REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-344/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice TG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po Tomislavu Miškić, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđena ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 9. siječnja 2025., u nazočnosti tužiteljice osobno i punomoćnika Tomislava Miškić, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika AG, odvjetničkog vježbenika, 31. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. stavka 6. Ugovora o kreditu br. 32130006599, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 14. travnja 2008., a koja odredba glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za sluge kreditora".

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužiteljici TG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 460,77 eura, koja tražbina se zbog ništetnosti odredbe o naknadi za obavljanje bankarskih usluga ima vratiti tužiteljici skupa s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. svibnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 497,22 eura sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljica s dijelom troškova postupka u iznosu od 477,32 eura kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 14. travnja 2008. s tuženikom, u njegovoj poslovnici u [adresa] sklopila Ugovor o kreditu broj 3248997421/16, kreditna partija broj 7104142739, prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 495.950,00 kn, koji kredit je tužiteljica bila u obvezi otplatiti u roku od 30 godina.

1.1. U nastavku navodi da je člankom 2. stavkom 6. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, bez da joj je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno objasnio svrhu i strukturu navedenih troškova niti je o tome pregovarao s tužiteljicom. Ističe da je navedena neodređena odredba tuženikova tipskog ugovora na koju tužiteljica nije mogla imati utjecaja, nedvojbeno uzrokovala značajnu neravnotežu među strankama protivnu načelu savjesnosti i poštenja.

1.2. Navodi da je prilikom isplate kredita 2. svibnja 2008. tuženik tužiteljici jednokratno naplatio na ime spomenute naknade iznos od 3.471,65 kn, odnosno protuvrijednost na dan isplate od 460,77 eura.

1.3. Tužiteljica tvrdi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i predlaže da se utvrdi ništetnom takva nepoštena odredba sadržana u članku 2. stavku 6. Ugovora o kreditu, te da se naloži tuženiku da vratiti predmetnu naknadu koju je stekao bez osnove, skupa sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana kada je ista naplaćena.

1.4. Tužiteljica se poziva na članak 59. i članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (“NN” 96/03) i ističe da je na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

1.5. Poziva se i na članak 295. Zakona o obveznim odnosima i obzirom da tužiteljici banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, smatra da je sve navedeno prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva nepoštena ugovorna odredba iz članka 81. ZZP-a i ništetna prema odredbi čl.87. st.1. ZZP-a kao i prema odredbi čl.296. st.1. ZOO-a.

1.6. Tužiteljica se poziva i na odluku Vrhovnog suda RH broj Rev 673/23 od 13.2.2024. i predlaže obvezati tuženika na isplatu iznosa stečenog bez osnove skupa sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja i troškovima postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u iznosu od 1.787,99 eura dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 460,77 eura te slijedom predlaže sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od 460,77 eura sukladno shvaćanju da se u slučaju postavljanja deklaratornog i kondemnatornog tužbenih zahtjeva treba cijeniti isključivo visina kondemantornog zahtjeva,

2.1. U odgovoru na tužbu ne osporava da su tužitelj i tuženik sklopili 14. travnja 2008. Ugovor o kreditu.

2.2. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se odredba čl. 2 st. 6. Ugovora o kreditu imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom prvenstveno iz razloga što tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe

2.3. Nadalje osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom jer se radi o ugovornoj odredbi koja je jasna, razumljiva i lako uočljiva i da sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Poziva se na Direktivu EU i ZZP kojima se propisuju kriteriji temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

2.4. Ističe da tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita i da je tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita.

2.5. Ističe i da je ugovorom o kreditu propisano pravo tuženika na naplatu jednokratne naknade za obradu kredita sukladno odlukama tuženika, a Odluka o Tarifi naknada iz 2008.godine propisivala je visinu te naknade u iznosu od 1%. Poziva se i na odluku Suda EU C-621/17

2.6. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja, jer je naknada naplaćena 2. svibnja 2008. te se na zahtjev tužitelja ima primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja.

2.7. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od 3. svibnja 2008. tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, pozivom na odredbu članka 214. Zakona o obveznim odnosima koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a. Poziva se i na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 5. ožujka 2004. i činjenicu da tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

2.8. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.

4. Vezano uz istaknuti prigovor tuženika na označenu u tužbi vrijednost predmeta spora, ovaj sud smatra da se pozivom na članak 35. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, ovdje kondemnatornog zahtjeva kojim se traži isplata, te se deklaratorni zahtjev koji je postavljen za ocjenu osnovanosti kondemnatornog zahtjeva kao takav ne uzima u obzir prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora. Slijedom navedenog, rješenjem poslovni broj P-344/2024-4 od 30. kolovoza 2024. odlučeno je da je vrijednost predmeta spora u ovom postupku iznos od 460,77 eura.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 2. stavak 6. Ugovora o kreditu temeljem koje je tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a što je tužiteljici naplaćeno 2. svibnja 2008. iz realiziranog kredita, u iznosu od protuvrijednosti 460,77 eura.

6. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 14. travnja 2008. tužiteljica i tuženik, u poslovnici tuženika u [adresa] sklopili Ugovor o kreditu broj 3213006599, prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 495.950,00 HRK (članak 1.), koji kredit je tužiteljica bila u obvezi otplatiti u roku od 30 godina (članak 3),

-da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu i troškove u skladu s Odredbom o Tarifi naknade za usluge Kreditora (članka 2.),

- da je kredit odobren za kupnju stana (članak 5.),

- da je naknada naplaćena 2. svibnja 2008. iz realiziranog kredita, u iznosu od protuvrijednosti 460,77 eura.

7. Sporno je da li je odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade sadržana u članku 2. stavak 6. Ugovora o kreditu, ništetna. Sporno je da li tužiteljica ima status potrošača i sporno je da li je nastupila zastara potraživanja.

8. U dokaznom postupku sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3213006599 (str. 10-16 spisa), u Dodatak Ugovoru o kreditu od 31.12.2015. (str. 7-9 spisa) u interni dokument tuženika (str. 72-76 spisa), kao i dokaz saslušanjem tužiteljice.

9. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. ZPP sud je ocijenio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

10. Saslušana pred sudom tužiteljica je iskazala da se sjeća da je 2008. realizirala kunski kredit za kupovinu stana koji joj služi u privatne svrhe i u njemu ne obavlja nikakvu poslovnu djelatnost. Nadalje, iskazala je da na sebi nema nikakav obrt, niti udjele u trgovačkom društvu, da je u vrijeme kada je kredit realizirala svoj privatni račun imala u PBZ d.d. gdje se i raspitala za uvjete realizacije kredita, ali da se na kraju odlučila za Zagrebačku banku jer su imali najpovoljnije uvjete kreditiranja. Istakla je da koliko se sjeća u prodajnom razgovoru sa službenikom banke da su razmatrali samo uvjete realizacije kredita, a da nije bilo razgovora o ugovornim odredbama posebno ne o ugovornoj odredbi obrađivačke naknade banke. Istakla je da je tada imala 20 godina i da joj je bilo bitno samo da realizira kredit i kupi stan, a da nisu razgovarali, niti joj je poznato kolika je obrađivačka naknada i za što će se ona ustegnuti te da je cjelokupni postupak išao dosta brzo. Ugovor joj je ponuđen od strane banke unaprijed pripremljen i nije mogla utjecati na ugovorne odredbe, pa tako niti na odredbu o naknadi za obradu kredita. Ugovor je pročitala i bila sretna da je kredit realizirala a nije mogla ništa pregovarati vezano uz sam ugovor, odnosno uvjete pod kojim je realizirala kredit. Iskazala je da se n sjeća da li su joj sve ugovorne odredbe bile jasne, ali joj je ugovor tada odgovarao zbog realiziranog iznosa, visine rate i perioda otplate.

11. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ona kredit realizirala za kupovinu stana za osobne potrebe tako da uvažavajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. koje glasi: „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.“ Iz navedenog shvaćanja slijedi predmnijeva da fizička osoba koja sklapa s bankom ugovor o kreditu ima status potrošača, a banka koji tvrdi drugačije mora tu tvrdnju dokazati. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra dokazanim da je tužiteljica u predmetnom ugovornom odnosu imala status potrošača, zbog čega se prigovor tuženika ukazuje neosnovanim u tom dijelu.

12. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužiteljice koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužiteljice istinitim u dijelu u kojem iskazuje da se prodajni razgovor vodio samo vezano uz uvjete za realizaciju kredita, da joj nije pojašnjeno na što će se naknada trošiti, da nije mogla utjecati na njezinu visinu i da je odredba o naknadi bila predviđena u osnovu i visini na unaprijed sačinjenom ugovoru.

13. Nadalje, ovaj sud smatra da je sporna odredba čl. 2. stavak 6. Ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), te i pozivom na odredbe čl. 4. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO)

14. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

15. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužiteljicu, valjano upozorio upoznao s odredbom o ugovornoj naknadi, niti joj je pojašnjeno kako se ista formira i koji troškovi su njome obuhvaćeni, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorne naknade u naznačenoj visini.

16. Na ove okolnosti tuženik je predložio samo uvid u interni dokument tuženika (str. 72-76 spisa), upute službenicima banke koje su nesporno interna pravila tuženika i predstavljaju instrukcije službenicima banke o uvjetima pod kojima se pojedini kredit može realizirati, s tim da u ovom postupku tuženik nije niti pokušao dokazati da je tužiteljici bilo pojašnjeno u koje svrhe se usteže naknada za obradu kredita i za što je predviđena. Tužiteljica je informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Tužiteljica je prije sklapanja ugovora imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogle je razumno izvesti zaključak o njenoj visini ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

17. U kontekstu svega navedenog, potrebno je ukazati i na odluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, kojom je odlučeno:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

18. Pojedine direktive se ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

19. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

20. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

21. Ugovaranje naknade kao troška obrade kredita je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri koji jasno i transparentno opravdavaju njezinu visinu, pa je odredba o naknadi za trošak obrade kredita nepošteno ugovorena. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužiteljice utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o trošku obrade kredita i tužiteljici kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, materijalnih troškova i dr.).

22. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužiteljica kao potrošač bila u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njezine pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužiteljica je po zanimanju upravni pravnik i u vrijeme realizacije kredita je imala 20 godina, tako da nije imala financijskih znanja kao tuženik, niti je mogla sa njime ravnopravno razgovarati.

23. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Naime, odredba čl. 2. st.6. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja naknade prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

24. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

25. Kako se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), sud je odlučio kao pod I. izreke presude.

26. Tuženik nije osporavao visinu postavljenog tužbenog zahtjeva ali je osporavao zatražene zakonske zatezne kamate smatrajući da se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem.

27. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO, da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

28. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

29. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. ZOO). Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatroni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ugovorne odredbe članka 2. d. Ugovora o kreditu i tuženik obavezan na isplatu kako je to zatraženo, i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

30. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod II. izreke presude.

31. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev i sud je tužiteljici dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

32. Tužiteljica je zatražila naknadu troška u iznosu od 975,54 eura. Priznat joj je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (460,77 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 100,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištu 9.1.2025. u iznosu od 100,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 50,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife) i trošak sastava podnesaka od 31.10.2024. kao očitovanja na odgovor na tužbu, u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 350,00 eura s pridodanim PDV-om ukupno 437,50 eura. Tužiteljici su priznati troškovi pristojbi na tužbu i presudu (33,18 eura i 26,54 eura) ili ukupni troškovi postupka u visini od 497,22 eura.

33. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod III. izreke presude.

34. Tužiteljici nisu priznati zatraženi troškovi obračunati protivno Tarifi i vrijednosti predmeta spora, kao i zatraženi trošak pristojbe na presudu koji nije u skladu sa stvarnom vrijednošću spora, zbog čega je tužiteljica odbijena sa daljnjim zatraženim troškom u iznosu od 477,32 eura kako je to navedeno pod IV. izreke presude.

35. Na priznati trošak tužiteljici su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

Slavonski Brod, 31. siječnja 2025.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Tomislav Miškić, Osijek,

2. OD T, A i partneri, Zagreb.