Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-367/2022-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužitelja DB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz OD Ćurković i Šanjug d.o.o. , odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 18.prosinca 2024., u nazočnosti tužitelja uz punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 31.siječnja 2025.,

p r e s u d i o j e:

I.Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Slavonska avenija, 6, 10000

Zagreb,OIB:14036333877 da tužitelju BB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.962,42 € (slovima: dvijetisućedevetstošestdesetdvaeura i četrdesetdvacenta) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti CHF pa do 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. godine pa do 30.12.2023.g. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te od 31.12.2023. do isplate uvećanje referentne stope za tri postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to na:

-iznos od 8,82 EUR s kamatom od 1.11.2008. do plaćanja,

-iznos od 3,08 EUR s kamatom od 1.12.2008. do plaćanja,

-iznos od 12,18 EUR s kamatom od 1.1.2009. do plaćanja,

-iznos od 13,57 EUR s kamatom od 1.2.2009. do plaćanja,

-iznos od 14,20 EUR s kamatom od 3.3.2009. do plaćanja,

-iznos od 12,47 EUR s kamatom od 1.4.2009. do plaćanja,

-iznos od 13,16 EUR s kamatom od 1.5.2009. do plaćanja,

-iznos od 10,43 EUR s kamatom od 1.6.2009. do plaćanja,

-iznos od 8,42 EUR s kamatom od 1.7.2009. do plaćanja,

-iznos od 8,95 EUR s kamatom od 1.8.2009. do plaćanja,

-iznos od 10,01 EUR s kamatom od 1.9.2009. do plaćanja,

-iznos od 9,92 EUR s kamatom od 1.10.2009. do plaćanja,

-iznos od 8,85 EUR s kamatom od 1.11.2009. do plaćanja,

-iznos od 10.86 EUR s kamatom od 1.12.2009. do plaćanja,

-iznos od 12,47 EUR s kamatom od 1.1.2010. do plaćanja,

-iznos od 14,76 EUR s kamatom od 1.2.2010. do plaćanja,

-iznos od 14,24 EUR s kamatom od 1.3.2010. do plaćanja,

-iznos od 17,35 EUR s kamatom od 1.4.2010. do plaćanja,

-iznos od 16,76 EUR s kamatom od 1.5.2010. do plaćanja,

-iznos od 17,91 EUR s kamatom od 1.6.2010. do plaćanja,

-iznos od 27,87 EUR s kamatom od 1.7.2010. do plaćanja,

-iznos od 25,82 EUR s kamatom od 1.8.2010. do plaćanja,

-iznos od 32,08 EUR s kamatom od 1.9.2010. do plaćanja,

-iznos od 29,92 EUR s kamatom od 1.10.2010. do plaćanja,

-iznos od 26,44 EUR s kamatom od 1.11.2010. do plaćanja,

-iznos od 33,78 EUR s kamatom od 1.12.2010. do plaćanja,

-iznos od 43,13 EUR s kamatom od 1.1.2011. do plaćanja,

-iznos od 36,51 EUR s kamatom od 1.2.2011. do plaćanja,

-iznos od 39,06 EUR s kamatom od 1.3.2011. do plaćanja,

-iznos od 36,10 EUR s kamatom od 1.4.2011. do plaćanja,

-iznos od 36,64 EUR s kamatom od 1.5.2011. do plaćanja,

-iznos od 49,14 EUR s kamatom od 1.6.2011. do plaćanja,

-iznos od 50,36 EUR s kamatom od 1.7.2011. do plaćanja,

-iznos od 66,59 EUR s kamatom od 5.8.2011. do plaćanja,

-iznos od 51,96 EUR s kamatom od 8.9.2011. do plaćanja,

-iznos od 50,22 EUR s kamatom od 6.10.2011. do plaćanja,

-iznos od 49,14 EUR s kamatom od 8.11.2011. do plaćanja,

-iznos od 47,15 EUR s kamatom od 6.12.2011. do plaćanja,

-iznos od 50,58 EUR s kamatom od 6.1.2012. do plaćanja,

-iznos od 53,83 EUR s kamatom od 7.2.2012. do plaćanja,

-iznos od 53,33 EUR s kamatom od 7.3.2012. do plaćanja,

-iznos od 51,90 EUR s kamatom od 7.4.2012. do plaćanja,

-iznos od 52,45 EUR s kamatom od 8.5.2012. do plaćanja,

-iznos od 53,81 EUR s kamatom od 7.6.2012. do plaćanja,

-iznos od 52,41 EUR s kamatom od 6.7.2012. do plaćanja,

-iznos od 52,49 EUR s kamatom od 7.8.2012. do plaćanja,

-iznos od 51,67 EUR s kamatom od 7.9.2012. do plaćanja,

-iznos od 49,49 EUR s kamatom od 5.10.2012. do plaćanja,

-iznos od 52,06 EUR s kamatom od 7.11.2012. do plaćanja,

-iznos od 50,93 EUR s kamatom od 7.12.2012. do plaćanja,

-iznos od 52,65 EUR s kamatom od 6.1.2013. do plaćanja,

-iznos od 48,52 EUR s kamatom od 1.2.2013. do plaćanja,

-iznos od 51,64 EUR s kamatom od 2.3.2013. do plaćanja,

-iznos od 52,48 EUR s kamatom od 1.4.2013. do plaćanja,

-iznos od 50,28 EUR s kamatom od 8.5.2013. do plaćanja,

-iznos od 47,88 EUR s kamatom od 8.6.2013. do plaćanja,

-iznos od 46,91 EUR s kamatom od 7.7.2013. do plaćanja,

-iznos od 48,34 EUR s kamatom od 8.8.2013. do plaćanja,

-iznos od 49,31 EUR s kamatom od 6.9.2013. do plaćanja,

-iznos od 51,67 EUR s kamatom od 8.10.2013. do plaćanja,

-iznos od 50,69 EUR s kamatom od 8.11.2013. do plaćanja,

-iznos od 51,61 EUR s kamatom od 6.12.2013. do plaćanja,

-iznos od 51,25 EUR s kamatom od 8.1.2014. do plaćanja,

-iznos od 52,93 EUR s kamatom od 7.2.2014. do plaćanja,

-iznos od 53,68 EUR s kamatom od 6.3.2014. do plaćanja,

-iznos od 52,55 EUR s kamatom od 8.4.2014. do plaćanja,

-iznos od 52,24 EUR s kamatom od 6.5.2014. do plaćanja,

-iznos od 51,61 EUR s kamatom od 11.6.2014. do plaćanja,

-iznos od 450,46 EUR s kamatom od 11.6.2014. do plaćanja,

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.802,15 eura, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje uvećanje referentne stope za tri postotnih poena pri čemu se zaprvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1.srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljje dana 9.12.2022. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate.

2. U tužbi navodi da je sa pravnim prednikom tuženika dana 21.veljače 2008. sklopila Ugovor o kreditu broj: 146-68/2008, a kojim je tužitelju odobren i isplaćen iznos od 14.623,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.

3. U čl. 4. ugovora o kreditu br. 146-68/2008 od 21.02.2008.g., bilo je ugovoreno da se kredit otplaćuje 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za chf važećem na dan plaćanja. Tuženik nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužitelja kao potrošača, budući da je u Ugovoru o kreditu broj 146-6/2008 od 21.02.2008.g. ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to čl.81. , kao i protivno odredbama čl. 322. i čl. 247. ZOO-a. Ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U konkretnom predmetu radilo se upravo o unaprijed formuliranim standardnim ugovorima tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama uopće se nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe već bile unaprijed formulirane od strane trgovca i potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Upravo s time uzrokovano je i suprotno načelu savjesnosti i poštenja značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj napominje da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu, konkretno koje je sklapao i tuženik, ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja a imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Presuda VTS-a broj Pž 6632/17-10 od 14.06.2018.g. potvrđena je Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev 2221/18 od 03.rujna 2019.g. te odlukom Ustavnog suda na sjednici 03.veljače 2021.g.

4. Presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine je donijeta povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa potrošača, pa tužitelj ukazuje na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz navedene presude u individualnim parničnim postupcima koje pokreću potrošači kao tužitelji, a sve temeljem odredbe čl. 502c. Zakona o parničnom postupku. S obzirom na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17- 10 od 14.06.2018. godine tužitelj ističe kako je valuta CHF specifična valuta, a specifičnost tzv. ''valute utočišta'' bila je poznata tuženiku, banci, međutim rizik švicarskog franka kao valute ne znajući za opisani rizik preuzeo je tužitelj kao potrošač. Banka u ugovorima u kojima se glavnica vezuje za CHF ugovaranjem prihvaća opći rizik valutne klauzule, a potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni rizik koji je specifičan za CHF kao ''valutu utočišta'', pri čemu banka navedeni rizik razumije, a potrošač istog nije niti svjestan niti ga razumije. Upravo stoga uzrokovana je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnim i ugovornih odredaba kojima je glavnica vezana uz valutu CHF ali i kamata. Tužitelj je napravio izračun više plaćenog iznosa zbog ugovorene i primijenjene ništetne ugovorne odredbe o valuti uz koju je glavnica i kamata vezana uz CHF te je prilikom izračuna uzet tečaj CHF prema tečaju na dan isplate kredita, te je takvim izračunom utvrđen više plaćen iznos od 20.296,31 kn za koji je zbog primijenjenih ništetnih ugovornih odredaba tužitelj oštećen.

5.Slijedom svega navedenog, a uzimajući u obzir presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018., te činjenicu da je tuženik ugovaranjem ništetnih odredaba prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama između tuženika i tužitelja kao potrošača, predlaže se Naslovnom sudu da primjenom odredaba čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača te odredbi čl. 322. ZOO-a donese presudu kojom se nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.693,78 eura sa zakonskim zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Podneskom od 17.6.2024. tužitelj je uskladio tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenje vještaka, te je tražio u točci I. tužbenog zahtjeva da mu tuženik isplati iznos od 2.962,42 eura, sa zakonskom zateznom kamatom , kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

6. U odgovoru na tužbu tuženik ne spori da je pravni prednik tuženika sa tužiteljem sklopio gore navedeni Ugovor o kreditu. Međutim, tuženik ističe prigovor zastare navodeći da je tužba podnijeta 8.12.2022. , a da se za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od pet godina što znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 8.12.2017. nastupila zastara potraživanja. Protivi se tumačenju kako bi pravno shvaćanje VS RH, u predmetu Rev-2245/17-2 od 20.ožujka 2018. imalo značaj materijalno pravne norme ili predstavljalo drugi oblik materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalno pravnom prigovoru zastare. Tuženik se poziva na odredbu čl. 241. ZOO, nadalje navodi da su neprihvatljiva tumačenja VS RH kako sud sam može odrediti kada nastupa zastara, te smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti. Nadalje, tuženik navodi da tužba nije podnijeta unutar pet godina od dana donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH, pa je i u tom smislu nastupila zastara. Smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Navodi da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presudu VTS , broj: Pž-7129/13 i Pž-6632/17 na temelju čl.138.a. ZZP i čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku. Sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP tuženik je dužan , a time i ovlašten dokazati da se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo uslijed čega takve odredbe ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Ukazuje da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Tuženik navodi da tužba ne sadrži konkretne radnje tuženika koje su dovele do ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama ugovora o kreditu jer je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, s valutnom klauzulom u CHF, a tužitelj je sam donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Nadalje, tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope i navodi da je opće poznata činjenica da su na tržištu takvi krediti prisutni već godinama. Pri tome se poziva na Zakon o javnom bilježništvu, te na obveze javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora. Da bi se utvrdilo da li se radi o poštenoj odnosno dopuštenoj odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli potrebno je utvrditi da li određena ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da li uzrokuje znatnu neravnotežu suprotno Načelu savjesnosti i poštenja sukladno čl. 3. st.1. Direktive 93/13 EEZ, time da se oba navedena uvjeta moraju kumulativno ispuniti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi , a o čemu se u konkretnom slučaju ne radi. Tuženik se poziva na mišljenje dr. sc. VB, izjavu DBH, objave u svom glasilu Hypo Times iz 2005. , mišljenje nezavisnog odvjetnika Wahl-a. Ujedno tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva , protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja.

7. U dokaznom postupku izvršen je uvid u izvod po kreditu ( list 7 spisa), otplatne planove ( list 11-15 spisa), Ugovor o kreditu ( list 16-19 spisa), iznos ponude za osobno vozilo ( list 20 spisa), solemnizaciju ugovora (list 21 spisa), naloge za uplatu (list 23-35 spisa), odgovor na tužbu s prilozima ( list 39-248 spisa), podnesak tužitelja s prilozima ( list 249-264 spisa), podnesak tuženika ( list 265-267 spisa), podnesak tužitelja ( list 268-272 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za ekonomiju , smjer financije ČB ( list 283-289 spisa), podnesak tužitelja od 17.6.2024. kojim sređuje tužbeni zahtjev (list 297-299 spisa), podnesak tuženika (list 303-306 spisa), podnesak tuženika (list 310 spisa), te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja.

8. Tužitelj je izjavio da je predmetni kredit uzeo za kupovinu osobnog vozila. Vozilo je pronašao u Auto kući Gala AC gdje su mu kazali da oni posluju s tuženikom i da je najbolje da kod njih uzme kredit, iako su naveli da postoji mogućnost uzimanja kredita u nekoj drugoj banci. S obzirom na navode djelatnika auto kuće otišao je u banku tuženika , a kako su djelatnici auto kuće već najavili tuženiku njegov dolazak u Hypo banci ( predniku tuženika), već je bio gotov ugovor o kreditu. U banci su mu rekli da je povoljno uzeti kredit u CHF , da se radi o stabilnoj valuti, da će kamata vjerojatno biti nepromjenjiva, a da su krediti u kunama rizični. Nije mu bilo rečeno da postoje bilo kakvi rizici vezani uz CHF. Djelatnik banke nije mu spominjao termin valute utočišta, i ne zna o kakvom utočištu sud govori. Nije mu jasno što to znači. Isto tako nije bilo govora o tome koju valutu štiti HNB. Cijena auta u auto kući bila je izražena u kunama. Kada je došao u banku on je zatražio kredit i zamolio da mu preporuče najbolji i najpovoljniji kredit, te su mu preporučili kredit u CHF. Svoje podatke dao je u auto kući, a s obzirom da je auto kuća surađivala s prednikom tuženika, to je banka već sastavila ugovor o kreditu, i u ugovoru je pisalo da troškove obrade kredita snosi auto kuća. Kod javnog bilježnika bilo mu je rečeno da treba redovito plaćati ratu kredita i držati se otplatne liste, a dok konačno ne otplati kredit da je auto vlasništvo banke. O valuti CHF , kao niti o kamata kod javnog bilježnika nije se govorilo. U otplatnoj listi za vrijeme trajanja cijele otplate kredita bila je navedena mjesečna rata od 211,00 CHF. Kredit je bio sklopljen na 84 mjeseci. U početku je plaćao ratu koja je bila navedena u otplatnom planu, da bi mu zadnje dvije ili tri godine rata porasla na 300,00 CHF mjesečno, zatim na 350,00 CHF mjesečno, te je došla i do 400,00 CHF mjesečno. Nije išao pitati u banku za razlog, bilo je jasno da je došlo do promjene tečaja CHF i da se uslijed toga podigla rata kredita. Kredit je plaćao putem mjesečnih uplatnica na šalteru banke. Auto je kupio za vlastite potrebe i nije bio vlasnik trgovačkog društva niti obrta. Ugovor o kreditu je pročitao, te je razumio što piše u istom. Glede valutne klauzule izjavio je da je vjerovao da može doći do neke minimalne promjene, a ne tako drastične. U banci mu je rečeno da postoji valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa , no nije mu objašnjeno što to znači.

9. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

10. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženikov pravni prednik Hypo Alpe-Adria bank d.d. kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj: 146-68/2008 dana 21.veljače 2008. kojim je banka stavila tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 14.623,00 CHF s redovnom kamatom po stopi od 5,70 % godišnje, promjenjivom, sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, time da se kredit otplaćivao u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja.

11. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

12. Kako tuženik smatra da se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na ovaj slučaj, to valja ukazati tuženiku da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

13. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelji pozivaju na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

14. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke) šteta nastala, a pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 od 4.7.2013. Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

15. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

16. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku s obzirom na navode iznjete u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna priopćenja iz gore navedenih presuda sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama VS RH koje se odluke nadalje obrazlažu.

17. Tužitelj po tužbi traži isplatu smatrajući da mu je nastala šteta postupanjem banke , te se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P- 1401/12 od 4.7.2013., presudu VTS , broj: Pž-6632/17 od 14.6.2018. , presudu i rješenje VS RH , broj: REv-2221/18 od 3.rujna 2019. , te odluku Ustavnog suda na sjednici od 3.veljače 2021.

18. Kolektivna presuda u slučaju potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da se radi o stambenim kreditima , auto kreditima, nenamjenskim kreditima, ili kreditima za zatvaranje drugih kredita i to bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su otplaćeni.

19. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12 od 4.srpnja 2013. utvrđeno je da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tužena postupila suprotno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/07, 85/09, 133/09 i to čl. 96. i 97. ZZP), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

20. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

21. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

22. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 3.9.2019. donio Odluku broj Rev- 2221/18 kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

23. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

24. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

25. Pravomoćnost kolektivne presude za ništetnost valutne klauzule nastupila je presudom Visokog trgovačkog suda , broj: Pž-6632/17 od 14.6.2018. što znači da zastara potraživanja nastupa 15.6.2023.

26. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 9.12.2022.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti. Građanski odjel VS RH je 30.siječnja 2020. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Donijeto je i pravno shvaćanje VSRH od 1.ožujka 2022. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Odredbom čl. 241. ZOO propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv duženik pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenje kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. U odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P- 1401/12 , dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu ( 14.lipnja 2018.) zastara počela teći iznova.

27. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje.

28. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

29. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužiteljice sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv. 30. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak ) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

31. Analizirajući iskaz tužitelja sud je smatrao da je isti detaljno i uvjerljivo opisao način na koji je došlo do sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom, dakle da je iz auto kuće gdje mu je bilo rečeno, a nakon što je odabrao vozilo koje je želio kupiti, da auto kuća posluje s tuženikom, otišao u predmetnu banku gdje a je već čekao ugovor s već unaprijed unjetim podatcima koje je samo trebao potpisati. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da je isti već bio popunjen kada je on došao u banku , dakle da nije imao nikakve mogućnosti pregovaranja oko bilo koje odredbe ugovora o kreditu. Sud je poklonio vjeru tužitelju koji je decidirano tvrdio da je u banci tražio da mu preporuče najbolji i najpovoljniji kredit , te mu je ponuđen kredit u švicarskim francima, tom prilikom bilo je rečeno da je CHF stabilna valuta, da će kamata vjerojatno biti nepromjenjiva, dok su krediti u kunama rizični, te nije upozoren na nikakve rizike vezane uz kredite u valuti CHF.

32. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

33. Prema odredbi čl.81.st.1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

34. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

35. Prema odredbi čl.87.st.1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava.

36. Odredbom čl.96.st.1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom st.2. tog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

37. Vrhovni sud RH je u svojoj odluci Rev.3142/18-2 od 19.ožujka 2019. izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem odredbe čl.502.C. ZPP-a, a isto tako i odredbe čl.118. ZZP/14 vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe čl.106.st.1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu , a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrstan ugovor.

38. Prema odredbi čl.118.ZZP/14 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odredbe čl.106.st.1. tog zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

39. Ujedno u presudi broj C-26/13 od 30.travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu čl.4.st.2. Direktive 93/13 EEZ izraženo je stajalište prema kojem se navedeni članak treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru potrošaču moraju na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koji se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koji iz ugovora za njega proizlaze. Unatoč tome što su sporne odredbe bile gramatički razumljive i uočljive one su bile nejasne jer tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti doseg tih odredbi niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takvih odredbi proizlaze za nju.

40. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

41. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito nije učinio , a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

42. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

43. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

44. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18 ) - stjecanje bez osnove - u kojem članku Zakona je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

45. Nakon što je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev sa nalazom vještaka tuženik je naveo da se protivi preinaci , te ističe prigovor zastare za povišeni dio tužbenog zahtjeva. Nesporno je da je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev glede isplate na način da je isti uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka . Sud ukazuje da je prema zaključku poslovni broj: Su-IV-162/2021 sa sastanka predsjednika građanskog odjela županijskih sudova i građanskog odjela VS RH od 26.studenog 2021. u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

46. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužitelju plaćao pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.

47. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

48. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim sređenim tužbenim zahtjevom.

49. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr.7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje Tarife, NN broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 ), sastav podneska od 14.2.2023., 29.3.2023., 17.6.2023. u iznosu od 200,00 eura za svaki (tbr. 8/1), zastupanje na ročištu dana 14.4.2024., 18.12.2024. za svako u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9/1), što ukupno iznosi 1.200,00 eura, a čemu treba pribrojati PDV sukladno Tbr. 46. Tarife u iznosu od 300,00 eura što ukupno iznosi 1.500,00 eura. Nadalje, tužitelju je priznat trošak predujma za vještaka u iznosu od 265,45 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 36,70 eura. Dakle, tužitelju su priznati ukupni troškovi u iznosu od 1.802,40 eura koji je dužan istome nadoknaditi tuženik.

50. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

Čakovec, 31.siječnja 2025.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.