Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Hrvatskih branitelja 1

44320 Kutina

Poslovni broj: P-394/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Kutini, po sutkinji Andrei Dujmenović Iveljić, u pravnoj stvari tužiteljice ŽC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Meliti Babić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović iz Bjelovara, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB:53056966535, zastupan po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave održane 18. prosinca 2024., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice i punomoćnice tuženika, 31. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 028-50-4087905 od dana 09. svibnja 2007. godine, sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kao kreditora, i tužiteljice ŽC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja nosi naziv „Naknada“, a koja glasi: „0,50 % ( nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, da tužiteljici ŽC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu isplati iznos od 481,50 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 26. svibnja 2007. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, da tužiteljici ŽC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadokandi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.257,72 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od 31. siječnja 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

IV. U cijelosti se odbija zahtjev punomoćnice tužiteljice, odvjetnice Melite Babić, za naknadu troškova delegacije na teret državnog proračuna Republike Hrvatske u iznosu od 481,25 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 9. svibnja 2007. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu, broj ugovora: 028-50-4087905 (dalje: Ugovor o kreditu), kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 163.850,00 CHF (slovima: sto šezdeset tri tisuće osamsto pedeset švicarskih franaka) obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 360 mjeseci. U članku 3. Ugovora o kreditu pod nazivom „Naknada” predviđena je naknada u iznosu od 0,50 % koju korisnik kredita plaća od iznosa kredita, a ista je jednokratna te se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tako je tužiteljici 25. svibnja 2007. prilikom isplate/korištenja kredita naplaćena naknada u iznosu od 481,50 EUR / 3.627,89 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn), a sve sukladno odredbi članka 3. Ugovora o kreditu, a ista je naplaćena / ustegnuta od iznosa odobrenog kredita. Ugovor o kreditu sklopljen između tužiteljice i tuženika je standardizirani (tipski) ugovor, koji je unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg tužiteljica kao korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Također, Ugovor o kreditu u članku 3. sadrži odredbu prema kojoj se naplaćuje naknada u visini od 0,50 % od iznosa kredita. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o predmetnoj odredbi Ugovora tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti joj je ista predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste. Tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije imala nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe. Takvim postupanjem tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Uz to, plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 481,50 EUR uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača budući da je tuženik, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu kredita, tužiteljici obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je isplatio drugi, manji iznos kredita, a koji iznos je umanjen za 481,50 EUR. Tužiteljica je potrošač, u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njenom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužiteljici odredba o naknadi za obradu kredita nije bila jasna i lako razumljiva, za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti. Tuženik je postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita jest nepoštena ugovorna odredba te je ista, sukladno članku 81. i članku 87. stavku 1. Zakona o zaštiti potrošača, ništetna. Kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno je koji su parametri korišteni prilikom izračuna naknade za obradu te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo 481,50 EUR. Pritom tuženik u Ugovoru o kreditu samo paušalno navodi da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, ne spominjući što točno ista obuhvaća, a što tužiteljici, kao potrošaču, nije trebalo biti jasno niti poznato. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu u iznosu od 481,50 EUR povrat kojeg iznosa tužiteljica potražuje predmetnom tužbom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 9.5.2007. sklopili Ugovor o kreditu broj: 028-50-4087905 kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici iznos u CHF 163.850,00 uz redovnu kamatnu stopu od 4,95% godišnje, promjenjivu. Ugovor je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Odredba članka 3. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavlja upravo odredba članka 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužiteljici ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je ista razumijevanje i prihvat potvrdila javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik nikada nije zaprimio prigovor tužiteljice u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade pa stoga tužiteljica neutemeljeno ističe da je predmetna ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja Ugovora o kreditu, tuženik je objasnio svaku odredbu Ugovora tužiteljici, a s obzirom da tužiteljica nije prigovarala odredbama, stranke su zaključile Ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare jer sukladno članku 225. Zakona o obveznim odnosima tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. S obzirom da je tužiteljica podnijela tužbu 19.4.2024. jasno je je da je tražbina zastarjela. Tužiteljica je slobodnom voljom sklopila predmetni Ugovor o kreditu. Prilikom sklapanja Ugovora tužiteljici su uručeni i opći akti kreditora te se tužiteljica svojim potpisom usuglasila sa svim odredbama Ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužiteljice da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kako je tužiteljica, nakon što joj je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisala jasno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva, pri čemu je prigovor visini tužbenog zahtjeva tuženik povukao na ročištu 24. listopada 2024.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je pročitao i izvršio uvid potvrdu od 3. travnja 2024. (str. 9 spisa), informativni izračun za kredit partija: 028-50-4087905 (str. 12-21 spisa), kontrolni ispis unosa korištenja od 25.5.2007. (str. 22 spisa), pregled izvršenih uplata broj partije kredita 028-50-4087905 (str. 24-28 spisa), izjavu o prihvatu izračuna konverzije od 5.12.2015. (str. 29 spisa), Ugovor o kreditu broj: 028-50-4087905 od 9. svibnja 2007. (str. 30-35 spisa), sudsku praksu (str. 37-56 i str. 81.-133 spisa), Direktivu vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (str. 57-62 spisa) te je saslušana tužiteljica ŽC.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

5. Nije sporno da je tužiteljica, kao korisnik kredita, sklopila s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj: 028-50-4087905 od 9. svibnja 2007., u kojem Ugovoru je u članku 3. (Naknada) određeno se naknada od 0,50 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

6. Sporno je da li je ugovorna odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu ništetna te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužiteljici iznos koji je temeljem te odredbe isplatila tuženiku.

7. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog Ugovora i statusu potrošača, sud je saslušao tužiteljicu kao stranku. Tužiteljica ŽC u svom iskazu u cijelosti je ostala kod navoda iz tužbe te je navedene navode dopunila i objasnila. Tako je iskazala je predmetni kredit uzela za kupnju stana u kojemu i danas živi, odnosno radilo se o stambenom kreditu. U vrijeme podizanja kredita nije bila nositelj OPG-a, član nekog trgovačkog društva i nije imala obrt. Stan je cijelo vrijeme korišten isključivo za stanovanje i nikada nije iznajmljivan. Za kredit se raspitivala kod više banaka ali se za kredit kod tuženika odlučila jer je tamo od ranije bila klijent. Ponuđen joj je samo kredit u CHF-u, rečeno joj je da je on s obzirom na njezina primanja najpovoljniji i da je najbolja kamatna stopa. Nisu joj ponuđene druge vrste kredita. Kada je došla potpisati Ugovor o kreditu on ju je već dočekao unaprijed pripremljen i nije mogla utjecati na njegov sadržaj. Nije joj dana mogućnost da pregovara o odredbama Ugovora o kreditu. U banci joj službenici nisu objašnjavali pojedine odredbe Ugovora o kreditu niti ju upoznavali s njezinim obvezama i pravima iz Ugovora. Ugovor je pročitala prije potpisivanja i od službenika u banci nje tražila pojašnjenje odredaba Ugovora. Prilikom čitanja nije uočila odredbu o ulaznoj nakadi, a ne sjeća se dali ju je tko od službenika u banci upozorio na postojanje te odredbe ili rekao da je takvu naknadu dužna platiti. Za postojanje naknade saznala je prije otprilike 5 godina kada su krenule tužbe vezano uz kredite u CHF-u. U banci joj nije rečeno koji troškovi se pokrivaju iz ulazne naknade niti koje usluge banka pruža za tu naknadu. Nije joj predočena nikakva Odluka o naknadama banke. Nije razumjela što znači pojam ulazna naknada.

8. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio budući da je ista jasno, razumljivo i logično iskazivala o okolnostima sklapanja Ugovora o kreditu i pregovorima. Osim toga tužiteljica je potvrdila kako je Ugovor sklopljen putem standardnog i formaliziranog obrasca sačinjenog od strane tuženika na čiji sadržaj nije mogla utjecati te je potvrdila da nije mogla pregovarati o odredbama Ugovora.

9. Odredbom članka 81. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03., 46/07. – dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom članka 81. stavkom 3. ZZP propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a stavkom 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10. Člankom 83. ZZP propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Člankom 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema članku 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni. Prema članku 4. ZOO u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Člankom 6. ZOO propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Člankom 7. stavkom 1. ZOO propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je člankom 8. ZOO propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Prema članku 322. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi članka 324. stavak 1. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

11. Odredbom članka 3. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužiteljica je svoj položaj potrošača dokazala priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojega proizlazi da je tužiteljica, kao fizička osoba, uzela kredit za kupnju stana kojega je kroz cijelo ugovorno razdoblje koristila isključivo za stanovanje, odnosno za vlastite, privatne svrhe. Osim toga u vrijeme podizanja kredita nije bila nositelj OPG-a, član nekog trgovačkog društva i nije imala obrt. Dakle, tužiteljica sredstva iz kredita nije koristiola u poslovne svrhe ili za poduzetničku djelatnost, što znači da je tužiteljica potrošač u smislu spomenute odredbe članka 3. ZZP.

12. Dovodeći u vezu iskaz tužiteljice s ostalim dokazima, utvrđeno je da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu koji je samo zahtijevao potpis tužiteljice te tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj takvog Ugovora o kreditu. Dalje je utvrđeno da tužiteljici nije dana mogućnost da pregovara s tuženikom o odredbama Ugovora o kreditu, pa joj tako nije dana niti mogućnost da pregovara o odredbi članka 3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, iz čega proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivao o iznosu kredita i anuitetima u kojima će se plaćati navedeni kredit. Sve ostale odredbe su tipizirane, uređene od strane tuženika i samo navedene u Ugovoru, bez ikakvog dodatnog informiranja potrošača (tužiteljice) kao ugovorne strane koja djeluje u svojstvu prosječnog čovjeka, dok je tuženik bankarska institucija kojoj sklapanje konkretnog Ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja. Dakle, tužiteljica nije mogao mijenjati ugovorne odredbe već je samo, ukoliko iste ne prihvaća, mogla odustati od sklapanja predloženog Ugovora o kreditu.

13. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, isti je sastavljen kao standardni ugovor tuženika, slijedom čega je upravo na samom tuženiku, u skladu s odredbom članka 81. stavak 4. ZZP, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju o odredbi članka 3. Ugovora o kreditu) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao.

14. Tužiteljica je, u predmetnom slučaju, nesporno bila u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika, kako u pogledu pregovaračke moći tako i stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe Ugovora unaprijed sastavljene od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih. Tuženik je dakle iskoristio svoj položaj kao jače ugovorne strane te je ugovorio naplatu za odobrenje kredita, radi čega je postupao protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora o kreditu nije unio podatak niti je tužiteljici objašnjeno koji je to valjan i ekonomski opravdan razlog zbog kojega je bilo nužno ugovoriti plaćanje spomenute naknade i zašto visina naknade ovisi o iznosu odobrenog kredita. Ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita samo za sebe nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojao propis koji bi to zabranjivao. Međutim, iz Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice, a vezano za odredbu članka 3. predmetnog Ugovora, utvrđeno je da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade te da joj nije bila predočena Odluka o naknadama banke. Također, sadržaj sporne odredbe je nepotpun jer ne sadrži strukturu i način izračuna naknade, odnosno nije navedeno niti tužiteljici pojašnjeno ili izloženo koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade, koje usluge banka pruža za tu naknadu te koja je visina svakog od spomenutih troškova i usluga. Također, tuženik nije dokazao opravdanost naplaćivanja sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, čime se dovode u neravnopravan položaj. Iz navedenog se može zaključiti da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao prilikom obrade zahtjeva tužiteljice i odobravanja kredita, već je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Pravo je tuženika da, s aspekta isplativosti svog poslovanja, u ugovorima o kreditu ugovara naknade. Međutim, tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužiteljici, istu informirati o smislu i sadržaju odredaba Ugovora o kreditu, između ostalog i naknadi koju će platiti, i skrenuti joj pozornosti na parametre o kojima ovisi ta naknada i kako ona utječe na iznos kredita koji će se isplatiti tužiteljici, a tuženik nije dokazao da je to i učinio. 15. U odnosu na navode tuženika da je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranje sporne naknade bila jasna, lako razumljiva i uočljiva pa stoga nije dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe, treba reći da u odredbi članka 3. Ugovora o kreditu nije određen način na koji će se odrediti visina naknade za obradu kredita, već se samo navodi da će se prilikom prvog korištenja kredita naplatiti naknada koja iznosi 0,50% od iznosa traženog kredita. Također, u Ugovoru nije pojašnjeno niti se točno navodi od čega se točno sastoji ta naknada i koji troškovi se tom naknadom podmiruju te jesu li takvi troškovi realni i odgovaraju li visini naplaćene naknade. Odredbe ugovora o kreditu moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi. Slijedom navedenog, a suprotno navodima tuženika, odredba članka 3. Ugovora o kreditu, po mišljenju ovoga suda, ne ispunjava uvjet jasnih i lako razumljivih ugovornih odredbi.

16. Imajući u vidu sve naprijed izloženo, ugovaranjem naknade iz članka 3. Ugovora o kreditu nastala je znatna neravnoteža u pravima i obvezama između tuženika i tužiteljice na štetu tužiteljice kao potrošača, prvenstveno zbog toga što je predmetna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, na istu tužiteljica nije imala mogućnost utjecaja, o njoj se nije pregovaralo, a ista je utjecala na konačnu isplatu kredita tužiteljici na način da je ugovorena isplata jednog iznosa, a zapravo je isplaćen umanjeni iznos kredita.

17. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je upravo tužiteljica kao potrošač s tuženikom sklopila Ugovor o potrošačkom kreditu, a koji Ugovor joj je ponuđen, bez prethodnog pregovaranja o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na naknadu koju će morati platiti i koja će joj u konačnici smanjiti iznos kredita koji će joj se isplatiti, odredba članka 3. Ugovora o kreditu, koja sadrži obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavka 1. ZZP koja je prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP ništetna. U skladu s tim, u presudama Suda Europske unije C-84/19 od 3. rujna 2020. i C-224/19 od 16. srpnja 2020., također je utvrđeno da banke ne smiju ugovarati nikakve troškove ulaznih naknada za obradu kredita i osiguranje kredita i da su takve ugovorne odredbe nepoštene jer dovode do značajne neravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana na štetu potrošača jer su bile unaprijed formulirane od strane tuženika kao trgovca na što tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja.

18. Glede zahtjeva za plaćanje zateznih kamata od dana kada je naplaćena naknada za obradu kredita, pa do isplate, valja reći da je tuženik nepošten od samog trenutka naplate jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba nametnuta je tužiteljici kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose. Osim toga, tuženik je kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustio osnovne radnje (pregovaranje u vezi s kreditom te upozorenje na moguće naknade za troškove obrade kredita), a kojim činom je njegovo postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate.

19. Zaključak je ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja naknade za obradu kredita nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke Ugovora, pa je slijedom navedenog po točkom I. izreke utvrđena ništetnost odredbe članka 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se ona odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita, pri čemu takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora (članak 324. stavak 2. ZOO). Ovaj prvostupanjski sud ukazuje da je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetne odredbe ugovora (članak 323. stavak 1. ZOO), slijedom čega je pod točkom II. izreke prihvaćen zahtjev tužiteljice za vraćanjem primljenog iznosa od 481,50 EUR, to tim više što visina naknade nije sporna, a riječ je o imovini tužiteljice koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala (članak 1111. ZOO). Na tako dosuđeni iznos, temeljem članka 1115. ZOO, tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to od 26. svibnja 2007., kao dana kada je naknada naplaćena, pa do isplate, i to u visini određenoj člankom 29. ZOO.

20. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Prije svega, odredbom članka 328. ZOO određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 19. travnja 2024. te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost odredbe članka 3. Ugovora o kreditu, jasno je da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz članka 225. ZOO.

21. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. ZPP, s obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu.

22. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, trošak sastava podneska od 23.8.2024. u iznosu od 200,00 EUR, trošak zastupanja na ročištu 24.10.2024. u iznosu od 200,00 EUR, na ročištu 18.12.2024. u iznosu od 200,00 EUR, trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, trošak PDV-a u iznosu od 225,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 132,72 EUR, u skladu s Tbr. 7/1, Tbr. 8/1, Tbr. 9/1, Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23.) te imajući u vidu vrijednost boda od 2,00 eura, odnosno ukupno 1.257,72 EUR. Na tako dosuđeni trošak tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj člankom 29. ZOO i to tekuća od dana presuđenja pa do isplate, a u skladu s odredbom članka 151. članak 3. ZPP. Tužiteljici nije priznat trošak pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita u iznosu od 50,00 EUR s obzirom da u spis nije dostavljen nikakav dokaz da je pribavljanje takve potvrde naplaćeno od strane banke te trošak sastava podneska od 19.4.2024., s obzirom da taj trošak, po mišljenju ovoga suda, nije bio potreban za vođenje parnice.

23. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-108/2024-4 od 26. travnja 2024. Općinski sud u Kutini određen je kao drugi stvarno nadležan sud za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

24. U odnosu na zahtjev punomoćnice tužitelja za naknadom troškova delegacije treba reći da prema članku 11. stavak 4. i 5. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj: 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23. i 36/24. – dalje: ZS), u slučaju delegacije, strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza. Odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određeni Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Naknada troškova iz stavka 4. isplatit će se na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.

25. U zahtjevu za naknadu troškova delegacije punomoćnica tužiteljice potražuje naknadu za izbivanje iz pisarnice u iznosu od 300,00 EUR i to za izbivanje iz pisarnice u trajanju od 3 sata. Osim toga, potražuje i naknadu troškova putovanja za pristup raspravi u iznosu od 85,00 EUR za put na relaciji Bjelovar-Kutina-Bjelovar od 170 km. Na navedene iznose punomoćnica tužiteljice potražuje i PDV od 25%. Dakle, punomoćnica tužitelja ukupno potražuje trošak delegacije u iznosu od 481,25 EUR. 26. Ovaj sud smatra kako izbivanje iz pisarnice (iz sjedišta odvjetničkog ureda u Bjelovaru), za prisustvovanje na ročištu pred Općinskim sudom u Kutini, ne traje dulje od 3 sata, s obzirom da isto ne bi bilo razmjerno udaljenosti na relaciji Bjelovar - Kutina koja u jednom smjeru iznosi 84 kilometara, a vremenski iznosi oko 1 sat i 10 minuta (utvrđeno uvidom u interaktivnu kartu HAK-a), te se stoga navedena udaljenost može prevaliti u trajanju kraćem od tri sata. Treba napomenuti da se u naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice ne uračunava i vrijeme provedeno na ročištu, a sukladno odredbi članka 11. stavak 4. ZS, iz koje jasno proizlazi kako odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određenih Tarifom. Stoga, s obzirom da putovanje punomoćnice tužiteljice od sjedišta ureda do sjedišta predmetnog suda i natrag, ne traje više od 3 sata, istoj nije priznat zatraženi trošak za izbivanje iz pisarnice u iznosu od 300,00 EUR temeljem citirane zakonske odredbe.

27. Kako je već navedeno punomoćnica tužiteljice traži naknadu troškova putovanja za pristup raspravi u iznosu od 85,00 EUR iz čega proizlazi da traži trošak prijevoza vlastitim automobilom. Stoga, punomoćnici tužiteljice nije priznat niti trošak prijevoza vlastitim automobilom, s obzirom da temeljem odredbe članka 11. stavak 4. ZS odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza, a ne prijevoza vlastitim vozilom. Stoga punomoćnici tužiteljice nije priznato ni pravo na naknadu troškova javnog prijevoza za pristup raspravi, budući da troškovnikom punomoćnica tužiteljice nije zatražila naknadu troškova javnog prijevoza, već troškove upotrebe vlastitog automobila, na što nema pravo prema prethodno citiranoj zakonskoj odredbi.

28. Slijedom svega navedenog, a u svezi zatraženih troškova s osnova delegacije spisa, odlučeno je kao u izreci rješenja.

Kutina, 31. siječanj 2025.

Sutkinja:

Andrea Dujmenović Iveljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ove presude. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostavna naredba:

1. Tužiteljica po punomoćnici Meliti Babić, odvjetnici Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović iz Bjelovara

2.Tuženik po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva

Ž & Lui iz Zagreba