Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-682/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužitelja DZ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po pun. Martini Alagić, odvjetnici iz Vukovara, protiv tuženika Addiko bank d.d. [adresa], OIB 14036333877, zastupan po Odvjetničkom društvu Knezović i Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 19. prosinca 2024., a objavljene na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), 31. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj: 5140230452-62000162472/2007, zaključen 8. lipnja 2007. između tužitelja FZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Addiko bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te ista ne proizvodi pravne učinke.

II. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.375,00 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za troškovima postupka u iznosu od 106,18 € o d b i j a.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek 8. lipnja 2007. sklopio ugovor o kreditu, broj: 5140230452-62000162472 u iznosu od 15.400,00 CHF, s rokom otplate od 5 godina.

1.1. Navedenim Ugovorom tipa „uzmi ili ostavi“ u čl. 6. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to u iznosu jednokratno 2 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita. Tuženik mu je prilikom isplate kredita naplatio naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita.

1.2. Ističe da se o ugovornoj odredbi za „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, nego je ta odredba uglavljena u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru. Ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju on kao potrošač nije imao utjecaja, nije ugovorena u dobroj vjeri, te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i to neovisno o visini iznosa naknade. Nije mu bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

1.3. S obzirom da se radi o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, te o kojoj ugovornoj odredbi se nije pregovaralo, ista je nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak.

1.4. S obzirom da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uglavio nepoštenu odredbu o ulaznoj naknadi, tuženik je nepošten stjecatelj te sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) predmetnu naknadu mora vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

1.5. Poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024. te predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 24. svibnja 2024. protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te ističe prigovor nedostatka pravnog interesa kao i prigovor zastare. Ugovor o kreditu je otplaćen 2012., a imajući na umu da je tužitelj njime dobio na raspolaganje 15.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, ističe da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326. st. 2. ZOO-a.

2.1. Navodi da je u čl. 6. Ugovora o kreditu jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kreda jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 2,00 % iznosa kredita. Stoga je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to sam ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba unosi. Onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada. Osim toga, čl. 6. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. U presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Isto tako u presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. Sud EU je zauzeo stav da je tzv. ulazna naknada ugovorna odredba koja je izuzeta iz tzv. testa poštenosti u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Razlog za to izuzimanje je u tome što ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti.

2.2. Ističe da je čl. 1022. st.2. ZOO-a propisano da se ugovorom o kreditu utvrđuju iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita, a troškovi obrade kredite jesu uvjeti davanja kredita. Prema čl. 2. st.1.toč.7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 52/16) ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika.

2.3. Navodi da je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 6. Ugovora o kreditu. Najbolja je praksa kreditnih institucija – i to ne samo u Republici Hrvatskoj – operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, što bi to tužiteljevom nepotkrijepljenom stavu morale činiti, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Praksa je pokazala da su one banke koje nisu naplaćivale navedeni trošak obrade kredita u konačnici klijentima ponudile skuplji proizvod. Naknada za obradu troškova kredita standard je bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Naglašava da je bankarski sektor jedan od reguliranijih sektora u gospodarstvu i konstantno je pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje – upravo zato što ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu.

2.4. Poziva se na odluke Trgovačkog suda u Osijeku br. P-2/2021 od 28. travnja 2022., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-2437/2022 od 24. svibnja 2023., Županijskog suda u Splitu br. Gž-279/2023 od 8. ožujka 2023. i predlaže da sud tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom odbije.

3. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su tužitelj i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek sklopili 8. lipnja 2007. ugovor o kreditu, broj: 5140230452-62000162472, u iznosu od 15.400,00 CHF, s rokom otplate od 5 godina;

- da je u čl. 6. Ugovora ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to u iznosu jednokratno 2 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita.

- da je kredit otplaćen.

4. Među strankama je prijeporno i to:

- da li je ništetna odredba čl. 6. predmetnog Ugovora o naknadni za obradu kredita;

- da li je osnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja.

5. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu.

6. Tužitelj FZ, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva iskazao je da je 2007. pronašao osobni automobil Seat Cordoba u auto-kući u [adresa] i za kupnju tog vozila bio mu je potreban iznos u protuvrijednosti od 15.400,00 CHF. Odlučio je podići kredit u bivšoj Slavonskoj banci pa sam pregovarao sa osobnim bankarom u poslovnici u Donjem Miholjcu. U to vrijeme bio je zaposlen u Zitex d.o.o. Donji Miholjac. Djelatnik banke mu nije detaljno obrazlagao uvjete te banke vezano za kredit u CHF već mu je samo rekao da je kredit u CHF najpovoljniji i nije mu nudio kredite u drugim valutama. Popunio je zahtjev za kredit i banka je po svojim uvjetima sačinila ugovore. Naveo je da ga djelatnik banke nije upozoravao na rizike vezano za takvu vrstu kredita. Kada su ugovori od strane banke sačinjeni, letimično ih je pogledao i odnio na ovjeru potpisa kod javnog bilježnika koji mu nije tumačio pojedine odredbe iz ugovora. Poznato mu je da je bivšu Slavonsku banku naslijedila Hypo-Alpe-Adria Bank, a nju je naslijedila sadašnja Addiko banka čiji je klijent. Ugovore je vratio u banku i nakon toga mu je odobren kredit koji je izravno isplaćen auto-kući. Nije znao da je ulazna naknada za odobrenje kredita 2 % kako je to navedeno u čl. 6. ugovora. Nitko mu od djelatnika banke nije spominjao troškove ulazne naknade odn. na što se oni odnose ni kako se obračunavaju. Kredit je uredno otplaćivao kroz razdoblje od 5 godina. Rate kredita su se postepeno povećavale, a sin i snaha su mu govorili da ne ide u banku raspitivati se kod bankara jer to tako mora biti zbog ugovora zaključenog u CHF. Ni danas ne zna kolika je ulazna naknada naplaćena , ali je kredit u isplaćen. Naveo je da nije mogao utjecati na sadržaj ugovora niti na visinu ulazne naknade. Na pitanje pun. tuženika da li mu je bila poznata visina ulazne naknade u postotku, odgovorio je da mu nije bila poznata. Ulazna naknada je obračunata bez njegova znanja i novac je izravno isplaćen auto kući, a ne njemu na račun. Automobil je isključivo kupio kao fizička osoba za osobne potrebe i nije imao registrirani obrt niti poslovni udio u trgovačkom društvu, a nije koristio nikakvu poreznu olakšicu. Automobil je u međuvremenu prodao. Napomenuo je da je gledajući na televizoru problematiku vezanu za ugovore zaključene uz valutu CHF doznao da klijenti banke imaju pravo na povrat takvih naknada pa je nakon toga angažirao odvjetnika za ovaj predmet.

7. Analizirajući navode tužbe, odgovora na tužbu, iskaz tužitelja, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.

8. Sadržaj Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika nije prijeporan, prijeporna je odredba čl. 6. Ugovora kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to u iznosu od jednokratno 2 % od iznosa kredita.

9. Sud smatra utvrđenim da je tužitelj bio upoznat o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i da je visina te naknade 2 % iznosa kredita. Međutim, tužitelj je u svom iskazu naveo da nije bio informiran na što konkretno se ta naknada odnosi te da o naknadi nije mogao pregovarati.

11. Stoga sud smatra da je predmetna odredba nepoštena i ništetna. Nepoštenost sud nalazi iz razloga što je predmetni ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne, tj. bio je ovisan o novcu potrebnom za kupnju osobnog automobila pa je u konkretnom slučaju banka jača strana koja određuje pravila igre tako i naknadu sukladno vlastitoj odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja.

12. Naime, iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje naknada od iznosa kredita i to jednokratno 2 %.

13. Prema odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14.1. Isto propisuje odredba čl. 49. ZZP-a/2014. Tuženik tu činjenicu nije uopće dokazivao.

15. Prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

16. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora.

17. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke, kao i o izmjenama i dopunama tih akata, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju čl. 3. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 3. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st.1. ZZP-a te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a.

18. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan čl. 6. Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena naknada od 2 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćena prilikom prvog korištenja kredita.

19. Kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu u čl. 6. Ugovora, ta se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita.

20. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 6. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO- a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

21. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

22. Tužitelj koji je ovu parnicu dobio u cijelosti zahtijeva troškove u iznosu od 1.481,18 €, a priznati su mu troškovi postupka u iznosu od 1.375,00 € koji se sastoje i to: iznosa od 200,00 € na ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 138/23. dalje: Tarife), dva iznosa od po 200,00 € na ime sastava podneska po punomoćniku od 23.10.2024. i 15.11.2024. sve po Tbr.8/1. Tarife, dva iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 25.11.2024. i 19.12.2024. sve po Tbr. 9/1. Tarife, iznosa od 100,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3. Tarife te iznosa od 275,00 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 1.100,00 €.

23. Sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadu troškova u iznosu od 106,18 € na ime pristojbe na tužbu i presudu jer je tužitelj oslobođen od plaćanja pristojbi sukladno čl. 11.st.1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama.

24. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 31. siječnja 2025.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika