Republika Hrvatska

Općinski sud u Novom Zagrebu

Turinina 3

10100 Zagreb

Poslovni broj: 9 P-1958/23-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Ani Tomašić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Luani Šepek, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćnicima iz OD Glamuzina i Grošeta u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 10. siječnja 2025., održane u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja te zamjenice punomoćnika tuženika BR, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, 31. siječnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 178-50- 4163392 koji su tužitelj kao korisnik kredita i davatelj osiguranja te tuženik kao kreditor sklopili 5. lipnja 2007. u dijelu kojim se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, pa stoga isti članak u tom dijelu ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 178-50- 4163392 koji su tužitelj kao korisnik kredita i davatelj osiguranja te tuženik kao kreditor sklopili 5. lipnja 2007. u dijelu u kojem tuženik naplaćuje tužitelju jednokratnu naknadu prilikom prvog korištenja kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita pa stoga isti članak u tom dijelu ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju KR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.170,92 eura (tisuću sto sedamdeset eura i devedeset dva centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od:

- na iznos od 153,49 EUR od 16. lipnja 2007.

- na iznos od 0,37 EUR od 1. kolovoza 2007.

- na iznos od 0,66 EUR od 01. rujna 2007.

- na iznos od 0.,90 EUR od 01. listopada 2007.

- na iznos od 0,10 EUR od 01. studenoga 2007.

- na iznos od 0,10 EUR od 01. prosinca 2007.

- na iznos od 0,85 EUR od 01. siječnja 2008.

- na iznos od 1,23 EUR od 01. veljače 2008.

- na iznos od 2,00 EUR od 01. ožujka 2008.

- na iznos od 3,66 EUR od 01. travnja 2008.

- na iznos od 3,36 EUR od 01. svibnja 2008.

- na iznos od 1,11 EUR od 01. lipnja 2008.

- na iznos od 2,06 EUR od 01. srpnja 2008.

- na iznos od 1,77 EUR od 31. srpnja 2008.

- na iznos od 0,69 EUR od 02. rujna 2008.

- na iznos od 1,20 EUR od 27. rujna 2008.

- na iznos od 2,24 EUR od 04. studenoga 2008.

- na iznos od 5,55 EUR od 29. studenoga 2008.

- na iznos od 9,91 EUR od 30. prosinca 2008.

- na iznos od 8,76 EUR od 31. siječnja 2009.

- na iznos od 10,28 EUR od 26. veljače 2009.

- na iznos od 11,94 EUR od 02. travnja 2009.

- na iznos od 9,29 EUR od 29. travnja 2009.

- na iznos od 8,37 EUR od 23. svibnja 2009.

- na iznos od 8,11 EUR od 27. lipnja 2009.

- na iznos od 7,48 EUR od 29. srpnja 2009.

- na iznos od 7,95 EUR od 29. kolovoza 2009.

- na iznos od 7,15 EUR od 29. rujna 2009.

- na iznos od 8,14 EUR od 03. studenoga 2009.

- na iznos od 7,87 EUR od 01. prosinca 2009.

- na iznos od 9,92 EUR od 31. prosinca 2009.

- na iznos od 10,94 EUR od 28. siječnja 2010.

- na iznos od 12,45 EUR od 27. veljače 2010.

- na iznos od 12,52 EUR od 03. travnja 2010.

- na iznos od 14,75 EUR od 06. svibnja 2010.

- na iznos od 15,46 EUR od 25. svibnja 2010.

- na iznos od 17,92 EUR od 29. lipnja 2010.

- na iznos od 21,69 EUR od 04. kolovoza 2010.

- na iznos od 22,41 EUR od 28. kolovoza 2010.

- na iznos od 20,00 EUR od 30. rujna 2010.

- na iznos od 21,58 EUR od 06. studenoga 2010.

- na iznos od 26,25 EUR od 02. prosinca 2010.

- na iznos od 26,64 EUR od 04. siječnja 2011.

- na iznos od 24,52 EUR od 01. veljače 2011.

- na iznos od 27,36 EUR od 26. veljače 2011.

- na iznos od 26,84 EUR od 24. ožujka 2011.

- na iznos od 30,04 EUR od 28. travnja 2011.

- na iznos od 34,32 EUR od 02. lipnja 2011.

- na iznos od 41,30 EUR od 29. lipnja 2011.

- na iznos od 47,85 EUR od 02. kolovoza 2011.

- na iznos od 36,99 EUR od 31. kolovoza 2011.

- na iznos od 33,80 EUR od 04. listopada 2011.

- na iznos od 34,17 EUR od 29. listopada 2011.

- na iznos od 36,07 EUR od 24. studenoga 2011.

- na iznos od 38,72 EUR od 31. prosinca 2011.

- na iznos od 39,57 EUR od 02. veljače 2012.

- na iznos od 39,48 EUR od 01. ožujka 2012.

- na iznos od 39,15 EUR od 31. ožujka 2012.

- na iznos od 39,89 EUR od 27. travnja 2012.

- na iznos od 40,88 EUR od 31. svibnja 2012.

- na iznos od 40,79 EUR od 29. lipnja 2012.

pa do isplate zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.srpnja 2008. po stopi od 15% godišnje, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju KR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 900,00 eura (devetsto eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 13. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate i utvrđenja ništetnosti. Tužitelj je sa tuženikom zaključio 5. lipnja 2007. ugovor o kreditu br. 178- 50- 4163392. Ugovorom je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju kredit iskazan kao iznos od 7.911,05 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke (tuženika) na dan korištenja kredita te je kredit bio namijenjen kupovini novog vozila. Kredit je ugovoren na rok od 60 mjeseci te se isti imao otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za švicarski franak, a sukladno otplatnom planu koji je predviđao šezdeset anuiteta od 150.02 CHF-a. Predmetni Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Damira Bjelčića 11. lipnja 2007. pod poslovnim brojem Ov-7032/07. Člankom 3. Ugovora ugovorena je obveza Korisnika kredita (ovdje tužitelja) na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % od iznosa kredita. Člankom 7. Ugovora ugovorena je valutna klauzula u valuti CHF te je otplata kredita vezana uz predmetnu klauzulu, odnosno ugovoreno je da će se povrat obveza iz predmetnog Ugovora (iznos glavnice kredita i pripadajuće kamate) obračunati po srednjem tečaju Banke za CHF na dan dospijeća. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Odredbom čl.7. Ugovora propisano je da se kredit ugovara u valuti (CHF), a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti (valutna klauzula) te je otplata kredita vezana uz istu, što je također za posljedicu imalo povećanje anuiteta kredita temeljem tečaja CHF u odnosu na nacionalnu valutu - kunu, stavljajući tužiteljicu kao potrošača, odnosno korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na ovdje tuženika. Tužiteljica ujedno ukazuje da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. godine u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine kojom se utvrđuje da je, između ostalih, četvrtotužene Raiffeisen Austria d.d - u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Predmetnim presudama utvrđeno je da su odredbe kojim je glavnica vezana uz valutu švicarski franak ništetne u svim kreditima podignutim kod tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31.prosinca 2008., a takav je i kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu. Tužitelj ističe da je osim gore navedenih, ništetna i odredba čl. 3. Ugovora, a kojom odredbom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini 3,30% od iznosa kredita, iz razloga što takva naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i stvarnim troškovima koji tuženiku nastali pri obradi kredita, o istoj se kao o odredbi unaprijed formuliranog ugovora nije pojedinačno pregovaralo stoga tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj iste, te takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da su u postupku kolektivne zaštite sudovi na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani su u obzir u podjednakoj mjeri.

Naposljetku tuženik ističe prigovor zastare.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu broj 178-50-4163392 na listu 10-14, otplatni plan na listu 15-18, otplatnu tablicu na listu 19-21, arhivu tečajne liste na listu 22-23, sudsku praksu na listu 24-74, povijesni izvadak iz sudskog registra na listu 75-234, prijepis knjigovodstvene kartice na listu 259-262, otplatni plan na listu 263-266, zahtjev za kredit na listu 228, promotivne uvjete na listu 279-280, odluku broj Gž-311/18 na listu 281-285, sudsku praksu na listu 296- 332, izvod iz zapisnika na listu 333, sudsku praksu na listu 334-336, e mail korespondenciju na listu 337-339, te je na ročištu održanom 10. siječnja 2025. saslušao tužitelja.

4. Analizom izvedenih dokaza u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23) kao rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5.

U čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

6. Među strankama nije sporno da su sklopile ugovor o kreditu temeljem kojeg je tužitelju isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 7.911,05 CHF obračunatog prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja s rokom otplate od 60 mjeseci i uz kamatnu stopu od 5,20 % godišnje, a koja je promjenjiva odlukom banke. Također, nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen i da je kamatna stopa tijekom otplate kredita u više navrata mijenjana.

7. Sporno je je li ugovorna odredba o valutnoj klauzuli kojom je iznos kredita vezan za tečaj švicarskog franka protivna pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno je li ista ništetna, a posljedično tome ima li tužitelj pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali je sporan njihov učinak i značaj za ovaj spor. Sporno je i to je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

8. Sporni Ugovor o kreditu sklopljen je 5. lipnja 2007. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe nepoštene primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

9. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

11. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

12. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

13. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

14. Nadalje odredbom čl. 87 st. 1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

15. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

16. Tuženik u ovom postupku nije dokazao, teret dokaza koje činjenice je ležao na istom, da se je prije sklapanja Ugovora o kreditu od 5. lipnja 2007. pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi sadržanoj u čl. 1 i 7 Ugovora kojima je ugovoreno da se glavnica kredita i iznos anuiteta veže uz valutu švicarski franak (CHF) po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća. Naime tuženik kao banka nije dokazao da se je pojedinačno pregovaralo niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno informiran o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF niti pak su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru. Da se nije pregovaralo, po ocjeni ovoga suda, ukazuje također okolnost da je iz sadržaja Ugovora vidljivo da se radi o standardnom, tipskom ugovoru o kreditu.

17. Gore navedeno proizlazi i iz samog iskaza tužitelja koji je saslušan na ročištu održanom 10. siječnja 2025. istaknuvši da nije sa tuženikom pregovarao o pojedinačnim odredbama ugovora, da nije bio upozoren na rizičnost valute u CHF, a glede sklapanja ugovora o kreditu naveo je da je od strane tuženika dobio formulirani ugovor, koji je nakon što ga je pročitao i potpisao.

18. O odredbi čl. 1 i 7 Ugovora o kreditu od 5. lipnja 2007., kako je to naprijed i iznijeto, nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba kojom je ugovoreno da se glavnica kredita i iznos anuiteta veže uz valutu švicarski franak (CHF) po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom te ništetnom.

19. Da bi sporna odredba Ugovora o kreditu bila lako razumljiva ista je trebala sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu iznosa anuiteta vezanog uz valutu švicarski franak (CHF) tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

20. U ovom postupku valja navesti kako je u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

21. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

22. Odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III- 2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud Republike Hrvatske djelomično je usvojio ustavnu tužbu tužitelja te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

23. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je novu presudu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

24. Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

25. Ustavni sud RH svojom je odlukom broj U-III-4150/2019 od 3. veljače 2021. odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu kamate koja se mijenja odlukom banke i u pogledu valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i nišetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

26. Kako je jednostrano promjenjiva kamatna stopa utvrđena nepoštenom i ništetnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., dok su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli utvrđene nezakonitim i ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., tako su ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu i ugovorne odredbe koje se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu iz predmetnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne.

27. Dakle, pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdobljima u kojima je sklopljen i ugovor koji je predmet ove pravne stvari, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarskog franka.

28. Temeljem odredbe čl. 502 c Zakona o parničnom postupku i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove pa se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502a st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženu, po shvaćanju ovoga suda, a što je ujedno i stav Vrhovnog suda RH izražen u presudi Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-3142/18-2, u postupku kao što je konkretni nije potrebno provoditi dokazni postupak u pravcu da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, a sve na štetu potrošača, ne bi bila ništetna, napose u situaciji kao što je konkretna kada učinci donesenih presuda u kolektivnom sporu obvezuju i stranke i sud u ovom parničnom postupku. Slijedom navedenog, sud je na ročištu održanom 7. srpnja 2022. odbio daljnje dokazne prijedloge tuženika rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba sukladno članku 292 stavku 5 Zakona o parničnom postupku.

29. Kako je odredba ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 - u daljnjem tekstu ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom.

30. Okolnost što je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku, ne predstavlja okolnosti zbog kojih bi naprijed navedene odredbe Ugovora bile valjane pri čemu se napominje da javni bilježnik, prilikom solemnizacije ugovora, nije osoba koja sa potrošačem pregovara o sadržaju ugovora te o pojedinim odredbama ugovora, već je u obvezi pregovarati s tužiteljem, kao potrošačem, bio tuženik time da tuženik u ovom postupku, sukladno odredbi čl. 81 ZZP/03, nije dokazao da se o sadržaju sporne ugovorne odredbe, kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF pregovaralo. Slijedom iznesenog sud je odbio dokazni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika Damira Bjelčića raspravnim rješenjem od 10. siječnja 2025.

31. Tuženik neosnovano smatra da se presude, donesene u kolektivnom sporu, ne protežu na konkretni ugovor te da se iste odnose samo na stambene kredite. Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ulazi u krug pravnih poslova koji su obuhvaćeni izrekama pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu, a koje su naprijed citirane, jer isti predstavlja ugovor o kreditu uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke te Ugovor o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom u CHF, koji ugovor je zaključen u razdoblju kada je tužena banka s potrošačima, kao što je ovdje tužitelj, ugovarala nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se tiču načina promjene kamatne stope te ništetne i nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutu CHF.

32. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C- 110/14, EU:C:2015:357 protumačio pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13. Sud je u obrazloženju presude (točke 15-18 i 21) istaknuo: S tim u vezi valja istaknuti da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredaba trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između "prodavatelja robe ili pružatelja usluga" i "potrošača", pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2. točkama (b) i (c) te direktive.

33. U skladu s tim definicijama "potrošač" znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Nadalje, "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13 nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Slijedom toga, navedena direktiva ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti (presude SR i ČR, C- 488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i K, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).

34.

Slijedom navedenog tumačenja Suda, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača. Iz Ugovora o kreditu broj 178-50-4163392 od 5. lipnja 2007. jasno je kako je riječ o ugovoru koji je tužitelj sklopio u privatne svrhe, odnosno jasno je kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača s obzirom da je isti sklopljen radi kupnje novog automobila.

35. Predmet spora je također zahtjev za isplatu stečenog na temelju ništetnosti dijela ugovorne odredbe u čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 178-50-4163392 koji su tužitelj kao korisnik kredita i davatelj osiguranja te tuženik kao kreditor sklopili 5. lipnja 2007. u dijelu u kojem će tuženik tužitelju naplatiti jednokratnu naknadu prilikom prvog korištenja kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita.

36. Sporni dio gore navedene ugovorne odredbe iz čl. 3 Ugovora ovaj sud smatra ništetnom, jer iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % od iznosa kredita. O sadržaju te ugovorne odredbe nije se pregovaralo time da iz sadržaja samog Ugovora i odredbe čl. 3. nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini od 3,30 % od ukupnog iznosa kredita te koje to troškove ona pokriva, budući tuženik kao banka nije dokazao kakve je imao stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu, kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja Ugovora. Iako je tuženik prilikom obrade kredita imao određene troškove, sama činjenica da je trošak obrade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni" plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita. Tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, radi se o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, u Ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 3,30 % od iznosa kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu, radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba (tako i odluke Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-1972/2022-2 od 23. kolovoza 2022., Gž-837/22 od 22. studenoga 2022.), te je u točci II. izreke naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 153,49 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 16. lipnja 2007. (čl. 1111. i čl. 1115 ZOO).

37. S obzirom da tuženik tijekom postupka nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, sud nije provodio vještačenje po vještaku financijske struke.

38. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 16. lipnja 2007. do zaključno 29. lipnja 2012. do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Naime, specificiranim tužbenim zahtjevom navedeni su datumi kada je svakoga mjeseca unutar spornog razdoblja tuženik primio uplate tužitelja pa tako postoji obveza tuženika za povrat primljenih iznosa od datuma primitka istih sve sukladno odredbi čl. 1115 ZOO-a s obzirom da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljom.

39. Tuženik je nepošten činjenicom što je zaključio ugovor sa ugovornom odredbom koju je kasnije mijenjao svojom jednostranom odlukom i na temelju svojih internih akata, a da nije kao trgovac sa tužiteljem kao korisnikom kredita pojedinačno pregovarao, te je nepošten činjenicom što je ugovorio da se glavnica kredita i iznos anuiteta veže uz valutu švicarski franak (CHF), dakle da je postupao protivno odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), što za posljedicu ima ništetnost tih odredbi po čl. 87. istog zakona. Po čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja. Kako je tuženik nepošteni stjecatelj jer je postupao protivno gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, to je sud naložio tuženiku da zatezne kamate plati od dana stjecanje preplaćenih iznosa kredita.

40. Glede tuženikovog prigovora zastare valja navesti kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (isti pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018). Budući da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna 13. lipnja 2014., u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi, te da je ista presuda u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a da je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023. te je istom utužena samo razlika koju je tužitelj preplatio zbog povećanja tečaja CHF, u konkretnom slučaju nije protekao zastarni rok od 5 godina za podnošenje restitucijskog zahtjeva iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005, dalje: ZOO). Dakle tuženikov prigovor zastare je neosnovan, s obzirom da su prekid i ponovni tijek zastare vezani za podnošenje tužbe u kolektivnom sporu i pravomoćnost presuda koje su donesene. Zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO-a je prekinut podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, a ponovno je počeo teći pravomoćnošću odluka o ništetnosti ugovorenih odredbi.

41. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH 1. ožujka 2022. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

42. O troškovima postupka odlučeno je temeljem odredbe članka 154. st. 1. ZPP- a, u svezi sa člankom 164. Zakona o parničnom postupku. Člankom 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku propisano je da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

43. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u postupku, to mu je tuženik dužan nadoknaditi cjelokupne troškove postupka sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 138/23 – dalje: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), sastava podneska od 14.2.2024., 25.6.2024., 2.12.2024., svaki u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 26.11.2024. i 10.1.2025., svako u iznosu od 150,00 eura (Tbr.9.toč.1. Tarife), odnosno tužitelju je priznat ukupan iznos od 900,00 eura.

44. Tužitelju nije priznat trošak sudskih pristojbi s obzirom da nije određeno navedeno u kojem se iznosu isti trošak traži.

45. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 31. siječnja 2025.

Sudac

Ana Tomašić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste, putem Općinskog suda u Novom Zagrebu, na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH 21/22), pismeno u tri istovjetna primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika