Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž-719/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Melite Novoselac, kao predsjednika vijeća, Jelene Bušić, kao suca izvjestitelja i Svjetlane Tolj, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Danijel Sočanac, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Adivas salon d.o.o., iz Sesveta, Pirinova ulica 46, OIB: 90489351327, koga zastupa punomoćnica Irena Tušak Miletić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Tušak Miletić i Partneri iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbe tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3706/2021-22 od 19. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 31. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, dok se žalba tužiteljice uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3706/2021-22 od 19. prosinca 2022.:

a) potvrđuje u pobijanoj točki I. izreke presude;

b) ukida u pobijanoj točki II. i III. izreke presude i u tom dijelu se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Tuženiku se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

III. O zahtjevu tužiteljice za naknadom troška žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Proglašava se nedopuštenima pljenidba i prijenos novčanih sredstava tužiteljice HJ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u postupku izravne naplate pred Financijskom agencijom po Zahtjevu za izravnu naplatu od 24. veljače 2021. u korist tuženika ADIVAS SALON d.o.o., iz Sesveta, Pirinova ulica 46, OIB: 90489351327, na temelju Zadužnice javnog bilježnika Marije Brajković iz Zagreba poslovni broj OV-9565/2020 od 18. lipnja 2020. godine.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica zahtjeva isplatu iznosa u visini od 14.737,39 kn sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća do dana isplate i to:

- na iznos od 376,51 kn tekuće od 10. lipnja 2021. godine do isplate,

- na iznos od 1.117,46 kn tekuće od 08. srpnja 2021. godine do isplate,

- na iznos od 1.089,16 kn tekuće od 11. kolovoza 2021. godine do isplate,

- na iznos od 1.140,08 kn tekuće od 09. rujna 2021. godine do isplate,

- na iznos od 797,21 kn tekuće od 08. listopada 2021. godine do isplate,

- na iznos od 470,17 kn tekuće od 11. siječnja 2022. godine do isplate,

- na iznos od 1.025,52 kn tekuće od 08. veljače 2022. godine do isplate,

- na iznos od 4.448,49 kn tekuće od 05. travnja 2022. godine do isplate,

- na iznos od 601,87 kn tekuće od 03. kolovoza 2022. godine do isplate,

- na iznos od 1.256,67 kn tekuće od 05. rujna 2022. godine do isplate,

- na iznos od 1.192,21 kn tekuće od 05. listopada 2022 godine do isplate,

- na iznos od 1.222,04 kn tekuće od 04. studenog 2022. godine do isplate.

III. Svaka stranka snosi svoj trošak."

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

"Dopušta se objektivna preinaka tužbe."

2. Protiv navedene presude pravovremene žalbe izjavili su tužiteljica i tuženik. Tužiteljica žalbom pobija presudu suda prvog stupnja u točkama II. i III. izreke i to zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 142/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP). U žalbi ukazuje na postojanje bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Predlaže da se presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu preinači i usvoji u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice te se obveže tuženik da joj naknadi i prouzročene troškove parničnog postupka, podredno da se ukine i u pobijanom dijelu predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Zahtjeva i trošak sastava žalbe.

2.1. Tuženik žalbom pobija presudu suda prvog stupnja u točkama I. i III. izreke presude i to iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. U žalbi ukazuje na postojanje bitnih povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP-a te na bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. i čl. 221. a. ZPP-a. Predlaže da se presuda ukine u pobijanom dijelu i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Zahtjeva i trošak sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbe nije podnesen.

4. Žalba tužiteljice je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu, postupak koji joj je prethodio i žalbene navode tužiteljice i tuženika, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije počinjena niti bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a iz razloga koje u žalbi navodi tuženik, odnosno, jer sud prvog stupnja nije proveo dokaz saslušanjem zakonskog zastupnika tuženika.

7. Iz stanja spisa proizlazi da je sud prvog stupnja prvi put uvažio razlog službene spriječenosti zakonskog zastupnika tuženika da pristupi na ročište za glavnu raspravu radi saslušanja te iz istog razloga zakazao novo ročište za glavnu raspravu za dan 10. studenog 2022. Zakonski zastupnik tuženika je i izostanka sa ponovno zakazanog ročišta za glavnu raspravu također opravdao službenom spriječenosti ne navodeći eventualno kada bi mogao ponovno pristupiti na isto ročište, zbog čega sud prvog stupnja opravdano nije uvažio ponovni prijedlog tuženika za odgodom ročišta i njegovim ponovnim pozivanjem radi saslušanja.

7.1. Naime, sud prvog stupnja je sukladno odredbi čl. 10. st. 1. ZPP-a dužan voditi računa da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku.

7.2. S obzirom na navedeno, kada je sud prvog stupnja već jednom iz istoga razloga odgodio ročište za glavnu raspravu kako bi omogućio da se provede predloženi dokaz saslušanjem zakonskog zastupnika tuženika, a na ponovno zakazano ročište isti nije pristupio navodeći identične razloge kao i za prvi izostanak, opravdano se može zaključiti kako je takvo ponašanje zakonskog zastupnika tuženika usmjereno na odugovlačenje postupka.

8. Također, u postupku pred sudom prvog stupnja nije počinjena niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a na koju sadržajno u žalbi ukazuje tuženik. 8.1. Naime, sud prvog stupnja ocijenio je iskaze svih saslušanih svjedoka i tužiteljice kao parnične stranke, a koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prvog stupnja prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, ali i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

8.2. Pri tome je potrebno navesti da tuženik u žalbi ocjenjuje izvedene dokaze iako to nije njegova ovlast već isključivo ovlast suda prvog stupnja kojom se on koristio na način i u granicama određenim čl. 8. ZPP-a.

9. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice da se proglasi nedopuštenim pljenidba i prijenos novčanih sredstava tužiteljice u postupku izravne naplate pred Financijskom agencijom (dalje u tekstu: FINA) po Zahtjevu za izravnu naplatu od 24. veljače 2021. u korist tuženika na temelju Zadužnice Javnog bilježnika Marije Brajković iz Zagreba poslovni broj OV-9565/2020 od 18. lipnja 2020. te zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa u visini od 14.737,39 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose koji su joj ustegnuti u postupku izravne naplate pred FINA-om.

10. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrđene su slijedeće odlučne činjenice:

- da je tužiteljica kao radnik zaključila s tuženikom kao poslodavcem Ugovor o radu na neodređeno vrijeme i to 23. lipnja 2020. za radno mjesto voditelja caffe bara;

- da je prilikom zaključenja Ugovora o radu predala tuženiku bjanko zadužnicu na iznos od 50.000,00 kuna kao dokaz preuzimanja odgovornosti za štetu koja može nastati obavljanjem poslova radnog mjesta voditelja caffe bara;

-da tužiteljica nikada nije radila na radnom mjestu voditelja caffe bara, već je obavljala poslove voditelja frizersko-kozmetičkog salona;

- da joj je tuženik otkazao Ugovor o radu i to 5. listopada 2020. iz razloga jer nije udovoljila tijekom probnog rada;

- da se tužiteljica nakon otkaza ugovora o radu obratila tuženiku 12. listopada 2020. radi povrata zadužnice, a kada njenom zahtjevu nije udovoljeno da je podnijela i tužbu u studenom 2020. radi povrata bjanko zadužnice;

- da je na temelju bjanko zadužnice koja mu je predana prilikom zaključenja Ugovora o radu, ovdje tuženik podnio FINI Zahtjev za izravnu naplatu 24. veljače 2021.;

- da je tužiteljica zaključkom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-637/21-4 od 14. travnja 2021. upućena pokrenuti parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate nedopuštenim zbog razloga propisanog odredbom čl. 50. st. 1. toč. 7. i 9. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12., 25/13., 55/16., 73/17., 131/20. i 114/44. – dalje OZ);

- da je povodom naprijed navedenog zaključka tužiteljica podnijela tužbu koja je predmet ovog postupka;

- da je tijekom postupka uz zahtjev za proglašenjem postupka izravne naplate nedopuštenim, podnijela i tužbu radi isplate iznosa od 14.737,39 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose koji su joj ustegnuti u postupku izravne naplate pred FINA-om.

11. Slijedom naprijed navedenog sud prvog stupnja pobijanom presudom usvaja tužbeni zahtjev tužiteljice za proglašenjem nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava u postupku izravne naplate pred FINA-om na temelju bjanko zadužnice br. OV-9565/2020 (točka I. presude), dok odbija tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 14.737,39 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke), te određuje da svaka stranka snosi svoje troškove (točka III. izreke).

12. Obrazlažući razloge za proglašenjem nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava tužiteljice u postupku izravne naplate, sud prvog stupnja utvrđuje da je bjanko zadužnica na temelju koje je pokrenut postupak izravne naplate predana tuženiku radi preuzimanja odgovornosti za štetu, a da tuženik na kojem je bio teret dokazivanja postojanja štete upravo u iznosu od 14.320,00 kuna na temelju predloženih i provedenih dokaza isto nije dokazao niti po osnovu niti po visini.

12.1. Pri tome, sud prvog stupnja cijeneći iskaze saslušanih svjedoka predloženih od strane tuženika kao i tužiteljice kao parnične stranke, utvrđuje da je tužiteljica tijekom rada kod tuženika stvarno koristila usluge frizerskog i kozmetičkog salona, da je nekada iste usluge platila, a ponekad nije, ali da sama činjenica da iste usluge nije u cijelosti platila, ne predstavlja dokaz da bi tuženiku nastala imovinska šteta te primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221. a. ZPP-a zaključuje da tuženik nije dokazao niti osnovu niti visinu tražbine radi koje je pokrenut postupak izravne naplate.

12.2. Odlučujući o drugom dijelu tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatom iznosa od 14.737,39 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koji joj je ustegnut s računa provođenjem postupka izravne naplate, sud taj dio zahtjev odbija uz obrazloženje da zaključkom suda poslovni broj Ovr-637/21-4 od 14. travnja 2021. tužiteljica nije upućena na pokretanje parnice radi povrata naplaćenih iznosa i da to svoje pravo prema čl. 210. st. 4. OZ-a može ostvarivati u posebnoj parnici.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilna je i zakonita odluka suda prvog stupnja iz točke I. izreke pobijane presude kojom se proglašava nedopuštenima pljenidba i prijenos novčanih sredstava u postupku izravne naplate po zahtjevu tuženika.

14. Pri tome je sud prvog stupnja, pravilno primijenio odredbu čl. 221. a ZPP-a te zaključio da je upravo na tuženiku bio teret dokazivanja svih pretpostavki odgovornosti za štetu u iznosu od 14.320,00 kuna koju je potraživao na temelju izdane bjanko zadužnice, a da tuženik u postupku na temelju predloženih i provedenih dokaza isto nije uspio dokazati, odnosno da tuženik nije dokazao sve pretpostavke odgovornosti za štetu koje se zahtijevaju prema odredbi čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZOO).

14.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, teret dokazivanja u parnici nije uvijek na tužitelju. Naime, tužitelj je dužan dokazati istinitost svojih tvrdnji, a tuženik svojih navoda i prigovora (čl. 219. ZPP-a). Pri tome pravilo o teretu dokazivanja (čl. 221. a. u vezi s čl. 8. ZPP-a) u osnovi obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za istinitost koje stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist nije bila sposobna pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

14.2. Primjenjujući naprijed navedeno u konkretnom slučaju, na tužiteljici je bio teret dokazivanja činjeničnih navoda tužbe a koji se svode na to, da tražbina tuženika radi koje je pokrenut postupak izravne naplate, nikada nije niti postojala s obzirom da tužiteljica tijekom rada kod tuženika istome nije prouzročila nikakvu štetu te da stoga on protiv nje, na temelju predane mu bjanko zadužnice, nije niti bio ovlašten pokrenuti postupak izravne naplate (žalbeni razlozi iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i 9. OZ-a).

14.3. Nasuprot tome, na tuženiku je bio teret dokazivanja da iznos od 14.320,00 kuna predstavlja iznos štete koja mu je nastala, a koja šteta se po navodima samog tuženika (list 35 spisa) sastoji u uslugama koje je osobno koristila tužiteljica, bez znanja i odobrenja tuženika, a da ih nikada nije platila, odnosno da je koristila usluge uljepšavanja i njege u salonu tuženika u određenom broju.

14.4. Na okolnost dokazivanja ove štete sud je po prijedlogu tuženika proveo dokaze saslušanjem djelatnica salona čije je usluge koristila tužiteljica, te je pravilnom ocjenom provedenih dokaza utvrdio da je točno da je tužiteljica tijekom rada kod tuženika koristila određene usluge, da je ponekad iste usluge platila, a ponekad to nije učinila, ali nije nedvojbeno utvrđeno da se radi o količini i broju usluga koje odgovaraju iznosu od 14.320.00 kuna za koji je pokrenut postupak izravne naplate.

15. S obzirom na navedeno, neosnovan je žalbeni navod tuženika da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 221. a ZPP.

15.1. Iz istog razloga nije osnovan niti žalbeni navod tuženika da je sud prvog stupnja pobijanom točkom I. presude počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, odnosno da je pobijana presuda proturječna razlozima navedenim u presudi, jer da sud prvog stupnja unatoč tome što utvrđuje da je tužiteljica koristila usluge tuženika i iste usluge nije platila, ipak zaključuje da time nije počinila štetu tuženiku i to kako u vidu obične štete, ali isto tako i u vidu izmakle koristi kako to u žalbi tvrdi tuženik.

15.2. Za takav stav, sud prvog stupnja je dao jasne i neproturječne razloge a koji se svode upravo na to da tuženik tijekom postupka nije dokazao visinu štete.

16. Međutim, osnovanom je ocijenjena žalba tužiteljice u odnosu na točku II. izreke presude kojom je odbijen njen zahtjev za isplatu iznosa od 14.737,39 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koji joj je ustegnut s računa u postupku izravne naplate.

16.1. U tom dijelu osnovano tužiteljice ukazuje na postojanje bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, odnosno da je obrazloženje pobijane presude u tom dijelu proturječno izreci.

17. Naime, sud prvog stupnja odbija ovaj dio tužbenog zahtjeva tužiteljice uz obrazloženje da tužiteljica u pogledu ovog dijela zahtjeva nije upućena na parnicu zaključkom poslovni broj Ovr-637/21-4 od 14. travnja 2021. te da iz istog razloga niti ne može isticati takav zahtjev u parnici radi proglašenja nedopuštenim postupka izravne naplate, već da isto može ostvarivati samo u posebnoj parnici.

18. S obzirom na tako iznesene razloge, osnovano u žalbi tužiteljica ukazuje da isto ne može biti razlog za odbijanje tako postavljenog tužbenog zahtjeva jer se na taj način tužiteljica dovodi u situaciju da ne može niti u posebnoj parnici ostvariti zahtjev za isplatom s obzirom da bi se radilo o presuđenoj stvari.

19. U ponovljenom postupku, sud prvog stupnja će, ponovno cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja, a s obzirom da je pravomoćno rješenje kojim se tužiteljici dopušta preinaka tužbe, ocijeniti da li su ispunjene pretpostavke za meritornim odlučivanjem i o ovom dijelu tužbenog zahtjeva te potom donijeti pravilnu i zakonitu odluku.

20. Kako je djelomično ukinuta presuda suda prvog stupnja, to je iz tog razloga valjalo uvažiti žalbu tužiteljice i ukinuti i točku III. pobijane presude kojom je odlučeno o troškovima parničnog postupka, s obzirom da odluka o istome ovisi o konačnom uspjehu stranaka u parnici.

21. S obzirom na navedeno, valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. i čl. 369. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke.

22. Odluka o zahtjevu tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka donesena je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a i tuženiku isti troškovi nisu dosuđeni s obzirom da sa žalbom nije uspio, zbog čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

23. Odluka o zahtjevu tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

24. U preostalom nepobijanom dijelu (u odnosu na rješenje kojim je dopuštena objektivna preinaka tužbe), odluka suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena.

Osijek, 31. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Melita Novoselac