REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-8871/2023-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja TP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa odvjetnik Hrvoje Vukadin iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, koje zastupa odvjetnica Sara Stjepanović iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 17. prosinca 2024. godine, u nazočnosti tužitelja osobno te njegova opunomoćenika te zamjenika opunomoćenika tuženika, dana 31. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I

Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj: 9011042497 od 24. veljače 2006. godine koji su sklopili tužitelj TP, kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., kao kreditor i to na način da je djelomično ništetan članak 12.3.

ugovora u djelu koji glasi „Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita“.

II Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., da tužitelju TP, isplati iznos od 166,55 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od tekućim od dana 27.02.2006. godine pa do isplate kao i naknaditi trošak parničnog postupka u svoti od 1.576,55 eur s zateznim kamatama od 31. siječnja 2025. godine do isplate , sve po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 22. kolovoza 2023. godine tvrdi da je 24. veljače 2006. godine sklopio s tuženikom ugovor o kreditu na 17.891,33 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju na dan korištenja na 84 mjeseca radi kupnje vozila te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju za CHF na dan dospjelosti te je ugovorena i naknada od 1.50% jednokratna koja se naplaćuje prije ili istovremeno s korištenjem kredita pa tu naknadu iz čl. 12, st. 3.kao nepoštenu smatra ništenom, pozivajući se na odredbu čl. 46, st. 1. Zakona o obveznim odnosima i čl. 5. i 87, st. 1. Zakona o zaštiti potrošača te zahtijeva kao u podnesku od 26. kolovoza 2024. godine tj:

"I.)

Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj: 9011042497 od 24.02.2006. godine koji su sklopili tužitelj TP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, 10 000 Zagreb, Radnička cesta 50, kao kreditor i to na način da je djelomično ništetan članak 12.3.

ugovora u djelu koji glasi „Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita“.

II.)

Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, 10 000 Zagreb, Radnička cesta 50 da tužitelju TP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] isplati iznos od 166,55 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od tekućim od dana 27.02.2006. godine pa do isplate i to do 31.12.2007. godine po stopi od 15 % godišnje, a od 01.01.2008 godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok od 01.01.2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

III)

Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, 10 000 Zagreb, Radnička cesta 50 da tužitelju TP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] plati troškove ovog parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana."

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 16. listopada 2023. godine se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i predlaže ga odbiti uz naknadu troška parničnog postupka s zateznim kamatama od donošenja presude do isplate, ugovorena naknada je jasna, uočljiva i razumljiva te zakonita i o njoj se pojedinačno pregovaralo, zbog čega nema neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, obrazlaže što je ta naknada, poziva se na Pravilnik o nakndama za potrošačke kredite,prigovara zastari.

3. Sud je proveo dokaz uvidom u plan otplate, pregled uplata po kreditu, ugovor o kreditu od 24. veljače 2006. godine, knjigovodstvenu karticu, otplatnu tablicu, ovosudnu presudu poslovni broj P-1704/2021,presudu i rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1113/2023. preslušao tužitelja, odredio računovodstveno vještačenje.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Nije prijeporno da su parnične stranke 24. veljače 2006. godine sklopile ugovor o kreditu na 17.891,33 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju na dan korištenja na 84 mjeseca radi kupnje vozila te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju za CHF na dan dospjelosti te je ugovorena i naknada od 1.50% jednokratna koja se naplaćuje prije ili istovremeno s korištenjem kredita, što je sve utvrđeno uvidom u čl.1,2, 7. i 12.. tog ugovora te je neprijeporno da je ugovor otplaćen kao i da ga je sastavio tuženik.

6. Prijeporni su odredba o tzv. ulaznoj naknadi, osnova tužbenog zahtjeva te zastara.

7. Ovdje treba primijeniti odredbe čl.81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

8. Glede ništenosti ugovorne odredbe čl. 12, st. 3, pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020. godine jest da je ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl.49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo a presudom Europskog suda za ljudska prava u spojenim predmetima C-229/19 i C- 289/19 je utvrđeno da odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da odredba sadržana u aleatornom ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe i pružatelja usluga i potrošača, kao što se to ugovori o leasingu dionica, mora smatrati nepoštenom ako se s obzirom na okolnosti sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir datum njegova sklapanja tom odredbom može tijekom njegova ispunjavanja prouzročiti znatnija neravnoteža u pravima i obvezama stranaka, i to čak i u slučaju ako bi ta neravnoteža nastupila samo ako bi se ostvarile određene okolnosti ili ako bi navedena odredba u drugim okolnostima mogla čak koristiti potrošaču te u tim okolnostima je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri je li odredba kojom se unaprijed utvrđuje prednost koju prodavatelj robe ili pružatelj usluga ostvaruje u slučaju prijevremenog raskida ugovora o kreditu mogla prouzročiti takvu neravnotežu od trenutka sklapanja navedenog ugovora, uzimajući u obzir okolnosti sklapanja ugovora, kao i da odredbe ove Direktive treba tumačiti na način da se prodavatelj robe ili pružatelj usluga, koji je kao prodavatelj potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koju je nacionalni sud, kada se ugovor može održati na snazi bez te ugovorne odredbe proglasio nepoštenom i posljedično ništetnom ne može pozivati na zakonsku naknadu štete predviđenu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava koja bi bila primjenjiva da ne postoji navedena ugovorna odredba. Tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-323/22 od 13. srpnja 2023. godine.

9. Po ocjeni ovoga suda isto stajalište vrijedi i za ugovornu odredbu o naknadi za sklapanje kredita, prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv da s njim tuženik nije pregovarao o ovoj naknadi već je dobio unaprijed pripremljen ugovor s tuženikove strane, uzevši u obzir njegovo zanimanje u vrijeme sklapanja ugovora tj. bio je knjižničar i zvanje - recepcionar te je tako utvrđeno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor , što i nije prijeporno te se o njemu nije pregovaralo posebice o ovima ugovornim odredbama naknadama te tužitelju te odredbe nisu bile ni protumačene.

10. Odredbom čl.6. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-1¸55/23) je propisano da je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Čl.10. st.3. istog Zakona je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan se suzdržati od postupka kojim bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika , u ostvarivanju svog prava.

11. U odnosu na čl. 12, st. 3. ugovora o kreditu tj. o naknadi za sklapanje samog ugovora, sud ocjenjuje da je i ova ugovorna odredba ništetna, budući se o njoj nije pregovaralo te je suprotna navedenim načelima obveznoga prava, zbog čega tužitelj nije ni mogao utjecati na sadržaj ove ugovorne odredbe niti njenu visinu, sve prihvaćajući njegov iskaz kao životan i uvjerljiv zbog prethodno obrazloženih razloga, a to primjenom odredbe čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN35/05-155/23) pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena naknada nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl.326. st.2. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl.87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača.

12. Slijedom toga je sud i prihvatio tužbeni zahtjev iz točke 1.

13. Prigovor zastare u odnosu na ovu naknadu nije osnovan primjenom pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine. Naime, kako je ova odredba utvrđena ništetnom, sukladno odredbi čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima to primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona je tuženik dužan vratiti isto što je naplatio na ime tih naknada. Stoga se na ovo vraćanje primjenjuje opći zastarni rok od pet godina po odredbi čl.225. st.1. Zakona o obveznim odnosima te počinje teći od pravomoćnosti ove presude.

14. Računovodstvenim vještačenjem od 15. srpnja 2024. godine je utvrđeno d je ta naknada iznosila 166,55 eura i plaćena je 27. veljače 2026. godine, koji nalaz i mišljenje sud prihvaća kao stručno i obrazloženo, zasnovano na mjerodavnim ispravama u spisu te je prihvaćen i tužbeni zahtjev iz točke 2.

15. S obzirom na tužiteljevo zvanje i zanimanje te namjenu kredita i da mu je trebao radi osobnih potreba, sud ocjenjuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja tog ugovora bio potrošač po odredbi čl. 3, st1, t . 1. Zakona o zaštiti potrošača, a tuženik nije dokazao drugačije, premda je na njemu dokazni teret.

16. Zatezne kamate teku od dana plaćanja same naknade kao dana dospjelosti sve po stopi određenoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata i čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima uz uvećanje od pet tj. tri postotna boda jer nije riječ o trgovačkom ugovoru, a na parbeni trošak teku po odredbi čl.151.st.3. Zakona o parničnom postupku.

17. Na osnovi odredbe čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku , primjenom tbr 7, 8. i 9. OT je sud tužitelju dosudio trošak odvjetničkog zastupanja i to za tužbu i podneske od 20. 10.2023. i 26.8.2024, podnesak od 5.6.2024. nije priznat primjenom odredbe čl. 299A, st. 4. istog Zakona, kao ni podnesak od 19. 6. 2024, jer je njim dostavljen dokaz o uplati predujma, što je razvidno u espisu, za ročišta 14. 6.2024. i 17. 12. 2024 po 200,00 eura svaki,što je 1.000,00 eura, uz PD od 250,00 eur, trošak vještačenja od 250,00 eura, sudsku pristojbu na tužbu 26,55 eura i presudu 50,00 eura, koliko je zahtijevao, premda iznosi 53,09 eura, što je ukupno 1.576,55 eura. Trošak ročišta za objavu nije priznat primjenom odredbe čl. 155, st. 1. istog Zakona, jer nije potreban ni nuždan za uspjeh u postupku, a premda je naveden u tbr. 9, st. 3. OT sud ga ocjenjuje neosnovanim.

U Zagrebu, dana 31. siječnja 2025. godine

Sudac

Nikola Raguz

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.

DNA:

- opunomoćenicima stranaka