REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Povrv-395/2022-28.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Eko-Murvica komunalno trgovačko društvo s ograničenom odgovornošću, OIB: 58401982639, Crikvenica, Trg Stjepana Radića 1/ II., kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Igor Savić i Ines Savić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika LL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 21. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i tuženika, dana 31. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Mladena Ježeka iz Zagreba poslovni broj Ovrv-31529/2017 od 16. lipnja 2017. u dijelu kojim je tuženiku LL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naloženo da tužitelju Eko-Murvica d.o.o., Crikvenica, Trg Stjepana Radića 1/II, OIB:58401982639, isplati iznos od 74,00 EUR sa zateznim kamatama od 16. lipnja 2017. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od osam dana.

II. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Mladena Ježeka iz Zagreba poslovni broj Ovrv-31529/2017 od 16. lipnja 2017. u dijelu kojim je tuženiku LL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naloženo da tužitelju Eko-Murvica d.o.o., Crikvenica, Trg Stjepana Radića 1/II, OIB:58401982639, nadoknadi troškove ovršnog postupka zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Nalaže se tuženiku LL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], da tužitelju Eko-Murvica d.o.o., Crikvenica, Trg Stjepana Radića 1/II, OIB:58401982639, nadoknadi troškove postupka u iznosu od 146,23 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana objave ove presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od osam dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 16. lipnja 2017. javnom bilježniku podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave u kojem navodi da ima nepodmirenu novčanu tražbinu prema tuženiku u iznosu od 557,56 HRK. Javni bilježnik Mladen Ježek iz Zagreba donio je rješenje o ovrsi broj Ovrv-31529/2017 od 16. lipnja 2017. kojim je tuženiku naloženo da isplati tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama od podnošenja prijedloga za ovrhu pa do isplate te da mu nadoknadi troškove ovršnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je pravodobno podnio prigovor kojim u cijelosti osporava rješenje o ovsi navodeći kako tužitelj dostavljenom financijskom karticom ne može dokazati da je izvršio odvoz komunalnog otpada, tvrdi da usluga nije izvršena jer smeća nije ni bilo, budući da nitko nije boravio na predmetnoj adresi. Smatra da je pokušaj naplate predmetnog potraživanja protivan Zakonu o obveznim odnosima, Zakonu o održivom gospodarenju otpadom i Zakonu o zaštiti potrošača. Navodi da nikada nije s tužiteljem sklopio nikakav ugovor.

3. Povodom prigovora tuženika, temeljem čl. 58. Ovršnog zakona (''Narodne novine'' broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24), rješenje o ovrsi stavljeno je izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha, ukinute su provedene radnje te je određeno da će se postupak se nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je naveo da je tuženik u evidencijama tužitelja zadužen za stambeni objekt na adresi u [adresa], da je isti sukladno čl. 30. st. Zakona o održivom gospodarenju otpadom obveznik plaćanja usluge, da su u računima koji se izdaju vlasnicima nekretnina sadržane fiksne naknade koje se obračunavaju svakog mjeseca te da je pružatelj usluge u cijenu javne usluge dužan uključiti troškove nabave i održavanja opreme za prikupljanje otpada, troškove prijevoza otpada, troškove obrade otpada i druge troškove. Ističe da se cijena komunalne usluge sastoji od dva dijela i to fiksne naknade za pokriće troškova održavanja sustava koja se utvrđuje na osnovi veličine posude i koju vlasnik plaća neovisno o pražnjenju posude te od varijabilnog dijela naknade koja se plaća na osnovu evidentiranog broja pražnjenja posude. Navodi da je iz dostavljenih računa razvidno da je tuženiku obračunata isključivo fiksna naknada po zaduženim posudama, sve sukladno Zakonu o održivom gospodarenju otpadom. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da su održi na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi te da tuženiku naloži da tužitelju nadoknadi prouzročene parnične troškove.

5. Tuženik se poziva na primjenu načela "onečišćivač plaća", navodi da u mjerodavnim zakonskim odredbama nema riječi o fiksnom i varijabilnom dijelu cijene usluge, smatra da je tužitelj dužan obračunavati cijenu svoje usluge razmjerno količini predanog otpada u obračunskom razdoblju, ističe da je zakonom dozvoljeno tužitelju da sam odredi način izračuna količine preuzetog otpada pa u konkretnom slučaju tužitelj kada preuzme spremnik volumena 60 litara može obračunati navedenu količinu otpada bez obzira na to koliko je doista bilo otpada u spremniku, navodi da u kućama za odmor u vrijeme kada u njima nitko ne boravi ne nastaje niti može nastati komunalni otpad, smatra da obračun fiksne naknade ne proizlazi iz odredaba Zakona o održivom gospodarenju otpadom, poziva se na relevantnu sudsku praksu te slijedom svega navedenog predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

6. Tijekom postupka izveden je dokaz uvidom u dostavljene isprave. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) na temelju rezultata cjelokupnog postupka, ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

7. Predmet spora je naknada za komunalnu uslugu odvoza i zbrinjavanja komunalnog otpada za nekretninu na adresi [adresa] za razdoblje od svibnja 2016. do travnja 2017. Nije sporno da je tuženik vlasnik nekretnine na navedenoj adresi i da utuženo potraživanje nije podmireno. Među strankama je sporno je li tuženik dužan podmiriti utužene račune s obzirom na to da s tuženikom nije sklopio ugovor i da u navedenom razdoblju nije koristio predmetnu nekretninu pa nije niti bilo otpada koji je trebalo odvesti i zbrinuti.

8. Odredbom čl. 33. st. 1. Zakona o održivom gospodarenju otpadom („Narodne novine“ broj 94/13, 73/17, 14/19 i 98/19) propisano je da je davatelj usluge dužan obračunati cijenu javne usluge iz članka 30. stavka 1. ovoga Zakona na način kojim se osigurava primjena načela »onečišćivač plaća«, ekonomski održivo poslovanje te sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja te usluge sukladno odredbama ovoga Zakona, dok je st. 4. istog Zakona propisano da je davatelj usluge dužan u cijenu javne usluge iz članka 30. stavka 1. ovoga Zakona uključiti sljedeće troškove: troškove nabave i održavanja opreme za prikupljanje otpada, troškove prijevoza otpada, troškove obrade otpada i druge troškove propisane uredbom iz članka 29. stavka 10. ovoga Zakona, a to su troškovi nastali radom reciklažnog dvorišta i mobilnog reciklažnog dvorišta zaprimanjem bez naknade otpada nastalog u kućanstvu na području jedinice lokalne samouprave za koje je uspostavljeno reciklažno dvorište, prijevoza i obrade glomaznog otpada koji se prikuplja u okviru javne usluge i vođenje propisanih evidencija i izvješćivanja u vezi s javnom uslugom.

9. Iz odredbe čl. 30. st. 5. Zakona o održivom gospodarenju otpadom („Narodne novine“ broj 94/13) proizlazi da je korisnik usluge prikupljanja komunalnog otpada vlasnik nekretnine, odnosno vlasnik posebnog dijela nekretnine i korisnik nekretnine, odnosno posebnog dijela nekretnine kada je vlasnik nekretnine tu obvezu prenio na tog korisnika i o tome obavijestio davatelja.

10. Budući da nije sporno da je tuženik vlasnik nekretnine na adresi [adresa], a isto proizlazi i iz dostavljenog izvatka iz zemljišne knjige, tuženik se sukladno citiranim zakonskim odredbama smatra korisnikom usluge prikupljanja komunalnog otpada neovisno o tome je li s pružateljem usluge sklopljen ugovor. 11. Sukladno odredbi čl. 33. st. 6. Zakona o održivom gospodarenju otpadom, vlasnik nekretnine smatra se korisnikom usluge i istu je dužan koristiti neovisno o tome je li sklopljen ugovor između davatelja i korisnika usluge pa je dakle dužan i snositi troškove gospodarenja komunalnim otpadom.

12. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-2492/17 od 23. ožujka 2021. pod točkom 25. točka 3. i 25. točka 4. zauzet je stav da obračun cijene javne usluge sadrži dva dijela te da je prvi dio obračuna fiksni i da se njime osigurava ekonomski održivo poslovanje, osiguranje sigurnosti, redovitosti i kvalitete pružanja javne usluge, dok je drugi dio obračuna varijabilni, njime se osigurava načelo onečišćivač plaća i taj dio ovisi o količini predanog otpada korisnika javne usluge. Naime, u istoj odluci zauzet je stav da je cijenu obvezne minimalne usluge potrebno osigurati kako bi se sustav učinkovitog gospodarenja otpadom mogao uspostaviti i održati, odnosno kako bi uopće mogao funkcionirati, s obzirom na sve troškove koje takva usluga iziskuje, kao i sva potrebna materijalna sredstva te da iz tih razloga navedeni sustav ne bi mogao funkcionirati kada bi cijena javne usluge bila formirana samo kroz količinu predanog otpada.

13. Također, valja ukazati i na presudu 6. vijeća Europskog suda pravde u predmetu C-335/16, donesenu povodom Zahtjeva za prethodnu odluku koji se odnosio na tumačenje načela „onečišćivač plaća” iz članka 14. stavka 1. Direktive 2008/98/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenoga 2008. o otpadu i stavljanju izvan snage određenih direktiva (SL 2008., L 312, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 34., str. 99.)., u kojoj je navedeno da članak 14. i članak 15. stavak 1. Direktive 2008/98/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenoga 2008. o otpadu i stavljanju izvan snage određenih direktiva treba tumačiti na način da im se u trenutačnom stanju prava Unije ne protivi nacionalni propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, koji u svrhe financiranja usluge gospodarenja komunalnim otpadom i njegova zbrinjavanja predviđa cijenu koja se izračunava na temelju procjene volumena otpada što su ga proizveli korisnici te usluge, a ne na temelju količine otpada koji je stvarno proizveden i predan radi skupljanja, kao i dodatnu naknadu koju korisnici plaćaju u svojstvu posjednika otpada, a čiji je prihod namijenjen financiranju potrebnih kapitalnih ulaganja u obradu otpada, uključujući njegovo recikliranje. Ujedno se navodi da je sud koji vodi postupak ipak na temelju činjeničnih i pravnih elemenata koji su mu podneseni dužan provjeriti dovodi li to do toga da se određenim „posjednicima” nameću očito neproporcionalni troškovi u odnosu na volumen ili svojstva otpada koji oni mogu proizvesti. U tu svrhu nacionalni sud može, među ostalim, uzeti u obzir kriterije koji su povezani s vrstom nekretnine u kojoj se korisnici nalaze, njezinom površinom i namjenom, sposobnošću „posjednika” da proizvode otpad, volumenom spremnika koji se korisnicima stavljaju na raspolaganje i učestalošću skupljanja jer ti parametri izravno utječu na iznos troškova gospodarenja otpadom. U presudi se navodi i to da u trenutačnom stanju prava Unije ne postoji nijedan propis koji bi bio donesen na temelju članka 192. UFEU‑a, a koji bi državama članicama nalagao određenu metodu financiranja troška zbrinjavanja komunalnog otpada, pa se to financiranje, prema izboru dotične države članice, jednako može osigurati porezom, naknadom ili na bilo koji drugi način. U tim okolnostima primjena kriterija naplate koji se temelje na volumenu spremnika stavljenog na raspolaganje korisnicima, osobito s obzirom na površinu i namjenu nekretnine u kojoj se nalaze, može omogućiti izračun troškova zbrinjavanja tog otpada i njihovu raspodjelu između različitih posjednika jer taj parametar izravno utječe na iznos navedenih troškova (vidjeti, u tom smislu, presudu od 16. srpnja 2009., Futura Immobiliare i dr., C ‑254/08, EU:C:2009:479, t. 48. i 50.).

14. Prema pravnom shvaćaju izraženom u presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 101/2023-2 od 14. veljače 2023. vlasnici nekretnine moraju plaćati cijenu obvezne minimalne usluge („fiksni dio cijene“) za sve mjesece tijekom kalendarske godine, unatoč činjenici što nekretninu ne koriste cijelo to vrijeme.

15. Uvidom u utužene račune (list 34-45 spisa) utvrđeno je da je tijekom utuženog razdoblja tuženiku obračunata samo mjesečna fiksna naknada prema zaduženoj posudi zapremnine 30 litara po jediničnoj cijeni od 0,64 HRK po litri te da u tom razdoblju niti za jedan mjesec nije obračunata dodatna naknada po količini odvezenog otpada.

16. Iz Odluke o načinu plaćanja komunalne usluge GKTD Murvica (list 46-48 spisa) proizlazi da najmanja predviđena zapremnina posude za otpad iznosi 60 litara. Dakle, tuženiku je dodijeljen najmanji spremnik iz čega proizlazi da mu tužitelj obračunava minimalnu fiksnu naknadu. Kako je to ranije obrazloženo, svaki korisnik usluge dužan je plaćati fiksni dio naknade neovisno o količini proizvedenog otpada.

17. Slijedom svega gore navedenog, tuženik je dužan podmiriti utuženo potraživanje, odnosno isplatiti tužitelju ukupno 74,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama od dana podnošenja prijedloga za ovrhu pa do isplate.

18. Uvidom u dostavljene račune utvrđeno je da su sva utužena potraživanja dospjela prije pokretanja ovršnog postupka (obveza iz zadnjeg računa za travanj 2017. dospjela je 31. svibnja 2017.) pa je stoga tuženik temeljem čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) dužan tužitelju platiti i pripadajuće zatezne kamate.

19. Budući da se presudom odlučuje o svim troškovima postupka, uključujući i troškove ovršnog postupka, platni nalog je ukinut u djelu kojim je odlučeno o troškovima ovršnog postupka. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 451. st. 3. ZPP, odlučeno je kao u izreci pod točkom I. i II.

20. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u vezi sa čl. 155. st. 1. ZPP. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa).

21. Tužitelju je priznat trošak jednokratne nagrade u iznosu od 100,00 EUR (Tbr 7. toč. 9.) što uvećano za porez na dodanu vrijednost (Tbr 46.) iznosi ukupno 125,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak javnobilježničke nagrade u iznosu od 7,96 EUR te trošak sudske pristojbe na prvostupanjsku presudu u iznosu od 13,27 EUR. Paušalni trošak javnog bilježnika i administrativni trošak ovrhovoditelja nije priznat jer tužitelj nije obrazložio na što se konkretno ti troškovi odnose niti je dokazao da su ti troškovi doista i nastali. Predvidivi troškovi ovršnog postupka nisu nastali budući je protiv rješenja o ovrsi izjavljen prigovor. Slijedom navedenog o troškovima postupka odlučeno je kao pod točkom III. i IV. izreke.

U Zagrebu 31. siječnja 2025.

Sudac

Ivan Matančević

PUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi ovom sudu pisanim putem u roku od osam dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Presuda u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. ZPP).

DNA:

1. Tužitelju po punomoćnicima

2. Tuženiku