REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-77/2020-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja CESTAR d.d., Split, Tršćanska 1, OIB: 27471262195, kojeg zastupa Tihomir Luetić, odvjetnik u Luetić & Partneri d.o.o., Split, Starčevićeva 24D, protiv tuženice Stečajne mase iza MGT d.o.o. u stečaju, Kumrovec, Cesta Lijepe naše 5, OIB: 40418183801, koju zastupa Jaka Ćurić, odvjetnica u Zagrebu, Pavla Hatza 23/II., radi utvrđenja osnovanosti u stečaju osporene tražbine, nakon javne glavne rasprave zaključene 19. prosinca 2024. u prisutnosti odvjetnika Josipa Bilića Prcića, zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 31. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je osnovana tražbina tužitelja II. višeg isplatnog reda u iznosu od 73.261,76 EUR, prijavljena u stečajnom postupku Trgovačkog suda u Zagrebu, St- 621/2013.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se zahtijeva utvrđenje osnovanosti tražbine tužitelja II. višeg isplatnog reda u iznosu od 7.040,06 EUR, prijavljene u stečajnom postupku Trgovačkog suda u Zagrebu, St-621/2013.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženice u iznosu od 7.719,45 EUR, koja je istaknuta radi prebijanja u ovom postupku.

IV. Odbacuje se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 28.802,68 EUR, kao nedopušten.

V. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 12.100,01 EUR, u roku od 8 dana.

VI. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.819,99 EUR, kao neosnovan.

VII. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba u dijelu u kojem se zahtijeva utvrđenje osnovanosti tražbine tužitelja II. višeg isplatnog reda u iznosu od 1.593,21 EUR, prijavljene u stečajnom postupku Trgovačkog suda u Zagrebu, St-621/2013, povučena.

Obrazloženje

1. Predmetni parnični postupak započet je prigovorom tuženika protiv rješenja o ovrsi Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: Ovrv-13109/2001 od 1. ožujka 2002., nakon kojeg je predmetno rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha te su ukinute sve provedene radnje, a određeno je da će se postupak nastaviti kao povodom prigovora protiv platnog naloga, nakon čega se ovršni prijedlog tužitelja smatra tužbom, a prigovor tuženika odgovorom na tužbu. U međuvremenu je nad tuženikom otvoren stečajni postupak, koji je vođen pred ovim sudom pod brojem St-621/2013, što je dovelo do prekida predmetne parnice, a kako je tužitelj u navedenom stečajnom postupku kao stečajni vjerovnik izvršio prijavu utužene novčane tražbine i ista mu je osporena, tužitelj je upućen na nastavak ove parnice radi utvrđenja osnovanosti osporene tražbine. Stoga se predmetna parnica vodi radi utvrđenja osnovanosti osporene tražbine tužitelja kao tuženikovog stečajnog vjerovnika.

2. Tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka navodi da je tuženik od njega pisanim putem (narudžbenicom 93/00 od 30. listopada 2020.) naručio 1000 tona asfaltne mase AB 16 te da je sam tuženik u toj narudžbenici kao način plaćanja naveo ''virmanski''. Tužitelj da je tuženiku isporučio ukupno 915 tona asfaltne mješavine AB 16 po cijeni od 415,00 kn po toni i za to mu ispostavio dva računa, temeljem kojih da je i izdano rješenje o ovrsi, i to račun 01 690 od 31. listopada 2000. na iznos od 121.512,00 kn (PDV uključen) i račun 01 725 od 15. studenog 2000. na iznos od 341.752,50 kn (PDV uključen). Tuženik da je prije pokretanja ovog postupka platio dio računa 01 690 u iznosu od 56.367,34 kn sporazumnom kompenzacijom međusobnih potraživanja od 27. prosinca 2000. pa da mu je po tom računu preostalo za platiti još 65.144,66 kn. Takav način postupanja tuženika da potvrđuje da su stranke kao jediničnu cijenu ugovorile upravo 415,00 kn/t te virmansko plaćanje. Naknadno je tadašnji zastupnik po zakonu tužitelja, GF, izjavio da je on osobno ugovorio s ČF, tadašnjim zastupnikom po zakonu tuženika, jediničnu cijenu od 415,00 kn/toni za predmetnu isporuku asfalta AB 16.

3. Tuženik tijekom prvostupanjskog postupka ne osporava da je od tužitelja naručio asfaltnu mješavinu AB 16, niti da mu je tužitelj istu isporučio u količini od 915 tona, a niti da utuženi iznos po osnovi cijene za taj asfalt tužitelju nije platio. Tuženik tvrdi da su stranke ugovorile nižu cijenu asfalta od one koju potražuje tužitelj, mada ne specificira o kojoj bi se to cijeni radilo te tvrdi da su stranke kao način plaćanja ugovorile kompenzaciju, tako što će tužitelj svoje potraživanje po osnovi cijene za isporučeni asfalt prebiti s tuženikovim potraživanjem po osnovi cijene za isporučeni kamen, ali da tužitelj ne želi od njega naručiti kamen, slijedom čega da ne može doći niti do kompenzacije međusobnih potraživanja. Tvrdi da s tužiteljem ne bi nikada poslovao da je tužitelj inzistirao na gotovinskom plaćanju, budući da je tuženik u prilici s bilo kojim drugim proizvođačem asfalta ugovoriti plaćanje kompenzacijom, iz razloga što tuženik proizvodi eruptivni kamen, koji je tehnološki dio finalnog proizvoda asfaltne mase AB 16. Naknadno je tadašnji zastupnik po zakonu tuženika, ZF, izjavio da su on i GF, tadašnji zastupnik po zakonu tužitelja, ugovorili isporuku asfaltne mješavine AB 16 po prosječnoj cijeni za tonu asfalta u Republici Hrvatskoj.

4. Na ročištu od 3. veljače 2005. tuženik je priznao cijenu u iznosu od 225,73 kn po toni asfalta uz uvećanje za 10% marže, što bi iznosilo 248,30 kn po toni, međutim, tužitelj je i dalje tvrdio da su stranke ugovorile cijenu od 415,00 kn po toni asfalta te je ustrajao u svom potraživanju. Tužitelj tvrdi da su sporazumnom kompenzacijom od 27. prosinca 2000. podmireni i neki raniji tužiteljevi računi za isporučeni asfalt, u kojima je kao jedinična cijena navedena 400,00 kn/tona (račun 624 od 29. rujna 2000.) te da se je tuženik obvezao neprebijeni iznos platiti u ugovorenom roku (sud napominje da se u tom računu kao jedinična cijena asfaltne mješavine AB 16 navodi 270,00 kn/toni, a ne 400,00 kn/toni – list 88. spisa). Dio tog računa 624 od 29. rujna 2000. da je tuženik podmirio virmanski. Tuženik je dostavio sudu račune tužitelja za isporuku asfalta AB 16 za ranije razdoblje (iz travnja i lipnja 1998.) iz kojih je vidljivo da je jedinična cijena bila 335,00 kn/tona uvećano za PDV (list 100. – 102. spisa).

5. Nakon što se je Institut građevinarstva Hrvatske d.d. (dalje u tekstu: IGH d.d.) dopisom od 18. travnja 2005. očitovao da je na taj dan prosječna cijena tone asfalta AB 16, prema važećem troškovniku Viadukta d.d., 301,90 kn uvećano za PDV (list 113. spisa), tuženik je u podnesku od 9. svibnja 2005. priznao tu cijenu kao mjerodavnu za konkretni pravni odnos. Smatra da je tuženik dužan tužitelju platiti tu cijenu, za nesporno isporučenih 915 tona asfalta AB 16, ali ne u novcu, već isključivo kompenzacijom.

6. Tužitelj je isprva odbijao od tuženika naručiti eruptivni kamen, jer je tvrdio da mu isti nije potreban, da bi tijekom ovog postupka tužitelj ipak od tuženika naručio eruptivni kamen, a tuženik mu je isti isporučio i za to mu izdao račun 842 od 15. siječnja 2006. na iznos od 465.059,37 kn (list 139. spisa).

7. Nakon toga su stranke, tijekom ovog postupka, potpisale sporazumnu kompenzaciju od 27. siječnja 2006., kojom su dogovorile prijeboj međusobnih tražbina i to tražbine tužitelja po računu 690 u preostalom iznosu od 65.144,66 kn i po računu 725 u iznosu od 341.752,50 kn te tražbine tuženika po dijelu računa 842 u iznosu od 406.897,16 kn (list 143. spisa).

8. Dakle, stranke, su očigledno prebijale glavnice potraživanja po tim računima.

9. Nakon toga, u podnesku od 10. svibnja 2006., tužitelj se poziva na odredbu čl. 313. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., dalje u tekstu: ZOO/91) o uračunavanju ispunjenja, dostavlja obračun zateznih kamata na iznose utuženih računa (neplaćenih 65.144,66 kn po računu 690 i 341.752,50 kn po računu 725) koje da iznose 330.650,18 kn te potražuje od tuženika isplatu tih 330.650,18 kn s zateznim kamatama od 27. siječnja 2006.

10. Tuženik tvrdi da nije bio u zakašnjenju s plaćanjem utuženih računa tužitelja, budući da su stranke ugovorile plaćanje kompenzacijom, koja da je bila moguća tek kada je tužitelj od tuženika naručio isporuku eruptivnog kamena. Osim toga, da su stranke ugovorile prosječnu cijenu asfalta, a da ista prema očitovanju IGH d.d. od 22. travnja 2005. iznosi 301,90 kn uvećano za PDV, a kada se količina isporučenog asfalta obračuna po toj cijeni, da proizlazi da je tuženik izvršenim kompenzacijama platio i glavnicu i zatezne kamate. Naime, da se tužiteljev račun 690 odnosi na isporuku 240 tona asfalta AB 16 pa bi njegova prosječna cijena prema podacima IGH d.d. iznosila 88.396,32 kn (72.4560,00 kn + PDV), dok se tužiteljev račun 725 odnosi na isporuku 675 tona asfalta AB 16 pa bi njegova cijena prema podacima IGH d.d. iznosila 248.703,04 kn (203.854,95 kn uvećano za PDV), dakle, da bi ukupno potraživanje po osnovi glavnice tužitelja iznosilo 337.099,36 kn, a tuženik da je tužitelju kompenzacijama podmirio ukupno 463.264,50 kn (sporazumnom kompenzacijom od 27. prosinca 2000. iznos od 56.367,34 kn te sporazumnom kompenzacijom od 27. siječnja 2006. iznos od 406.897,16 kn). Osim toga, da je tužitelj njemu ostao dužan još platiti iznos od 58.152,21 kn po računu 842, koji iznos je tuženik pribrojio gore navedenoj preplati te zaključio da je glavnicu tužitelja preplatio za ukupno 184.317,35 kn, koji iznos da je sigurno dostatan za podmirenje tražbine zateznih kamata. Podredno, izjavio je prigovor radi prebijanja tražbine u iznosu od 58.152,21 kn, koliko je još preostalo za podmiriti po njegovom računu 842 od 31. prosinca 2005.

11. Tužitelj u podnesku od 15. siječnja 2007. navodi da je sam punomoćnik tuženika na ročištu održanom 22. ožujka 2005. izjavio da je spreman odustati od prigovaranja visini cijene, ako se utuženo potraživanje podmiri kompenzacijom, u koji iznos da bi bio spreman nadodati i utužene zatezne kamate, kao i troškove predmetnog postupka. Tvrdi da prihvaća postojanje tražbine tuženika u iznosu od 58.162,21 kn, koja je istaknuta radi prebijanja, po računu 842 te mu izjavljuje jednostrani prijeboj s njegovom tražbinom po osnovi dijela obračunatih zateznih kamata, tako da konačno od tuženika potražuje isplatu iznosa od 272.487,97 kn s daljnjem zateznim kamatama od 27. siječnja 2006. (dan posljednje sporazumne kompenzacije, iako mu procesne kamate pripadaju od 10. svibnja 2006.).

12. Tijekom ranije vođenog prvostupanjskog postupka, pod brojem P-6311/2002, prvostupanjski sud je u presudi od 31. srpnja 2007. zaključio da stranke prilikom sklapanja ugovora o kupoprodaji asfalta AB 16 nisu ugovorile njegovu cijenu, već samo predmet i količinu pa je sud cijenu odredio pozivajući se na odredbu čl. 462. st. 2. i 3. ZOO-a (kad u trgovačkom ugovoru o prodaji cijena nije određena niti je odrediva, tada kupac duguje prodavatelju cijenu koju je prodavatelj redovno naplaćivao u vrijeme sklapanja ugovora, a kad nema te cijene, razumnu cijenu, a razumna cijena je tekuća cijena u vrijeme sklapanja ugovora), smatrajući da je cijena od 301,90 kn po toni asfalta AB 16 uvećano za PDV, prema podacima IGH d.d. iz 2005., razumna cijena. Sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem radi utvrđenje visine zateznih kamata na potraživanje glavnice tužitelja po utuženim računima, samo što je vještaku dao nalog da glavnicu po tim računima obračuna prema gore navedenoj ''razumnoj'' cijeni, a zatezne kamate da obračuna od dospijeća tih računa do provedbe sporazumnih kompenzacija. Međutim, kako je sud u toj presudi zaključio da su stranke usmeno ugovorile plaćanje isporučenog asfalta kompenzacijom, a koja je bila moguća tek kada je i tuženik stekao prema tužitelju tražbinu po osnovi cijene isporučenog eruptivnog kamena, a koju da je mogao steći tek kada je tužitelj od njega taj kamen naručio, to je daljnji zaključak suda bio da tuženik nije bio u zakašnjenju s plaćanjem utuženih računa pa da tužitelj nema od tuženika pravo potraživati zatezne kamate. Stoga je zaključeno da je sporazumnim kompenzacijama u cijelosti namireno potraživanje tužitelja po utuženim računima pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

13. Po žalbi tužitelja, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, rješenjem Pž- 6801/2007-3 od 24. studenog 2010., ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Iz obrazloženja navedene odluke proizlazi da drugostupanjski sud dovodi u pitanje zaključak prvostupanjskog suda da predmetne stranke nisu uopće ugovorile cijenu asfaltne mješavine AB 16, budući da suprotno proizlazi iz navoda samih stranaka, samo što svaka od njih tvrdi da je ugovorena drugačija cijena. Osim toga, drugostupanjski sud dovodi u pitanje zaključak prvostupanjskog suda da bi prosječna cijena u iznosu od 301,90 kn prema podacima IGH d.d. iz 2003. mogla biti razumna tekuća (dakle, tržišna) cijena u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kupoprodaji u 2000. Osim toga, drugostupanjski sud traži da se prvostupanjski sud očituje o pravilnosti tužiteljevog obračuna zateznih kamata, koje potražuje u ovom postupku.

14. U ponovljenom postupku tužitelj je ostao kod tužbenog zahtjeva kako je isti specificiran podneskom od 15. siječnja 2007. na način da od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 272.487,97 kn (po osnovi zateznih kamata) s daljnjim zateznim kamatama od 27. siječnja 2006. do isplate (list 234. spisa).

15. Prema uputi drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je ponovno odredio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem radi utvrđenja potraživanja tužitelja po osnovi zateznih kamata, uzimajući u obzir nesporno provedene kompenzacije, i to u dvije varijante, u prvoj primjenom cijene od 415,00 kn po toni asfalta, a u drugoj po cijeni od 301,90 kn po toni asfalta (dopis IGH od 18. travnja 2005. o važećim prosječnim cijenama Viadukta d.d., određenim još u 2003.).

16. Nakon toga je tužitelj u podnesku od 24. prosinca 2012. specificirao tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 283.590,29 kn, koliko prema nalazu vještakinje Ljerke Živković od 30. studenog 2012. iznose zatezne kamate kada se obračunaju na glavnice cijena asfalta AB 16 utvrđene prema jediničnoj cijeni od 415,00 kn po toni na dan 15. siječnja 2007., uzimajući u obzir namirenja provedena temeljem sporazumnih kompenzacija od 27. prosinca 2000. i 27. siječnja 2006. i jednostrane kompenzacije od 7. prosinca 2006., s daljnjim zateznim kamatama od 27. siječnja 2006. do isplate.

17. Nakon što je uslijed otvaranja stečaja nad prednikom tuženice predmetni postupak prekinut, tužitelj je pravovremeno (u roku od 8 dana od primitka izvatka iz rješenja o utvrđenim i osporenim tražbinama ovog suda, St-621/2013 od 2. listopada 2013., kojim ga se upućuje u parnicu, a zaprimio ga je 21. listopada 2013.), podneskom od 28. listopada 2013., predložio nastavak predmetne parnice.

18. Budući da je u stečajnom postupku nad prednikom tuženice prijavio tražbinu u ukupnom iznosu od 617.038,08 kn (283.590,29 kn po osnovi glavnice izračunate nalazom i mišljenjem vještakinje Ljerke Živković od 30. studenog 2012. i 333.447,79 kn po osnovi zateznih kamata obračunatih na taj iznos od 27. siječnja 2006. do dana otvaranja stečajnog postupka) te da je tražbina osporena od strane stečajnog upravitelja u cijelosti, to je podneskom od 9. listopada 2014. uredio tužbeni zahtjev na način da traži utvrđenje osnovanosti osporene tražbine drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 617.038,08 kn.

19. Tuženik je smatrao da je tužitelj bio dužan preinačiti tužbu na opisani način još u podnesku kojim je predložio nastavak predmetne parnice, dakle, unutar prekluzivnog roka od 8 dana od primitka izvatka iz rješenja o utvrđenim i osporenim tražbinama, a kako nije, to da je u tome prekludiran pa predlaže tužbu odbaciti. Smatra da tužitelj nema pravni interes za vođenje predmetne parnice, jer da stečajna masa nije dostatna niti za namirenje tražbina stečajnih vjerovnika I. višeg isplatnog reda, a da je tužiteljeva osporena tražbina razvrstana u II. viši isplatni red.

20. Osim toga, tuženik je tvrdio da je tužitelj u podnesku od 10. svibnja 2006. naveo da je izvršenim kompenzacijama najprije namirio tražbinu po osnovi zateznih kamata, a tek nakon toga dio glavnice, a da je u prijavi tražbine u stečaju promijenio činjeničnu osnovu svog potraživanja, budući da je u prijavi naveo da se njegovo potraživanje odnosi na zatezne kamate, koje da je očigledno namireno, a kako se u predmetnoj parnici utvrđenje tražbine može zahtijevati samo temeljem osnove koja je naznačena u prijavi tražbine (čl. 180. Stečajnog zakon /Narodne novine, broj: 44/1996., 161/1998., 29/1999., 129/2000., 123/2003., 197/2003., 187/2004., 82/2006., 116/2010., 25/2012., 21. 133/2012., 45/2013., dalje u tekstu: SZ/96/), to da je tužbeni zahtjev potrebno odbiti.

22. Tijekom dokaznog postupka pročitani su račun tužitelja 01 690 od 31. listopada 2000. (list 4. spisa), račun tužitelja 01 725 od 15. studenog 2000. (list 5. spisa), narudžbenica tuženika 93/00 od 30. listopada 2000. (list 20. spisa), uzajamna izjava o prijeboju (kompenzaciji) od 27. prosinca 2000. (list 21. spisa), saslušan je svjedok FF (list 28. spisa), zastupnik po zakonu tužitelja GF (list 29. spisa) i zastupnik po zakonu tuženika ZF (list 78. – 79. spisa), pročitane su izdatnice tužitelja za isporučeni asfalt AB 16 (list 34. – 76. spisa), Ugovor za isporuku asfaltnih mješavina 77/04 sklopljen 16. travnja 2004. između Cesta Varaždin d.d. kao prodavatelja i prednika tuženice kao kupca (list 81. – 82. spisa), tuženikov obračun proizvodne cijene asfalta AB 16 (list 83. spisa), račun tužitelja 01 624 od 30. rujna 2000. (list 88. spisa), računi prednika tuženice (list 94. 99. spisa), računi tužitelja za asfalt AB 16 izdani predniku tuženice tijekom 1998. (list 100. – 102. spisa), dopisi prednika tuženice upućeni tužitelju (list 103. – 105. spisa), dopis IGH d.d. od 18. travnja 2005. uz cjenik Viadukta d.d. od 1. ožujka 2003. (list 113. – 114. spisa), dopisi tuženika iz listopada 2005. (list 122. – 123. spisa), tuženikova ponuda od 8. lipnja 2005. (list 124. spisa), tužiteljeva narudžbenica eruptivnog kamena od 8. lipnja 2005. (list 125. spisa), tužiteljev dopis i narudžbenica iz listopada 2005. (list 128. – 129. spisa), tužiteljev obračun zateznih kamata (list 131. – 134. spisa), tuženikova knjigovodstvena isprava ''kartica kupca'' od 13. svibnja 2006. (list 138. spisa), račun tuženika 842 od 31. prosinca 2005. (list 139. spisa), uzajamno potpisana izjava o prijeboju (kompenzaciji) od 27. siječnja 2006. (list 143. spisa), tužiteljeva izjava o prijeboju (kompenzaciji) od 7. prosinca 2006. (list 148. spisa), dokumentacija dostavljena uz nalaz i mišljenje od 18. travnja 2007. (list 163. – 196. spisa), tuženikov obračun kamata (list 203. – 204. spisa), rješenje ovog suda St-621/2013 od 2. listopada 2013. s dostavnicom za tužitelja (list 267. i 269. spisa), rješenje ovoga suda St-621/2013 od 12. lipnja 2013. (list 275. – 277. spisa), prijava tražbine tužitelja u stečajnom postupku nad tuženicom s prilozima (list 280. – 288. spisa), dopis IGH d.d. od 8. prosinca 2014. s prilozima (list 290. – 295. spisa), rješenje ovog suda, St-621/2013 od 24. svibnja 2018. (list 310. – 311. spisa), izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Ljerki Živković (list 157. – 161. spisa – pisani nalaz i mišljenje od 18. travnja 2007., list 207. spisa – usmeni iskaz vještakinje, list 244. – 251. spisa – pisani nalaz i mišljenje od 30. studenog 2012., list 404. – 412. – pisani nalaz i mišljenje od 19. rujna 2024., list 415. – 417. spisa – dopuna nalaza i mišljenja, list 433. – 449. spisa – druga dopuna nalaza i mišljenja, list 450. – 450. – 451. spisa – usmeni iskaz vještakinje) i građevinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Slaviši Rajiču (list 367. – 377. spisa).

23. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev djelomično (u prevladavajućem dijelu) osnovan.

24. Predmet spora jest utvrđenje osnovanosti tražbine koju je tužitelj prijavio u stečajnom postupku vođenom nad tuženicom po osnovi kupoprodajne cijene za ukupno 915 tona prodanog i isporučenog asfalta AB 16 u listopadu i studenom 2000.

25. Među strankama je nesporno da su usmeno sklopile ugovor o kupoprodaji asfaltne mješavine AB 16 te da je temeljem tog ugovora tužitelj prodao i isporučio predniku tuženice ukupno 915 tona tog asfalta i to 240 tona u listopadu 2000., za što mu je izdao račun 690 koji glasi na iznos od 121.512,00 kn te 675 tona u studenom 2020., za što mu je izdao račun 725 na iznos od 341.752,50 kn.

26. Sporno je da li su stranke ugovorile cijenu tog asfalta u iznosu od 415,00 kn po toni (kao što to tvrdi tužitelj) ili su ugovorile prosječnu tržišnu cijenu asfalta u to vrijeme (kao što to tvrdi tuženik), kao i da li su ugovorile plaćanje te cijene isključivo putem kompenzacije međusobnih potraživanja te koliko bi iznosilo potraživanje tužitelja po osnovi kupoprodajne cijene uzevši u obzir nesporno izvršene sporazumne kompenzacije od 27. prosinca 2000. i 27. siječnja 2006. te izjavljeni jednostrani prijeboj tužitelja od 7. prosinca 2006.

27. Prije svega, u odnosu na procesne prigovore tuženika o prekludiranosti tužitelja za postavljanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje osnovanosti osporene tražbine u stečaju, o nedostatku pravnog interesa te o navodnoj promjeni osnove potraživanja, valja navesti sljedeće.

28. S obzirom da je nad tuženicom stečajni postupak vođen po odredbama SZ-a/96 te da je po odredbama tog zakona tužitelj upućen na nastavak predmetne parnice, to će iste biti mjerodavne za navedene procesne prigovore tuženice.

29. Prema odredbi čl. 178. st. 1. SZ-a/96 ako je stečajni upravitelj osporio tražbinu, stečajni sudac će vjerovnika uputiti na parnicu protiv stečajnog dužnika radi utvrđivanja osporene tražbine.

30. Prema odredbi čl. 179. SZ-a/96 ako je u vrijeme otvaranja stečajnog postupka već pokrenut parnični postupak o tražbini pred državnim ili arbitražnim sudom, postupak radi utvrđivanja tražbine nastavit će se preuzimanjem te parnice. Prijedlog za nastavak parnice može staviti vjerovnik čija je tražbina osporena, u roku od 8 dana od primitka rješenja o upućivanju u parnicu. Osporavatelj parnicu nastavlja u ime i za račun dužnika. Ako vjerovnik osporene tražbine koji je upućen na parnicu ne predloži nastavak parnice u tom roku, smatrat će se da je odustao od prava na vođenje parnice.

31. U parnici se utvrđenje tražbine može zahtijevati samo na temelju osnove, u iznosu i u isplatnom redu kako je ono označeno u prijavi ili na ispitnom ročištu (čl. 180. SZ-a/96).

32. Dakle, prekluzivni rok od 8 dana propisan je za predlaganje nastavka parnice koja se vodi o osporenoj tražbini, a ne za izvršenje nužne preinake tužbe iz kondemnatornog u deklaratorni tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje osporene tražbine razvrstane u određeni isplatni red.

33. S obzirom da je tužitelj primio rješenje o upućivanju u parnicu ovog suda, St- 621/2013 od 2. listopada 2013., dana 21. listopada 2013., a nastavak predmetne parnice je predložio podneskom dostavljenim sudu 28. listopada 2013., to je prijedlog za nastavak bio pravovremen, a tužitelj je nužnu preinaku tužbe mogao izvršiti i kasnije.

34. Nadalje, s obzirom da je tužitelj upućen na nastavak predmetne parnice od strane stečajnog suda, u protivnom će se smatrati da je njegova tražbina osnovano osporena, to je jasno da tužitelj pozitivnim okončanjem predmetne parnice ostvaruje veću pravnu korist nego što bi inače imao, a to znači i da ima pravni interes za njeno vođenje, na što ne može utjecati eventualna nedostatnost stečajne mase tuženice za namirenje predmetne tražbine tužitelja.

35. Konačno, iz podneska tužitelja od 10. svibnja 2006. proizlazi da se on poziva na odredbu čl. 313. ZOO-a/91 o uračunavanju ispunjenja samo kako bi pokazao da osim potraživanja po osnovi glavnice neplaćenih utuženih računa, ima prema tuženiku i potraživanje po osnovi zateznih kamata, budući da izričito tvrdi da mu je tuženik na dan 27. siječnja 2006. bi dužan na ime glavnice iznos od 406.897,16 kn, a na ime zateznih kamata iznos od 330.650,18 kn, dakle, ukupno da mu je bio dužan 737.547,34 kn, a kako je iznos glavnice u visini od 406.897,16 kn podmiren sporazumnom kompenzacijom od 27. siječnja 2006., to da je još preostalo potraživanje po osnovi zateznih kamata u iznosu od 330.650,18 kn, slijedom čega da potražuje isplatu tog iznosa s daljnjim zateznim kamatama od 27. siječnja 2006. do isplate.

36. Naime, odredbom čl. 313. ZOO-a/91, koja je istovjetna odredbi čl. 172. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO/05) (koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006., dakle, već je bio na snazi u vrijeme provedbe sporazumne kompenzacije od 27. siječnja 2006.), određeno je ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, uračunavanje se vrši tako što se prvo otplaćuju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.

37. Navedena odredba služi zaštiti vjerovnika u obveznom odnosu i ista je u odnosu na njega dispozitivne naravi, što znači da on smije postupiti na svoju štetu, a u korist dužnika te od izvršene uplate, koja nije dostatna za namirenje ukupnog duga, najprije podmiriti glavnicu pa tek onda zatezne kamate. Takvo postupanje ide dužniku u korist, budući da bi u protivnom i dalje postojala glavnica na koju bi se obračunavale zatezne kamate.

38. Očito je da je tako postupao i tužitelj u konkretnom slučaju te je izvršenim ''uplatama'' (izvršenima putem kompenzacija) odlučio najprije namiriti glavnicu, a potom je obračunao zatezne kamate i iste izrazio u apsolutnom iznosu. Time su se zatezne kamate osamostalile od glavničnog potraživanja te su i same postale glavnicom, budući da se prema odredbi čl. 31. st. 2. ZOO-a/05 na iznos neisplaćenih kamata mogu zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu, a tužitelj je prvi puta podnio sudu zahtjev za isplatu zateznih kamata upravo 10. svibnja 2006., slijedom čega bi mu od tada pripadale i te tzv. procesne kamate.

39. U razdoblju koje je uslijedilo nakon toga tužitelj kontinuirano zahtijeva plaćanje zateznih kamata izraženih u apsolutnom iznosu na koje potražuje daljnje procesne zatezne kamate, samo što je iznos zateznih kamata korigirao ovisno o utvrđenjima financijskog vještaka te je upravo po toj osnovi izvršio prijavu tražbine u stečajnom postupku nad tuženicom, koja mu je osporena i čije se utvrđenje zahtijeva u predmetnom postupku.

40. Slijedom čega su navodi tuženice o promjeni činjenične osnove utuženog potraživanja bez stvarnog uporišta.

41. U odnosu na meritum spora valja navesti sljedeće.

42. U narudžbenici tuženika 93/00 od 30. listopada 2000. navodi se da prednik tuženice naručuje od tužitelja 1000 tona asfaltne mase AB 16 uz napomenu da će plaćanje biti virmansko. Ne navodi se cijena predmetne mješavine asfalta.

43. Tužitelj je tako naručeni i isporučeni asfalt obračunao po cijeni od 415,00 kn/t. 44. Zastupnik po zakonu tužitelja GF u svom iskazu navodi da je on upravo tu cijenu usmeno dogovorio s zastupnikom po zakonu prednika tuženice, ČF.

45. Zastupnik po zakonu prednika tuženice, ZF, u svom iskazu tvrdi da je s EF usmeno ugovorio isporuku asfalta po prosječnoj cijeni za tonu asfalta u Hrvatskoj u to vrijeme.

46. S obzirom da je IGH d.d. odbijao postupiti po nalogu ovog suda i dostaviti podatke o prosječnim tržišnim cijenama asfaltne mješavine AB 16 u listopadu i studenom 2000., sud je radi utvrđenja te činjenice, a postupajući po uputi drugostupanjskog suda, morao izvesti dokaz građevinskim vještačenjem, pri čemu je prije toga od stranaka pribavio podatke o sastavnicama te asfaltne mješavine, budući da njena cijena ovisi o cijeni njenih elemenata (dopis IGH d.d. od 8. prosinca 2014. – list 290. – 295. spisa).

47. Tužitelj se je očitovao da je pri proizvodnji predmetne asfaltne mješavine AB 16 koristio frakciju 0-4 mm, frakciju 4-8 mm, frakciju 8-16 mm, bitumen 50/710 i kameno brašno Mikrosiverit (list 98. spisa).

48. Stoga je vještaku Slaviši Rajiču, dipl. inž. građevine, naloženo utvrditi tržišnu cijenu asfaltne mješavine AB 16 (sastava frakcija 0-4 mm, frakcija 4-8 mm, frakcija 8- 16 mm, bitumen 50/710 i kameno brašno Mikrosiverit) u listopadu i studenom 2000.

49. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Slaviše Rajiča proizlazi da je prosječna tržišna cijena asfaltne mješavine AB 16 (bez uračunatog PDV-a) u listopadu 2000. iznosila 243,80 kn/t ili 32,36 EUR, dok je u studenom 2000. ista iznosila 248,11 kn/t ili 32,93 EUR/t.

50. Niti jedna od stranaka nije imala prigovora na pravilnost nalaza i mišljenja vještaka Rajiča (list 384. i 397. spisa), ali je tužitelj njegovo provođenje smatrao nepotrebnim, jer su stranke ugovorile cijenu od 415,00 kn/t.

51. I ovaj prvostupanjski sud smatra da su stranke usmeno ugovorile cijenu od 415,00 kn/t asfalta AB 16.

52. Naime, tuženik je predmetne račune tužitelja 690 od 31. listopada 2000. i 725 od 15. studenog 2000., u kojim je asfalt AB 16 obračunat po cijeni od 415,00 kn/t, plaćao sporazumnim kompenzacijama i to račun 690 koji je glasi na iznos od 121.512,00 kn najprije sporazumnom kompenzacijom od 27. prosinca 2000. (prije pokretanja ovog postupka) kojom je podmiren dio glavnice tog računa u iznosu od 56.367,34 kn, a potom i sporazumnom kompenzacijom od 27. siječnja 2006. (tijekom ovog postupka) kojom je podmiren preostali iznos glavnice tog računa u visini od 65.144,66 kn te u cijelosti glavnica računa 725 u iznosu od 341.752,50 kn. 53. Sud ne vidi razloga da tuženik podmiruje račune tužitelja u kojima se kao jedinična cijena navodi iznos od 415,00 kn/t, osim ako se ne radi o ugovorenoj cijeni.

54. Tome valja nadodati i to da je tužitelj tijekom cijelog ovog postupka, a isti traje preduge 24 godine, tvrdio da su stranke ugovorile cijenu upravo u iznosu od 415,00 kn/t, dok je tuženik svoje navode u tom pogledu mijenjao. Naime, tuženik je najprije tvrdio samo da su stranke ugovorile nižu cijenu od toga, ali istu nije specificirao, da bi naknadno naveo da mu odgovara cijena od 225,73 kn po toni asfalta uz uvećanje za 10% marže, što bi iznosilo 248,30 kn po toni, mada nije jasno zašto bi se na ugovorni odnos stranaka primijenila upravo ta cijena, a da bi tek kasnije zastupnik po zakonu tuženika izjavio da su stranke navodno ugovorile prosječnu tržišnu cijenu asfalta AB 16 u Hrvatskoj u to vrijeme, a kada je IGH d.d. u travnju 2005. dostavio podatke o prosječnoj cijeni u iznosu od 301,90 kn uvećano za PDV (prosječnoj, doduše, za razdoblje od 2003. do travnja 2005., a ne u vrijeme predmetne isporuke), tuženik je izjavio da prihvaća kao mjerodavnu tu cijenu.

55. Sud, uzimajući u obzir i navedene promjene navoda tuženika po pitanju primjenjive ugovorne cijene, a i činjenicu da je tuženik izvršio plaćanja (kompenzacijom) utuženih računa upravo po cijeni od 415,00 kn/t (uz napomenu da svjedok FF, tadašnji zaposlenik prednika tuženice nije imao relevantnih saznanja o ugovorenoj cijeni naručenog asfalta), smatra da su tuženikovi navodi neuvjerljivi te da su stranke ugovorile cijenu u visini od 415,00 kn/toni asfaltne mješavine AB 16.

56. Međutim, ono što je tuženiku bilo puno bitnije od ugovorene jedinične cijene, jest ugovoreni način ispunjenja tražbine tužitelja na isplatu cijene za prodani asfalt AB 16.

57. Naime, tuženik tvrdi da su stranke usmeno ugovorile način plaćanja kompenzacijom međusobnih tražbina, iako je on sam u narudžbenici za predmetni asfalt rukom napisao da će način plaćanja biti virmanski.

58. Virmansko plaćanje jest plaćanje izvršenjem novčanih transakcija po računima, dakle, dužnik daje nalog svojoj banci da izvrši prijenos određenog novčanog iznosa s njegova računa na račun njegova vjerovnika.

59. Dakle, sud smatra da stranke nisu ugovorile način plaćanja kompenzacijom, ali sve i da jesu, to samo znači da će tražbina vjerovnika novčane tražbine biti podmirena prijebojem ako i dužnik stekne prema njemu takvu tražbinu, ali ako dužnik takvu tražbinu ne stekne, tada je dužan vjerovnika namiriti uplatom u novcu.

60. Pretpostavke za ispunjenje tražbine jednostranim izjavljivanjem prijeboja su uzajamnost tražbina, njihova istovrsnost i dospjelost (čl. 336. ZOO-a/91 i čl. 195. ZOO- a/05), dok je kod sporazumne kompenzacije (dakle, ugovora o prijeboju) strankama dopušteno da prebiju i ona međusobna potraživanja koja nisu istovrsna ili koja još nisu dospjela. U oba slučaja je potrebna uzajamnost tražbina, dakle, da je svaka od stranaka istodobno i vjerovnik i dužnik one druge.

61. S obzirom da te pretpostavke nisu bile ispunjene u trenutku pokretanja ovog postupka, to tužiteljeva tražbina nije mogla biti namirena kompenzacijom pa mu je tuženik bio dužan istu namiriti novčanom uplatom, kao što se je i obvezao vlastitom narudžbenicom (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev 92/1998-2 od 7. siječnja 199. i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-4741/03-3 od 13. travnja 2005.).

62. Već je obrazloženo da je tužitelj imao pravo izvršenim ''uplatama'' najprije namiriti glavnicu, a tek potom zatezne kamate, stoga je financijskim vještačenjem valjalo utvrditi koliko iznose zatezne kamate po utuženim računima 690 i 725 od prvog dana nakon njihova dospijeća do podmirenja izvršenog s dvije sporazumne kompenzacije i jednom jednostranom kompenzacijom.

63. Naime, tuženik je bio u zakašnjenju s plaćanjem utuženih računa od prvog dana nakon njihova dospijeća pa sve do njihova podmirenja.

64. U slučaju kada stranke sklope sporazum o kompenzaciji, a to je svaki puta kada stranke potpišu istu izjavu o prijeboju (kompenzaciji) u kojoj međusobno jedna drugoj izjave da vrše prijeboj točno navedenih tražbina, tada kompenzacija proizvodi učinke (što znači da se u njoj navedene tražbine smatraju namirenim) od trenutka kojeg su stranke navele u sporazumu o kompenzaciji, a ako stranke u tom pogledu nisu ništa navele, tada kompenzacija proizvodi učinke od trenutka sklapanja sporazuma.

65. Ako je do prijeboja došlo temeljem izjave volje jedne stranke, dakle, kada se radi o jednostranom prijeboju, tada prijeboj proizvodi učinke (dakle, tražbine prestaju) u trenutku kada su se za to stekli uvjeti (čl. 337. ZOO-a/91 i čl. 196. ZOO-a/05), a to će biti u trenutku dospijeća posljednje tražbine (za jednostrani prijeboj potrebno je dospijeće međusobnih tražbina, slijedom čega prije nego li su sve dospjele, prijeboj ne može nastati pa prijeboj nastaje u trenutku kada dospije posljednja tražbina).

66. Oba računa tužitelja, i račun 690 od 31. listopada 2000. i račun 725 od 15. studenog 2000., dospjela su u roku od 8 dana od njihova izdavanja (u računima se navodi ''plaćanje u roku od 8 dana'', a kako dužnik nije dužan platiti račun prije nego li je isti izdan, sud zaključuje da se rok od 8 dana računa od datuma izdavanja tih računa), što znači da je račun 690 dospio 8. studenog 2000., a račun 725 je dospio 23. studenog 2000., slijedom čega tužitelju pripadaju zatezne kamate na neplaćenu glavnicu računa 690 od 9. studenog 2000., a na neplaćenu glavnicu računa 725 od 24. studenog 2000.

67. Među strankama su nesporno sklopljena dva sporazuma o kompenzaciji, onaj od 27. prosinca 2000. (prije pokretanja ovog postupka), kojim je djelomično namirena glavnica po računu 690 i onaj od 27. siječnja 2006. (u tijeku ovog postupka) kojim je namiren ostatak glavnice po računu 690 i u cijelosti glavnica računa 725.

68. Kako u tim sporazumima o kompenzaciji nema napomene stranaka u pogledu datuma nastupanja učinaka kompenzacije, to su isti nastupili na dan njihova sklapanja, dakle, u njima navedene međusobne tražbine stranaka prestale su na dan sklapanja tih sporazuma o kompenzaciji pa bi tužitelju na neplaćene glavnice računa 690 i 725 tekle kamate do datuma sklapanja tih sporazuma.

69. Iako ovaj sud smatra da se zatezne kamate imaju obračunati na glavnicu navedenih računa po cijeni od 415,00 kn/toni asfaltne mješavine AB 16, kao što je to navedeno i u tim računima, uzimajući u obzir dugotrajnost ovog postupka te uputu drugostupanjskog suda iz ukidne odluke, u ovom postupku su provedena tri financijska vještačenja, sva po vještakinji Ljerki Živković, s različitim zadacima.

70. Prvim nalazom i mišljenjem od 19. travnja 2007. utvrđivane su zatezne kamate kao da su stranke ugovorile kao cijenu prosječnu tržišnu cijenu asfalta AB 16 u iznosu od 301,90 kn/t uvećano za PDV prema podacima IGH d.d. za razdoblje od 2003. do travnja 2005., s time da je vještakinja pogrešno navela da je račun 690 dospio 31. listopada 2000. (umjesto 8. listopada 2000.), a račun 725 da je dospio 11. studenog 2000. (umjesto 23. studenog 2000.), pri čemu su uzete u obzir isključivo navedene dvije sporazumne kompenzacije, ali ne i jednostrana kompenzacija od 7. prosinca 2006. (stranke nisu imale prigovora na taj nalaz i mišljenje, ali su isti smatrale nepotrebnim, tužitelj jer je tvrdio da je ugovorena cijena od 415,00 kn/t, a tuženik jer je tvrdio da nije bio u zakašnjenju s plaćanjem predmetnih računa, budući da je ugovoreno plaćanje kompenzacijom).

71. Drugim nalazom i mišljenjem od 30. studenog 2012. ponovno su utvrđivane zatezne kamate kao da su stranke ugovorile kao cijenu prosječnu tržišnu cijenu asfalta AB 16 u iznosu od 301,90 kn/t uvećano za PDV prema podacima IGH d.d. za razdoblje od 2003. do travnja 2005., ali i u varijanti prema kojoj su stranke ugovorile cijenu od 415,00 kn/t, što i jesu, ali vještakinja ponovno pogrešno označava datume dospijeća računa 690 i 725, kao što je prethodno navedeno te pogrešno navodi da je potraživanje tužitelja po osnovi zateznih kamata dospjelo 28. lipnja 2006., budući da su zatezne kamate dospijevale na dnevnoj razini, redom kako su nastajale, s time da je u ovom nalazu vještakinja pored spomenute dvije sporazumne kompenzacije, uzela u obzir tužiteljevu jednostranu kompenzaciju od 7. prosinca 2006. na iznos od 58.162,21 kn (tužitelj nije imao prigovora na nalaz, ali je prihvatio onu varijantu koja odgovara njegovim činjeničnim navodima, dok je tuženik tražio dopunu vještačenja, pogrešno smatrajući da vještakinja nije uzela u obzir prvu sporazumnu kompenzaciju od 27. prosinca 2000. na iznos od 56.537,34 kn, iako jest, ali je naknadno odustao od tog prijedloga /list 397. spisa/ te je prihvatio onu varijantu koja odgovara njegovim činjeničnim navodima).

72. Trećim nalazom i mišljenjem od 19. rujna 2024. i njegovim dopunama utvrđivana je:

- visina duga tuženika prema tužitelju po utuženim računima tužitelja R1 01 690 od 31. listopada 2000. (s dospijećem u roku od 8 dana od dana izdavanja) te R1 01 725 od 15. studenog 2000. (s dospijećem u roku od 8 dana od dana izdavanja) kada se kao jedinična cijena asfaltne mješavine AB-16 uzme tadašnja prosječna tržišna cijena, koja je u listopadu 2000. iznosila 243,80 kn/t ili 32,36 EUR/t uvećano za PDV, a u studenom 2000. je iznosila 248,11 kn/t ili 32,93 EUR/t uvećano za PDV, sve na dan otvaranja stečaja nad tuženikom, 12. lipnja 2013.,

- uzimajući u obzir da je dug umanjen vršenjem prijeboja u tri navrata, prvi puta sporazumno, prije podnošenja predmetne tužbe, 27. prosinca 2000. (prijeboj izvršen za iznos od 56.367,34 kn), drugi puta sporazumno 27. siječnja 2006. (prijeboj izvršen za iznos od 406.897,16 kn) te treći puta jednostrano od strane tužitelja 7. prosinca 2006. (prebijen iznos od 58.162,21 kn),

- da se kod sporazumnog prijeboja (ugovora o prijeboju) zatezne kamate na tražbine koje se prebijaju obračunavaju onako kako je to određeno samim ugovorom, a ako u ugovoru o tome nema nikakve odredbe, tada do datuma sklapanja ugovora (datuma na koji je posljednja strana potpisala ugovor),

- dok se kod jednostranog prijeboja zatezne kamate obračunavaju na tražbinu koja je ranije dospjela sve do datuma kada je dospjela ova kasnija tražbina s kojom se vrši prebijanje (do datuma kada su se tražbine međusobno srele),

- kao i iznos procesnih zateznih kamata na dan otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom, 12. lipnja 2013., ako bi uglavničeni iznos zateznih kamata tražbine tužitelja prema tuženiku na dan podnošenja (prvog) zahtjeva sudu za njihovu isplatu, 10. svibnja 2006., iznosio 283.590,29 kn, dakle, potrebno je obračunati zatezne kamate na iznos od 283.590,29 kn za razdoblje od 10. svibnja 2006. do 12. lipnja 2013. (tražbina koju je tužitelj prijavio u stečajnom postupku nad tuženikom).

73. Vještakinja Ljerka Živković u posljednjem, trećem nalazu i mišljenju od 19. rujna 2024., navodi da bi uz primjenu jedinične cijene od 243,8 kn/t za račun 690 iz listopada 2000. koji se odnosi na isporuku 240 tona asfaltne mješavine AB 16, taj račun iznosio 71.384,64 kn s uključenim PDV-om, dok bi uz primjenu jedinične cijene od 248,11 kn/t za račun 725 iz studenog 2000. koji se odnosi na isporuku 675 tona asfalta AB 16, taj račun iznosio 204.318,59 kn s uključenim PDV-om. Zatezne kamate obračunate na ta dva računa (iako vještakinja ponovno pogrešno navodi da je račun 725 dospio 11. studenog 2000. pa je zatezne kamate obračunavala od 19. studenog 2000., umjesto od 24. studenog 2000.) do datuma sklapanja sporazuma o kompenzaciji od 27. prosinca 2000. i 27. siječnja 2006. iznosile ukupno 184.200,68 kn (vještakinja u nalazu na nekoliko mjesta navodi kao datum do kojeg se obračunavaju zatezne kamate 27. prosinca 2006., iako tog dana nije provedena nikakva kompenzacija pa je moguće da je vještakinja pod time mislila na sporazumnu kompenzaciju od 27. siječnja 2006.), slijedom čega da bi na dan kada je provedena sporazumna kompenzacija za iznos od 406.897,16 kn (a to je bilo 27. siječnja 2006.), , tuženik bio u preplati prema tužitelju za iznos od 61.522,80 kn (vještakinja se je očito zabunila, jer je prethodno navela da bi tuženik s provedbom druge sporazumne kompenzacije od 27. siječnja 2006. bio u preplati za iznos od 3.360,59 kn, a kako su stranke nakon toga provele i tužiteljevu jednostranu kompenzaciju od 7. prosinca 2006. za iznos od 58.162,21 kn, tada da bi ukupni iznos preplate na dan 27. prosinca 2006. iznosio 61.522,80 kn). Pored toga, vještakinja je navela da u tom slučaju nema mjesta obračunu procesnih kamata za razdoblje od 10. svibnja 2006. do 12. lipnja 2013., jer potraživanje tužitelja po osnovi zateznih kamata, na koje se procesne kamate obračunavaju, ne bi niti postojalo. 74. Nakon što je vještakinji Živković sud ukazao da dio zadatka koji se odnosi na obračun procesnih kamata nema veze s dijelom zadatka koji se odnosi na obračun zateznih kamata pod pretpostavkom da se imaju primijeniti prosječne tržišne cijene asfalta AB 16 koje je utvrdio vještak Rajič, vještakinja je u prvoj dopuni trećeg nalaza i mišljenja od 24. rujna 2024. utvrdila da bi procesne kamate na dan otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom, 12. lipnja 2013., ako bi uglavničeni iznos zateznih kamata tražbine tužitelja prema tuženiku na dan podnošenja (prvog) zahtjeva sudu za njihovu isplatu, 10. svibnja 2006., iznosio 283.590,29 kn, dakle, zatezne kamate na iznos od 283.590,29 kn u razdoblju od 10. svibnja 2006. do 12. lipnja 2013., iznosile 321.443,77 kn/42.662,92 EUR.

75. Stranke nisu imale prigovora na matematički obračun vještakinje, ali je tužitelj smatrao da nema mjesta primjeni prosječnih tržišnih cijena asfalta AB 16 pa da je i obračun zateznih kamata na te cijene, a time i zaključak vještakinje o nepostojanju tražbine tužitelja i postojanju preplate tuženika, neosnovan. Tužitelj je prihvatio izračun procesnih kamata na iznos od 283.590,29 kn za razdoblje od 10. svibnja 2006. do 12. lipnja 2013. te je konačno specificirao tužbeni zahtjev na način da da se utvrdi osnovanom tražbina tužitelja drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 80.301,82 EUR (37.638,90 EUR po osnovi glavnice – prema drugom nalazu vještakinje od 30. studenog 2012. i 42.662,92 EUR po osnovi procesnih zateznih kamata – prema drugoj dopuni trećeg nalaza vještakinje od 24. rujna 2024.).

76. Nadalje, nakon što je sud vještakinji Živković ukazao na određene nedostatke u trećem nalazu i mišljenju od 19. rujna 2024. (račun 690 jest dospio u roku od 8 dana od dana izdavanja, a izdan je 31. listopada 2000., slijedom čega je dospio 8. studenog 2000., dok je račun 725 izdan 15. studenog 2000. pa je dospio 23. studenog 2000., a zatezne kamate obračunavaju se od prvog dana nakon dospijeća računa do datuma potpisivanja sporazumne kompenzacije, 27. prosinca 2000. i 27. siječnja 2006. i ostale napomene) te je ista upućena uzimajući u obzir te parametre razdoblja obračuna zateznih kamata izvršiti ispravak i dopunu nalaza od 30. studenog 2012. (onog u kojemu je izračunavan dug u dvije varijante – prvoj prema kojoj je cijena asfaltne mješavine iznosila kao što je to naznačeno u utuženim računima 415,00 kn/t uvećano za PDV i drugoj prema kojoj je cijena iznosila 301,90 kn/t uvećano za PDV), potom ispravak i dopunu nalaza od 19. rujna 2024. (budući da je pogrešno utvrđen datum dospijeća računa 725) te ponovno izračunati procesne kamate na iznos duga kojeg će ponovno utvrditi nakon što ispravi nalaz od 30. studenog 2012., primjenom cijene od 415,00 kn/t (uvećano za PDV), za razdoblje od 10. svibnja 2006. do 12. lipnja 2013., vještakinja je u drugoj dopuni trećeg nalaza i mišljenja od 18. studenog 2024. dala sljedeće izračune.

77. U drugoj dopuni trećeg nalaza i mišljenja od 18. studenog 2024. vještakinja Živković daje izračun potraživanja tužitelja po utuženim računima 690 i 725 u tri varijante, prvoj u kojoj cijena asfaltne mase AB 16 iznosi 415,00 kn/t (uvećano za PDV), kako se to i navodi u tim računima, drugoj u kojoj je cijena 301,90 kn/t (uvećano za PDV) i trećoj u kojoj je cijena u listopadu 2000. (račun 690) 243,80 kn/t (uvećano za PDV), a u studenom 2000. (račun 725) 248,11 kn/t (uvećano za PDV). Osim toga, za svaku od tih varijanti vještakinja (bespotrebno) daje obračun zateznih kamata u dvije podvarijante, prvoj u kojoj se zatezne kamate obračunavaju do datuma dospijeća posljednje tražbine koja prestaje prijebojem, kao da se radi o jednostranoj kompenzaciji (iako se ne radi) te drugoj u kojoj se zatezne kamate obračunavaju do datuma sklapanja sporazuma o kompenzaciji (kako joj je to pravilno naložio sud). Pri tom vještakinja propušta u obračune uzeti u obzir i tužiteljevu jednostranu kompenzaciju od 7. prosinca 2006. te propušta ponovno izračunati procesne kamate na iznos obračunatih zateznih kamata, u varijanti u kojoj se primjenjuje cijena od 415,00 kn/t, za razdoblje od 10. svibnja 2006. do 12. lipnja 2013.

78. Tako vještakinja Živković navodi da bi u varijanti A (primjena cijene od 415,00 kn/t) računi tužitelja 690 (121.512,00 kn) i 725 (341.752,50 kn) ukupno iznosili 341.752,50 kn/45.358,35 EUR, da bi zatezne kamate na te račune, kada teku od prvog dana nakon dospijeća do datuma potpisivanja sporazumnih kompenzacija, ukupno iznosile 336.424,38 kn/44.651,19 EUR (2B), slijedom čega da bi ukupan dug po tim računima iznosio 799.688,88 kn/106.144,00 EUR (3B), od kojeg da je iznos od 56.367,34 kn plaćen putem sporazumne kompenzacije od 27. prosinca 2000., a iznos od 406.897,16 kn plaćen je sporazumnom kompenzacijom od 27. siječnja 2006. (oba iznosa tužitelj je ovlašteno knjižio za podmirenje glavnice po predmetnim računima), slijedom čega da je ukupno po sporazumnim kompenzacijama podmireno 463.264,50 kn/61.485,77 EUR pa da nepodmirena razlika iznosi 336.424,38 kn/44.651,19 EUR (5B).

79. U varijanti B vještakinja daje izračune pod pretpostavkom da je primjenjiva cijena od 301,90 kn/t uvećano za PDV, a koja ne može biti primjenjiva sve i kada bi se zaključilo da stranke nisu ugovorile kupoprodajnu cijenu ili da su ugovorile prosječnu tržišnu cijenu za asfalt AB 16 u vrijeme prodaje, budući da je ugovor o kupoprodaji sklopljen i isporuke su vršene u listopadu i studenom 2000., a cijena asfalta AB 16 od 301,90 kn/t bila je prosječna cijena u razdoblju od 2003. do travnja 2005., dakle, ista ni u kojem slučaju nije primjenjiva u konkretnom slučaju.

80. U varijanti C vještakinja daje izračune pod pretpostavkom da se primjenjuje prosječna cijena asfalta AB 16 koja je vrijedila u listopadu (243,80 kn/t) i studenom 2000. (248,11 kn/t) te dolazi do zaključka da bi u tom slučaju, s podmirenjem temeljem dvije sporazumne kompenzacije od 27. prosinca 2000. i 27. siječnja 2006. , u varijanti kada se zatezne kamate obračunavaju do datuma potpisivanja tih sporazumnih kompenzacija, tuženik bio u preplati prema tužitelju za iznos od 6.128,75 kn/813,42 EUR (5B), što znači da nikakvo potraživanje tužitelja prema tuženiku po osnovi zateznih kamata ne bi postojalo, a time ne bi bilo niti osnove za obračun procesnih kamata na te zatezne kamate pa bi prijavljeno i osporeno potraživanje tužitelja u stečajnom postupku nad tuženicom bilo u cijelosti neosnovano, kao i tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari (međutim, kao što je već obrazloženo, sud smatra da nema mjesta primjeni prosječne cijene asfalta, budući da su stranke ugovorile cijenu od 415,00 kn/t).

81. Tijekom usmenog iznošenja nalaza i mišljenja, na ročištu od 19. prosinca 2024., na upit suda da li je u drugoj dopuni trećeg nalaza i mišljenja od 18. studenog 2024. uzela u obzir i treću, jednostranu kompenzaciju od 7. prosinca 2006. na iznos od 58.162,21 HRK, vještakinja je odgovorila da nije, ali da je napravila i taj izračun te je davanjem izjave na zapisnik dopunila nalaz u tom dijelu. Stoga je vještakinja navela da kada se uzme u obzir i ta jednostrana kompenzacija od 7. prosinca 2006. na iznos od 58.162,21 HRK, tada na stranici 14 druge dopune nalaza i mišljenja, u tablici naziva rekapitulacija, dolazi do slijedećih izmjena: u stupcu A varijanta, retku 5 (razlika) potrebno je kod 5A i 5B umanjiti utvrđeni obračun za iznos navedene jednostrane kompenzacije, tako da sveukupan dug u varijanti A – 5A iznosi 276.549,10 HRK ili 36.704,37 EUR, dok sveukupan dug u varijanti A - 5B iznosi 278.262,17 HRK ili 36.931,74 EUR. Nadalje, sveukupan dug u varijanti B – 5A iznosi 46.427,00 HRK ili 6.161,92 EUR, dok sveukupan dug u varijanti B – 5B iznosi 47.683,46 HRK ili 6.328,68 EUR. Naposljetku, kada se uzme u obzir treća jednostrana kompenzacija od 7. prosinca 2006. na iznos od 58.162,21 kn tada u varijanti C nema duga, već postoji pretplata koja se uvećava za taj iznos.

82. Na daljnji upit suda da li je vještakinja izračunala procesne kamate na iznos duga prema varijanti A – 5A i A - 5B, za razdoblje od 10. svibnja 2006., kada je tužitelj podnio sudu zahtjev za plaćanje zateznih kamata, do 12. lipnja 2013., kada je nad tuženikom otvoren stečajni postupak, vještakinja je odgovorila da nije, ali da to može učiniti naknadno u pisanom obliku. Međutim, s obzirom na dugotrajnost predmetnog postupka, punomoćnici stranaka su se na tom ročištu suglasili da je obračun kamata, prema zakonom propisanoj formuli, jednostavna matematička operacija koju uz primjenu te formule može izvršiti i sud.

83. Dakle, provedenim vještačenjima je utvrđeno da je tužiteljevo potraživanje po osnovi zateznih kamata zbog zakašnjelog podmirenja računa 690 i 725, po ugovorenoj cijeni od 415,00 kn/t (uvećano za PDV) asfalta AB 16, nakon provedbe druge sporazumne kompenzacije od 27. siječnja 2006., iznosilo 336.424,38 kn/44.651,19 EUR (iako je tužitelj podneskom od 10. svibnja 2006. po toj osnovi zahtijevao isplatu tek 330.650,18 kn), a nakon tužiteljeve izjave o jednostranom prijeboju od 7. prosinca 2006., kojom je prebijen dio tužiteljeve tražbine po osnovi zateznih kamata s preostalim dijelom tuženikove tražbine po tuženikovom računu 842 od 21. prosinca 2005. u iznosu od 58.162,21 kn, tužiteljevo potraživanje po osnovi zateznih kamata iznosilo je 278.262,17 kn/36.931,74 EUR, dok tuženik prema tužitelju više nije imao nikakvu tražbinu.

84. Budući da je tužitelj prvi puta podnio zahtjev za isplatu zateznih kamata, izraženih u apsolutom iznosu, u podnesku od 10. svibnja 2006., to mu od tog dana na iznos od 278.262,17 kn/36.931,74 EUR pripadaju daljnje tzv. procesne zatezne kamate, sukladno odredbi čl. 31. st. 2. ZOO-a/05 i iste se obračunavaju sve do dana otvaranja stečajnog postupka nad prednikom tuženice, 12. lipnja 2013.

85. Prema odredbi čl. 3. st. 2. i 3. Zakona o kamatama (Narodne novine, broj: 94/2004., 35/2005.) pri obračunu zateznih kamata za razdoblje dulje od jedne godine primjenjuje se matematički izraz K (kamate) = C (glavnica) • p (stopa zateznih kamata) • n (broj godina) / 100, dok se pri obračunu zateznih kamata za razdoblje kraće od jedne godine primjenjuje matematički izraz K (kamate) = C (glavnica) • p (stopa) • d (broj dana) / 36500 (ako se ne radi o prijestupnoj godini) ili K (kamate) = C (glavnica) • p (stopa) • d (broj dana) / 36600 (ako se radi o prijestupnoj godini).

86. Stoga zatezne kamate na iznos od 278.262,17 kn/36.931,74 EUR za razdoblje od (uključujući) 10. svibnja 2006. do (ne uključujući) 12. lipnja 2013. iznose:

- u 2006., u kojoj razdoblje zakašnjenja iznosi 236 dana (od 10. svibnja 2006. do 31. prosinca 2006.), a stopa zateznih kamata 15% godišnje (čl. 1. st. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate /Narode novine, broj: 153/2004., 35/2005., dalje u tekstu: Uredba/ koji se primjenjuje do 31. prosinca 2007.), 278.262,17 kn • 15 • 236 / 36500 = 26.987,62 kn,

- u 2007., u kojoj je razdoblje zakašnjenja 365 dana, a stopa zateznih kamata iznosi 15% godišnje (čl. 1. st. 1. Uredbe), 278.262,17 kn • 15 • 365 /36500 = 41.739,33 kn,

- u 2008., 2009. i 2010., u kojem trogodišnjem razdoblju je stopa zateznih kamata za potraživanja iz trgovačkih ugovora, kao što je ovaj koji je sklopljen među predmetnim strankama, iznosila 17% (prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a/05, koja se prema odredbi čl. 1164. ZOO-a/05 primjenjuje od 1. siječnja 2008., stopa zateznih kamata na potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora određivala se je za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 8 postotnih poena, a eskontna stopa Hrvatske narodne banke je u cijelom tom razdoblju iznosila 9% godišnje /Narodne novine, broj: 1/2008., 75/2008., 1/2009., 76/2009., 1/2010., 82/2010./, slijedom čega je stopa zateznih kamata iznosila 17% godišnje), 278.262,17 kn • 17 • 3 / 100 = 141.913,71 kn,

- od siječnja do lipnja 2011., u kojem razdoblju se je primjenjivala stopa zateznih kamata od 17% godišnje (čl. 29. st. 2. ZOO-a, eskontna stopa iznosi 9% godišnje /Narodne novine, broj: 1/2011./), a zakašnjenje je trajalo ukupno 181 dan (ne radi se o prijestupnoj godini), 278.262,17 kn • 17 • 181 / 36500 = 23.457,88 kn,

- od srpnja do prosinca 2011., u kojem razdoblju se je primjenjivala stopa zateznih kamata od 15% godišnje (čl. 29. st. 2. ZOO-a, eskontna stopa iznosi 7% godišnje /Narodne novine, broj: 74/2011./), a zakašnjenje je trajalo ukupno 184 dana, 278.262,17 kn • 15 • 184 / 36500 = 21.041,19 kn,

- u 2012. (od 1. siječnja 2012. do 11. lipnja 2013. – jednog dana prije dana otvaranja stečaja, budući da se potraživanje zateznih kamata od dana otvaranja stečaja pa na dalje ne smatra tražbinom višeg isplatnog reda, već tražbinom nižeg isplatnog reda, u smislu odredbe čl. 72. st. 1. t. 1. SZ-a/96, o kojoj se ne odlučuje u ovom postupku), u kojoj je razdoblje zakašnjenja 163 dana (radi se o prijestupnoj godini), a stopa zateznih kamata 15% godišnje (čl. 29. st. 2. ZOO-a/05, eskontna stopa iznosi 7% /Narodne novine, broj: 1/2012./), 278.262,17 kn • 15 • 163 / 36600 = 18.588,83 kn. 87. Dakle, procesne kamate na iznos od 278.262,17 kn/36.931,74 EUR u razdoblju od (uključujući) 10. svibnja 2006. do (uključujući) 11. lipnja 2013. ukupno iznose 273.728,56 kn/36.330,02 EUR.

88. Stoga tužiteljeva ukupna tražbina po ovoj osnovi (zatezne kamate u apsolutnom iznosu uvećane za procesne kamate) iznosi 551.990,73 kn/73.261,76 EUR (278.262,17 kn/36.931,74 EUR + 273.728,56 kn/36.330,02 EUR).

89. Tužitelj je u stečajnom postupku nad tuženicom po ovoj osnovi prijavio tražbinu u iznosu od 617.038,08 kn/81.895,03 EUR te mu je tražbina u tom iznosu i osporena, slijedom čega je tužitelj prvotno zahtijevao utvrđenje osnovanosti tražbine drugog višeg isplatnog reda u tom iznosu da bi tijekom ovog postupka konačno specificirao tužbeni zahtjev na način da se utvrdi osnovanom tražbina tužitelja drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 80.301,82 EUR.

90. Iz toga proizlazi da je tužitelj povukao tužbu u dijelu u kojem je zahtijevao utvrđenje osnovanosti njegove tražbine drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 1.593,21 EUR, kojoj dispoziciji se tuženica nije protivila pa je valjalo utvrditi da je u tom dijelu tužba povučena (čl. 193. st. 2. ZPP-a), dok je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje osnovanosti tužiteljeve tražbine drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 73.261,76 EUR, a odbiti tužbeni zahtjev za utvrđenje osnovanosti tražbine u iznosu od 7.040,06 EUR.

91. Kako je prednik tuženice još tijekom prethodno vođenog prvostupanjskog postupka istaknuo prigovor radi prebijanja tražbine u iznosu od 58.162,21 kn/7.719,45 EUR preostale po njegovom računu 842 od 21. prosinca 2005., a koja je prestala prijebojem s dijelom tužiteljeve tražbine po osnovi zateznih kamata, temeljem jednostrane izjave tužitelja od 7. prosinca 2006., to je valjalo utvrditi da ne postoji tuženikova tražbina u iznosu od 58.162,21 kn/7.719,45 EUR koja je istaknuta radi prebijanja u ovoj parnici.

92. U odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev u iznosu od 80.301,82 EUR (a koji je prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a mjerodavan za utvrđivanje omjera uspjeha u parnici) tužitelj je uspio u omjeru od 91,23%, a tuženik u omjeru od 8,77% pa kad se od tužiteljevog uspjeha oduzme tuženikov uspjeh, proizlazi da je tuženik dužan tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 82,46%, dok je tuženik svoje troškove dužan sam snositi (čl. 154. st. 2. ZPP-a).

93. Troškovi koji su tužitelju nastali do otvaranja stečajnog postupka nad prednikom tuženice, 12. lipnja 2013., predstavljaju tražbinu stečajnog vjerovnika, koja je trebala biti prijavljena u stečajnom postupku, jer se samo u okviru tog postupka može namirivati, a ako bi bila osporena, u parnici se može zahtijevati isključivo njeno utvrđenje u određenom isplatnom redu u koji je prethodno razvrstana po stečajnom upravitelju (čl. 180. SZ-a/96).

94. Naime, prema odredbi čl. 95. st. 3. SZ-a/96, protivna stranka, koja je uspjela u parnici koja je u trenutku otvaranja stečajnog postupka bila u tijeku protiv stečajnog dužnika, troškove parničnog postupka nastale do prekida postupka, kao i troškove nastale nakon prekida postupka ako stečajni upravitelj odmah nakon nastavljanja prekinute parnice prizna tužbeni zahtjev ili se odrekne tužbenog zahtjeva, može ostvarivati samo kao stečajni vjerovnik. U protivnom se troškovi parnice nastali nakon prekida namiruju kao dugovi stečajne mase.

95. Dakle, troškove predmetnog parničnog postupka koji su nastali do otvaranja stečajnog postupka, čime je po sili zakona nastupio prekid ovog postupka (čl. 212. t. 5. ZPP-a), tužitelj može ostvarivati samo kao stečajni vjerovnik, dok one koji su nastali nakon otvaranja stečajnog postupka može namirivati kao vjerovnik stečajne mase, što znači da u predmetnoj parnici može postaviti kondemnatorni zahtjev za njihovu isplatu.

96. Budući da iz prijave tužiteljeve tražbine u stečajnom postupku nad tuženicom od 19. srpnja 2013. proizlazi da tužitelj nije prijavio tražbinu po osnovi troškova parničnog postupka nastalih do 12. lipnja 2013., to iste više ne može iste ostvarivati pa je zahtjev za naknadu troškova za radnje poduzete do tog datuma u ukupnom iznosu od 28.802,68 EUR valjalo odbaciti kao nedopušten (20.814,00 EUR uvećano za PDV za troškove zastupanja, 1.199,81 EUR za sudsku pristojbu za ovršni prijedlog i rješenje o ovrsi, 586,63 EUR za plaćenu sudsku pristojbu za prethodnu prvostupanjsku presudu, 733,29 EUR za sudsku pristojbu za žalbu protiv presude i 265,45 EUR za troškove financijskog vještačenja plaćene prije otvaranja stečajnog postupka).

97. U odnosu na zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka koji se odnosi na radnje koje su poduzete nakon otvaranja stečajnog postupka nad prednikom tuženice, za koje tužitelj ukupno potražuje 14.920,00 EUR, valja navesti sljedeće.

98. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 80.301,82 EUR i sadržaju postavljenog zahtjeva, tužitelju pripada naknada za podnesak od 28. listopada 2013. u iznosu od 378,13 EUR (Tbr. 8/4 i Tbr. 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., dalje u tekstu: OT/), za ročište od 9. listopada 2014. u iznosu od 756,25 EUR (Tbr. 9/2 i Tbr. 46 OT-a), za podnesak od 6. prosinca 2019. u iznosu od 378,13 EUR (Tbr. 8/4 i Tbr. 46 OT-a), za podnesak od 11. siječnja 2023. u iznosu od 1.512,50 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 25. siječnja 2023. u iznosu od 1.512,50 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za podnesak od 17. svibnja 2024. u iznosu od 1.512,50 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 21. lipnja 2024. u iznosu od 1.512,50 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 25. srpnja 2024. u iznosu od 1.512,50 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za podnesak od 24. listopada 2024. u iznosu od 1.512,50 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a) i za ročište od 19. prosinca 2024. u iznosu od 1.512,50 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), dakle, ukupno mu pripada 12.100,01 EUR.

99. Ne pripada mu naknada troška za sastav podnesak od 9. listopada 2014. (kojeg tužitelj pogrešno označava kao da se radi o podnesku od 10. listopada 2014.), budući da je taj podnesak predan na ročištu održanom istog dana pa je i sadržaj tog podneska mogao biti u cijelosti iznijet na zapisnik koji je vođen na tom ročištu, slijedom čega trošak sastavljanja predmetnog postupka nije bio potreban za vođenje predmetne parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

100. Stoga je preko iznosa od 12.100,01 EUR do zahtijevanog iznosa od 14.920,00 EUR, za iznos od 2.819,99 EUR, zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan. 101. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 31. siječnja 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 8 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 8 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženici po punomoćnici