Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-1706/2024-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Nataše Peršić Brleković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB:84397956623, zastupan po punomoćnici JŠ, dipl. iur., protiv tuženika Grawe Hrvatska d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 5, OIB:28406115764, zastupan po punomoćniku Davoru Petroviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić &v Lui d.o.o. Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pn-4/2020-12 od 27. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 31. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pn-4/2020-12 od 27. rujna 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje isplatu iznosa od 4.078,49 eur sa pripadajućim zateznim kamatama te je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 250,00 eura.

2. Protiv navedene presude pravodobno se žali tužitelj zbog zakonom predviđenog žalbenog razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točaka 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a te je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 4.078,49 eur s osnova isplaćene obiteljske mirovine u punom iznosu djetetu umrle osiguranice tužitelja za razdoblje od 1.1.2018. do 31.12.2021.

7. Među strankama nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja – prometne nesreće 9.11.2011. u kojoj je osiguranica tužitelja ĐŠ smrtno stradala, a po kojem osnovu je tužitelj priznao pravo na obiteljsku mirovinu ŽŠ, djetetu umrle osiguranice rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Osijeku, Klasa:140-03/12-01 od 30. kolovoza 2012. počevši od 1. ožujka 2012., kao i da je predmetnu prometnu nesreću prouzročila GŠ protiv koje je bio vođen kazneni postupak. Prvostupanjski sud utvrđuje da se rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Područni ured Osijek, Klasa:UP/I-502-03/12-01/7 od 30. srpnja 2012., osiguranici pok. ĐŠ ozljeda pretrpljena u prometnoj nezgodi 9.11.2011. priznaje ozljedom na radu, te joj se priznaju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu.

7.1. Nije sporno ni da je po istom predmetnom osnovu tužitelj već potraživao naknadu štete i da je posljednju tužbu podnio 12.1.2018. te da mu je tuženik temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Osijeku broj P-32/18 od 14.3.2018. (presuda Visokog trgovačkog suda u Republike Hrvatske broj Pž-2867/18 od 12. lipnja 2019.) obvezan isplatiti naknadu štete s osnova isplaćene obiteljske mirovine u punom iznosu za razdoblje od 1.5.2015. – 31.12.2017. Nesporno je da je za razdoblje od 1.1.2018. – 31.12.2021. tužitelj isplatio priznatu obiteljsku mirovinu ŽŠ, koja umanjena za 25% utvrđenog doprinosa osiguranice tužitelja nastanku štetnog događaja, ukupno iznosi 4.078,49 eura.

8. Među strankama je sporno pripada li tužitelju naknada štete s osnova isplaćene obiteljske mirovine u punom iznosu primjenom odredbi Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 120/2016., 18/2018., 62/2018., 115/2018., 102/2019., 84/2021., 119/2022. - dalje ZMO) koji je bio na snazi u vrijeme izvršenih isplata ili se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013., 152/2014., 155/2023. – dalje ZOOP) te je li nastupila zastara potraživanja.

9. Prvostupanjski sud je odlučio da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe ZOOP-a sukladno shvaćanju revizijskog suda izraženog u odlukama Rev-x- 388/18 od 25. kolovoza 2020., Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020. i Rev-264/22 od 19. travnja 2022., prema kojem je za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu.

10. Zauzeto pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud te su neosnovani žalbeni razlozi tužitelja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

11. Naime, između tužitelja i štetnika postoji odnos izvanugovorne odgovornosti za štetu pa su stoga obveze društva za osiguranje po policama osiguranja od automobilske odgovornosti regulirane odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013., 152/2014. i 155/23., dalje: ZOOP). U postupcima u kojima spor pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv osiguranika štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine relevantne su odredbe ZOOP-a koje su na snazi u trenutku izvršenih isplata mirovina (jer svaka isplata za tužitelja predstavlja novu štetu), a ne, kako to pogrešno smatra žalitelj, odredbe ZOMO-a koji predstavlja opći propis koji uređuje odnose u sustavu mirovinskog osiguranja. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, odredbe ZOOP-a u odnosu na opće odredbe ZOMO-a predstavlja lex specialis pa se stoga primjenjuje pravno načelo lex specialis derogat legi generali, odnosno ZOMO je opći akt kojim se uređuju odnosi u sustavu mirovinskog osiguranja pa je posebnim zakonom dopušteno odstupiti od njegovih općih načela (v. odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-I/988-1998 od 17. ožujka 2010.).

11.1. Navedeni pravni stav o primjeni ZOOP-a, a ne ZOMO-a izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske koji kao najviši sud u državi osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (v. Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-12/2022-2 od 12. siječnja 2022., Rev-1235/2021-2 od 22. veljače 2022., Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021., Rev 713/2024 od 5. studenoga 2024. i dr.) te glede spornog pravnog pitanja postoji jasna, dugotrajna i dosljedna sudska praksa.

12. Naime, odredbom članka 8. ZOOP-a propisano je kako tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama tog zakona, a kojim odredbama je uređen i opseg pokrića, odnosno rizici koje osiguravatelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom te obim i opseg osiguranog pokrića, a na temelju čega se (sukladno načelu razmjernosti) i naplaćuje, odnosno obračunava premija osiguranja.

12.1. Nadalje je odredbom članka 27. ZOOP-a propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st.1.). Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st.2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st.3.). Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (st.4.). Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje (st.5.).

12.2. Dakle, sukladno citiranoj odredbi članka 27. ZOOP-a tuženik je kao društvo za osiguranje dužan naknaditi tužitelju nastalu mu stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranik i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a stvarnom štetom smatra se razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, pri čemu se razmjerni iznos mirovine utvrđuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, koje odredbe se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog događaja.

12.3. Navedeno stoga što se tuženik, kao osiguravatelj motornog vozila štetnika, ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač, odnosno štetnik. Obveza tuženika regulirana je odredbama ZOOP-a na temelju kojega je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru tog zakona i njime preuzetih obveza. Osiguravajuća društva nisu štetnici, nego na temelju zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari (motornog vozila) imaju obvezu u slučaju da se ispune uvjeti propisani ZOOP-om naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji ugovor je uređen posebnim zakonom odnosno ZOOP-om.

13. Slijedom izloženog, prema odredbi članka 27. ZOOP-a, obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a odnosno članu njegove obitelji, bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu te je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i zavisno od toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. Istovjetna pravna shvaćanja zauzeta su i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020. i Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021.

14. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da ne postoji obveza tuženika kao društva za osiguranje isplatiti tužitelju utuženi iznos s osnova obiteljske mirovine u punom iznosu primjenom odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju jer isto ne predstavlja stvarnu štetu koju tužitelj može osnovano potraživati od tuženika u smislu članka 27. stavak 3. ZOOP-a. U konkretnome tim više jer je pok. osiguranici pretrpljena ozljeda priznata ozljedom na radu, a tužitelj, na kojem je teret dokaza prema odredbi članka 219. stavak 1. ZPP-a nije dokazao da bi postojala razlika između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a koju bi (stvarnu) štetu u skladu s člankom 27.

ZOOP-a mogao osnovano potraživati od tuženika.

15. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci ove presude.

U Rijeci 31. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić