REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2786/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vuljak & Vuljak d.o.o. iz Koprivnice, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Žurić i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 23. siječnja 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika, dana 31. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I

Nalaže se tuženiku OTP Banci d.d. isplatiti tužitelju DL iznos od 273,16 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. studenoga 2009. pa do isplate, po kamatnoj stopi, za razdoblje do 31. srpnja 2015., koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 662,89 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 31. siječnja 2025. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je pravni prednik tuženika (HVB Splitska banka d.d.), kao trgovac, s tužiteljem, kao potrošačem, dana 14. veljače 2006. sklopio Ugovor o kreditu br. 13907/06, u kojem je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost iznosa od 23.321,79 CHF, koji je isplaćen po prodajnom tečaju tuženika. Prilikom sklapanja ugovora tuženik ni na koji način nije upozorio tužitelja na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Navodi i da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. takav način ugovaranja valutne klauzule, bez da je tuženik, kao trgovac, tužitelja, kao potrošača, informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utvrđen kao nepošten, a što je pak rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi, nadalje, da odluke sudova iz tog postupka predstavljaju pravno shvaćanje koje je obvezujuće za sve ostale sudove u Republici Hrvatskoj, s obzirom da je postupak bio vođen sukladno čl. 502.a. Zakona o parničnom postupku. Tuženik je primjenom nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF stekao bez valjane pravne osnove iznos od 1.981,56 kuna, odnosno 263,00 EUR, koji je kao nepošteni stjecatelj, sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, smatra tužitelj, dužan vratiti sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa, slijedom čega je zatražio isplatu iznosa od 263,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 17. studenog 2009. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je priznao da je s tužiteljem sklopio predmetni ugovor o kreditu. Međutim, osporio je da su pojedine odredbe tog ugovora nepoštene, a time i ništetne, jer smatra da sporna odredba o valutnoj klauzuli nije u suprotnosti s određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača. Istaknuo je i prigovor zastare, pozivajući se na zastarni rok iz odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala, pa uzevši u obzir činjenicu datuma sklapanja ugovora, smatra da je protekao i subjektivni i objektivni rok, a ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla te se pri tome poziva na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, navodeći da je taj sud zauzeo stajalište kako je podnošenjem tužbe u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa pokrenutoj od strane Udruge Potrošač prekinut tijek zastare tražbina svih potrošača čija su prava i interesi bili predmetom zaštite u ovoj parnici te da su zastarni rokovi počeli ponovno teći pravomoćnim okončanjem tog postupka, odnosno donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te je predmetna tužba podnesena nakon proteka zastarnog roka od 5 godina, odnosno 3 godine računajući od tog datuma. Smatra i da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice "Potrošač", jer je u toj parnici pružena tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u pojedinom predmetu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice "Potrošač" i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom, smatra tuženik, osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama utvrđuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Tuženik navodi da nije pravno osnovano, niti logično da se osoba s visokom stručnom spremom (između ostalog, diplomirani pravnik ili ekonomist), poziva na utvrđenja iz navedene presude tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog iskustva niti cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao kroz svoje obrazovanje ili u struci. Tuženik navodi i da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti, jer je ugovorom jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF, te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da se tužitelj prije sklapanja ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze te da je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom trenutku mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik je naveo da, unatoč svojoj stručnosti i pažnji, nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF te da u vrijeme sklapanja predmetnog pravnog posla nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača, prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Osporio je i visinu tužbenog zahtjeva, te istaknuo kako bi se svakako trebale uzeti u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu iz Ugovora o kreditu, a koji su tijekom određenih razdoblja otplate kredita bili u nižem iznosu od anuiteta predviđenih otplatnim planom. Slijedom navedenoga, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 13907/06 od 14. veljače 2006. (dalje: Ugovor), promet po kreditu, izračun preplate, izveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o., te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Tužitelj je, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, uskladio isti s utvrđenjima vještaka, potražujući isplatu iznosa od 273,16 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. studenog 2009. do isplate, čime je tužbeni zahtjev postavio u višem iznosu od onoga u tužbi, koju preinaku je sud dopustio primjenom odredbe čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), jer smatra da je tužitelj tek po provedenom vještačenju mogao precizno postaviti tužbeni zahtjev, pa se radi o opravdanoj preinaci.

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu, a isto i proizlazi iz sadržaja Ugovora, tj. da su isti 14. veljače 2006. sklopili tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, te da je temeljem istog Ugovora tuženiku stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.321,79 CHF i to po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, s ugovorenom kamatnom stopom od 5,40% godišnje, koja stopa je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom kreditora, odnosno nije sporno da je istim Ugovorom ugovorena obveza uz primjenu valutne klauzule vezane uz valutu CHF, te promjenjiva kamatna stopa, u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Iz istog Ugovora proizlazi i da je ugovoren rok otplate od 84 mjeseca te otplata u mjesečnim anuitetima u visini od 335,84 CHF u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan ispunjenja obveze, po prodajnom tečaju kreditora na dan uplate anuiteta. Proizlazi i da se radilo kreditu za kupnju novog motornog vozila.

7. U smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a kako je potrošač slabija ugovorna strana, na tuženiku je teret dokaza da se ne bi radilo o kreditu sklopljenom za privatne potrebe tužitelja koji je fizička osoba. Iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao logičan i uvjerljiv, proizlazi da je predmetni kredit za kupnju vozila, koje mu je bilo potrebno za privatne svrhe, a u to vrijeme je bio zaposlenik tiskare Mazgolino te nije imao u vlasništvu nikakvo trgovačko društvo ili obrt, iz čega slijedi da se radi o potrošačkom ugovoru, a glede navoda tuženika o pojmu prosječnog potrošača povezano sa stručnom spremom istog, za istaknuti je da je tužitelj po zanimanju skladištar te da su ovi navodi, i kada bi stručna sprema bila od značaja, neosnovani.

8.

Iskazao je i da su mu, kada je odabrao vozilo, za kupnju kojeg mu je bio potreban kredit, u autokući rekli da je uvjet za kredit da bude realiziran kod prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. te su ga uputili tamo, a kada je došao u banku jedino mu je ponuđen kredit sa valutnom klauzulom u CHF te mu tom prilikom ništa nije rečeno o nekakvim rizicima koji prate tu valutu, a niti specifičnostima ili razlikama u odnosu na druge valute. Bilo mu je jasno da je visine rate vezana uz tečaj te valute, međutim, nitko ga nije upozorio da bi moglo doći do značajne oscilacije tečaja i visine rate, a rata je ubrzo počela značajno rasti te je nakon tri godine podigao drugi kredit u valuti EUR da prijevremeno zatvori predmetni kredit. Dodao je i da mu nije prezentirana mogućnost pregovaranja o bilo kojoj ugovornoj odredbi, te misli da je sve riješeno u autokući, odnosno da je tamo potpisao ugovor, nakon što je prikupio svu dokumentaciju.

9. Među strankama nije sporno da je, sukladno čl. 502.a ZPP, vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, koji postupak je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je dana 4. srpnja 2013. sud donio presudu posl.br. P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 6. tuženik u tom postupku) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz valutu CHF (švicarski franak), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik, kao trgovac, nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima, bitnima za donošenje valjane odluke utemeljena na potpunoj obavijesti, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i neizvjesnosti iznosa glavnice koji je dužnik imao obvezu vratiti, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, i to člancima 81., 82. i 90., ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007., dok je od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. istog, te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

10. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu redovnu kamatnu stopu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalih, i revizija tuženika protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

11. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, za istaknuti je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

12. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, nakon čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem br. Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu utvrđenja o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu posl.br. Pž-6632/17 kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je pravomoćno utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

14. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, te je utvrđeno i da je u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana valutna klauzula u valuti CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač, kao dužnik, imao obvezu vratiti banci.

15. Sukladno članku 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu, sklopljenim od strane tuženika kao kreditora u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor ništetna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF, što ne isključuje mogućnost da tuženik u pojedinačnom postupku dokaže da je u konkretnom slučaju postupljeno drugačije. Međutim, tuženik to nije s uspjehom dokazao u ovom postupku, s obzirom da je u istom utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenom u razdoblju obuhvaćenom u navedenim pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, te da se radilo o ugovoru sklopljenom na standardiziranom obrascu, kao i da prilikom sklapanja ugovora nije bilo mogućnosti pregovaranja o njegovim pojedinačnim odredbama, te je utvrđeno da tužitelj nije bio valjano informiran o značaju i rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, odnosno da mu nije objašnjen rizik ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF (s obzirom da samo po toj osnovi tužitelj traži isplatu), već mu je kao jedina opcija ponuđen upravo takav ugovor. Pritom je za dodati i da se utvrđenja suda iz spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača primjenjuju u konkretnom slučaju iako se ne radi potraživanju naknade štete, budući da odgovarajuće i smisleno primjenjujući odredbu čl. 502. c ZPP, takve odluke obvezuju sud i u ovom postupku, u kojem se radi o restitucijskom zahtjevu, a ne samo u parnicama za naknadu štete, jer navedena odredba podrazumijeva sva moguća obeštećenja potrošača u koja spada i restitucijski zahtjev.

16. Kako je u sporu povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, te s obzirom da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je u konkretnom slučaju upozorio tužitelja na sve rizike ugovaranja takve odredbe, proizlazi da su i odredbe predmetnog Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF ništetne i to sukladno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

17. Kako se radi o ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po tim osnovama. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa pojedinog anuiteta kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna u kunama po promijenjenom tečaju CHF i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

18. S obzirom da je među strankama sporna visina tužbenog zahtjeva, u postupku je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o., iz čijeg nalaza proizlazi da je kredit tužitelju isplaćen 22. veljače 2006., na koji dan je prodajni tečaj tuženika za CHF iznosio 4,719800 kn. Vještak je utvrdio i da sveukupno razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 2.058,22 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 273,16 EUR, dok u slučaju uzimanja u obzir samo više plaćenih iznosa u odnosu na početni tečaj, razlika anuiteta iznosi 3.455,20 kn, odnosno 458,58 EUR, s obzirom da je tužitelj zbog nižeg tečaja u odnosu na početni ukupno manje platio iznos od 185,42 EUR.

19. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, te ga je i sud prihvatio u cijelosti, kao nepristrano i obrazloženo, te sukladno pravilima struke i izrađeno u skladu sa zadatkom vještačenja.

20.

Neosnovan je prigovor zastare, jer se radi o restitucijskom zahtjevu, zastarijevanje kojeg počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020. godine). Kako je, u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, odluka donesena u sporu povodom tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača postala pravomoćna tek 14. lipnja 2018., proizlazi da do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, tj. 19. travnja 2023., nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO.

21. Kako je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev u skladu s utvrđenjima vještaka, potražujući isplatu iznosa preplate uz uzimanje u obzir i tzv. negativnih razlika, dosuđen mu je, temeljem čl. 323. st. 1. ZOO iznos od 273,16 EUR i to sa zateznim kamatama, temeljem čl. 1115. ZOO, tekućim od 18. studenog 2009. do isplate, s obzirom da je vještak utvrdio kao datum preplate 17. studeni 2009. Ovo s obzirom da je tuženik bio nesavjestan, jer je znao i morao znati, s obzirom na izostanak informiranja tužitelja o rizicima valutne klauzule u CHF, da su sporne ugovorne odredbe nepoštene i kao takve ništetne.

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

23. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (25 bodova), trošak sastava podnesaka od 5. rujna 2023. i 17. listopada 2024. po Tbr. 8. toč. 1. (2x25 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 6. ožujka 2024., 12. rujna 2024. i 23. siječnja 2025., sve po Tbr. 9. toč. 1. (3x25 bodova), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (12,5 bodova), kao i PDV-a u iznosu od 81,25 EUR, trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR te trošak vještačenja u iznosu od 250,00 EUR. Nije mu priznat trošak sastava podneska od 11. ožujka 2024. kojim je određeno postavio zahtjev u dijelu zateznih kamata, jer je to bio dužan učiniti još u tužbi, pa je ovaj trošak bio nepotreban.

24. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 662,89 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

25. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO. U Zagrebu, 31. siječnja 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika