REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-5761/2023-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja NS iz [adresa], kojeg zastupa odvjetnik Hrvoje Kalauz iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, koje zastupa odvjetnica Mateja Vidaković iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 17. prosinca 2024. godine, u nazočnosti tužitelja osobno i njegova opunomoćenika te tuženikova opunomoćenika, dana 31. siječnja 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuju se ništetnim dijelovi odredbe iz čl. 7. Ugovora o kreditu 418-50- 4176920 od dana 12. lipnja 2007.godine, sklopljen između tužitelja NS kao korisnika kredita, i tuženika Raiffeisenbank Austrije d.d kao kreditora, kojima je kao ugovorenu valuta uz koju je vezana glavnica naveden švicarski franak.
II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austriji d.d da tužitelju NS isplati iznos od 1.388,22 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od: dana 22/08/2007/ iznos od 0,88 €
dana 12/09/2007/ iznos od 0,61 €
dana 21/11/2007/ iznos od 0,88 €
dana 29/01/2008/ iznos od 0,75 €
dana 28/02/2008/ iznos od 1,01 €
dana 29/03/2008/ iznos od 2,60 €
dana 01/05/2008/ iznos od 0,48 €
dana 25/05/2008/ iznos od 0,69 €
dana 01/07/2008/ iznos od 1,09 €
dana 01/08/2008/ iznos od 0,16 €
dana 29/08/2008/ iznos od 0,30 €
dana 01/10/2008/ iznos od 0,43 €
dana 29/10/2008/ iznos od 7,99 €
dana 18/11/2008/ iznos od 5,34 €
dana 17/12/2008/ iznos od 1,76 €
dana 16/01/2009/ iznos od 7,46 €
dana 26/02/2009/ iznos od 8,39 €
dana 17/03/2009/ iznos od 5,78 €
dana 30/04/2009/ iznos od 7,10 €
dana 02/06/2009/ iznos od 3,92 €
dana 30/06/2009/ iznos od 4,85 €
dana 01/08/2009/ iznos od 5,38 €
dana 25/08/2009/ iznos od 5,64 €
dana 19/09/2009/ iznos od 5,38 €
dana 27/10/2009/ iznos od 4,85 €
dana 13/11/2009/ iznos od 5,38 €
dana 12/12/2009/ iznos od 5,25 €
dana 04/02/2010/ iznos od 7,64 €
dana 13/02/2010/ iznos od 7,90 €
dana 31/03/2010/ iznos od 9,36 €
dana 27/04/2010/ iznos od 8,76 €
dana 09/06/2010/ iznos od 8,96 €
dana 03/07/2010/ iznos od 13,48 €
dana 31/07/2010/ iznos od 12,02 €
dana 02/09/2010/ iznos od 15,73 €
dana 06/10/2010/ iznos od 14,94 €
dana 15/10/2010/ iznos od 14,94 €
dana 14/12/2010/ iznos od 16,66 €
dana 26/01/2011/ iznos od 24,09 €
dana 01/03/2011/ iznos od 20,24 €
dana 19/03/2011/ iznos od 29,80 €
dana 19/05/2011/ iznos od 24,42 €
dana 19/05/2011/ iznos od 24,42 €
dana 14/06/2011/ iznos od 23,83 €
dana 14/07/2011/ iznos od 24,23 €
dana 13/09/2011/ iznos od 25,55 €
dana 11/10/2011/ iznos od 22,10 €
dana 12/11/2011/ iznos od 24,23 €
dana 26/11/2011/ iznos od 23,32 €
dana 16/12/2011/ iznos od 60,75 €
dana 13/01/2012/ iznos od 24,65 €
dana 15/02/2012/ iznos od 25,58 €
dana 13/03/2012/ iznos od 26,11 €
dana 07/04/2012/ iznos od 25,71 €
dana 13/06/2012/ iznos od 37,92 €
dana 11/07/2012/ iznos od 33,28 €
dana 11/07/2012/ iznos od 33,28 €
dana 11/08/2012/ iznos od 25,05 €
dana 12/09/2012/ iznos od 25,31 €
dana 12/10/2012/ iznos od 24,25 €
dana 10/11/2012/ iznos od 25,31 €
dana 11/12/2012/ iznos od 25,98 €
dana 11/01/2013/ iznos od 25,98 €
dana 12/02/2013/ iznos od 22,79 €
dana 12/03/2013/ iznos od 25,31 €
dana 13/04/2013/ iznos od 25,18 €
dana 14/05/2013/ iznos od 24,65 €
dana 20/06/2013/ iznos od 22,26 €
dana 05/07/2013/ iznos od 22,79 €
dana 03/08/2013/ iznos od 23,06 €
dana 17/09/2013/ iznos od 23,80 €
dana 08/10/2013/ iznos od 25,31 €
dana 05/11/2013/ iznos od 23,99 €
dana 03/12/2013/ iznos od 24,65 €
dana 03/01/2014/ iznos od 24,65 €
dana 04/02/2014/ iznos od 25,58 €
dana 04/03/2014/ iznos od 25,98 €
dana 02/04/2014/ iznos od 25,84 €
dana 05/04/14/ iznos od 112,26 €,
pa do isplate svakog pojedinog iznosa, sve po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
III Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu 418-50-4176920 od dana 12. lipnja 2007.godine,, sklopljen između tužitelja NS kao korisnika kredita, i tuženika Raiffeisenbank Austrije d.d kao kreditora, u dijelu u kojem se navodi ”NAKNADA 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita...”
IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austriji d.d da tužitelju NS isplati iznos od 133,45 EUR zajedno s zateznim kamatama tekućim od dana 15. lipnja 2007.godine pa do isplate, sve po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
V Nalaže se tuženiku Raiffesen bank Austriji d.d.naknaditi trošak parničnog postupka tužitelju NS u svoti od 1.250,00 eura s zateznim kamatama od 31. siječnja 2025. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 9. lipnja 2023 godine tvrdi da je 12, lipnja 2007.. godine sklopio s tuženikom ugovor o kreditu na 6.873,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju na dan korištenja kredita uz obvezu povrata s valutnom klauzulom u CHF u kunskoj protuvrijednosti po istom tečaju na dan dospjelosti pa tu valutnu klauzulu iz čl.1. i 7. ugovora smatra ništetnom pozivom na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017. godine i zahtijeva povrat stečenog bez osnove te još podneskom od 23. siječnja 2024. godine smatra ništenom i ugovorenu naknadu od 3,30% koju je 14. lipnja 2007. godine platio u svoti od 226,81 CHF ili 1.055,49 kn, jer ta ugovorna odredba nije jasna, razumljiv određen ni odrediva te je nepoštena i samim tim ništetna te konačno zahtijeva kao u tom podnesku tj:
"I Utvrđuju se ništetnim dijelovi odredbe iz čl. 7. Ugovora o kreditu 418-50-4176920 od dana 12. lipnja 2007.g, sklopljen između tužitelja NS (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d (OIB:53056966535) Zagreb, Magazinska cesta 69, kao Kreditora, kojima je kao ugovorenu valuta uz koju je vezana glavnica naveden švicarski franak.
II Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d (OIB: 53056966535) Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužitelju NS (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], na ime preplaćenih mjesečnih rata zbog promjene tečaja CHF isplati iznos od 1.388,22 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od: dana 22/08/2007/ iznos od 0,88 €
dana 12/09/2007/ iznos od 0,61 €
dana 21/11/2007/ iznos od 0,88 €
dana 29/01/2008/ iznos od 0,75 €
dana 28/02/2008/ iznos od 1,01 €
dana 29/03/2008/ iznos od 2,60 €
dana 01/05/2008/ iznos od 0,48 €
dana 25/05/2008/ iznos od 0,69 €
dana 01/07/2008/ iznos od 1,09 €
dana 01/08/2008/ iznos od 0,16 €
dana 29/08/2008/ iznos od 0,30 €
dana 01/10/2008/ iznos od 0,43 €
dana 29/10/2008/ iznos od 7,99 €
dana 18/11/2008/ iznos od 5,34 €
dana 17/12/2008/ iznos od 1,76 €
dana 16/01/2009/ iznos od 7,46 €
dana 26/02/2009/ iznos od 8,39 €
dana 17/03/2009/ iznos od 5,78 €
dana 30/04/2009/ iznos od 7,10 €
dana 02/06/2009/ iznos od 3,92 €
dana 30/06/2009/ iznos od 4,85 €
dana 01/08/2009/ iznos od 5,38 €
dana 25/08/2009/ iznos od 5,64 €
dana 19/09/2009/ iznos od 5,38 €
dana 27/10/2009/ iznos od 4,85 €
dana 13/11/2009/ iznos od 5,38 €
dana 12/12/2009/ iznos od 5,25 €
dana 04/02/2010/ iznos od 7,64 €
dana 13/02/2010/ iznos od 7,90 €
dana 31/03/2010/ iznos od 9,36 €
dana 27/04/2010/ iznos od 8,76 €
dana 09/06/2010/ iznos od 8,96 €
dana 03/07/2010/ iznos od 13,48 €
dana 31/07/2010/ iznos od 12,02 €
dana 02/09/2010/ iznos od 15,73 €
dana 06/10/2010/ iznos od 14,94 €
dana 15/10/2010/ iznos od 14,94 €
dana 14/12/2010/ iznos od 16,66 €
dana 26/01/2011/ iznos od 24,09 €
dana 01/03/2011/ iznos od 20,24 €
dana 19/03/2011/ iznos od 29,80 €
dana 19/05/2011/ iznos od 24,42 €
dana 19/05/2011/ iznos od 24,42 €
dana 14/06/2011/ iznos od 23,83 €
dana 14/07/2011/ iznos od 24,23 €
dana 13/09/2011/ iznos od 25,55 €
dana 11/10/2011/ iznos od 22,10 €
dana 12/11/2011/ iznos od 24,23 €
dana 26/11/2011/ iznos od 23,32 €
dana 16/12/2011/ iznos od 60,75 €
dana 13/01/2012/ iznos od 24,65 €
dana 15/02/2012/ iznos od 25,58 €
dana 13/03/2012/ iznos od 26,11 €
dana 07/04/2012/ iznos od 25,71 €
dana 13/06/2012/ iznos od 37,92 €
dana 11/07/2012/ iznos od 33,28 €
dana 11/07/2012/ iznos od 33,28 €
dana 11/08/2012/ iznos od 25,05 €
dana 12/09/2012/ iznos od 25,31 €
dana 12/10/2012/ iznos od 24,25 €
dana 10/11/2012/ iznos od 25,31 €
dana 11/12/2012/ iznos od 25,98 €
dana 11/01/2013/ iznos od 25,98 €
dana 12/02/2013/ iznos od 22,79 €
dana 12/03/2013/ iznos od 25,31 €
dana 13/04/2013/ iznos od 25,18 €
dana 14/05/2013/ iznos od 24,65 €
dana 20/06/2013/ iznos od 22,26 €
dana 05/07/2013/ iznos od 22,79 €
dana 03/08/2013/ iznos od 23,06 €
dana 17/09/2013/ iznos od 23,80 €
dana 08/10/2013/ iznos od 25,31 €
dana 05/11/2013/ iznos od 23,99 €
dana 03/12/2013/ iznos od 24,65 €
dana 03/01/2014/ iznos od 24,65 €
dana 04/02/2014/ iznos od 25,58 €
dana 04/03/2014/ iznos od 25,98 €
dana 02/04/2014/ iznos od 25,84 €
dana 05/04/14/ iznos od 112,26 €,
pa do isplate svakog pojedinog iznosa, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
III Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba tč. 3. Ugovora o kreditu 418-50-4176920 od dana 12. lipnja 2007.g., sklopljen između tužitelja NS (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d (OIB: 53056966535) Zagreb, Magazinska cesta 69, kao Kreditora, u dijelu u kojem se navodi ”NAKNADA 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita...”
IV Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d (OIB: 53056966535) Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužitelju NS (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], s osnova ništetne odredbe iz točke III. ove presude isplati iznos od 133,45 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim kamatama tekućim od dana 15. lipnja 2007.g. pa do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
V Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d (OIB: 53056966535) Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužitelju NS (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], naknaditi parnični trošak zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe ."
2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 27. prosinca 2023. godine se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i predlaže ga odbiti uz naknadu troška parničnog postupka s zateznim kamatama od donošenja presude do isplate, navodeći da se predmetna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske ne primjenjuje u ovom postupku, valutna klauzula je jasna, uočljiva i razumljiva te zakonita i o njoj se pojedinačno pregovaralo, zbog čega nema neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prigovara zastari, podneskom od 23. veljače 2024. godine se protivi preinaci tužbe, opet razjašnjava pitanje dopuštenosti valutne klauzule, zastre i tijeka kamata, sadržajno kao u tom podnesku, smatra tzv. ulaznu naknadu jasnom lako uočljivom i razumljivom te određenom pa je zakonom dopuštena, prigovara zastari za taj dio tužbenog zahtjeva i tijeku zateznih kamata.
3. Sud je proveo dokaz uvidom u ugovor o kreditu od 12. lipnja 2007. godine, zahtjev za kreditom. tuženikove promotivne uvjete, knjigovodstvenu karticu, otplatni plan, zahtjev za kredit, preslušao tužitelja , nije preslušan svjedok NSK, javni bilježnik kao nepotreban dokaz, primjenom pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev3142/2018 od 19. ožujka 2019. godine.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Nije prijeporno da su parnične stranke 12. lipnja 2007. godine sklopile ugovor o kreditu na 6.873,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju na dan korištenja na 84 mjeseca radi kupnje novog skutera i motorkotača te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju za CHF na dan dospjelosti prama otplatnom planu koji će biti uručen tužitelju te je ugovorena i naknada od 3,30% jednokratna koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, što je sve utvrđeno uvidom u čl.1,3, 4, 6. i 7. tog ugovora te je neprijeporno da je ugovor otplaćen kao i da ga je sastavio tuženik.
Glede preinake tužbe, sud ocjenjuje da u ovoj pravnoj stvari nedopuštanjem preinake tužbe bi tužitelju bila nametnuta ograničenja prava na pristup sudu i pravičnog suđenja zajamčenoga odredbom čl.6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN-MU-18/97-1/06). Naime u svakom pojedinom slučaju primjenom ispitivanja razmjernosti je potrebno utvrditi je li ovakvim ograničenjem preinake tužbe do zaključenja glavne rasprave narušena sama bit toga prava tj. dolazili do kršenja prava na pristup sudu. Tako u slučaju kad tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svima odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnoga tužbenog zahtjeva, s obzirom da je to objektivno nemoguće bez pribave potrebnih isprava za računovodstveno vještačenje i samog vještačenja, već je istom tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu tužbenog zahtjeva kojeg tuženik osporava, pa slijedom toga nedopuštenje preinake tužbe koje je uslijedilo odmah nakon pribave potrebnih isprava i vještačenja ne bi bilo razmjerno tom legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.2. Zakona o parničnom postupku i dovelo bi do kršenja prava na pristup sudu. To stoga jer je legitiman cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja glavne rasprave ako ima njegove krivnje zapravo onemogućavanje zloporabe postupovnih prava radi ubrzanja parničnog postupka, a postavljanje tužbenog zahtjeva u novčanom dijelu odmah nakon pribave potrebnih isprava i provedenog vještačenja , koje je zasnovano na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi ne utječe na dužinu trajanja postupka, dočim nedopuštanjem preinake tužbe može tužitelj podnijeti samo novu tužbu za preostali dio zahtjeva naznačene vrijednosti predmeta spora u tužbi, što nepotrebno uzrokuje nove troškove te se izlaže prigovoru presuđene stvari li možebitne zastare što opet dovodi u pitanje ostvarenja tužiteljeva prava to je za njega prekomjeran teret (ESLJP, zahtjev br. 14692/18). TO isto vrijedi i za isticanje zahtjeva radi utvrđenja ništenosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i isplati iste svote. K tomu je istom na pripremnom ročištu tuženik povukao prigovor visine tužbenog zahtjeva pa vještačenje nije ni provedeno, jer je tužitelj odustao od tog prijedloga.
6. Prijeporni su ništetnost valutne klauzule u CHF- u ,odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, osnova tužbenog zahtjeva te zastara.
7. Ovdje treba primijeniti odredbe čl.81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.
8. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudu poslovni broj Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu a po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama , a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da s u potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. euro pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnosti iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja is vijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je ova ugovorna odredba tj. valutna klauzula iz čl. 7. Ugovora o kreditu utvrđena ništetnom, a ugovor o kreditu može opstati bez ovih ugovornih odredaba, sve primjenom odredbe čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23), pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena valutna klauzula nije bila uvjet ugovora, a niti ima dokaza da je bila odlučna pobuda na tužiteljevoj strani, već je kupovao osobno vozilo kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl.326. st.2. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl.87.st. 2. Zakona o zaštiti potrošača.
9. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, vrijedi odredba čl.502. C Zakona o parničnom postupku te taj prigovor sud ocjenjuje neosnovanim.
10. Sada je prijeporno pitanje zastare za taj dio tužbenog zahtjeva.
11. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine izrazio stajalište da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl.241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23), te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno za valutnu klauzulu presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine gdje Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbio tuženikovu reviziju protiv navedene drugostupanjske odluke tj. tim je presudama je utvrđeno da je valutna klauzula u CHF nepoštena i ništetna zbog kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita. Kako je ugovor otplaćen 5. travnja 2014. godine. što i nije prijeporno, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u odnosu na valutnu klauzulu u CHF-u je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 to sud ocjenjuje da je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl.241. i čl.225. Zakona o obveznim odnosima, budući je tužba podnesena 9. lipnja 2023. godine.
12. Tužiteljevim iskazom, koji sud prihvaća kao životan i uvjerljiv je utvrđeno da je u vrijeme sklapanja ugovora bio po zanimanju vojni umirovljenik, a po zvanju vozač motornog vozila, bez prijavljenog obrta ili trgovačkog društva na svoje ime te mu je vozilo trebalo za vlastite potrebe, zbog čega se primjenjuje odredba čl.3.st.1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača u odnosu na njega, dočim tuženik nije dokazao suprotno, preda je dokazni teret o tomu na njemu.
13. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika u valuti između iznosa utvrđenih početnim oplatnim planom po tečaju CHF na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćao zbog rasta tečaja te valute te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tuženik stekao zbog svoga nepoštenog i nesavjesnog postupanja, koja visina nije prijeporna.
14. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev iz točke 2.
15. Glede ništenosti ugovorne odredbe čl. 3, pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020. godine jest da je ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl.49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo a presudom Europskog suda za ljudska prava u spojenim predmetima C-229/19 i C- 289/19 je utvrđeno da odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da odredba sadržana u aleatornom ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe i pružatelja usluga i potrošača, kao što se to ugovori o leasingu dionica, mora smatrati nepoštenom ako se s obzirom na okolnosti sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir datum njegova sklapanja tom odredbom može tijekom njegova ispunjavanja prouzročiti znatnija neravnoteža u pravima i obvezama stranaka, i to čak i u slučaju ako bi ta neravnoteža nastupila samo ako bi se ostvarile određene okolnosti ili ako bi navedena odredba u drugim okolnostima mogla čak koristiti potrošaču te u tim okolnostima je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri je li odredba kojom se unaprijed utvrđuje prednost koju prodavatelj robe ili pružatelj usluga ostvaruje u slučaju prijevremenog raskida ugovora o kreditu mogla prouzročiti takvu neravnotežu od trenutka sklapanja navedenog ugovora, uzimajući u obzir okolnosti sklapanja ugovora, kao i da odredbe ove Direktive treba tumačiti na način da se prodavatelj robe ili pružatelj usluga, koji je kao prodavatelj potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koju je nacionalni sud, kada se ugovor može održati na snazi bez te ugovorne odredbe proglasio nepoštenom i posljedično ništetnom ne može pozivati na zakonsku naknadu štete predviđenu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava koja bi bila primjenjiva da ne postoji navedena ugovorna odredba. Tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-323/22 od 13. srpnja 2023. godine.
16. Po ocjeni ovoga suda isto stajalište vrijedi i za ugovornu odredbu o naknadi za sklapanje kredita, prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv da s njim tuženik nije pregovarao o ovoj naknadi već je dobio unaprijed pripremljen ugovor s tuženikove strane i to kod prodavatelja vozila, uzevši u obzir njegovo zanimanje i zvanje te je tako utvrđeno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor, što i nije prijeporno te se o njemu nije pregovaralo posebice o ovima ugovornim odredbama naknadama te tužitelju te odredbe nisu bile ni protumačene.
17. Odredbom čl.6. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Čl.10. st.3. istog Zakona je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan se suzdržati od postupka kojim bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika , u ostvarivanju svog prava.
18. U odnosu na čl.3. ugovora o kreditu tj. o naknadi za sklapanje samog ugovora, sud ocjenjuje da je i ova ugovorna odredba ništetna, budući se o njoj nije pregovaralo te je suprotna navedenim načelima obveznoga prava, zbog čega tužitelj nije ni mogao utjecati na sadržaj ove ugovorne odredbe niti njenu visinu, sve prihvaćajući njegov iskaz kao životan i uvjerljiv zbog prethodno obrazloženih razloga, a to primjenom odredbe čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena naknada nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl.326. st.2. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl.87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača.
19. Slijedom toga je sud i prihvatio tužbeni zahtjev iz točke 3.
20. Prigovor zastare u odnosu na ovu naknadu nije osnovan primjenom pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine. Naime, kako je ova odredba utvrđena ništetnom, sukladno odredbi čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima to primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona je tuženik dužan vratiti isto što je naplatio na ime tih naknada. Stoga se na ovo vraćanje primjenjuje opći zastarni rok od pet godina po odredbi čl.225. st.1. Zakona o obveznim odnosima te počinje teći od pravomoćnosti ove presude.
21. Visina i nadnevak plaćanja ove svote tj. naknade nisu prijeporni. te je prihvaćen i dio tužbenog zahtjeva iz točke 4.
22. Zatezne kamate teku od dana plaćanja mjesečnih obroka i same naknade kao dana dospjelosti sve po stopi određenoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata i čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima uz uvećanje od pet tj. tri postotna boda jer nije riječ o trgovačkom ugovoru, a na parbeni trošak teku po odredbi čl.151.st.3. Zakona o parničnom postupku.
23. Na osnovi odredbe čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku , primjenom tbr 7, 8. i 9. OT je sud tužitelju dosudio trošak odvjetničkog zastupanja i to za tužbu i oba podneska i oba ročišta po 100,00 eura svako tj. 1.000,00 eura ukupno te PDV od 250,00 eura.
U Zagrebu, dana 31. siječnja 2005 godine
Sudac
Nikola Raguz
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.
DNA:
- opunomoćenicima stranaka
