJAN GLAVAŠ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika