Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-268/2023-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Sisku, po sucu tog suda Vedranu Medakoviću, u pravnoj stvari tužitelja ĆŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Štefičiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE&STEIERMAERKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene javne glavne rasprave na ročištu 25. studenog 2024., na ročištu za objavu presude 31. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja ĆŽ u dijelu u kojem glasi:

" Nalaže se tuženiku, da isplati tužitelju temeljem ništetnih odredbi vezanih uz valutu CHF Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5102929610, iznos od 3.357,83 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

4,10 kuna/0,54 EUR od 11.03.2008 godine pa do isplate

35,67 kuna/4,73 EUR od 10.11.2008 godine pa do isplate 66,48 kuna/8,82 EUR od 13.01.2009 godine pa do isplate 78,91kuna/10,47 EUR od 10.02.2009 godine pa do isplate 110,19 kuna/14,62 EUR od 10.03.2009 godine pa do isplate 57,83 kuna/7,68 EUR od 14.04.2009 godine pa do isplate 65,53 kuna/8,70 EUR od 12.05.2009 godine pa do isplate

50,82 kuna/6,74 EUR od 09.06.2009 godine pa do isplate

54,19 kuna/7,19 EUR od 09.07.2009 godine pa do isplate 39,01 kuna/5,18 EUR od 12.08.2009 godine pa do isplate

54,22 kuna/7,20 EUR od 14.09.2009 godine pa do isplate 39,95 kuna/5,30 EUR od 13.10.2009 godine pa do isplate 48,92 kuna/6,49 EUR od 11.11.2009 godine pa do isplate 48,34 kuna/6,42 EUR od 10.12.2009 godine pa do isplate 80,22 kuna/10,65 EUR od 13.01.2010 godine pa do isplate 92,18 kuna/12,23 EUR od 10.02.2010 godine pa do isplate 86,68 kuna/11,50 EUR od 09.03.2010 godine pa do isplate 113,38 kuna/15,05 EUR od 09.04.2010 godine pa do isplate 121,81 kuna/16,17 EUR od 11.05.2010 godine pa do isplate 158,29 kuna/21,01 EUR od 09.06.2010 godine pa do isplate 193,86 kuna/25,73 EUR od 09.07.2010 godine pa do isplate 156,90 kuna/20,82 EUR od 10.08.2010 godine pa do isplate 264,49 kuna/35,10 EUR od 09.09.2010 godine pa do isplate 209,27 kuna/27,77 EUR od 11.10.2010 godine pa do isplate 216,84 kuna/28,78 EUR od 09.11.2010 godine pa do isplate 261,54 kuna/34,71 EUR od 10.12.2010 godine pa do isplate 325,07 kuna/43,14 EUR od 12.01.2011 godine pa do isplate 271,28 kuna/36,01 EUR od 09.02.2011 godine pa do isplate 276,56 kuna/36,71 EUR od 09.03.2011 godine pa do isplate 250,35 kuna/33,23 EUR od 11.04.2011 godine pa do isplate 317,42 kuna/42,13 EUR od 10.05.2011 godine pa do isplate 373,52 kuna/49,57 EUR od 08.06.2011 godine pa do isplate 385,30 kuna/51,14 EUR od 07.07.2011 godine pa do isplate 544,61 kuna/72,28 EUR od 08.08.2011 godine pa do isplate 402,85 kuna/53,47 EUR od 08.09.2011 godine pa do isplate 371,43kuna/49,30 EUR od 07.10.2011 godine pa do isplate 370,33 kuna/49,15 EUR od 08.11.2011 godine pa do isplate 366,08 kuna/48,59 EUR od 08.12.2011 godine pa do isplate 403,38 kuna/53,54 EUR od 10.01.2012 godine pa do isplate 423,15 kuna/56,16 EUR od 08.02.2012 godine pa do isplate 422,22 kuna/56,04 EUR od 08.03.2012 godine pa do isplate 408,59 kuna/54,23 EUR od 11.04.2012 godine pa do isplate 417,53 kuna/55,42 EUR od 11.05.2012 godine pa do isplate 428,26 kuna/56,84 EUR od 14.06.2012 godine pa do isplate 413,88 kuna/54,93 EUR od 13.07.2012 godine pa do isplate 408,45 kuna/54,21 EUR od 14.08.2012 godine pa do isplate 382,49 kuna/50,77 EUR od 14.09.2012 godine pa do isplate 407,61 kuna/54,10 EUR od 15.10.2012 godine pa do isplate 421,03 kuna/55,88 EUR od 15.11.2012 godine pa do isplate 411,39 kuna/54,60 EUR od 14.12.2012 godine pa do isplate 400,55 kuna/53,16 EUR od 15.01.2013 godine pa do isplate 397,77 kuna/52,79 EUR od 15.02.2013 godine pa do isplate 392,66 kuna/52,11 EUR od 15.03.2013 godine pa do isplate 419,64 kuna/55,70 EUR od 15.04.2013 godine pa do isplate 377,07 kuna/50,05 EUR od 15.05.2013 godine pa do isplate 374,96 kuna/49,77 EUR od 14.06.2013 godine pa do isplate 373,48 kuna/49,57 EUR od 12.07.2013 godine pa do isplate 378,47 kuna/50,23 EUR od 12.08.2013 godine pa do isplate 388,58 kuna/51,57 EUR od 13.09.2013 godine pa do isplate 401,38 kuna/53,27 EUR od 14.10.2013 godine pa do isplate 403,34 kuna/53,53 EUR od 13.11.2013 godine pa do isplate 421,80 kuna/55,98 EUR od 13.12.2013 godine pa do isplate 396,26 kuna/52,59 EUR od 13.01.2014 godine pa do isplate 413,35 kuna/54,86 EUR od 12.02.2014 godine pa do isplate 422,82 kuna/56,12 EUR od 12.03.2014 godine pa do isplate 419,82 kuna/55,72 EUR od 11.04.2014 godine pa do isplate 405,97 kuna/53,88 EUR od 15.05.2014 godine pa do isplate 407,12 kuna/54,03 EUR od 13.06.2014 godine pa do isplate 417,24 kuna/55,38 EUR od 14.07.2014 godine pa do isplate 426,80 kuna/56,65 EUR od 12.08.2014 godine pa do isplate 426,39 kuna/56,59 EUR od 12.09.2014 godine pa do isplate 428,16 kuna/56,83 EUR od 10.10.2014 godine pa do isplate 445,59 kuna/59,14 EUR od 12.11.2014 godine pa do isplate 447,55 kuna/59,40 EUR od 12.12.2014 godine pa do isplate 450,37 kuna/59,77 EUR od 14.01.2015 godine pa do isplate 450,00 kuna/59,73 EUR od 12.02.2015. godine pa do isplate 450,00 kuna/59,73 EUR od 01.04.2015 godine pa do isplate 450,00 kuna/59,73 EUR od 01.05.2015 godine pa do isplate 450,00 kuna/59,73 EUR od 01.06.2015 godine pa do isplate 450,04 kuna/59,73 EUR od 01.07.2015 godine pa do isplate 450,02 kuna/59,73 EUR od 01.08.2015 godine pa do isplate 450,04 kuna/59,73 EUR od 01.09.2015 godine pa do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II/ Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja ĆŽ u dijelu u kojem glasi:

" Nalaže se tuženiku, da isplati tužitelju temeljem ništetne odredbe o troškovima i naknadama obrade-temeljem neosnovano naplaćene Ulazne naknade isplati iznos od 175,16 eura/1.319,74 kn, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos i to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana."

III/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ĆŽ kojim potražuje od tuženika isplatu iznosa od 2,92 eura ( razlike 3.357,83 eura dosuđenog točkom I/ izreke presude i ukupno zatraženog iznosa od 3.360,75 eura ) zajedno sa zateznom zakonskom kamatom tekućom na iznose:

8,73 kuna/1,16 EUR od 10.05.2006 godine pa do isplate 2,27 kuna/0,30 EUR od 09.06.2006 godine pa do isplate 5,03 kuna/0,67 EUR od 11.09.2006 godine pa do isplate

5,97 kuna/0,79 EUR od 09.10.2006 godine pa do isplate.

IV/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ĆŽ u dijelu u kojem isti potražuje isplatu od 133,80 eura temeljem neosnovanog uvećanja glavnice utvrđenog Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102929610 od 16.12.2015. godine, radi konverzije kredita s valutnom klauzulom CHF, te utvrđenog manjka prilikom konverzije, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

V/ Utvrđuje se neosnovanost zahtjeva tuženika usmjerenog postojanje potraživanja radi prebijanja u visini od 98,93 Eura s osnova tzv. negativne tečajne razlike te iznosa od 2.200,58 eura s osnove preplate u konverziji.

VI/ Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMAERKISCHE BANK d.d. isplatiti tužitelju ĆŽ, parnični trošak u iznosu od 1.425,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 31. siječnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a gdje referentnu stopu čini kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke ( čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a), u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I/ Utvrđuje se da je tužba tužitelja ĆŽ djelomično povučena u odnosu na novčani iznos od 278,23 eura ( razliku između prvotno utuženog iznosa od 3.638,98 eura po osnovi ništenosti odredbi vezanih uz valutu CHF i konačno postavljenog zahtjeva po toj osnovi u iznosu od 3.360,75 eura).

II/ Dopušta se kao svrsishodna preinaka tužbe tužitelja ĆŽ sadržana u podnesku od 11. studenog 2024. u odnosu na potraživanje temeljem uvećanja glavnice.

III/ Odbijaju se kao neosnovani istaknuti prigovori tuženika u pogledu zastare, aktivne legitimacije i mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Sisku.

Obrazloženje

1. U tužbi dostavljenoj ovome sudu 9. lipnja 2023. tužitelj ĆŽ ( u daljnjem tekstu: tužitelj ) u bitnom navodi da je 31.3.2006. sa tuženikom, sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj:2402006-1031262160/51400607-5102929610, za adaptaciju u iznosu od 23.734,90 CHF, sa valutnom klauzulom u CHF, koji je konvertiran 16.12.2015. potpisom Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102929610. Tužitelj se prvo osvrće na valutnu klauzulu ugovorenu čl. 2. i 7. ugovora ističući kako je takvim ugovaranjem povrijeđeno je načelo jednake vrijednosti činidbi ( čl. 7. ZOO-a ) a osim toga je ona protivna i načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima ( čl. 3. i 4. ZOO-a), načelu zabrane zlouporabe prava ( čl. 6. ZOO-a), te načelu zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a. Tužitelj se poziva na sudsku praksu u vidu odluke VSRH broj Pž-6632/17 od 14. 06. 2017. , VSRH broj Rev-2221/28 te presudu Suda EU broj C-118/17 i C-260/18.

U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, ugovorenu čl. 8. ugovora, ističe kako je tuženik temeljem te odredbe ovlašten promijeniti ju samovoljnog sukladno svojoj odluci ili aktu. Ukazuje da visina kamatne stope nije niti određena, a niti odrediva, a upravo jer je ugovorena kao promjenjiva, na temelju jednostrane odluke tuženika. Poziva se na čl. 1021. i 1022. ZOO-a te navodi da kamate predstavljaju cijenu i čine bitan sastojak ugovora, bez kojih on ne proizvodi valjane pravne učinke i bez kojih je ništetan. Tuženik je tijekom trajanja Ugovora, u više navrata, jednostranim odlukama, mijenjao kamatnu stopu, a time i cijenu, pri čemu o tome nije pregovarao sa tužiteljem. Tužitelj se potom poziva na sudsku praksu u vidu pravomoćne presude TS Zagreb broj P-1401/2021 od 4. 7. 2013. te presudu VTS broj Pž-7129/13 od 13. 6. 2014., donesenim u smislu kolektivne zaštite potrošača. Ističe kako one obvezuju i prvostupanjski sud temeljem čl. 118. ZZP-a i čl. 502 c ZPP-a. Poziva se i na odluke Suda EU u predmetima broj C-618/10 i spojenim predmetima C-70/17 i C-179/17. U odnosu na jednokratne troškove za obradu kredita – ulaznu naknadu, tužitelj ukazuje kako je propisana čl. 10. ugovora, kojom je određeno da se prije isplate odbija od kredita jednokratni trošak obrade(„Ulazna naknada“), u iznosu od 1,200 % od iznosa kredita. Poziva se na pravno shvaćanje Suda EU u predmetnu C-377/14, C- 224/19, C-259/19, C-84/19, C-222/19. i C-259/19 a kojima je u bitnom utvrđeno da su ništetne naplaćene ulazne naknade i to za potrebu obrade kredita, jer su te naknade jednako netransparentne, kao i izlazne naknade te nisu utemeljene na troškovima koje banke imaju zbog ugovaranja kredita. Ulazna naknada koja je od strane tuženika unaprijed ugovorena stvara neravnotežu na štetu potrošača (Presuda Suda EU posl.br.:C-224/19 i C-259/19 ). Tužitelj posebno ističe da su ulazna naknada, kao i ostale naknade i troškovi, koji su tužitelju naplaćeni u iznosu od kredita, naplaćeni su prije isplate kredita i također su sadržani u anuitetima. Navodi kako je privatnim vještačenjem utvrdio da mu je po toj osnovi tuženik naplatio 175,16 EUR/1.319,74 kn pa pošto su ulazna naknada, kao i nedefinirani troškovi i naknade ništetni, smatra da je onda ništetan i sami iznos anuiteta jer je ulazna naknada sadržana u njima, a time i cijeli Ugovor o kreditu jer anuitet određuje način i vrijeme otplate kredita, sukladno odredbi čl. 1021. i 1022. ZOO-a.

U odnosu na konverziju i pravni interes se poziva na odluku VSRH broj Rev- 2868/2018 od 12. 2. 2019. i stav da korisnik kredita ima pravni interes za tužbu temeljem pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je Aneksom, tužitelj konvertirao kredit. Poziva se i na praksu Suda EU u predmetu C-118/17 i C-452/18. Ističe kako sklapanjem dodatka ugovora o kreditu nije otklonjena posljedica ništetnosti ugovornih odredbi. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Također tužitelj ističe da sklapanjem Aneksa nije ni djelomično podmiren dug tuženika prema tužitelju po osnovi preplaćene kamate i tečaja CHF. Zaključno navodi kako smatra da nesporno ima pravni interes i za utvrđenjima i za isplatom po Ugovoru o kreditu, a sam ugovor o kreditu, uklanjanjem ništetnih odredbi, postaje ništetan, jer gubi bitne sastojke, predmet – valuta CHF i cijenu – promjenjiva kamatna stopa.

Tužitelj se u sklopu konverzije osvrće i na stečeno bez osnove ističući kako su stranke time uredile isključivo budući ugovorni odnos, od dana konverzije nadalje, a utvrđenjem nove glavnice je nedospjela korigirana na približan iznos glavnice kakva bi bila d se nisu mijenjale kamatna stopa i tečaj radi čega isto ne predstavlja obeštećenje tužitelja radi ništetnih ugovorih odredbi koje su predmetom ove tužbe. Nadalje, tužitelju je konverzijom nastala nova šteta, u vidu uvećanja neodospjele glavnice u kunama u odnosu na početni otplatni plan u kunama iz ugovora, u iznosu od 124,55 EUR/938,44 Kn, koji iznos obuhvaćan oduzetu glavnicu koja je na dan sklapanja Aneksa, sukladno nepromijenjenoj kamatnoj stopi i nepromijenjenom tečaju, trebala biti nedospjela. Stoga tužitelj zaključno tužbom postavlja tužbeni zahtjev kojim:

- zbog ugovaranja ništetnih odredbi u Ugovoru, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, traži isplatu iznosa od 3.638,98 EUR/27.147,86 Kn, na koji teče zatezna kamata od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa, pa do isplate ( točka I/ postavljenog tužbenog zahtjeva),

- isplatu iznosa od 175,16 EUR/ 1.319,74 kn temeljem ništetne odredbe o troškovima i naknadama obrade temeljem neosnovano naplaćene ulazne naknade zajedno sa pripadajućim kamatama,

- isplatu iznosa od 124,55 EUR/938,44 kn temeljem neosnovanog uvećanja glavnice utvrđenog Aneksom ugovora o kreditu broj 5102929610 od 16.12.2015., radi konverzije kredita s valutnom klauzulom CHF, te utvrđenog manjka prilikom konverzije,

- troškove postupka.

2. U odgovoru na tužbu od 25. rujna 2023. tuženik opširno i detaljno pojašnjava razloge temeljem kojih u osporava osnovanost tužbe i tužbenih zahtjeva. Prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti zbog čl. 14. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta banke, slijedom čega smatra da je za postupanje mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci.

2.1. Osporava aktivnu legitimaciju odnosno svojstvo potrošača tužitelja pri čemu navodi kako je tužitelj dužan dokazati status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji takav status.

2.2. Detaljno se osvrće na provedenu konverziju ukazujući kako su stranke aneksom stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove. Tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća:

- aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je;

- aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca;

- tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove,

- tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

Uz navedeno, tužitelj ukazuje da je Sud EU u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13, pa smatra su svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao neoboriva zakonska presumpcija (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. U tom dijelu tužitelj se poziva na praksu Suda EU u predmetu C-118/17 i C-452/18 te predlaže odbaciti tužbu a podredno odbiti istu uz naknadu troškova postupka.

2.3. U odnosu na utuženu razliku glavnice u CHF i EUR i manjku utvrđenom u konverziji, tužitelj ističe prigovor zastare jer je od dana konverzije pa do podnošenja tužbe proteklo više od pet godina. Osim zastare, takav zahtjev smatra i neosnovanim te u suprotnosti s odredbama ZIDZPK/15, kao i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci posl. broj Gos 1/2019 i pravnom shvaćanju Suda EU iznijetom u odluci C-567/20.

2.4. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF tuženik također ističe prigovor zastare, osvrće se na odluke VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku te presude Suda EU, o informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora, o nepostojanju ekstra profita banke te zaključuje da odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.5. U odnosu na naknadu za obradu kredita tužitelj osporava navode prema kojima bi takav odredba bila nepoštena i ništetna iz razloga jer je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tuženik osporava da ne bi imao nikakav trošak obrade kredita jer svaki proces obrade se sastoji od različitih faza kao što su provedbe savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i slično. Pri tome tuženik ne oporava visinu potraživanja odnosno činjenicu da je sukladno odredbama čl. 10. naplatio naknadu u visini od 1,200% od visine kredita i to u iznosu od 1.319,74 kn. Osim toga ističe da navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti su neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge pružaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Predmetna ugovorna odredba o naknadi po stavu tuženika ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a osim toga ističe i prigovor zastare na taj dio potraživanja.

2.6. Osporava i tijek zakonskih zateznih kamata navodeći da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

2.7. U odnosu na prigovor radi prijeboja isti ističe s osnove manje plaćenih iznosa po tečaju i to u iznosu od 809,62 kn/107,45 EUR-a ( kada je tečaj bio niži od početnog), kao i s osnove preplate iz konverzije, gdje predlaže u prijeboj staviti tražbinu od 15.759,33 kn/2091,62 Eura, odnosno ukupan iznos od 16.580,29 kn/2200,58 kn. U tom dijelu ističe da usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj bi dovelo do nepripadajuće imovinske koristi za tužitelja, i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužitelju kao preplata već priznat konverzijom.

Zaključno tuženik predlaže odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka.

3. Podneskom od 2. rujna 2024. tuženik je nakon provedenog vještačenja u odnosu na ranije istaknuti prigovor radi prijeboja koji se odnosi i manje plaćene iznose o osnove tečaja ( ne i preplate ) predložio staviti u prijeboj iznos od 98,93 EUR-a ( za razliku od prvotno predloženog iznosa od 107,45 Eura ) prema pojedinačnim mjesečnim iznosima dospjelim u periodu od svibnja 2006. do siječnja 2009. ( str. 549 spisa).

4. Podneskom od 11. studenog 2024. tužitelj je nakon provedenog dokaza po imenovanom vještaku financijsko-knjigovodstvene struke, postavio tužbeni zahtjev za isplatom po osnovu valutne klauzule na način da umjesto prvotno utuženih 3638,98 eura po toj osnovi potražuje 3360,75 eura, dok je po osnovi neosnovanog uvećanja glavnice umjesto prvotnih 124,55 eura, utužio 133,80 eura. U odnosu na potraživanje po osnovi troškova i naknade za obradu kredita tužitelj je ostao sa prvotno utuženim iznosom u visini od 175,16 eura.

5. Navedeno raspolaganje tužitelja u procesnom smislu predstavlja ( u odnosu na isplatu po osnovi valutne klauzule ) djelomično povlačenje tužbe temeljem čl. 193. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23; - u daljnjem tekstu: ZPP), obzirom da se u smislu te odredbe smanjenje smatra djelomičnim povlačenjem. Tuženik se takvom postupanju nije usprotivio te se upustio u raspravljanje u pogledu povučenog dijela, pa je riječ o procesno dopuštenom raspolaganju koje je u odnosu na iznos od 278,23 eura ( razliku između prvotno utuženog iznosa od 3638,98 eura po toj osnovi i konačno postavljenog zahtjeva od 3360,75 eura) valjalo utvrditi rješenjem te odlučiti kao pod točkom I/ izreke rješenja sadržanog u ovoj presudi i rješenju.

6. U odnosu na potraživanje po osnovi uvećanja glavnice postupanje tužitelja pak predstavlja preinaku tužbe u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a, obzirom da je konačno utuženi iznos po toj osnovi povećan ( na 133,80 eura od početno utuženog iznosa 124,55 eura). Do takve preinake dolazi nakon zaključenja prethodnog postupka te u trenutku u kojem tužitelj po provođenju dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem stječe saznanje o visini tog potraživanja. Stoga je riječ o postupanju koje je dopušteno ( čl. 190. st. 2. ZPP) i svrsishodno radi rješavanja konačnog odnosa između stranaka, a kako je VSRH je na sastanku predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova te Građanskog odjela VSRH održanom 26. studenog 2021. donio zaključak broj Su IV-162/2021 koji glasi:

"..U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem..", to je uzimajući u obzir navedeno stajalište VSRH-a, kao i činjenicu da je riječ o postupanju koje je svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka, ovaj sud dopustio preinaku sadržanu te je o istome odlučeno izrekom rješenja sadržanoj u predmetnoj presudi i rješenju ( točka II/ izreke rješenja).

U odnosu na dokazni postupak

7. U tijeku postupka sud je proveo dokaze uvidom u tužbu sa pregledom promjena kamatnih stopa, otplatnim planom, aneksom ugovora o kreditu od 16. prosinca 2015., priležećim obračunom, nacrtom aneksa, obrascem za prihvat izračuna konverzije, obavijestima tuženika, izračunom konverzije, ugovorom o kreditu od 31. ožujka 2006., rekapitulacijom plaćanja i pregledom prometa, sudskom praksom (str. 1- 135 spisa), odgovor na tužbu sa podacima o izloženosti pozicije banke, letcima tuženika i materijalom za sklapanje stambenih kredita, sudskom praksom, dopisom tuženika Trgovačkom sudu u Zagrebu u spisu P-1401/12, priopćenjima za javnost, obračunom naknade za bankarske usluge od 31. ožujka 2006., aneksom ugovora o kreditu, ugovorom o kreditu (str. 139-378 spisa), podnesak tuženika od 10. lipnja 2024., sa sudskom praksom ( str. 386-519 spisa), podnesak tuženika od 2. rujna 2024., sa sudskom praksom (str. 546-577 spisa), proveden je dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po imenovanom vještaku Kseniji Vrebac koja je dostavila pismeni nalaz i mišljenje (str. 528-541 spisa) a koji je osim toga iznesen i usmeno na ročištu 25. studenog 2024.. Osim navedenog je proveden dokaz saslušanjem svjedoka GŽ te dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku.

8. Saslušana u svojstvu svjedoka GŽ je u bitnom iskazala da je od 2003. zaposlena kod tuženika te se zbog proteka vremena od sklapanja ugovora ne sjeća niti tužitelja niti da bih osobno sa njim pregovarala. Može potvrditi da su ugovore sklapali sa klijentima na način da bi im prezentirali ugovor koji je bio unaprijed određen u svim segmentima sukladno propisanom katalogu banke, osim u pogledu samog roka otplate i visine kredita. Svi ostali elementi su unaprijed određeni i propisani, a ona ih je kao financijski savjetnik prezentirala strankama pri čemu nije mogla odstupiti od takvih unaprijed određenih odredbi ugovora jer bi radila suprotno politici banke. U tom smislu su ugovori sadržavali i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi čija visina je također bila unaprijed određena, jednokratnim naknadama i slično. Ne može se uistinu sjetiti da su upozoravali na rizičnost ugovaranja valutne klauzule u CHF. 2006 su u ponudi imali i kredite koji su bili vezani uz valutu euro, a da li je on ponuđen tužitelju se ne sjeća.

9. Saslušan u svojstvu stranke tužitelj je u bitnom iskazao da se 2006. odlučio na adaptaciju stana na adresi u [adresa], u kojem živi i danas, te se obratio banci tuženika čiji je bio klijent. Kredit je digao kao potrošač za privatne svrhe. Bila mu je bitna visina mjesečnog anuiteta, a kako je od toga prošlo skoro 20 godina, ne sjeća se koliko je iznosio, ali zna da je bio prihvatljiv i da je poslije počeo znatno rasti. Ugovor je sklopio u banci tuženika pri čemu ga nitko nije informirao o rizičnosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Nisu uopće pregovarali o ugovornoj odredbi u pogledu ulazne naknade kao i u pogledu mjesne nadležnosti te nije bio svjestan da su one ugovorene. Ugovor je sklopljen na obrascu koji je sačinjen od strane banke i dan na potpis. Stan koji je adaptiran nije korišten za iznajmljivanje niti komercijalne svrhe, a i danas u njemu živi. Na konverziju je pristao da bi mu se smanjila mjesečna rata do čega je i došlo.

10. Iskazu tužitelja i svjedokinje GŽ sud je priklonio vjeru u cijelosti, pri čemu je putem tog dokaza suglasno utvrđeno da je tužitelj imao sužene mogućnosti pregovaranja prilikom stupanja u ugovorni odnos sa tuženikom. Ovo stoga jer je ugovor sklopljen putem standardnog obrazca unaprijed sročenog od strane banke, pri čemu tuženik nije mogao utjecati na ugovorne odredbe koje su u takvom ugovoru sadržane. Osim navedenog, iz iskaza proizlazi da tužitelj nije upozoren na rizičnost ugovaranja valutne klauzule, a osim toga nije bio niti svjestan postojanja ugovornih odredbi o mjesno nadležnosti i ulaznoj naknadi. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je ugovor sklopio kao potrošač za osobne svrhe usmjerene na adaptaciju stambenog prostora u kojem i danas živi.

11. Kako je odluka o visini tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju ovisila o stručnom financijsko-knjigovodstvenom znanju predmetne materije, sud je temeljem dokaznog prijedloga tužitelja odredio provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Kseniji Vrebac, dipl.oec, koja je dostavila nalaz i mišljenje ( str. 528- 541 spisa ). Imenovani vještak je pri tome na opsežan, razumljiv, logičan i stručan način pojasnila sve segmente sklapanja osnovanog ugovora o kreditu kao i same konverzije odnosno dodatka ugovora od 16. 12. 2015. , pa je u tom smislu u odnosu na osnovni ugovor ukazala da su stranke 31. 3. 2006. sklopile ugovor o namjenskom kreditu u kojem se u bitnome navode sljedeći uvjeti kreditiranja:

- iznos odobrenog kredita je kunska protuvrijednost od 23.734,90 CHF, obračunato prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj,

- ugovorena redovna kamatna stopa iznosi 5,30 % godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke,

- rok otplate kredita iznosi 10 godina (120 mjeseci),

- korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj po srednjem tečaju banke na dana odobrenja,

- anuiteti dospijevaju na naplatu prvog dana u mjesecu,

- početno ugovoreni anuitet iznosi 255,24 CHF

- kredit je isplaćen 3. 4. 2006.,

- srednji tečaj banke za CHF na dan isplate kredita iznosi 4,6182,

- dospijeće prvog anuiteta (početak otplate) je 1.05.2006. godine,

- tijekom otplate tuženik je u više navrata jednostrukom odlukom mijenjao visinu kamatne stope, a samim time i visinu anuiteta te su one od ugovore stope od 5,30% i anuiteta od 255,24 CHF mijenjane tako da su:

od 01. 02. 2008. iznosile 5,84 % što je dovelo do anuiteta od 260,68 CHF, od 01. 05. 2009. iznosile 6,20 % što je dovelo do anuiteta od 263,69 CHF, od 01. 11. 2011. iznosile 5,85 % što je dovelo do anuiteta od 261,69 CHF, od 01. 02. 2014. iznosile 3,23 % što je dovelo do anuiteta od 253,98 CHF.

12. Prvi zadatak vještačenja se odnosio na izračun pozitivne razlike između početno ugovorenih te stvarno plaćenih anuiteta po kreditu, odnosno preplate po osnovi ništetne promjenjive kamatne stope pa je utvrđeno da ukupna pozitivna razlika po toj osnovi iznosi 631,87 CHF ili 3382,05 kn odnosno 448,87 Eura ( pri čemu se napominje da je riječ o izračunu koji tužitelj nije obuhvatio tužbenim zahtjevom).

13. Drugi zadatak vještačenja se odnosio na izračun razliku iznosa koji je tužitelj u utuženom razdoblju stvarno plaćao po osnovi valutne klauzule u CHF i iznosa koji bi plaćao da je anuitete plaćao po tečaju važećem na dan sklapanja ugovora. Vještak je takav izračun prikazao u tablici broj 2 ( str. 532-533 spisa) te je utvrdio da u razdoblju otplate kredita do konverzije, ta razlika na štetu tužitelja iznosi 25321,64 kn odnosno 3360,75 eur pri čemu je riječ o ukupnoj pozitivnoj razlici.

14. Kao treće, vještak se očitovao i na izračun razlike neotplaćenog iznosa glavnice kredita u EUR na dan konverzije te je li tuženik prilikom konverzije tužitelju glavnicu umanjio za sve do tog trenutka preplaćene iznose s osnova jednostrane promjene kamatne stope i s osnova deprecijacije CHF?

U tom smislu je temeljem vještačenja utvrđeno da je na dan konverzije ( 30. 9. 2015. ) nedospjela glavnica kredita sa valutnom klauzulom u EUR bi iznosila 1194,36 eura odnosno 9115,45 kuna. Konverzijom je utvrđena nova glavnica te ona iznosi 8.107,34 kuna. Dakle, konverzijom je tužitelju smanjena glavnica za 98.206,69 kuna (354.540,36 - 256.333,67), pa je pod uvjetom ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelj također oštećen u izračunu nedospjele glavnice na dan konverzije pri čemu razlika u glavnicama iznosi 1.008,11 kuna, odnosno 133,80 eura,

15. Vještak je potom u odnosu na odgovor na pitanje da li je tužitelj u cijelosti obeštećen provedenom konverzijom, ukazao da pod uvjetom da su ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, početno ugovoreni uvjeti (tečaj CHF i kamatna stopa) daju anuitet od 1.178,75 kuna (255,24 CHF x 4,6182). Potrebne uplate do konverzije 30.09.2015. za 113 dospjelih anuiteta iznose 133.198,75 kuna.

Ukupne uplate tužitelja do konverzije iznose 162.932,29 kn.

To znači da nakon više od 9 godina otplate kredita sa ukupno uplaćenim iznosom od 162.932,29 kuna, nedospjela CHF glavnica kredita na dan konverzije izražena u kunama iznosi 12.279,11 kuna, što znači da je ukupna uplata od cca 163 tisuće kuna iskorištena za otplatu početno ugovorenih anuiteta od 255,24 CHF, razliku plaćene kamate, a ponajviše za drastičan porast tečaja CHF u razdoblju otplate kredita.

Ovaj podatak po vještaku upućuje na enorman rast tečaja CHF, koji je posljedično povećavao stanje neotplaćene glavnice tijekom otplate kredita, izraženu u protuvrijednosti u kunama, jer kako je tečaj rastao, tako je i neotplaćena glavnica protuvrijednosti u kunama rasla, čak bez obzira na sve veće kunske uplate usmjerene za zatvaranje obveza za mjesečne anuitete. U tijeku otplate kredita je došlo i do bitnog poremećaja u strukturi samoga anuiteta jer se zbog povećanja kamatnih stopa povećavala visina anuiteta, a mijenjala se i struktura unutar samog anuiteta u korist kamata, a na štetu glavnice.

Dakle, pod uvjetom ništetnosti ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, u otplati kredita do 30.09.2015., sa potrebnom uplatom od 133.198,75 kuna za 113 anuiteta, tužitelj bi došao do nedospjele glavnice u iznosu od 8.107,34 kuna, a na realizirani način, uz uplatu za anuitete, većeg, stvarnog iznosa od 162.932,29 kuna, došao je do nedospjele glavnice u iznosu od 12.279,11 kuna, odnosno 9.115,45 kuna, koliko mu je priznato konverzijom.

Jednostavno rečeno, tužitelj je dao više za gotovo 30 tisuća kuna, da bi na dan konverzije uz konvertiranu glavnicu završio u lošijem položaju nego da nije konvertirao kredit, da je nastavio plaćati obveze po osnovnom ugovoru, te u pravnom postupku ostvario povrat više uplaćenih sredstava na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

Taj iznos preplaćenih sredstava tužitelju konverzijom nije vraćen.

16. Stoga vještak ukazuje da je tužitelj u odnosu na posljedice nepoštenog ugovaranja koje u pogledu tri segmenta ( promjenjive kamatne stope, valutne klauzule u CHF i razlike neotplaćene glavnice na dan konverzije) oštećen sa ukupnim iznosom od 3.943,42 eura, a koji se sastoji od 448,87 eura po osnovi preplaćene kamate, 3360,75 eura po osnovi valutne klauzule u CHF te 133,80 eura po osnovi razlike u neotplaćenoj glavnici na dan 30. 9. 2015. ).

17. Za odgovor na pitanje o tome kakvi su učinci konverzije na posljedice nepoštenog ugovaranja, vještak je uzeo u obzir utvrđeni višak uplate prema izračunu konverzije koji iznosi 15.759,33 kn odnosno 2.064,88 eura i koji predstavlja razliku između ukupno uplaćenog u korist partije EUR kredita i ukupno dospjelih obveza za EUR kredit do konverzije 30.09.2015.

18. Vještak u tom smislu zaključuje da je je tužitelj konverzijom obeštećen samo djelomično, odnosno razlika između iznosa izračunatog u ovom nalazu na štetu tužitelja i iznosa priznatog konverzijom, iznosi 1.878,54 eura ( 3.943,42 eura - 2.064,88 eura).

19. U odnosu na ulaznu naknadu odnosno naknadu za obradu kredita, vještak ukazuje kako je tuženik 31. 3. 2006. tužitelju obračunao naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.319,74 kuna. Taj iznos je tužitelju naplaćen na dan isplate kredita, odnosno 03.04.2006., a sukladno čl. 10. Ugovora o kreditu, kojim je navedeno da naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita iznosi 1,20 % na iznos odobrenog kredita, obračunato s datumom ugovora. Izraženo u CHF, naknada iznosi 284,82 CHF (iznos kredita 23.734,90 X 1,20%). Na taj način naknada iznosi 1.319,74 kuna (284,82 x 4,6336), odnosno uz fiksni tečaj konverzije od 7,53450 iznosi 175,16 eura.

20. U odnosu na pitanje je li konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK-a vještak navodi da se uvidom u dokumente Izračun konverzije i Pregled prometa po kreditu, može utvrditi da je konverzija kredita provedena sukladno metodologiji propisanoj zakonskim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/2015).

21. U odnosu na izračun negativnih razlika između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa koji bi plaćao da je tečaj CHF ostao nepromijenjen kao na dan isplate kredita, vještak zaključuje da negativna razlika manje plaćenog anuiteta, kada je tečaj švicarskog franka na dan plaćanja bio niži od tečaja na dan isplate kredita iznosi -744,68 kuna, odnosno 98,83 eura.

22. Stoga se u sklopu pismenog nalaza i mišljenja mogu zaključno sumirati sljedeća utvrđenja:

- da je tuženik tužitelju temeljem čl. 10. osnovnog ugovora na dan isplate kredita 3. 4. 2006. naplatio iznos od 1.319,74 kn odnosno 175,16 eura,

- da je konverzija provedena zakonito i sukladno metodologiji propisanoj odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/2015),

- da je po osnovi kamate, pod uvjetom nepoštenosti ugovaranja i ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelj preplatio 448,87 Eura,

- da je po osnovi valutne klauzule u CHF, pod uvjetom nepoštenosti ugovaranja i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, tužitelj preplatio 3.360,75 Eura,

- da razlika iznosa neotplaćene glavnice ( između glavnice utvrđene u sklopu konverzije i glavnice koja bi na dan 30. 9. 2015. iznosila pod uvjetom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamate ) iznosi 133,80 Eura,

- da tužitelj kao potrošač nije u cijelosti obeštećen provođenjem konverzije u odnosu na nepoštenost ugovorenih odredbi po pitanju valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, te razlike između iznosa kojeg tužitelj potražuje i iznosa priznatog konverzijom, i to u odnosu na iznos od 13.952,47 kuna, odnosno 1.878,54 eura, a koji se dobije tako da se od zbroja osnova po kojima je tužitelj oštećen ( promjenjiva kamata, valutna klauzula i razlika u neotplaćenoj glavnici na 30. 9. 2015. ) odbije iznos utvrđenog viša u sklopu konverzije ( i koji iznosi 15.759,33 kn odnosno 2064,88 eura),

- da negativna razlika manje plaćenog anuiteta kada je tečaj CHF na dan plaćanja bio niži od tečaja na dan isplate kredita iznosi 744,68 kn odnosno 98,83 eura.

23. Vještakinja je nalaz i mišljenje iznijela i usmeno na ročištu 25. studenog 2024. kojom prigodom je ostala u cijelosti kod pismeno dostavljenog nalaza i mišljenja. Osim toga je pojasnila kako je napravila izračune koji se odnose na iznose za koje je tužitelj oštećen temeljem ugovorene valutne klauzule u CHF, uzela sam u obzir i ono za što je oštećen ugovaranjem promjenjive kamatne stope te razliku između glavnice koja je utvrđena konverzijom na dan 30. rujna 2015., te glavnice koliko bi ona iznosila na taj isti dan da tužitelj nije pristao na konverziju, sve pod uvjetom i pretpostavkom nepoštenog ugovaranja u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Iskazala je i koliko je uzeto na ime jednokratne naknade za obradu kredita. U samom nalazu je potom utvrdila i iznos preplate koji je tužitelju konverzijom dodijeljen nakon čega je potom kompariranjem tih elemenata utvrdila da ga konverzija nije dovela u ono stanje i obeštećenje koje bi imao pod uvjetom da je ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamate nepošteno. Kod tužitelja je dosta specifična situacija jer je na konverziju pristao u devetoj godini otplate kredita koji je sklopljen na rok od 10 godina, pa je praktično učinak konverzije različit u odnosu na korisnike kredita koji su iste sklapali na dulji otplatni rok i gdje su i iznosi glavnice nakon dugogodišnje otplate ostali visoki.

24. Nalazu i mišljenju vještakinje Ksenije Vrabac, kako pismeno tako i usmeno iskazanom, ovaj prvostupanjski sud je priklonio vjeru u cijelosti budući da je vještak na izuzetno jasan, stručan, prihvatljiv, logičan i razumljiv način pojasnio metodologiju primjene i sam način izračuna konkretnog potraživanja po svakoj utuženoj osnovi. Vještak se pri tome očitovao i na sve prigovore i navode tuženika u pogledu tzv. negativne razlike kao i pitanja preplate odnosno viška utvrđenog konverzijom. Vještak se osim toga detaljno i razumljivo osvrnuo na provedenu konverziju te ukazao na razloge i zaključak da tužitelj provedenom konverzijom nije obeštećen u pogledu potraživanja koje je predmetom ovog postupka.

U odnosu na primjenu materijalnog prava

25. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) te sadašnjoj odredbi čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022. i 59/2023;), propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Odredbom čl. 83. ZZP-a je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

Odredbom čl. 84. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

Odredbom čl. 3. Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022., 145/2023. i 155/2023; u nastavku: ZOO ) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni.

Odredbom čl. 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

Odredbom čl. 7. st. 1. ZOO-a je propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba. Odredbom čl. 8. ZOO-a je propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima ( pažnja dobrog stručnjaka). Odredbom čl. 322. ZOO-a propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a je propisano da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stavkom 2. istog članka je propisano da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju da je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Odredbom čl. 1111. ZOO-a je propisano (1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. (2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. (3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

Općenito u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja i prigovore tuženika

26. Predmet postupka u konkretnom slučaju predstavlja odlučivanje o tužbenom zahtjevu tužitelja kojim, nakon što ukazuje na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru o kreditu koji je sklopljen između stranaka 2006., postavlja tužbeni zahtjev za isplatom temeljem nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF i gdje konačno potražuje 3.360,75 eura prema pojedinačno dospjelim mjesečnim iznosima ( točka I/ tuženog zahtjeva). Također, tužitelj ukazuje i na nepoštenost odredbe osnovnog ugovora u pogledu troškova i naknade za obradu kredita, nakon čega postavlja zahtjev za isplatom po toj osnovi u visini od 175,15 eura ( toč. II/ tuženog zahtjeva). Treći zahtjev tužitelja se odnosi na isplatu temeljem neosnovanog uvećanja glavnice utvrđenog aneksom ugovora sklopljenim 16. 12. 2015. i temeljem čega potražuje 133,80 eura ( točka III/ tužbenog zahtjeva).

27. Tuženik se postavljenom tužbenom zahtjevu protivi u cijelosti te ističe prigovore mjesne nenadležnosti, svojstva potrošača, zastare i prigovor radi prijeboja u sklopu kojega predlaže u prijeboj staviti 98,93 Eura temeljem negativnih iznosa u pogledu valutne klauzulu ( koji nakon odgovora na tužbu specificira str. 549 spisa ) te iznos viška utvrđenog konverzijom u ukupnom iznosu od 2.200,58 eura ( str. 167 i 168 spisa).

28. U postupku je utvrđeno, te nije sporno, da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili 31. ožujka 2006. ugovor o namjenskom stambenom kreditu kojim se banka obvezala staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 23.734,90 CHF po srednjem tečaju banke važećem na dan puštanja kredita u tečaj. Nadalje, nije sporno da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,30% godišnje ( čl. 8. Ugovora ), a koja je ugovorena kao promjenjiva sukladno odlukama banke. Rok otplate kredita je ugovoren na 120 mjeseci odnosno 10 godina, a čl. 7. je ugovorena valutna klauzula jer je navedeno da se kredit vraća po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke. Anuiteti dospijevaju na naplatu prvog dana u mjesecu. Odredbom čl. 10. je ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik dužan rije korištenja kredita platiti 1,200% naknade na iznos kredita. Odredbom čl. 14. je ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke.

29. Nadalje, u postupku je temeljem dostavljene dokumentacije te provedenog vještačenja utvrđeno te nije sporno da je tuženik nakon sklapanja ugovora o kreditu jednostrano mijenjao visinu kamatne stope kredita. Na visinu mjesečnih anuiteta je utjecala i promjena tečaja odnosno razlika između tečaja koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora odnosno isplate kredita a prema kojemu je izrađen početni otplatni plan ( i prema kojemu je tužitelj imao realna očekivanja u odnosu na nastavak plaćanja ) i tečaja koji je vrijedio za svaki sljedeći mjesec dospijeća anuiteta.

30. Također, nije sporno da su stranke provele konverziju ugovora sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/2015; u nastavku: ZID ZPK/15), a tako što su 16. 12. 2015. potpisale dodatak ugovoru o kreditu čemu je kreditni aranžman konvertiran na način da je kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U sklopu provedene konverzije je utvrđena nova visina neotplaćene glavnice u eurima na dan 30. 9. 2015..

31. Stoga je za predmet ovog postupka odlučujuće utvrđenje da li je takvo postupanje tuženika, glede ugovaranja i primjene valutne klauzule u CHF i ugovaranja naknade za obradu kredita, bilo dopušteno i zakonito ili je pak riječ o nepoštenom postupanju koje je protivno prisilnim propisima i koje za posljedicu proizvodi ništetnost odredbi ugovora i posljedično pravo tužitelja na isplatu utuženih novčanih iznosa. Također, kako nije sporno da je u konkretnom slučaju provedena konverzija ugovora o kreditu, to je od utjecaja na tužbeni zahtjev za isplatom odgovor na pitanje da li tužitelj ostvaruje pravo na isplatu u slučaju kada je provedena konverzija osnovnog ugovora. Osim navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja obuhvaća i potraživanje razlike neotplaćene glavnice na dan 30. 9. 2015. pa je valjalo odgovoriti i na pitanje osnovanosti tog dijela zahtjeva. Uz navedeno, potrebno se osvrnuti i na sve istaknute prigovore tuženika koji uključuju prigovor mjesne nenadležnosti, svojstva potrošača, zastare i prigovor radi prijeboja. S obzirom na značaj svakog od iznesenih spornih pitanja ista će se pojasniti zasebno.

Posebno u odnosu na prigovor mjesne nadležnosti

32. U odnosu na prigovor mjesne nadležnosti, valja primijetiti kako nije sporno da je čl. 14. osnovnog ugovora ugovorena u slučaju spora nadležnost suda prema mjestu sjedišta banke.

33. Ispitivanje nepoštenosti ugovornih odredbe temeljem obveza koje proizlaze iz Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima se osim u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, odnosi i na ugovaranje mjesne nadležnosti. Brojna sudska praksa Europskog suda u odnosu na takvo pitanje ukazuje kako među primjerenim i djelotvornim sredstvima kojima se potrošaču jamči djelotvorna sudska zaštita mora biti i mogućnost sudjelovanja u okviru postupka koji je protiv njega pokrenuo prodavatelj robe ili pružatelj usluga, u razumnim postupovnim uvjetima, tako da za izvršavanje njegovih prava nisu propisani uvjeti, osobito glede rokova ili troškova, koji sprečavaju izvršavanje prava zajamčenih Direktivom 93/13 (vidjeti u tom smislu presudu Ć od 3. travnja 2019., C-266/18; kao i presudu od 13. rujna 2018., Profi Credit Polska, C-176/17, EU:C:2018:711, t. 63. te navedenu sudsku praksu).

34. Osim toga, Europski sud u odnosu na pitanje utvrđivanja i provjere ništetnosti ugovornih odredbi u smislu odredbi čl. 6. i 7. spomenute Direktive, ukazuje kako postupovna pravila koja za potrošača uzrokuju prevelike troškove bi mogla za posljedicu imati to da ga odvrate od toga da učinkovito brani svoja prava pred sudom kojem je prodavatelj robe ili pružatelj usluga podnio tužbu. To bi moglo biti tako ako bi podnošenje tužbe sudu koji je previše udaljen od njegova domicila potrošaču prouzročilo prevelike troškove putovanja koji ga mogu odvratiti od upuštanja u postupak koji je protiv njega pokrenut (vidjeti u tom smislu presudu Aquamed od 3. travnja 2019., C-266/18; ECLI:EU:C:2019:282; kao i presudu od **.**.2015., G i T, C-567/13, EU:C:2015:88, t. 49. do 59.).

35. U tom smislu je i Vrhovni sud RH iznio stajalište broj Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020. koje glasi:

"Prorogacijska klauzula ( o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja ( potrošača ) i sjedišta tuženika ( banke ), mogućnost dolaska na sud ( u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog pregovaranja ili pravnog lijeka ili tužbe ), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstvaljaju questio facti."

36. Stoga je i na pitanje mjesne nadležnosti i nepoštenosti ugovorene odredbe od utjecaja utvrđenje da li se o takvoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo te da li dovodi do neravnoteže u odnosima između stranaka, pri čemu se element ravnoteže promatra kroz pristup potrošača sudu. I u tom pogledu je teret dokazivanja pojedinačnog pregovaranja na samom tuženiku, koji u postupku nije dokazao da bi se pojedinačno pregovaralo o ugovornoj odredbi o nadležnosti sadržanoj u čl. 14. ugovora, obzirom da je ista sadržana u standardnom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati.

37. Osim navedenog, iz iskaza tužitelja je utvrđeno ne samo da se o predmetnoj ugovornoj odredbi o mjesnoj nadležnosti nije pregovaralo, već i da uopće nije bio svjestan postojanja takve odredbe u konkretnom ugovoru, iz čega jasno proizlazi da je tuženik prilikom sklapanja ugovora u standardni sadržaj obrazca ugovora uglavio odredbu o mjesnoj nadležnosti na koju tuženik nije mogao utjecati i o kojoj se nije pregovaralo.

38. Osim toga, na pitanje mjesne nadležnosti utječe i procesna autonomija što u konkretnom slučaju znači i primjena čl. 59. ZPP-a ( koja uređuje nadležnost po mjestu u kojemu se nalazi poslovna jedinica pravne osobe ) pri čemu u ovom postupku nije sporno da je tuženik sklopio ugovor o kreditu na način da je pristupio u poslovnicu tuženika u [adresa] gdje je sam ugovor i sklopljen.

39. Stoga je u konkretnom slučaju ugovaranje odredbe o mjesnoj nadležnosti ( sadržane u čl. 14. ugovora o kreditu ) nepošteno jer je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sadržana u standardnom obrascu ugovora na koji tuženik nije mogao utjecati i koji mu uopće nije prezentiran prilikom sklapanja ugovora, a koja s obzirom na udaljenost između grada Rijeke ( kao nespornog mjesta sjedišta tuženika) i prebivališta tužitelja, otežava tužitelju kao potrošaču pristup sudu, pri čemu je i sam ugovor sklopljen u poslovnici tuženika u gradu [adresa] gdje tužitelj ima prebivalište.

40. Stoga istaknuti prigovor tuženika u odnosu na mjesnu nadležnost nije osnovan te je o istome odlučeno kao u izreci rješenja sadržanog u predmetnoj odluci ( točka III/ izreke rješenja).

Posebno u odnosu na prigovor svojstva potrošača

41. U odnosu na navode tuženika kojima u sklopu odgovora na tužbu osporava samo svojstvo tužitelja kao potrošača, valja ukazati da su odredbom čl. 2. točkom b) i c) Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima definirani pojmovi potrošača i prodavatelja robe ili davatelja usluga. Te odredbe su također implementirane u odredbama ZZP-a kojim se pojašnjavaju osnovni pojmovi na koje se odnosi taj Zakon. Potrošača u tom smislu čini svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim direktivom nastupa izvan okvira svoje djelatnosti, poslovanja ili struke. Europski sud je pojasnio pojam potrošača na način da je riječ o autonomnom i objektivnom pojmu koji treba promatrati s obzirom na njegovu funkciju kao i da li određeni ugovorni odnos predstavlja djelovanje izvan okvira obrta, poduzeća i profesije ( u tom smislu vidi rješenje u predmetu C-534/15 R od 14. rujna 2016., ECLI:EU:C:2016:700; toč. 32., u kojem sud naglašava da je pojam potrošača u smislu čl. 2. točke b) Direktive objektivan pojam). S druge strane pojam pružatelja ili davatelja usluge koji treba tumačiti ekstenzivno ( vidi predmet C-147/16 Karel de Grote od 17. svibnja 2018., ECLI:EU:C:2018:320., toč. 48. gdje sud navodi: …“ iz samog teksta te odredbe proizlazi da je zakonodavac Unije namjeravao široko tumačiti pojam „prodavatelj ( robe ) ili pružatelj ( usluge ) …“).

42. Provedenim postupkom je utvrđeno da je između stranka sklopljen stambeni kredit za adaptaciju, pri čemu ih samog ugovora jasno proizlazi da je dodijeljen tuženiku kao potrošaču ( čl. 3 ugovora – stambeni krediti građana…).

43. Takvu činjenicu potvrđuje i iskaz tužitelja koji je potvrdio da je kredit digao kao potrošač za privatne svrhe i to adaptaciju stana na svojoj adresi prebivališta, pri čemu je riječ o stanu u kojem i danas živi a koji nije korišten za iznajmljivanje niti komercijalne svrhe.

44. Stoga, kako pojam potrošača valja razmatrati objektivno, a tužitelj je prilikom sklapanja ugovora djelovao u svojstvu fizičke osobe i potrošača te je kredit korišten radi adaptacije stana tj. unutar okvira raspolaganja i djelovanja fizičke osobe, u konkretnom slučaju predstavlja potrošača, radi čega navodi tuženika istaknuti u tom smislu nisu osnovani.

Posebno u odnosu na nepoštenost ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF

45.Tužitelj u navodima tužbe kao i naknadno u tijeku postupka iznosi stajalište uslijed kojega pronalazi da su ugovorne odredbe u prvotnom ugovoru o kreditu, koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, nepoštene i posljedično ništetne, čime predstavljaju osnovu za vraćanjem onoga što je tuženik kao banka primila temeljem takvih ugovornih odredbi. Pri tome se posebno naglašava da na ništetnost ugovaranja promjenjive kamatne stope tužitelj ukazuje ne iz razloga da bi potraživao takve iznose ( jasno navodi da isto ne obuhvaća tužbenim zahtjevom ) već stoga jer i takvu nepoštenu posljedicu želi staviti u odnos prema ukupnim učincima konverzije i odgovorom na pitanje da li je u cijelosti obeštećen istom. 46.U tom smislu valja primijetiti da su stranke predmetni ugovor o kreditu sklopile 2006., što znači da se kao materijalno pravni propisi primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koje pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenosti ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, uređuju u osnovi jednako kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) te kasnije odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) kao i sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022. i 59/2023. ).

47.Predmetne odredbe su implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.

48.Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001.. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice.

49.Stoga, iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos.

50.U takvoj pravnoj situaciji nacionalno pravo je dužno primjenjivati odredbe ZZP-a koji je bio na snazi u trenutku kada su stranke zaključile ugovor o kreditu, a koji je u nacionalno zakonodavstvo prenio odredbe Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dok je tumačenje pojmova i samih odredaba ZZP-a u dosegu sudova RH. Nacionalni sudovi pri tome imaju otvorenu mogućnost tumačiti mjerodavne odredbe ZZP-a autonomno ili uz pomoć prakse Europskog suda koja je razjasnila tumačenje osnovnih pojmova, zahtjeva i načela kao i provođenje testa kontrole nepoštenosti.

51.Dakle, praksa Europskog suda u ovom slučaju nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo još 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na shvaćanja koja je iznio Europski sud u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije.

52.U tom smislu i Ustavni sud Republike Hrvatske iznosi stajalište da se u sklopu kolektivne tužbe i zaštite koja je potrošačima pružena tim putem raspravljalo pitanje koje je provedeno tumačenjem domaćeg prava u duhu prava Europske unije (Direktive Vijeća 93/13/EEZ) kao dopunskog interpretativnog izvora o testu poštenosti odredaba potrošačkih ugovora ( USRH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 16. obrazloženja).

53.Sam sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija ( npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 TŽ i RŽ, od 17. srpnja 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, t.22.; kao i presudi suda C-415/11 M od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, t.44.;). Prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C- 92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C- 154-15, C-307/15 i C-308/15 MŽ i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C-186/16 O i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“;

54.Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti i u slučaju kada se potrošač nije pozvao na takvu zaštitu, što je proizlazi iz presude suda u predmetu C-243/08, Pannon GSM od 4. lipnja 2009., ECLI:EU:C:2009:350, t. 32. Takvo stajalište je osim toga u skladu sa nacionalnim odredbama Zakon o obveznim odnosima ( čl. 327. st. 1. ZOO-a ) koje također propisuju obvezu suda da na ništetnost pazi po službenoj dužnosti.

55.Navedeno je od naročitog utjecaja na tužbeni zahtjev poput ovog koji je predmetom konkretnog postupka i kada tužitelj zahtjevom ne obuhvaća utvrđenje ništetnosti već u činjeničnom opisu tužbe pojašnjava razloge uslijed kojih smatra da ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF nije bilo pošteno te je posljedično ništetno, a na što je sud dužan paziti po službenoj dužnosti.

56.Nadalje, za predmet spora je od utjecaja i činjenica da je Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i tuženika, a radi zaštite potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora te nepoštene prakse banaka, sve u odnosu na dva osnovna elementa i to ugovaranje same valutne klauzule te ugovaranje odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. ( koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. ), utvrđeno da je upravo i tuženica ( u predmetu trgovačkog suda navedena kao treće tuženica) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su tada trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

57.Stoga iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno dijela koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i koji je stekao status pravomoćnosti, nedvosmisleno proizlazi da je upravo tuženica u vremenskom periodu koji obuhvaća i sklapanje ugovora između samih stranaka u ovom parničnom postupku povrijedila prava potrošača na način da je koristila nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

58.U odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem VSRH broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tuženice protiv drugostupanjske presude VTS RH broj Pž6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP).

59.Stoga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke.

60.Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama ( tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 19. obrazloženja).

61.Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice konkretnog postupka ( obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to s jedne strane nesporna činjenica da je u ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te s druge strane činjenica da je promjenjiva kamatna stopa mijenjana u više navrata jednostranom odlukom banke ( što također nije sporno).

62. U ovom postupku je sporno da li se o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo obzirom da tužitelj u navodima tužbe ističe kako nije upozoren na rizičnost ugovaranja, dok tuženik tvrdi suprotno i ističe da je tužitelj bio informiran od svim posljedicama takvog ugovaranja.

63. Teret dokazivanja činjenice da li se o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo je u konkretnom slučaju na banci, a što također proizlazi iz obrazloženja odluke Ustavnog suda RH U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 26. obrazloženja.

63.U odnosu na pojedinačno pregovaranje ovaj sud ukazuje da odredba čl. 81. st. 2. ZZP-a koji je vrijedio u trenutku kada su stranke sklapale ugovor o kreditu, sadrži presumciju prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pri tome tuženik nije dokazao da bi se pojedinačno pregovaralo o konkretnim odredbama ugovora, niti da bi tužitelj bio informiran o rizicima takvog ugovaranja.

65. Pri tome je iz iskaza GŽ koja predstavlja djelatnicu tuženika, nedvosmisleno utvrđeno da su ugovore sklapali sa klijentima na način da bi im prezentirali ugovor koji je bio unaprijed određen u svim segmentima sukladno propisanom katalogu banke ( osim u pogledu roka otplate i visine kredita), pri čemu kao financijski savjetnik nije mogla odstupiti od takvih unaprijed određenih odredbi ugovora jer bi radila suprotno politici banke.

66.Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Tuženik je pri tome raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

67.Kod takvog ugovaranja dolazi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita jer omogućuje jednoj ugovornoj strani ( u ovom slučaju banki tj. tuženiku) da promjenu ugovorne kamate ( koja predstavlja visinu tj. cijenu usluge) čini ovisnom isključivo i izričito o volji same banke tj. tuženika, bez ikakve mogućnosti tužitelja kao ugovorne strane da određuje cijenu usluge koju mora platiti. Isto vrijedi i za ugovorenu valutnu klauzulu koja unosi nesigurnost u vidu toga kakvo će biti kretanje tečaja valute CHF-a u odnosu prema kuni.

68.Jedno od osnovnih načela obveznog prava i samog ugovaranja predstavlja odredivost cijene, prema kojoj sama cijena proizvoda mora biti određena ili odrediva. Kada tužitelj sklapa ugovor o kreditu, cijena proizvoda je određena između ostalog i ugovorenim kamatama u točno određenoj visini te tečajem CHF koji je bio važeći u tom trenutku.

69.Tužitelju se na potpisivanje daje ugovor koji u sebi navodi da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima ( čl. 7. ugovora ) te mu se predočava iznos tog mjesečnog anuiteta i na temelju kojeg on pravo pristaje na sklapanje ugovora, čime ga se dovodi u situaciju u kojoj legitimno očekuje da će se otplata vršiti prema upravo tako ugovorenim i predočenim uvjetima. Osim toga se navodi kako je riječ o stambenom kreditu uz čvrstu valutnu klauzulu ( čl. 3 ugovora) čime se također aludira na stabilnost ugovaranja.

70. Međutim, upravo ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule te naknadni rast tečaja i mijenjanje kamatne stope, dovode do nesigurnosti i neodređenosti na način da tužitelj ne može biti niti približno siguran koliki će mjesečni anuitet morati plaćati u svakom sljedećem mjesecu.

71.U tom smislu je vještačenjem utvrđeno da je početno ugovoreni anuitet od 255,24 CHF rastao pa je npr. od 1. 5. 2009. iznosio 263,69 CHF, pri čemu su ukupne uplate tužitelja do konverzije iznosile 162.932,29 kn te su korištene za otplatu početno ugovorenih anuiteta od 255,24 CHF, razliku plaćene kamate, ali ponajviše za drastičan porast tečaja CHF u razdoblju otplate kredita, koji podatak po vještaku upućuje na enorman rast tečaja CHF, koji je posljedično povećavao stanje neotplaćene glavnice tijekom otplate kredita, izraženu u protuvrijednosti u kunama, jer kako je tečaj rastao, tako je i neotplaćena glavnica protuvrijednosti u kunama rasla, čak bez obzira na sve veće kunske uplate usmjerene za zatvaranje obveza za mjesečne anuitete.

72. Pri tome je u tijeku otplate kredita je došlo i do bitnog poremećaja u strukturi samoga anuiteta jer se zbog povećanja kamatnih stopa povećavala visina anuiteta, a mijenjala se i struktura unutar samog anuiteta u korist kamata, a na štetu glavnice.

73. Stoga je rast mjesečnih anuiteta uslijed ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF doveo do znatne neravnoteže u odnosima stranaka, a što predstavlja pretpostavku nepoštenog ugovaranja.

74. Stoga je na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, pa je provođenjem kontrole ništetnosti po službenoj dužnosti utvrđeno postojanje djelomične ništetnosti odredbi čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu ( u dijelu u kojemu se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu), pri čemu takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da ugovor on može opstati bez djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO-a) odnosno u opsegu prvotno ugovorene kamatne stope te tečaja prema kojemu je izrađen otplatni plan odnosno po osnovi valutne klauzule kako bi se plaćala da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita. Posljedica ništetnosti je dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora ( čl. 323. st. 1. ZOO-a), pa kako su sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača takve odredbe ništetne, a sukladno Direktivi o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima nepoštene odredbe trebaju biti "neobvezujuće za potrošača", to znači da je tuženik dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko prvotno ugovorene valutne klauzule ( koja je utužena za razliku od kamate ) a riječ je o imovini tužitelja koju je tuženica primila temeljem osnove koja je otpala ( čl. 1111. ZOO-a).

Posebno u odnosu na provedenu konverziju

75.U odnosu konverziju provedenu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15; u daljnjem tekstu: ZIDZPK ) ovaj prvostupanjski sud prije svega ističe kako sama činjenica provođenja konverzije ne bi smjela, a priori, isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim.

76.Nacionalna sudska praksa u odnosu na takvo sporno pitanje nije bila jedinstvena niti ujednačena, slijedom čega se ovim putem iznose stajališta koje po stavu ovog suda potvrđuju pravilnost iznesenog mišljenja.

77.U tom smislu prije svega valja ukazati kako iz odredaba ZIDZPK –a, kao niti iz odredaba ZZP-a, a niti iz općih odredbi ZOO-a, ne proizlazi da bi tužitelj kao potrošač u slučaju provođenja konverzije bio lišena prava i mogućnosti ostvarivati obeštećenje po osnovi ugovornih odredaba koje su postojale u prvotnom ugovoru u kreditu i koje su utvrđene nepoštenim te posljedično ništetnim.

78.Nadalje, potrošači u Republici Hrvatskoj ostvaruju pravo na zaštitu u skladu sa materijalno pravnim propisima ZZP-a kojim odredbama je implementirano sekundarno zakonodavstvo Europske unije u vidu Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993). Slijedom toga ne postoje zapreke da se i navedeno sporno pitanje uz primjenu nacionalnog prava, promotri putem tumačenja domaćeg prava u duhu prava Europske unije ( vidi točku 52. ovog obrazloženja).

79.U tom smislu je predmetnom direktivom u odnosu na posljedicu nepoštenog ugovaranja propisano da nakon što određene ugovorne odredbe budu utvrđene nepoštenim, potrošač mora imati pravo na potpuno obeštećenje, pri čemu države članice trebaju osigurati da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače ( čl. 6. st. 1. Direktive ).

80.Stoga posljedica nepoštenog ugovaranja treba biti takva da osigurava potpuno obeštećenje potrošača.

81.Iz navedenog proizlazi da nacionalna praksa koja unaprijed isključuje pravo na obeštećenje samom činjenicom sklapanja konverzije, nije u skladu sa pravom potrošača na potpuno obeštećenje, iz razloga jer ne pruža odgovor na pitanje da li je potrošač obeštećen u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe ( već takvu mogućnost otklanja samom činjenicom da je provedena konverzija).

82.Europski sud u tom smislu navodi da odredbu čl. 6. st. 1. Direktive treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati u načelu kao da nikada nije postojala ( presuda C-154-15, C-307/15 i C-308/15 MŽ i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 61.; ) iz čega proizlazi nepoštenost treba imati retroaktivno djelovanje ( ex tunc ).

83.Takvo stajalište je u cijelosti sukladno sa nacionalnim pravom u vidu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a.

84.Opravdanje za takvo djelovanje Europski sud pronalazi i u tome što bi se ograničavanjem nepoštenosti na trenutak donošenja odluke, onemogućila restitucija u odnosu na učinak koji je određeni ugovor imao između stranaka u periodu od nastanka njegovih učinaka pa do donošenja odluke o nepoštenosti ugovorne odredbe ( presuda C-154-15, C-307/15 i C-308/15 MŽ i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 62. i 63.;).

85.Iz navedenog je razvidno kako je svrha i cilj zaštite potrošača upravo usmjeren na mogućnost potpune restitucije i obeštećenja za čitav period u kojem su nepoštene ugovorne odredbe bile na snazi i dovele potrošače u neravnopravan položaj.

86.Stoga, kada su određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, potrošača valja dovesti u situaciju koja će ispraviti posljedice nepoštenog ugovaranja.

87.U postupcima u kojima stranke nisu provele konverziju takvo postupanje je olakšano činjenicom da su nepošteno ugovorene odredbe egzistirale tijekom čitavog trajanja otplate ( u slučaju da je kredit otplaćen prije stupanja na snagu konverzije ) ili činjenicom da potrošač nakon mogućnosti provođenja konverzije nije pristao na istu.

88.Međutim, u slučaju poput ovog koji je predmetom postupka ( tj. kada je potrošač pristao na konverziju ) potrebno je razmotriti kakav je njezin učinak na ugovorne odredbe koje su naknadno utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim.

89.Pri tome je bitno naglasiti da izračun i način na koji je provedena konverzija polazi od potpuno različite metodologije od one primijenjene u ovom postupku ( tj. izračuna glede nepoštenog ugovaranja valutne klauzule).

90.Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nisu polazili od nepoštenog ugovaranja ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u drugi i različiti bankarski proizvod ( kredit denominiran u EUR ), a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

U tom smislu je odredbom čl. 19. b i ZIDZPK –a propisano da:

„Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.“

91.Dakle, kako konverzija i izračun temeljem kojeg je provedena ( čl. 19 c ZIDZPK –a) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, to je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je konverzija dovela do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno da li je u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala uslijed utvrđene nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

92.Ovo poglavito u tužbama poput ove koja je predmetom postupka i u sklopu koje tužitelj traži obeštećenje isključivo za vremenski period prije provođenja konverzije odnosno period u kojem je plaćao anuitete temeljem ugovornih odredbi koje su utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim.

93.Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207.) ali i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kojim je navedeno da:

"…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

94.Kada su stranke u slučaju poput ovog, u veljači 2006. sklopile ugovor o kreditu čije odredbe su djelomično utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnima, a potrošač je do konverzije potpisane u prosincu 2015. plaćao mjesečne anuitete koji su obračunati prema ništetnim odredbama, tada provođenje konverzije nakon gotovo 10 godina od sklapanja ugovora može isključivati pravo na obeštećenje temeljem nepoštenih ugovorenih odredbi, ali samo i isključivo ukoliko je ona u potpunosti obeštetila potrošača u odnosu na ono što je plaćao temeljem nepoštenih odredbi, a što u konkretnom slučaju provedenim financijskim vještačenjem nije utvrđeno da bi bio slučaj.

95.Stoga, kako zaštita potrošača polazi od prava na ostvarivanje potpunog obeštećenja tj. restitucije, kao i uspostave pravednog stanja u ugovornom odnosu za koji je utvrđeno da sadrži nepoštene i time ništetne ugovorne odredbe, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev i obeštećenje za period do konverzije kada ona nije ispravila posljedice nepoštenog ugovaranja, a kako konverzija i izračun temeljem kojeg je provođena nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ( već ispravljanja i izjednačavanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR ), to nije ispravljena neravnoteža koja je u ugovornim odnosima između stranaka nastala uslijed nepoštenog ugovaranja po tim osnovama. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, a koje stajalište je kao takvo osnovano.

Posebno u odnosu na potraživanje po osnovi nepoštenosti ugovaranja ulazne naknade

96. Tim dijelom zahtjeva tužitelj potražuje 175,16 Eura sa pripadajućim kamatama pri čemu ne određuje točan datum njihova dospijeća. Navedeno potraživanje temelji na stavu o nepoštenom ugovaranju čl. 10. osnovnog ugovora o kreditu te posljedično ništetnosti te odredbe.

97. U samom postupku nije sporno da je čl. 10. ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,2000 % na iznos odobrenog kredita, obračunato s datumom ugovora.

98. Nadalje, provedenim vještačenjem je utvrđeno da je tuženik 31. 3. 2006. tužitelju obračunao naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.319,74 kuna, koji iznos je tužitelju naplaćen na dan isplate kredita, odnosno 03.04.2006.. Izraženo u CHF, naknada iznosi 284,82 CHF (iznos kredita 23.734,90 X 1,20%). Na taj način naknada iznosi 1.319,74 kuna (284,82 x 4,6336), odnosno uz fiksni tečaj konverzije od 7,53450 iznosi 175,16 eura.

99. U odnosu na taj dio zahtjeva je odlučujuće da li je takvo ugovaranje i plaćanje jednokratne naknade unaprijed od iznosa odobrenog kredita u korist tuženika odnosno banke, bilo dopušteno i zakonito ili je pak riječ o nepoštenom postupanju koje je protivno prisilnim propisima i koje za posljedicu proizvodi djelomičnu ništetnost odredbi ugovora i posljedično pravo tužitelja na isplatu.

100. Također, u postupku je bilo potrebno osvrnuti se na istaknute prigovore tuženika koji uključuju prigovor zastare na to potraživanje te utvrditi osnovanost ili neosnovanost istog.

101. I u odnosu na taj dio potraživanja valja ukazati na provođenje testa nepoštenosti, a u sklopu kojega je potrebno utvrditi da li je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora.

102. U tom smislu valja ponoviti da je temeljem iskaza tužitelja utvrđeno kako o predmetnoj odredbi čl. 10. osnovnog ugovora nije pregovarano već je sadržana u unaprijed formaliziranom – standardnom ugovoru koji je tužitelju dan na potpisivanje bez mogućnosti njegova utjecaja na sadržaj takve odredbe.

103. Osim iskaza tužitelja, takvo utvrđenje potvrđuje i iskaz svjedokinje GŽ, djelatnice tuženika, koja je potvrdila da su odredbe ugovora bile unaprijed određene u svim segmentima sukladno propisanom katalogu banke ( osim u pogledu roka otplate i visine kredita), pri čemu kao financijski savjetnik nije mogla odstupiti od takvih unaprijed određenih odredbi ugovora jer bi radila suprotno politici banke.

104. Stoga iz tako provedenih dokaza proizlazi postojanje prve pretpostavke provođenja testa nepoštenosti a koji se sastoji u postojanju ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

105. Drugi uvjet testa nepoštenosti je da se radi o postupanju koje suprotno dobroj vjeri, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

106. U odnosu na zahtjev dobre vjere praksom Europskog suda je utvrđeno da nacionalni sudovi moraju s tim u vezi provjeriti je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s potrošačem, mogao razumno očekivati da će potonji prihvatiti takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora (presuda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, , t. 74.).

107. Glede postojanja znatne neravnoteže iz prakse Europskog suda ( presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51. ) proizlazi da se ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. 108. Osim što je u odnosu na odredbu čl. 10. ugovora utvrđeno da se o istoj njie pregovaralo, ovaj prvostupanjski sud primjećuje da iz ostalih odredbi ugovora ne proizlazi na temelju koji parametara i okolnosti je određena visina takve naknade. 109. U tom smislu valja ponoviti da načelo transparentnosti u širem smislu pred trgovca odnosno pružatelja usluge stavlja zahtjev da potrošaču pruži informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz ugovaranja za njega mogu proizaći ( u tom smislu npr. presuda suda C-186/16 O i drugi od 20. rujna 2017., t.45., presuda suda C-26/13., J i OŽ od 30. travnja 2014., t. 75.,)

110. Ugovorna odredba čl. 10. po stajalištu ovog suda dovodi do znatnije neravnoteže u ugovornim odnosima između stranka, pri čemu se ne mora raditi o kvantitativnom odnosu, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno ugrožava pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C ‑621/17, EU:C:2019:820, t. 51.).

111. Glede navedenog valja primijetiti da tuženik ne ukazuje na materijalno pravnu osnovu temeljem koje bi imao legitimno pravo potraživati obvezu poput one koja je nametnuta tužitelju kao potrošaču odredbom čl. 10. ugovora.

112. Stoga ugovaranje u sklopu kojega je potrošač obvezan unaprijed platiti iznos koji ugovornom nije određen kvantitativno već postotkom ( u konkretnom slučaju 1,200 % ) od ukupnog iznosa odobrenog kredita, bez jasnih parametara glede procjene da li tako ugovoreni postotak i temeljem njega isplaćen iznos, predstavlja stvarni ekvivalent radnjama i troškovima na koje se odnosi, predstavlja ugovornu odredbu koja potrošača stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na banku te dovodi do neravnoteže u ugovornim odnosima, poglavito kada je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti je potrošač na nju mogao utjecati.

113. Tuženik je u odnosu na takvo potraživanje istaknuo prigovor zastare koji nije osnovan iz sljedećih razloga. Naime, valja ukazati kako je u sklopu domaće sudske prakse Vrhovni sud RH raspravljao o ništetnosti i zahtjevu za isplatom u predmetu koji se odnosi na isplatu naknade za usluge banke. Riječ je o rješenju VSRH broj Rev- 1219/2020 od 30. 11. 2022. u sklopu kojeg su razmatrane odluke Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2201/2019-5 od 26. veljače 2020. i presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-183/2018-25 od 11. ožujka 2019..

114. U tom smislu VSRH je ukazao da odluka o prigovoru zastare u predmetu poput ovog koji se raspravlja i u konkretnom slučaju, valja polaziti od pravnog shvaćanja iznesenog na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. i koje glasi:

" Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1.ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." 115. Iz tako iznesenog i sada već ustaljenog stajališta VSRH-a proizlazi da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetne odredbe ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, slijedom čega istaknuti prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan. 116. Prema tome, u odnosu na ulaznu naknadu, provođenjem kontrole je utvrđeno postojanje ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnosi na ugovaranje i plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, pri čemu takva odredba ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da on može opstati bez djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO-a). Posljedica ništetnosti je dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora ( čl. 323. st. 1. ZOO-a), pa kako su sukladno odredbama ZZP-a takve odredbe ništetne, a sukladno Direktivi o nepoštenim uvjetima "neobvezujuće za potrošača", to znači da je tuženik dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je isplaćen temeljem takve odredbe i koji u ovom postupku nije sporan a iznosi 175,16 eura pri čemu je riječ je o imovini tužitelja koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala ( čl. 1111. ZOO-a) a na koju tužitelj ostvaruje pravo na kamatu kao sporedna potraživanja u smislu čl. 29. i 1086. ZOO-a.

Posebno u odnosu na potraživanje temeljem neosnovanog uvećanja glavnice utvrđenog u sklopu provedene konverzije

117. Tužitelj u sklopu tog dijela zahtjeva potražuje iznos od 133,80 eura, a koji temelji na izračunu i stajalištu o postojanju razlike između iznosa neotplaćene glavnice na dan izračuna konverzije 30. rujna 2015. i glavnice koja bi na taj isti dan iznosila u sklopu izračuna pod pretpostavkama nepoštenosti ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

118. Provedenim vještačenjem je utvrđeno da je pod uvjetom ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelj također oštećen u izračunu nedospjele glavnice na dan konverzije, pri čemu razlika u glavnicama iznosi 1.008,11 kuna, odnosno 133,80 eura.

119. Međutim, za razliku od potraživanja po osnovi valutne klauzule i CHF i ugovaranja naknade za obradu kredita ( koja proizlaze iz nepoštenog i posljedično ništetnog ugovaranja ), potraživanje temeljem uvećanja glavnice se temelji na izračunu konverzije za koju je utvrđeno da je provedena sukladno metodologiji propisanoj zakonskim odredbama odnosno Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

120. Stoga postojanje razlike u izračunu neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015. godine može ukazivati na činjenicu da tužitelj konverzijom nije u cijelosti obeštećen u odnosu na posljedice nepoštenog ugovaranja, ali se pri tome ne radi o nepoštenom niti ništetnom postupanju jer se takav izračun temelji na ugovornom koji je proveden uskladu sa važećim zakonskom osnovom i voljom tužitelja kao potrošača, slijedom čega potraživanje po tom temelju nije osnovano. 121. Osim toga, kako takvo potraživanje nije obuhvaćeno kolektivnom tužbom u parnici za zaštitu potrošača, to se na isto primjenjuju zastarni rokovi propisani ZOO- om ( a kako pravilno ukazuje tuženik), pa kako je nova visina glavnice utvrđena u sklopu konverzije u prosincu 2015. ( koja je sklopljena 16. 12. 2015. sa izračunom na dan 30. 09. 2015), a tužitelj takvo potraživanje utužuje u ovom predmetu 9. lipnja 2023., odnosno protekom više od 5 godina od dana kada je nastao takav izračun, to bi i istaknuti prigovor zastare bio osnovan, pa je radi svega u odnosu na taj dio potraživanja valjalo odlučiti kao pod točkom IV/ izreke ove presude.

Posebno u odnosu na pitanje da li je konverzija dovela do potpunog obeštećenja potrošača u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe te s time u vezi visinu potraživanja

122. Nakon što je u postupku utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u osnovnom ugovoru o kreditu bilo nepošteno i posljedično ništetno, te s druge strane nesporne činjenice u sklopu koje su stranke provele konverziju u skladu da prisilnim propisom ZIDZPK, valjalo je odgovoriti na pitanje da li je konverzija dovela do potpunog obeštećenja tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorene odredbe.

123. Provedenim vještačenjem je u tome pogledu dan izračun iz kojeg je vidljivo da tužitelj kao potrošač konverzijom nije u cijelosti obeštećen. Do takvog zaključka vještak dolazi tako da je sa jedne strane sagledao posljedice nepoštenog ugovaranja kroz tri elementa. Riječ je posljedicama nepoštenosti u pogledu ugovaranja promjenjive kamatne stope, zatim valutne klauzule u CHF te konačno razlike u neotplaćenim glavnicama na dan 30. rujna 2015. kao datuma sa kojim je sačinjen izračun konverzije.

124. Takvim izračunom je dobiven ukupan iznos od 3.943,42 eura a koji se sastoji od 448,87 eura po osnovi preplaćene kamate, 3360,75 eura po osnovi valutne klauzule u CHF te 133,80 eura po osnovi razlike u neotplaćenoj glavnici na dan 30. 9. 2015.

125. Navedene izračune vještak je stavio u omjer sa viškom uplate prema izračunu konverzije koji iznosi 15.759,33 kn odnosno 2.064,88 eura i koji predstavlja razliku između ukupno uplaćenog u korist partije EUR kredita i ukupno dospjelih obveza za EUR kredit do konverzije 30.09.2015. .

126. Vještak stoga zaključuje da je tužitelj konverzijom obeštećen ali samo djelomično, pri čemu razlika između iznosa izračunatog u ovom nalazu na štetu tužitelja i iznosa priznatog konverzijom, iznosi 1.878,54 eura ( 3.943,42 eura - 2.064,88 eura).

127. Stoga kada se uzmu u obzir pozitivni učinci zakonito provedene konverzije u vidu nove neotplaćene glavnice i viška koji je utvrđen u iznosu od 2.064,88 eura, te kada se isti stave u omjer sa iznosima za koje je tužitelj oštećen uslijed temeljem nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, jasno proizlazi da tužitelj konverzijom nije obeštećen pa ona nije dovela do potpunog izjednačavanja posljedica u odnosu na posljedice nepoštenog ugovaranje u sklopu osnovnog ugovora o kreditu sklopljenog 2006. i činjenice prema kojoj je tužitelj sve do 2015. plaćao više iznose upravo temeljem takvog nepoštenog ugovaranja.

Posebno u odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja

128. Dakle, iz do sada iznesenog proizlazi da je u postupku utvrđeno nepošteno ugovaranje osnovnog ugovora u pogledu valutne klauzule, kao i potraživanje 175,16 eura s osnove nepoštenog ugovaranja ulazne naknade. Osim toga je utvrđeno nepošteno ugovaranje promjenjive kamatne stope koju tužitelj nije utužio ( pretpostavljeno uslijed zastare tog dijela potraživanja), dok potraživanje razlike glavnice nije osnovano.

129. S druge strane tuženik je pravovremeno u postupku već u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor radi prijeboja.

130. Takav prigovor se sastoji od dva elementa. Prvi se odnosi na tzv. negativne razlike a drugi na preplatu iz konverzije.

131. U odnosu na tako istaknuti prigovor tuženika valja prije svega ukazati kako treba razlikovati građanskopravni prijeboj (compensatio civilis) čije osnove su uređene ZOO-om, i gdje je riječ o prijeboju u kojem dva subjekta steknu jedan prema drugom istovrsno i dospjelo potraživanje uslijed kojeg može doći do prestanka uzajamnih potraživanja prijebojem do visine do koje su uzajamna potraživanja jednaka. Postojanje međusobnih potraživanja nema konstitutivni značaj za institut civilnog prijeboja, a za konstituiranje ovog instituta potrebno je da jedna od strana slobodnim očitovanjem volje drugoj strani da kompenzacijsku izjavu.

132. Kako tužitelj u konkretnom postupku nije dao kompenzacijsku izjavu, to nije riječ o građanskopravnom prijeboju, već o institutu prijeboja u parnici na temelju odluke suda ( compensatio per judicem) predviđenog odredbama čl. 333. st. 3. i 338. st. 3. ZPP-a, a kako jasno ističe i sam tuženik ( str. 168 spisa).

133. Procesnopravni prigovor prijeboja uređen ZPP-om nema iste učinke kao građanskopravna izjava o kompenzaciji. Kod takvog procesnog prigovora prijeboja oba potraživanja egzistiraju i prigovor ih konstitutivno ne gasi. Ovo iz razloga što taj prigovor tek predstavlja zahtjev za kompenzaciju konstitutivnom odlukom suda koja ga treba utvrditi.

134. Stoga u sklopu istaknutog prigovora poput onog koji je predmetom ovog postupka, sud donosi odluku o postojanju ili nepostojanju takvog potraživanja ( čl. 333. st. 3. ZPP-a), a nakon čega ako je potraživanje osnovano, temeljem čl. 338. ZPP-a u izreci presude mora izvršiti kompenzaciju konstitutivnom odlukom suda na način da za iznos tražbine koju je utvrdio kao osnovanom na strani tuženika umanjiti tražbinu tužitelja koju je utvrdio kao osnovanom u tom postupku ( tako i ŽS Varaždin u odluci Gž-2189/2017-2 od 12. 1. 2018.).

135. U tom smislu valja ponoviti da je potraživanje tužitelja u ovom postupku temeljem nepoštenog ugovaranja utvrđeno osnovanim u pogledu dvije pravne osnove i to nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF ( gdje je utvrđeno postojanje pozitivnih razlika u visini od 3.360,75 eura ) te u pogledu ulazne naknade ( gdje je osnovan zahtjev za isplatom u visini od 175,16 eura ).

136. To dalje znači da ukupno dospjela tražbina tužitelja prema tuženiku sukladno ovoj sudskoj odluci iznosi 3.535,91 eura (3.360,75 + 175,16).

137. Da bi se takvo potraživanje tužitelja prebilo sa potraživanje tuženika, nužno je utvrditi da li tuženik raspolaže istovrsnim i dospjelim potraživanjem koje se može suprotstaviti zahtjevu tužitelja kao potrošača.

138. Ovaj prvostupanjski sud u tom smislu pronalazi da je prebijanje potraživanja po prijedlogu tuženika nije moguće niti osnovano. Naime, da bi se određeno potraživanje moglo staviti u prijeboj ono mora biti istovrsno i dospjelo. 139. U odnosu na prijeboj po osnovi preplate iz konverzije tuženik u odgovoru na tužbu predlaže tužiteljevo potraživanje prebiti sa iznosom od 2.200,58 eura ( str. 167-168 spisa).

140. Provedenim vještačenjem je utvrđeno da je konverzijom tužitelju utvrđen višak uplate koji prema simuliranom izračunu konverzije i koji je iznosio 15.759,33 kn odnosno 2.064,88 eura.

141. Riječ je o iznosu koji predstavlja razliku između ukupno uplaćenog u korist partije EUR kredita i ukupno dospjelih obveza za EUR kredit do konverzije 30.09.2015. . 142. Dakle, novčani iznos od 2.064,88 eura koji je nesporno utvrđen konverzijom, ne predstavlja dospjelo potraživanje tuženika ( banke ) prema tužitelju ( potrošaču) već višak uplate samog tužitelja na dan 30. 9. 2015. prema simuliranom otplatnom planu u eurima, koji se sukladno odredbama ZIDZPK-a koristi za namirenje 50% iznosa budućih EUR anuiteta, u razdoblju nakon konverzije.

143. Prema tome, da bi se određena tražbina tuženika stavila u prijeboj, mora se raditi o dospjeloj i utvrđenoj tražbini koju on ime prema tužitelju, što međutim ne predstavlja utvrđeni višak u sklopu konverzije jer nije riječ o tražbini tuženika već višku uplate tužitelja u simuliranom otplanom planu i prema kojemu tužitelj zapravo ima buduću dospjelu tražbinu u toj visini prema tuženiku koji se pak obvezao istu platiti umanjivanjem budućih iznosa nakon 30. 9. 2015.

144. U prilog stajalištu da se u konkretnom slučaju ne radi o dospjelom potraživanju tuženika ( banke) govori u prilog činjenica da tuženik temeljem konverzije nema pravo od tužitelja kao potrošača potraživati iznos od 2.200,58 eura ( koji predlaže staviti u prijeboj), nego konverzijom utvrđeni višak od 2.064,88 eura predstavlja iznos koji je zapravo tužitelj kao potrošač preplatio prema simuliranom otplatnom planu na određeni konkretni dan.

145. Niti iznose tzv. negativnih tečajnih razlika po stajalištu ovog suda nije moguće staviti u prijeboj. Naime, tuženik po toj osnovi odgovorom na tužbu predlaže prebiti iznos od 107,45 eura da bi potom podneskom od 2. 09. 2024. specificirao potraživanje u visini od 98,93 eura ( str. 549 do 550 spisa).

146. U odnosu na tzv. negativne razlike prije svega valja ponoviti da je jedna od propisanih pretpostavki nepoštenog ugovaranja postojanje znatne neravnoteže u ugovornim odnosima na štetu potrošača.

147. Takva neravnoteža je postojala kod ugovaranja valutne klauzule u CHF ali isključivo u mjesecima u kojima je plaćanje za tužitelja kao potrošača bilo nepovoljnije od početno ugovorenih i pretpostavljenih uvjeta po pitanju valutne klauzule ( a koji su u izračunu predstavljeni tzv. "pozitivnim razlikama"). 148. S druge strane, to znači da u mjesecima u kojima plaćanje za potrošača nije bilo nepovoljnije o početno ugovorenih uvjeta, nije bilo neravnoteže u ugovornim odnosima, pa se posljedice nepoštenog ugovaranja niti ne odnose na takve periode. 149. Tuženik kao banka je i u takvim periodima ( u kojima je plaćanje za potrošača bilo povoljnije od početno ugovorenih uvjeta ) također ostvarivao profit i zaradu, ali ne u opsegu koji bi doveo do neravnoteže u ugovornim odnosima. 150. Stoga uzimanje u obzir "tzv. negativnih razlika " i konstitutivno prebijanje istih sa pozitivnim razlikama u predmetu poput ovog nije prihvatljivo iz razloga jer bi se time anuiteti u mjesecima u kojima je postojala neravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka ( tzv. pozitivne razlike ) prebijali sa anuitetima u kojima takve neravnoteže nije bilo, a potrošač je vršio plaćanja prema uvjetima koji su kao takvi bili povoljniji od početno ugovorenih.

151. Negativni iznosi upravo i potvrđuju ranije iznesena stajališta ovog suda prema kojoj je banka mogla svoje poslovanje voditi pozitivno na način da početno ugovorene uvjete poboljša na korist potrošača, a da svejedno takvim poslovanjem ostvaruje profit.

152. Stoga prijeboj negativnih razlika u konkretnim okolnostima slučaja uslijed nepostojanja znatne neravnoteže na štetu potrošača nije moguće, čemu osim gore navedenog govori u prilog i stajalište ( izraženo presudom ŽS Varaždin broj Gž 987/2023-2 od 19.10.2023.) prema kojem banka nema pravo na isplatu tražbine s osnove negativne razlike uslijed primjene čl. 323. st. 2. ZOO-a.

153. Slijedom svega iznesenog istaknuti prigovor prijeboja tuženika u ovom postupku nije osnovan, radi čega je temeljem čl. 333. st. 3. ZPP-a valjalo odlučiti kao pod točkom III/ izreke presude.

Posebno u odnosu na prigovor zastare i visinu potraživanja

154.U odnosu na tuženikov prigovor zastare potraživanja, valja ukazati kako je isti djelomično osnovan u odnosu na potraživanje temeljem nepoštenog ugovaranja valutne klauzule. Takav prigovor je osim toga u cijelosti osnovan u odnosu na potraživanje temeljem razlike u glavnicama ( vidi točku 121. ovog obrazloženja) dok je u odnosu na ulaznu naknadu neosnovan i podrobnije pojašnjen u točkama 113 do 115 ovog obrazloženja ( pa se neće nepotrebno ponavljati).

155. U odnosu na prigovor zastare glede potraživanja po osnovi nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF, valja ponoviti da je Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će Sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa ( niti je isto bio ovlaštena temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), kolektivna tužba u suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka.

156.U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim valutnim klauzulama u CHF, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba.

157. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO-a.

158.Nadalje, za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva prema kojoj je prekinuta zastara podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. u kolektivnom sporu ( u tom smislu i Županijski sud u Varaždinu Gž-1315/2019-2 od 19. svibnja 2020), te druga prema kojoj ista počinje ponovno teći 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu a u odnosu na valutnu klauzulu tek 14. lipnja 2018. ( trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. u odnosu na valutnu klauzulu ). Navedeno stajalište biva potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.. Obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru ( čl. 245. st. 1. ZOO-a).

159.Stoga se u odnosu na tužitelja i pitanje zastare odnose dvije činjenice. Prva prema kojoj je podnošenjem tužbe 9. lipnja 2023. ona podnesena unutar pet godina računajući od 14. lipnja 2018., kao datuma od kojega je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova.

160.S druge strane, tužitelj ne može ostvarivati pravo na isplatu glede novčanih iznosa koji su dospjeli i plaćeni pet godina prije podnošenja tužbe u kolektivnom sporu, odnosno prije 4. travnja 2007., tj. petogodišnjeg roka zastare koje se računa za stjecanje bez osnova.

161.U odnosu na posljednje valja ukazati i na stajalište Građanskog odjela Vrhovnog suda RH na sjednici građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022., ( koji je tumačio izneseno pravno shvaćanje na sjednici 30. siječnja 2020. revizijsku odluku broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., ) kojim je navedeno:

"4.Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od ( naknadnog ) utvrđenja ništetnosti sadržano istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

162.Stoga je potraživanje tužitelja dospjelo prije 4. travnja 2007. obuhvaćeno istaknutim prigovorom zastare.

163.Tužitelj potražuje isplatu pojedinačnih mjesečnih iznosa koji u zbroju odgovaraju iznosu od 3.360,75 eura, od čega je potraživanje u visini od 2,92 eura dospjelo prije 4. travnja 2007., a riječ je o iznosu od 1,16 eura dospjelom 10. 05. 2006., iznosu od 0.30 eura dospjelom 9. 6. 2006., iznosu od 0,67 eura dospjelom 11. 9. 2006. te iznosu od 0,79 eura dospjelom 9. 10. 2006..

164.U tom smislu je tužbeni zahtjev temeljem nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u konačnici osnovan ( točka I/ izreke presude) u odnosu na novčani iznos glavnog potraživanja od 3.357,83 eura i koje se odnosi na vremenski period dospijeća od ožujka 2008. do rujna 2015., dok tužbeni zahtjev za isplatom 2,92 eura ( koji se odnosi na vremenski period dospijeća prije 4. travnja 2007.) nije osnovan uslijed istaknutog prigovora zastare potraživanja ( točka III/ izreke presude ).

U odnosu na trošak postupka

165. Kako tužitelj u postupku nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svojeg zahtjeva, to je odluka o trošku utemeljena na odredbama čl. 154. st. 5., čl. 155., i čl. 164. ZPP-a, kao i temeljem odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, vrijednosti predmeta spora i samog troškovnika, pa je uzimajući u obzir pretežiti i većinski uspjeh u sporu, te činjenicu prema kojoj je tuženik u kvalitativnom smislu osporavao tužbeni zahtjev kako po osnovi, tako i visini, dosuđen trošak koji se odnosi na:

- trošak sastava tužbe temeljem Tbr. 7.1. Tarife i pripadajućim porezom temeljem Tbr. 46. Tarife u iznosu od 250 eura,

- trošak zastupanja na ročištima 17. lipnja 2024. i 25. studenog 2024., na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari u zatraženom iznosu od 250,00 eura za svako ročište temeljem Tbr. 9. 1. u vezi. Tbr. 7.1. i 46.Tarife, ukupno 500 eura po toj osnovi,

- trošak sastava obrazloženog podnesaka od 3. lipnja 2024. ( kojim je odgovoreno na navode odgovora na tužbu ). u iznosu od 250,00 eura temeljem Tbr. 8.1. Tarife u vezi. Tbr. 7.1. i 46.Tarife,

- trošak sastava ostalog podnesaka od 20. lipnja 2024 ( kojim je tužitelj obavijestio u uplati predujma ) i 11. studenog 2024. ( kojim je specificirao tužbeni zahtjev ) u iznosu od 62,50 eura za svaki temeljem Tbr. 8.4. i 46. Tarife, ukupno 125,00 eura po toj osnovi,

- materijalni trošak vještačenja u iznosu od 300 eura

što sve čini ukupni parnični trošak u iznosu od 1.425,00 eura ( 250 x 4 +125 +300 ).

Zaključno

166. Prema tome i zaključno, kada je u sklopu provedenog postupka utvrđeno da postupanje tuženika glede ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule te ugovaranja ulazne naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita u osnovnom ugovoru o kreditu sklopljenom 31. ožujka 2006. nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, takvo utvrđenje dovodi do djelomične ništetnosti odredbi čl. 7., 8. i 10. osnovnog ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu u CHF i ulaznu naknadu, što ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da isti može opstati bez djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO-a),

pri čemu činjenica da su stranke sa datumom izračuna 30. 09. 2015. na temelju zakona provele konverziju ne isključuje tužitelju kao potrošaču pravo na isplatu temeljem ništetnosti dijela ugovornih odredbi u pogledu valutne klauzule u CHF i ulazne naknade, u slučaju kada konverzija nije dovela do ravnoteže i potpunog obeštećenja u pravima i obvezama stranaka u odnosu na posljedice ništetnog ugovaranja,

pa kako je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora ( čl. 323. st. 1. ZOO-a), to je tuženik dužan vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko prvotno ugovorene valutne klauzule a iznosi 3.357,83 EUR ( točka I/ izreke presude) prema pojedinačno dospjelim iznosima ( od ožujka 2008. do rujna 2015. ), odnosno iznos od 175,16 Eura ( točka II/ izreke presude) koji se odnosi na naplaćeni iznos ulazne naknade ugovoren bez jasnih parametara glede procjene da li predstavlja stvarni ekvivalent radnjama i troškovima na koje se odnosi, i kojim odredbama je uslijed nepoštenog ugovaranja uzrokovana znatnija neravnoteža na štetu potrošača, pri čemu je riječ o imovini tužitelja koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala ( čl. 1111. ZOO-a), na koje iznose glavnog potraživanja ostvaruje pravo na kamatu kao sporedna potraživanja u smislu čl. 29. i čl. 1115. ZOO-a, dok tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan u dijelu u kojem je istaknuti prigovor tuženika u pogledu zastare i koji se odnosi na potraživanje dospjelo prije 4. travnja 2007.( točka III/ izreke presude ),

kao i u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu od 133,80 eura ( točka IV/ izreke presude) temeljem neosnovanog uvećanja glavnice utvrđenog konverzijom a koje potraživanje ne proizlazi iz nepoštenog niti ništetnog postupanja već se temelji na zakonitoj i pravilno provedenoj konverziji, te je osim toga obuhvaćeno i istaknutim prigovorom zastare,

dok istaknuti prigovor tuženika radi prijeboja nije osnovan ( točka V/ izreke presude ) jer iznos koji je nesporno utvrđen konverzijom kao višak, ne predstavlja dospjelo potraživanje tuženika ( banke ) prema tužitelju ( potrošaču) već višak uplate samog tužitelja na dan 30. 9. 2015. prema simuliranom otplatnom planu u eurima, koji se sukladno odredbama ZIDZPK-a koristi za namirenje 50% iznosa budućih EUR anuiteta, u razdoblju nakon konverzije, dok uzimanje u obzir "tzv. negativnih razlika " i prebijanje sa pozitivnim razlikama nije prihvatljivo iz razloga jer bi se time anuiteti u mjesecima u kojima je postojala neravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka ( tzv. pozitivne razlike ) prebijali sa anuitetima u kojima takve neravnoteže nije bilo, a postojanje znatnije neravnoteže ne štetu potrošača predstavlja uvjet unutar kontrole nepoštenosti, radi čega u mjesecima u kojim je tužitelj plaćao manje od početno ugovorenih uvjeta nije bilo znatne neravnoteže na štetu potrošača a tuženik kao banka je i u takvim mjesecima ostvarivao profit. 167. Stoga je slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci.

Sisak, 31. siječanj 2025.

Sudac

Vedran Medaković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u četiri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ovog rješenja. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

• Tužitelju po pun.

• Tuženiku po pun.