REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U POŽEGI
Sv. Florijana 2, POŽEGA
Poslovni broj: P-319/2023-15
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Požegi po sutkinji ovoga suda Meliti Novak kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja ŽV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivanu Boškoviću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, radi utvrđenja ništetnosti i povrata stečenog bez osnove, 29.siječnja 2025. nakon održane i dovršene glavne javne rasprave u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Luke Kvesića odvjetnika iz Požege, a u nenazočnosti tuženika, 31.siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I
Utvrđuju se ništetnima odredbe članka 2.1. i članka 2. 4. Ugovora o kreditu od 10. srpnja 2008. pod brojem 218564, solemniziranog po javnom bilježniku Anti Brekalu 10. srpnja 2008. pod brojem OV-12117/08, sklopljenog između tužitelja ŽV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, a koje glase:
„2.1.Redovna kamatna stopa: 5,90% (petcijeladevedesetposto) godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora." i "2.4.Redovna kamata po dospijeću Promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Obračunava se i naplaćuje na sva dospjela, a nenaplaćena potraživanja od prvog dana nakon dana dospijeća do dana naplate.“
II Utvrđuje se ništetnom odredba člana 4. Ugovora o kreditu od 10. srpnja 2008. pod brojem 218564, potvrđenog kao privatna isprava po javnom bilježniku Anti Brekalu 10. srpnja 2008. pod brojem OV-12117/08, sklopljenog između tužitelja ŽV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, a koja glasi: „4. VALUTNA KLAUZULA: Kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti.“
III Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, MBS: [matični broj subjekta], upisan pri Trgovačkom sudu u Zagrebu, isplatiti tužitelju ŽV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 4.527,83 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama za razdoblje od 11. srpnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do o 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje kamate teku:
- na iznos 3,12 EUR od 10. listopada 2008. do isplate,
- na iznos 11,15 EUR od 11. studenog 2008. do isplate,
- na iznos 5,25 EUR od 10. prosinca 2008. do isplate,
- na iznos 16,12 EUR od 10. siječnja 2009. do isplate,
- na iznos 18,42 EUR od 10. veljače 2009. do isplate,
- na iznos 22,44 EUR od 10. ožujka 2009. do isplate,
- na iznos 16,41 EUR od 10. travnja 2009. do isplate,
- na iznos 15,24 EUR od 10. svibnja 2009. do isplate,
- na iznos 14,58 EUR od 10. lipnja 2009. do isplate,
- na iznos 14,01 EUR od 10. srpnja 2009. do isplate,
- na iznos 12,69 EUR od 11. kolovoza 2009. do isplate,
- na iznos 14,07 EUR od 10. rujna 2009. do isplate,
- na iznos 15,92 EUR od 10. listopada 2009. do isplate,
- na iznos 16,52 EUR od 10. studenog 2009. do isplate,
- na iznos 16,91 EUR od 10. prosinca 2009. do isplate,
- na iznos 21,01 EUR od 10. siječnja 2010. do isplate,
- na iznos 23,47 EUR od 10. veljače 2010. do isplate,
- na iznos 22,69 EUR od 10. ožujka 2010. do isplate,
- na iznos 27,02 EUR od 10. travnja 2010. do isplate,
- na iznos 28,67 EUR od 11. svibnja 2010. do isplate,
- na iznos 33,99 EUR od 10. lipnja 2010. do isplate,
- na iznos 39,55 EUR od 10. srpnja 2010. do isplate,
- na iznos 33,44 EUR od 10. kolovoza 2010. do isplate,
- na iznos 51,14 EUR od 10. rujna 2010. do isplate,
- na iznos 42,20 EUR od 10. listopada 2010. do isplate,
- na iznos 41,95 EUR od 10. studenog 2010. do isplate,
- na iznos 49,39 EUR od 10. prosinca 2010. do isplate,
- na iznos 59,65 EUR od 11. siječnja 2011. do isplate,
- na iznos 50,96 EUR od 10. veljače 2011. do isplate,
- na iznos 51,49 EUR od 10. ožujka 2011. do isplate,
- na iznos 47,83 EUR od 10. travnja 2011. do isplate,
- na iznos 55,74 EUR od 10. svibnja 2011. do isplate,
- na iznos 65,94 EUR od 10. lipnja 2011. do isplate,
- na iznos 67,55 EUR od 10. srpnja 2011. do isplate,
- na iznos 96,54 EUR od 10. kolovoza 2011. do isplate,
- na iznos 70,03 EUR od 10. rujna 2011. do isplate,
- na iznos 65,54 EUR od 11. listopada 2011. do isplate,
- na iznos 65,55 EUR od 10. studenog 2011. do isplate,
- na iznos 65,76 EUR od 10. prosinca 2011. do isplate,
- na iznos 70,48 EUR od 10. siječnja 2012. do isplate,
- na iznos 73,22 EUR od 10. veljače 2012. do isplate,
- na iznos 73,64 EUR od 10. ožujka 2012. do isplate,
- na iznos 71,79 EUR od 11. travnja 2012. do isplate,
- na iznos 72,67 EUR od 10. svibnja 2012. do isplate,
- na iznos 74,79 EUR od 10. lipnja 2012. do isplate,
- na iznos 72,30 EUR od 10. srpnja 2012. do isplate,
- na iznos 72,86 EUR od 10. kolovoza 2012. do isplate,
- na iznos 68,53 EUR od 11. rujna 2012. do isplate,
- na iznos 69,33 EUR od 10. listopada 2012. do isplate,
- na iznos 72,69 EUR od 10. studenog 2012. do isplate,
- na iznos 71,89 EUR od 11. prosinca 2012. do isplate,
- na iznos 73,27 EUR od 10. siječnja 2013. do isplate,
- na iznos 69,57 EUR od 10. veljače 2013. do isplate,
- na iznos 68,49 EUR od 10. ožujka 2013. do isplate,
- na iznos 73,02 EUR od 10. travnja 2013. do isplate,
- na iznos 68,54 EUR od 10. svibnja 2013. do isplate,
- na iznos 67,72 EUR od 11. lipnja 2013. do isplate,
- na iznos 64,87 EUR od 10. srpnja 2013. do isplate,
- na iznos 66,96 EUR od 10. kolovoza 2013. do isplate,
- na iznos 67,58 EUR od 10. rujna 2013. do isplate,
- na iznos 71,52 EUR od 10. listopada 2013. do isplate,
- na iznos 70,83 EUR od 10. studenog 2013. do isplate,
- na iznos 72,29 EUR od 10. prosinca 2013. do isplate,
- na iznos 69,51 EUR od 10. siječnja 2014. do isplate,
- na iznos 73,02 EUR od 11. veljače 2014. do isplate,
- na iznos 74,05 EUR od 11. ožujka 2014. do isplate,
- na iznos 73,10 EUR od 10. travnja 2014. do isplate,
- na iznos 71,90 EUR od 10. svibnja 2014. do isplate,
- na iznos 71,57 EUR od 10. lipnja 2014. do isplate,
- na iznos 72,38 EUR od 10. srpnja 2014. do isplate,
- na iznos 74,83 EUR od 10. kolovoza 2014. do isplate,
- na iznos 75,60 EUR od 10. rujna 2014. do isplate,
- na iznos 75,11 EUR od 10. listopada 2014. od isplate,
- na iznos 77,34 EUR od 11. studenog 2014. do isplate,
- na iznos 77,89 EUR od 10. prosinca 2014. do isplate,
- na iznos 78,18 EUR od 10. siječnja 2015. do isplate,
- na iznos 78,35 EUR od 10. veljače 2015. do isplate,
- na iznos 78,35 EUR od 10. ožujka 2015. do isplate,
- na iznos 78,17 EUR od 10. travnja 2015. do isplate,
- na iznos 78,17 EUR od 10. svibnja 2015. do isplate,
- na iznos 78,17 EUR od 10. lipnja 2015. do isplate,
- na iznos 83,39 EUR od 10. srpnja 2015. do isplate,
sve u roku 15 dana.
IV Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, naknaditi tužitelju ŽV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.437,50 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 31.siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj ŽV podnio je tužbu protiv prednika tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je s prednikom tuženika Volksbank d.d., Kasnije Sberbank d.d. 10.srpnja 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj: 218564, potvrđen kod javnog bilježnika Ante Brekala u Požegi, broj: OV-12117/08 dana 10.srpnja 2008., a prema kojem ugovoru je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 19.812,45 CHF koje se tužitelj obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ranije navedenim ugovorom, u kunskoj protuvrijednosti. Navedenim Ugovorom o kreditu ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca, a kredit je ugovor uz osiguranje valutnom klauzulom. Člankom 2. ugovora ugovorena je obveza tužitelja na povrat redovne mjesečne kamata, uz glavnicu, a koja kamata je u skladu s člankom 2.1. i člankom 2.4 Ugovora promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosila je 5,90% godišnje te koja se za vrijeme trajanja ugovora mogla mijenjati u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika. Tužitelj i tuženik ugovor su sklopili na unaprijed formuliranom standardnom obrascu te se na temelju zakonske presumpcije ima smatrati da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima ugovorne strane nisu pregovarale stoga tužitelj nije imao niti je mogao imati ikakvog utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi. Svi ugovori sastavljeni su na istim obrascima za sve korisnike kredita te nitko od klijenata tuženika nije imao faktičnu mogućnost ugovoriti bilo što drugo osim gotovog ponuđenog bankarskog „proizvoda“. Tako je u članku 2. ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Zakon o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP), koji je vrijedio u trenutku sklapanja ugovora, propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također je odredbom članka 82. ZZP-a utvrđeno koje se odredbe imaju smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretni slučaj to su: - odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga,
- odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca te - odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Takva nepoštena odredba je ništetna. Zakon o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), u članku 270., propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a u članku 272. da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi. Dakle, ništetna je odredba na temelju koje je jednoj ugovornoj strani ostavljeno određivanje činidbe budući da zakonska odredba naknadno određivanje omogućava samo pod pretpostavkom da to čini treća osoba, slijedom čega se zaključuje da u izostanku kriterija odredivosti, činidba mora biti ugovorom određena. Iz odredbe članka 2. ugovora razvidno je da visina kamatne stope nije određena niti je odrediva, budući da je ugovorena kao promjenjiva na temelju (svakodobne) odluke tuženika, tj. jedne od ugovornih strana. Sud časti HGK-a, kao mjerodavno tijelo za strukovno odlučivanje o pitanjima zaštite potrošača te ocjenu poštene trgovačke prakse, odlučivao je o pravnom pitanju jednostranog povećanja kamatne stope mimo ugovorenih kriterija, te je zauzeo stajalište u odluci P-I-50/10 od 25. ožujka 2011. da je takvo postupanje nedopušteno, odnosno da je jednostrano povećanje ugovorene kamate, bez davanja razumljivih, egzaktnih i matematički provjerljivih parametara od strane banke, predstavlja korištenje nedopuštene poslovne prakse, a time i povredu pravila morala (dobrih poslovnih običaja), čime si trgovac neovlašteno priskrbljuje ne pripadajuću zaradu. U obrazloženju citirane odluke navodi se da „bez obzira na činjenicu da u RH ne postoji izričita zakonom utvrđena obveza banaka da promjenu kamatne stope čine ovisnom o bilo kojoj referentnoj stopi, polazeći od načela jednake vrijednosti činidaba kao općeg načela obveznog prava, i prava potrošača na informiranost, kao općeg načela zaštite potrošača, stav je ovog Suda da promjena kamatnih stopa ne može biti prepuštena jednostranoj odluci poduzetnika, pa tako i banaka, bez da su utvrđeni razumni i provjerljivi parametri, kao i egzaktna metoda izračuna.“ Dakle, konstatirano je da se opisanom praksom povređuje pravo potrošača na informiranost, kao osnovno načelo zaštite potrošača, jer prilikom sklapanja ugovora potrošaču nisu pružene dostatne informacije o kalkulaciji koja utječe na promjenjivost kamatne stope. Napominje se da je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučujući o žalbama tuženika protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12, Visoki trgovački sud pravomoćnom presudom posl. br. Pž-6632/2017 i Pž- 7129/13 potvrdio izreku prvostupanjskog suda koja glasi:„Utvrđuje se da je prvotužena Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), dalje u tekstu: ZZP 03, (…) petotuženik od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007.g., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09; dalje u tekstu ZZP 07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o Odvjetnik Telefon: [broj telefona] Ivan Bošković Telefaks: 034/274-342 Ulica dr. Filipa Potrebice 4 Mobitel: [broj telefona] Požega E-pošta: [adresa elektroničke pošte] Odvjetnik Ivan Bošković 4 obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženici kao trgovci s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa su time tuženici, u razdoblju od 10. rujna 2003. postupali suprotno odredbama tada važećeg ZZP 03 i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP 07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa kamatna stopa jednostrano je povećana u više navrata, a tužitelj tužbom potražuje razliku između plaćene kamate i onog iznosa kojega bi platio za svaki pojedini mjesec da je umjesto nezakonito promijenjenih kamatnih stopa na obračun kamate korištena početna kamatna stopa od 5,90%.Ističe da je Ugovaranje valutne klauzule dopušteno odredbom članka 22. ZOO-a, u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma, izraženo u članku 21.a, koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule, kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u Republici Hrvatskoj na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza, a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Na sporni pravni posao primjenjuje se i ZZP (2003.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužiteljica se poziva na odredbe članka 81. do članka 87. ZZPa koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom članka 83. ZZP-a određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba članka 4. Ugovora nepoštena je ugovorna odredba, budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je, kako je već ranije navedeno, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promjeni vrijednost novca – kune – naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca – kune – kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj HRK u odnosu na EUR, tako da HRK u odnosu na EUR u zadnjih deset godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na EUR). Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije CHF koji je porastao u odnosu na EUR, a to se odrazilo na tečaj HRK u odnosu na CHF, iako je HRK u odnosu na EUR ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužiteljica kao potrošač nije imala mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike pravnog posla, banka je sporni „kreditni proizvod“ s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužiteljica, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatila tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tužitelj nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje 'kreditne proizvode' prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Dužnost je tuženika, a koja dužnost proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u ZZP-u, bila da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku, da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika da prije sklapanja ugovora pruži tužitelju odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njihovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezai samim načelima obveznog prava - načelom savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelom jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava i načelom zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora, zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u CHF, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći HRK, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadne dobiti korištenjem aprecijacije CHF u odnosu na EUR, dakle protivno svrsi zbog koje je valutne klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužiteljica nije bila unaprijed upozorena, a što joj direktno uzrokuje štetu (zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi). Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u CHF te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Zbog svega navedenoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnima odredbe članka 2.1., 2.4. i 4. Ugovora o kreditu od 10.srpnja 2008. broj 218564 te naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.000,00 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i troškove parničnog postupka.
1.1. Budući je u međuvremenu došlo do promjene tvrtke tuženika , na ročištu održanom 14.prosinca 2023. tužitelj je promijenio naziv tuženika u Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217, kojoj preinaci se tuženik ne protivi jer je Hrvatska poštanska banka d.d. pravni slijednik u ovome postupku.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije upuštanja u raspravljanje o osnovi tužbenog zahtjeva stavio prigovor zastare. Navodi da je tužitelj parnični postupak pokrenuo tek 13.lipja 2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu, sklopljen 2008. za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja, a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja.
2.2. Tuženik smatra da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a. Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž- 311/2018 od 3. rujna 2018., u kojoj je našao relevantnom okolnost da je tamo tužitelj "… osoba koja ima visoku ekonomsku naobrazbu i bavi se financijskim poslovanjem,…", odnosno utvrđivao je da li u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač obzirom da je ekonomske naobrazbe. Takvom praksom sud je dao do znanja da u svakom pojedinačnom sporu ima mjesta utvrđivanju primjenjivosti načela zaštite apstraktnog (prosječnog) potrošača na konkretnog potrošača.
2.3. Navodi da je nesporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika 10.srpnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 19.812,45 CHF. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,90 % godišnje, a člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i da je člankom 8. uređen način otplate n način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za devize važećem na dan dospijeća. No sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Ističe da sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač.
2.4.Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope uz popratni zahtjev za isplatu. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. S druge strane, tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a ("Narodne novine" broj:35/2005, dalje kao: „ZOO“) predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, 79/2007, 125/07, 79/09), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske.
2.5. Navodi da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojim se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a.
2.6. Smatra pogrešnim stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Navodi da je odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva budući je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena pa da stoga njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije moguće utvrđivati.
2.7. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Navodi da je već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB-a na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 99. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 96. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 99. ZZP-a nije ispunjen u 96nkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja.
2.8. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.
2.9. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, radi procesne ekonomičnosti dostavlja obračun koji je sam izradio prema anticipiranoj metodi koju predlaže tužitelj kako bi se izbjeglo odugovlačenje i troškovi koji proizlaze iz financijskog vještačenja. Tuženik nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva jer tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora.
2.10. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.
3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 218564 od 10.srpnja 2008., saslušao je tužitelja u svrhu dokazivanja te je izvršio uvid u sve priloge i podneske u spisu.
4. Nakon tako provedenog dokaznog postupka, uz savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno sud je nedvojbeno utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
5. Vezano uz prigovor zastare za istaknuti je kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u toč.8. izreke u odnosu na tuženika postala pravomoćna danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., pa stoga prema pozitivnoj sudskoj praksi nema mjesta zastari potraživanja budući je kolektivnom tužbom zastara prekinuta i teče iznova i to od pravomoćnosti odluke o ništetnosti odredbi o kamatama i valutnoj klauzuli, što u predmetnom slučaju znači da nije prošlo pet godina od 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe dana 13.lipnja 2023., uzimajući u obzir da tražbina s naslova povrata stečenog bez osnove zastarijeva sukladno odredbi čl. 225. ZOO u općem zastarnom roku od pet godina (pravno shvaćanje i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi posl.broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.)
6. U ovoj pravnoj stvari nesporno je utvrđeno da su prednik tuženika Volksbank d.d. i tužitelj dana 10.srpnja 2008., sklopili Ugovor o kreditu, broj 218564 kojim je prednik tuženika kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.812,45 CHF u kunskoj protuvrijednost obračunato prema srednjem tečaju HNB-a (čl. 1. Ugovora), koji se tuženik, obvezao vratiti kreditoru, tuženiku, uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama, te se tuženik tužitelj obvezao tuženiku u mjesečnim anuitetima vratiti navedeni iznos kao i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora koja je na dan sklapanja tog ugovora iznosila 5,90% godišnje (čl. 2. Ugovora), sa rokom otplate kredita od 84 mjeseca, što sve proizlazi iz toga ugovora koji je priložen spisu.
7. Predmetni Ugovor o kreditu zaključen između stranaka 10.srpnja 2008. u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/2007, u daljnjem tekstu ZZP). Tuženik osporava da je tužitelj kao stranka predmetnog Ugovora o kreditu, kojeg je sklopio u svojstvu korisnika kredita za kupnju vozila, u ovom slučaju imao svojstvo potrošača.
7.1. U čl.3. predmetnog ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita kupnja vozila.
8. Tužitelj ŽV iskazao je u svrhu dokazivanja da je kredit podigao za kupnju osobnog automobila. U auto kući su mi rekli da ide u Volksbanku jer ću tamo dobiti najpovoljniji kredit. U banci su mi rekli da je najpovoljnije podići kredit u CHF jer CHF najpovoljnija valuta. Rekli su mu da promjenjiva kamatna stopa neće značajno utjecati na visinu rate, da će mu rata narasti maksimalno za 50,00 kuna. U trenutku odobrenja kredita rata mi je iznosila oko 1.350,00 kuna međutim tijekom otplate kredita zbog povećanja kamatne stope i povećanja tečaja CHF rata mu je narasla do 2.000,00 kuna. Kredit je podigao uzimajući u obzir svoje prihode i dio iznosa za kupnju automobila dao je u gotovini kako mu rata ne bi bila prevelika odnosno da bi mogao mjesečno plaćati ratu. Da je znao da će mu rata toliko narasti takav kredit ne bi niti dizao. Prilikom zaključenja ugovora pitao je što znači promjenjiva kamatna stopa pa su mu rekli da može doći do promjene kamatne stope, ali da ta kamata može biti nešto viša ili nešto niža, ali ništa značajno. Nije imao nikakvog utjecaja na visinu kamatne stope. Ugovor je pročitao, a rekli su mu da ta banka daje nepovoljnije kredite i ugovor je bio takav kakav je bio i ja on ga je potpisao, a nije ništa posebno pregovarao o sadržaju ugovora. Kredit je otplatio u cijelosti u roku.
9. Obzirom na navedeno sud je utvrdio da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu postupao u svojstvu potrošača i svrha kredita je bila upravo potrošačka, a ne poslovna, slijedom čega se na njega u ovom predmetu primjenjuju odredbe ZZP-a/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.
10. Sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja jer je uvjerljiv, logičan i nije u suprotnosti s utvrđenjima koja proizlaze iz drugih dokaza. Iz tako danog iskaza proizlazi da prilikom zaključenja spornog Ugovora o kreditu, zaključenog između tuženika i tužitelja, između ugovornih strana uopće nije vođen razgovor o uvjetima zaključenja ugovora i nitko mu nije rekao pod kojim uvjetima i koji elementi će se uzimati u obzir prilikom promjene kamatne stope i tečaja valute CHF te nitko iz banke s njim nije niti razgovarao o uvjetima kreditiranja. Dakle, nema nikakve sumnje da je tuženik, kada je riječ o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti uz koju je vezana glavnica za CHF, tužitelja nije informirao o parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, čime je postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, što spornu ugovornu odredbu čini nepoštenom i time ništetnom.
11. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/ pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.
12. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. U smislu odredbe članka 270. i članka 272. Zakona o obveznim odnosima (NN 75/09, 41/08, 78/15), ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.
13. Iz odredbe članka 84. ZZP proizlazi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
13.1. Po mišljenju suda ugovorna odredba kojom je promjena ugovorne kamatne stope ovisna o odluci banke, jasna je i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope na temelju kojih bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa stoga ista odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u ovom slučaju na štetu tužitelja jer se kod ovakvog ugovaranja radi o situaciju da je tuženik jednostrano odredio obavezu tužitelja koju promjenu tužitelj ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.
13.2. Ovakvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na kamate, što je u suprotnosti sa odredbom čl. 247. ZOO-a kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.
14. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe čl. 4. ZOO-a, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.
14.1. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, a cijena je bitan element ugovora o kreditu, te mora biti određena odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, a na temelju koje cijenu određuje jednostrano prema odluci banke, bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu protivna je načelu savjesnosti i poštenja.
14.2. Upravo taj dio gdje se promjenjiva redovna kamatna stopa određuje u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama kreditora sud smatra nepoštenom i nejasnom i stoga ništetnom. Nepoštena je jer je predmetni Ugovor tipizirani ugovor koji je korisnik mogao samo prihvatiti ili ne prihvatiti pa je stoga banka u ovom slučaju jača strana koja određuje promjenljivu kamatnu stopu sukladno vlastitoj Odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovorom o kreditu precizno utvrde način utvrđivanja i uvjete promjenljivosti kamatne stope ne daje bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po svome nahođenju i time jednostrano mijenjaju visinu obveze potrošača. Ta promjenljivost je nepoštena jer je bez jasnih parametara te je nejasna prosječnom potrošaču, odnosno korisniku kredita jer nije jasno navedeno što znači promjenjiva kamatna stopa, dokle može ići promjenljiva kamatna stopa i kakve su joj posljedice.
15. Nije sporno da naša pravna regulativa poznaje i priznaje promjenjivu kamatnu stopu, ali ona mora biti razumljiva i određena parametrima, s razrađenom uzročno posljedičnom vezom kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope te moraju biti određena razdoblja za donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope, a parametar mora biti razumljiv korisnicima kredita.
16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.srpnja 2013. utvrđeno je da je prednik tuženika (kao osmo tuženik) u razdoblju od 1.lipnja 2004 do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora osmo tuženik Sberbank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time isti postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom osmo tužene Sberbank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora osmo tužena Sberbank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku osmo tužene Sberbank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time osmo tužena Sberbank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima
17. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/2018- 4 od 3.rujna 2019.odbio kao neosnovanu reviziju, između ostalih i reviziju ovdje tuženika, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu.
18. Prema odredbi članka 502.a, stavak 1.ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu(tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
19. Prema odredbi članka 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a, st.1.toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.
20. Prema tome, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete ili isplate koja munje uzrokovana postupanjem tuženika.
21. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe br.Pž-1401/2012 od 4.srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br.Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu to su ništave odredbe članka 2. točka 2.1. , točka 2.4. i članka 4. predmetnog Ugovora u kojim člancima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF i promjenjiva kamatna stopa.
22. Naime, Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.
Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.
23. Budući su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te odredbe se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima.
24. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
25. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
26. Budući je tužitelj tužbeni zahtjev uskladio s izračunom tuženika, iako tuženik nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, koja metoda je utvrđena sudskom praksom u ovakvim predmetima, sud nije provodio vještačenje po financijskom vještaku.
27. Zbog svega navedenoga sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i tuženiku naložio da tužiteljici isplati iznos od 4.527,83 EUR (34.114,90 kuna) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog preplaćenog iznosa do isplate te je odlučio kao u izreci presude na temelju odredbe čl. 3, 4, 6, 29, 296 i 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), članaka 49, 54, 117 i 138 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15) te članaka 3 i 5 Direktive vijeća 93/13 EEZ.
28. Budući je tužitelj u cijelosti uspio s tužbom i tužbenim zahtjevom, sud je tuženiku na temelju članka 154.stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11; 148/11, 25/13, 89/14), naložio da tužitelju na ime naknade troškova parničnog postupka plati iznos od ukupno 1.437,50 EUR koji troškovi se odnose na sastav tužbe (200,00 EUR), zastupanje na tri ročišta( 3x200,00 EUR), pristup na ročište 16.listopada 2023. koje je odgođeno prije početka raspravljanja (50,00 EUR), pristup na ročište za objavu presude (100,00 EUR), sastav obrazloženog podneska (200,00 EUR) sve s PDV-om (287,50 EUR).
29. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.
Požega, 31.siječnja 2025.
Sutkinja:
Melita Novak
Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.
Dna:
1. Ivan Bošković, odvjetnik, Požega
2. Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb
