Poslovni broj: P-539/24-14

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Ulica PLEMIĆA Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sucu toga suda Maji Nevešćanin u pravnoj stvari tužitelja ML, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku iz Zadra, protiv tužene Privredna banka d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732 zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkod društva Šoooš, M, ČL, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 17. siječnja 2025. godine u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja RL i tužitelja osobno i uz zamjenicu punomoćnika NL, dana **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba toč. 10 Ugovora o kreditu broj ugovora: 9012089158 zaključenog dana 16. studenog 2006. godine između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je tuženik u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ovlašten naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini određenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate slijedom čega tužitelj nije dužan tuženiku platiti naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 7.347,97 kuna / 975,23 eura.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 975,23 eura sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos odnosno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 380,59 eura počevši od 25. studenog 2011.godine te na iznos od 594,64 eura počevši od 25. travnja 2012. godine pa do isplate od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka od 769,91 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom dana 16. studenog 2006.godine zaključio Ugovor o kreditu broj ugovora: 9012089158 kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 159.700,00 CHF, te da je u točki 10 istog ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita pa je tako, između ostalog, određeno „da je u slučaju prijevremene otplate kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini određenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate“. U tužbi navodi da je naprijed citirana odredba Ugovora o kreditu suprotno kogentnoj zakonskoj odredbi, te da je kao takva nepoštena odnosno ništetna, a i da je odredba suprotna odredbi čl.11024 st. 4. ZOO- a, te čl. 87 st.1 u vezi čl. 81 st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača.

1.1. Tužitelj ističe da tužiteljica sa tuženim nije imala mogućnosti pregovarati o navedenoj odredbi na bilo koji način kao što to, nažalost, nije mogla ni u pogledu drugih odredbi, a da je tuženi koristeći položaj „jače stranke“ od tužitelja, prilikom prijevremenog zatvaranja kredita dana 25. studenog 2011. godine naplatio iznos od 2.867,58 kuna / 380,59 eura te dana 25. travnja 2012. godine iznos od 4.480,39 kuna / 594,64 eura.

1.2. Isto tako da je tužitelj prije otplate kredita pokušao od tuženika ishoditi mogućnost da joj se ne naplati naknada, međutim da se tuženik oglušio na takav zahtjev tužitelja odnosno negativno odgovorio tako da je tužitelj bio prisiljen uplatiti označenu naknadu u iznosu od ukupno 7.347,97 kuna / 975,23 eura, pa da tužitelj smatra da tuženiku iz opisanih razloga ne pripada pravo naplatiti naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita, a kako tuženik odbija vratiti tužitelju taj iznos to da je tužitelj prisiljen ustati ovom tužbom te predlaže sudu da se donese odluka kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe prigovor zastare potraživanja. Tuženik navodi da je odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, da prema odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, te se poziva na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ a kojom odredbom čl. 4. st. 2. je propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, a da je odredbom čl. 5. predmetne Direktive propisano da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. U tom smislu, tuženik ističe kako i predmetna Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, a i da je tuženik na tu odredbu ukazao tužitelju u samom Ugovoru i u Općim uvjetima, te da je tuženik tužitelju jasno objasnio da postoji obveza tužitelja na isplatu naknade u slučaju prijevremene otplate kredita na plaćanje naknade za takvu prijevremenu otplatu. Tuženik ističe kako je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena praksa u bankarskom poslovanju, a takva ugovorna odredba nije protivna niti odredbama Zakona o obveznim odnosima niti ZPK- a.

2.1. Tuženi isto tako navodi da je tužitelj poslovno sposobna osoba koja je prije samog zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom predmetnih ugovora. Osim toga, tužitelju su ponovno pojašnjena međusobna prava i obveza ugovornih stranaka od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije, a iz čega da proizlazi kako je tužitelj bio upoznat sa spornom ugovornom odredbom, te kako su ista tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te kako je bila predmet pojedinačnih pregovora, zbog čega ista odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača niti se može utvrditi nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom.

2.2. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa te navodi da je očito kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade za prijevremenu otplatu nesporno u zastari, a sve temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima budući je istekao petogodišnji zastarni rok.

2.3. Tuženi je podneskom od 07. siječnja 2025. godine naveo kako više ne osporava visinu potraživanje već samo osnovu pa da nema potrebe provoditi financijsko vještačenje.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u prometnu karticu kupaca od 31. siječnja 2024. godine (l.s. 4), Ugovor o kreditu 9012089158 (l.s. 5-12) i saslušao tužitelja (l.s. 50). Sud nije proveo dokaz izvođenjem financijskog vještačenja budući tuženi nije osporavao visinu potraživanja.

4. Slijedom tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP), sud utvrđuje zahtjev tužitelja osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe čl. 10 Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, a koje zahtjeve tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom da je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

6. Između stranaka nije sporno :

- da su tužitelj i tuženika 14. studenoga 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012089158, (solemniziran 16. studenoga 2006.) a kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 159.700,00 CHF;

- da je čl. 10. Ugovora o kreditu određeno da tužitelj može vratiti kredit i prije roka u cijelosti ili djelomično sukladno aktima Banke, ali da je dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke,

- da je tužitelju naplaćena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita, koju visinu naknade tuženi nije osporavao

7. Sporno je li predmetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu ništetna i posljedično navedenom osnovanost zahtjeva za povrat plaćene naknade za prijevremeno zatvaranje kredita i da li je potraživanje u zastari.

8. Tužitelj u svom iskazu navodi da je kao korisnik kredita zaključio sa tuženim ugovor o kreditu i to 2007. godine a radi izgradnje stambenog objekta, te da kada je došao u banku da mu je djelatnik banke ponudio kredit radi adaptacije odnosno izgradnje stambenog objekta u "švicarcima", pa da se raspitivao i istraživao, te uvidio da je u tom trenutku kredit s valutnom klauzulom chf najpovoljniji radi kamata. Ugovor o kreditu da je sastavila banka te da niti jednu odredbu iz ugovora mu nije objasnio djelatnik banke, dok mu je javni bilježnik objasnio djelomično odredbe iz ugovora, ali unatoč njegovom komentiranju odredbi, odredbe da se nisu mogle mijenjati. Kredit da je privremeno djelomično zatvorio 2011. godine, a prijevremeno u cijelosti isplatio 2012. godine, te da su mu tada zaračunali troškove prijevremene otplate kredita kao i prijevremeno zatvaranje kredita i to u iznosima koji potražuje ovim postupkom. Također da je odredbe o prijevremenom zatvaranju kredita iz ugovora komentirao s djelatnikom banke, a koje isti nije uzeo u obzir pa ih je morao podmiriti.

Na poseban upit tuženika je iskazao da je pročitao i kako je već rekao iskomentirao odredbe koje mu ne odgovaraju s djelatnikom bankom, ali da iste nisu uvažene, a to da je bilo "uzmi ili ostavi, a da opće uvjete poslovanja nije ni vidio niti su mu ponuđene već da je u banku došao podignuti kredit i razgovarao sa djelatnikom banke za podizanje istog.

9. Sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i istinit te niti tuženik njegov sadržaj nije ničim doveo u sumnju.

10. Stoga ocjenom iskaza tužitelja sud smatra da nije dokazano da su među strankama vođeni pregovori u pogledu odredbi ugovora za naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, već da se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je „uzeti ili ostaviti“. Naime, iz same ugovorne odredbe a koje se odnose na prijevremenu otplatu kredita čl. 10 Ugovora proizlazi da tužitelj (a ni tuženi) u trenutku zaključenja ugovora nije znao niti mogao znati kolika će mu naknada biti obračunata od strane banke u trenutku prijevremene otplate kredita, budući je odredbom ugovoreno da će se naknada obračunati u visini utvrđenim aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate. Prvenstveno je za istaći da je ugovor potpisan i kredit podignut 2006 godine, a prijevremeno djelomično zatvoren 2011. godine a u cijelosti prijevremeno zatvoren 2012. godine, a trebao je biti u otplaćen u jednakim mjesečnim ratama tek 2021 godine. Iz svega ovoga slijedi da banka 2006. godine nije znala kada i da li će kredit biti prijevremeno djelomično ili u cijelosti vraćen od strane korisnika kredita, a još manje je u trenutku sklapanja ugovora 2006 godine znala koja će tada biti naknada važeća na dan prijevremene otplate kredita tužitelja, pa iz svega proizlazi da banka nije ni znala ni mogla čak reći tada korisniku kredita kolika bi naknada mogla biti (npr 1%, 2 %, ili neki drugi postotak od iznosa glavnice u trenutku zatvaranja kredita). Isto tako se posebno ističe da tuženik ovakve navode tuženog nije u bitnom osporio niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu.

11. Dakle, sud smatra da je izostala točna informiranost o naknadi te da se o naknadi nije ni moglo pregovarati, već je ista kao takva bila uglavljena u Ugovor. Sud prihvaća iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila ugovorena naknada o kojoj nije bilo moguće pregovarati jer to potvrđuje okolnost da je takav "gotov" ugovor bio prezentiran tužitelju neposredno prije solemnizacije kod javnog bilježnika.

12. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 - dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

13. Čl. 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da djelatnik tuženog nije ni uzeo u obzir primjedbe tuženika na visinu naknade po navedenom pitanju, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom prijevremene otplate kredita platiti naknadu važeću na dan prijevremene otplate koju tada ni Banka a ni tužitelj nisu znali kada će biti.

15. Prema mišljenju suda predmetna odredba (čl. 10 Ugovora o kreditu) nije transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer nije omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade pa je ujedno i nepoštena.

16. Odredbu čl. 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 10. nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

17. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. st.1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

18. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st.1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ni informativni leci, za koju tužitelj navodi da mu nije ni dana na uvid, a ni sama ugovorna odredba čl. 10, ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi od strane banke, pa se ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

19. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

20. Odredbe čl. 1065. do 1068. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96,112/99 i 88/01– dalje u tekstu ZOO/91), odnosno odredbe čl 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO/05) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

21. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, pa tako i troškovi odnosno naknade za prijevremeno zatvaranje kredita. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u takvu vrstu naknade. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, a kako navodi tuženi da se banka morala zadužiti za iznos kredita pa da su mu nastali dodatni troškovi u pogledu prijevremenog zatvaranja istog. 22. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 10. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

23. Nadalje, prema čl. 142. ZOO/91 opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

24. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

25. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru za pojedinu vrstu kredita (npr. namjenski, nenamjenski kredit i itd), to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj iskazivao da je pojedinačno pregovaranje bilo moguće. S obzirom da je tužitelju na temelju članka 10. Ugovora o kreditu nesporno naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 5. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st. 1. ZZP/03 te ništava u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03. Pritom se dodaje da se o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u situaciji kada korisniku kredita, kao potrošaču, nije omogućeno pregovaranje o spornoj naknadi te o visini iste - izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020..

26. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, nego i u konkretnom slučaju ne zna se kolika bi ona mogla biti.

27. Naime, tužitelju je trebalo, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati (jer tada je nije ni znao), slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

28. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i utvrdio ništavim čl. 10. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, te je odlučeno kao u toč. I. izreke.

29. Budući da se u skladu sa odredbom čl. 110. ZOO/91 pravo na isticanje ništavosti ne gasi, to je neosnovan prigovor tuženika da je otplatom kredita tužitelj izgubio pravni interes za utvrđenje ništavosti sporne odredbe kredita.

30. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništava u dijelu u kojem je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita koju samoinicijativno određuje tuženik na dan prijevremenog zatvaranja, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, na temelju čl. 210. u vezi čl. 104. ZOO/91 tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništavom.

31. Neosnovan je prigovor zastare jer se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem čl.104. stavak 1. ZOO/91 u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništavosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno, u konkretnom slučaju, od dana donošenja ove prvostupanjske presude jer je ovom presudom riješeno pitanje ništavosti odredbe Ugovora o naplati (izlaznih) naknada, to zastarni rok propisan člankom 371. ZOO/91 od pet godina nije protekao (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

32. Slijedom svega navedenog, a kako iz priložene specifikacije isplate kredita slijedi da je tužitelju naplaćena naknada za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita i naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u sveukupnoj visini od 975,23 eur-a, to je prihvaćen i zahtjev tužitelja za isplatu navedenih iznosa, kako je i odlučeno u toč. II izreke.

33. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 214. ZOO/91 i ista teče od dana stjecanja (plaćanja) sporne naknade. Naime, navedenom odredbom ZOO/91 propisano je da, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i time ništetna, pa je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja iste.

34. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine 153/04)., čl. 29. st. 2. i 8. ZOO/05 u vezi Uredbe o izmjeni ZOO/05 (Narodne novine 156/22).

35. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 151. st.1. i čl. 155. ZPP. Trošak postupka dosuđen je tužitelju, dok je tuženik zbog gubitka spora odbijen sa zahtjevom za naknadu troška a kako je i odlučeno izrekom ove presude. Trošak tužitelja se sastoji se od zastupanja istog po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora (975,23 Eura), u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje u tekstu Tarifa) i priloženom troškovniku. Tužitelju je tako priznat trošak za: sastav tužbe 75 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 03.07.2024. 75 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištu od 19.12.2024. i 17.01.2025. od po 75 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 300 bodova, uvećano za PDV (150 eura) sveukupno iznosi 750,00 Eura, te uz trošak već uplaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 Eura, što sveukupno iznosi 769,91 eur. 36. Odluka o zateznoj kamati na trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

Zadar, 31. siječnja 2025.

Sudac:

Maja Nevešćanin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.