REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-5102/2023-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Matei Posavec Petrić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, OIB 87939104217, [adresa], zastupanog po punomoćniku Mihovilu Graniću, odvjetniku u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 9. prosinca 2024., u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja i odsutnosti urednog pozvanog tuženika, dana 31. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 215019 od dana 27.2.2008. godine, zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, s osnove ništetnosti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, te iste ne proizvode nikakve učinke, i to:
- dio odredbe članka 2. stavka 1. Ugovora, a koja glasi: „..,promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“;
- dio odredbe članka 2. stavka 4. Ugovora, a koja glasi: „Promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“;
- dio odredbe članka 11. stavka 6. tč 12. Ugovora, a koja glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regulirano odredbama ovog Ugovora, primjenjuje
Odluka o kamatama i naknadama Kreditora…“
II Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnove ništetnosti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, isplati iznos od 510,64 EUR zajedno sa zateznim kamatama, sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a koje teku:
- na iznos od 42,47 EUR od dana 11.4.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od 3,37 EUR od dana 12.5.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od 0,20 EUR od dana 11.7.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od 0,21 EUR od dana 11.8.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od 0,21 EUR od dana 11.9.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od 0,22 EUR od dana 11.10.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od 0,22 EUR od dana 11.11.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od 0,22 EUR od dana 11.12.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od 3,39 EUR od dana 12.1.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 0,24 EUR od dana 11.3.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 0,23 EUR od dana 16.4.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 0,24 EUR od dana 12.5.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 3,17 EUR od dana 12.6.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 0,23 EUR od dana 11.8.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 0,24 EUR od dana 11.9.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 10,12 EUR od dana 12.10.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 10,12 EUR od dana 11.11.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 9,97 EUR od dana 11.12.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 10,09 EUR od dana 11.1.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 10,12 EUR od dana 11.2.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 9,95 EUR od dana 11.3.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 13,07 EUR od dana 12.4.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 6,97 EUR od dana 11.5.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 10,14 EUR od dana 11.6.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 13,34 EUR od dana 13.7.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 6,88 EUR od dana 13.8.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 10,39 EUR od dana 13.9.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 10,01 EUR od dana 13.10.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 9,94 EUR od dana 11.11.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 10,11 EUR od dana 13.12.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 10,42 EUR od dana 12.1.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 9,77 EUR od dana 14.2.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 9,75 EUR od dana 14.3.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 9,40 EUR od dana 12.4.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 9,66 EUR od dana 26.5.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 9,86 EUR od dana 13.6.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 9,74 EUR od dana 15.7.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,22 EUR od dana 18.8.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 12,27 EUR od dana 14.9.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 6,48 EUR od dana 14.10.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 9,00 EUR od dana 11.11.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,36 EUR od dana 13.12.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 6,28 EUR od dana 16.1.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 8,72 EUR od dana 14.2.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 10,99 EUR od dana 14.3.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 5,90 EUR od dana 13.4.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 8,12 EUR od dana 14.5.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 7,99 EUR od dana 12.6.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 7,71 EUR od dana 14.7.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 7,52 EUR od dana 14.8.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 7,20 EUR od dana 14.9.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 7,05 EUR od dana 15.10.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 8,89 EUR od dana 14.11.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 4,82 EUR od dana 13.12.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 6,52 EUR od dana 11.1.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 6,21 EUR od dana 15.2.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 5,98 EUR od dana 18.3.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 5,86 EUR od dana 3.5.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 5,51 EUR od dana 16.5.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 5,28 EUR od dana 12.6.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 5,05 EUR od dana 17.7.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 6,21 EUR od dana 12.8.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 3,39 EUR od dana 11.9.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 4,49 EUR od dana 15.10.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 4,27 EUR od dana 25.11.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 4,06 EUR od dana 13.12.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 3,78 EUR od dana 13.1.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 3,60 EUR od dana 13.2.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 3,37 EUR od dana 12.3.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 3,12 EUR od dana 14.4.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 3,63 EUR od dana 12.5.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 1,90 EUR od dana 13.6.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 2,37 EUR od dana 11.7.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 2,13 EUR od dana 11.8.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 1,87 EUR od dana 11.9.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 1,62 EUR od dana 14.10.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 1,37 EUR od dana 11.11.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 1,10 EUR od dana 11.12.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 1,05 EUR od dana 12.01.2015. godine pa do isplate;
- na iznos od 0,42 EUR od dana 11.03.2015. godine pa do isplate;
- na iznos od 0,28 EUR od dana 10.04.2015. godine pa do isplate;
sve u roku od 15 dana.
III Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 215019 od dana 27.2.2008. godine, zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, s osnove ništetnosti valutne klauzule, te iste ne proizvode nikakve učinke, i to:
- dio odredbe članka 7., a koja glasi: „Ukoliko je iznos odobrenog kredita veći od iznosa predračuna, Korisnik kredita je suglasan da se sredstva zadrže na računu za otplatu kredita i koriste za pokrivanje tečajnih razlika i drugih naknada prema Odluci o kamatama i naknadama Kreditora.“;
- dio odredbe članka 8. Ugovora, a koja glasi: „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB tečaju za devize važećem na dan dospijeća.“
IV Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnove ništetnosti valutne klauzule, isplati iznos od 6.225,81 EUR zajedno sa zateznim kamatama, sve po kamatnoj stopi propisanoj člankom 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. prosinca 2007. propisana članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a koje teku:
- na iznos od 10,55 EUR od dana 11.10.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 12,49 EUR od dana 11.11.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 5,23 EUR od dana 11.12.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 19,32 EUR od dana 12.01.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 26,62 EUR od dana 11.02.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 33,27 EUR od dana 11.03.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 21,11 EUR od dana 16.04.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 20,98 EUR od dana 12.05.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 14,90 EUR od dana 12.06.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 19,96 EUR od dana 11.07.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 15,36 EUR od dana 11.08.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 19,87 EUR od dana 11.09.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 12,03 EUR od dana 12.10.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 14,25 EUR od dana 11.11.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 14,17 EUR od dana 11.12.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 21,29 EUR od dana 11.01.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 25,63 EUR od dana 11.02.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 24,36 EUR od dana 11.03.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 27,70 EUR od dana 12.04.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 35,38 EUR od dana 11.05.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 42,28 EUR od dana 11.06.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 47,15 EUR od dana 13.07.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 43,17 EUR od dana 13.08.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 64,12 EUR od dana 13.09.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 56,23 EUR od dana 13.10.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 58,52 EUR od dana 11.11.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 69,95 EUR od dana 13.12.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 86,16 EUR od dana 12.01.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 68,36 EUR od dana 14.02.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 73,37 EUR od dana 14.03.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 66,12 EUR od dana 12.04.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 81,75 EUR od dana 26.05.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 95,98 EUR od dana 13.06.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 98,22 EUR od dana 15.07.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 164,22 EUR od dana 18.08.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 99,34 EUR od dana 14.09.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 97,60 EUR od dana 14.10.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 96,96 EUR od dana 11.11.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 93,77 EUR od dana 13.12.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 107,76 EUR od dana 16.01.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 109,16 EUR od dana 14.02.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 107,03 EUR od dana 14.03.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 108,45 EUR od dana 13.04.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 108,33 EUR od dana 14.05.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 111,88 EUR od dana 12.06.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 107,96 EUR od dana 14.07.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 108,77 EUR od dana 14.08.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 102,32 EUR od dana 14.09.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 104,96 EUR od dana 15.10.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 107,70 EUR od dana 14.11.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 110,90 EUR od dana 13.12.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 110,82 EUR od dana 11.01.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 105,08 EUR od dana 15.02.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 103,54 EUR od dana 18.03.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 110,06 EUR od dana 03.05.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 101,20 EUR od dana 16.05.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 100,40 EUR od dana 12.06.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 99,11 EUR od dana 17.07.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 100,12 EUR od dana 12.08.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 105,78 EUR od dana 11.09.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 107,99 EUR od dana 15.10.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 109,09 EUR od dana 25.11.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 112,46 EUR od dana 13.12.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 108,36 EUR od dana 13.01.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 113,62 EUR od dana 13.02.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 115,43 EUR od dana 12.03.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 114,98 EUR od dana 14.04.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 111,39 EUR od dana 12.05.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 112,26 EUR od dana 13.06.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 114,63 EUR od dana 11.07.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 117,81 EUR od dana 11.08.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 118,39 EUR od dana 11.09.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 119,56 EUR od dana 14.10.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 122,96 EUR od dana 11.11.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 124,01 EUR od dana 11.12.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 124,44 EUR od dana 12.01.2015. godine pa do isplate;
- na iznos od 125,31 EUR od dana 11.03.2015. godine pa do isplate;
- na iznos od 124,06 EUR od dana 10.04.2015. godine pa do isplate;
sve u roku od 15 dana.
V Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 31. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
Statusna promjena na strani tuženika
Prije svega, tužitelj ističe da je kod tuženika došlo do slijedećih statusnih promjena:
- Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu Tt-13/1253-2 od 18.1.2013. izmijenjena je tvrtka (naziv) prednika tuženika i to naziv „VOLKSBANK d.d.“ promijenjen je pod tvrtkom/nazivom Sberbank d.d., sa sjedištem u [adresa].
- Naknadno je ponovno došlo do statusne promjene na način da je Trgovački sud u Zagrebu dana 14.04.2022. godine donio rješenje pod poslovnim brojem Tt- 22/18434-2, kojim je ponovno promijenjena tvrtka (naziv) tuženika, tako da isto umjesto Sberbank d.d. ista sada glasi Nova hrvatska banka d.d.
Tužitelj ističe da je odredbom članka 11.5. Ugovora o kreditu između stranaka ugovoreno da je u slučaju postojanja spora između istih, nadležan mjesno nadležan sud u Zagrebu. Slijedom navedenog, tužitelj ističe da je za vođenje ovog postupka mjesno nadležan upravo Naslovni sud.
Tužitelj ističe da je dana 27.2.2008. godine s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu br. 215019, a kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 32.529,49 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate.
Kredit je bio ugovoren s rokom otplate u 84 mjeseci. Člankom 2. stavkom 1. predmetnog Ugovora određena je promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika, a koja je u trenutku sklapanja Ugovora bila u visini od 5,90%.
Člankom 8. Ugovora propisano je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 473,65 CHF i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem za devize na dan dospijeća. Anuiteti dospijevaju na naplatu svakog 11. u mjesecu, počevši od 11.4.2008.
O navedenim ugovornim odredbama nije se pregovaralo što je protivno čl.96. i čl.97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ugovorom nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala radi čega je tužiteljeva obveza neodrediva što je protivno čl.269-čl.272. Zakona o obveznim odnosima. Ništetnost odredaba o promjenjivosti kamatne stope
Tužitelj ističe da sam Ugovor sadrži nepoštene odredbe o promjenjivosti kamatne stope, koje su protivne Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, te osnovnim načelima obveznog prava i prava zaštite potrošača, uslijed čega su ništetne i ne proizvode pravni učinak.
Naime, Potrošač-Hrvatski savez za zaštitu potrošača, kao tužitelj, pokrenuo je kolektivnu tužbu protiv 8 banaka, a između kojih je i tuženik. Predmet se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, te je dana 04.07.2013. godine donesena prvostupanjska presuda, kojom je između ostalog u točki 8. izreke utvrđeno da je tuženika kao osmotužena banka, u periodu od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama osmotužene banke i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora osmotužena banka kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke osmotužene banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time osmotužena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
Nadalje, u vezi podnesenih žalbi banaka, a tako i tuženika, na gore navedenu prvostupanjsku presudu, odlučivao je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, a koji je dana 13.06.2014. godine donio Presudu i Rješenje pod poslovnim brojem Pž- 7129/13-4, a kojom je u točci I. 2. izreke usvojio žalbu tuženika te je odbio u cijelosti tužbeni zahtjev prema istome.
Ističe se da je u odnosu na podnesene revizije, Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 09.04.2015. godine donio Presudu i Rješenje pod poslovnim brojem Revt-249/14-2, a kojom presudom je odbio revizije svih strana.
Tužitelj nadalje ističe da je u odnosu na navedenu Presudu i Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a po uloženoj ustavnoj tužbi Potrošača - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, Ustavni sud Republike Hrvatske je dana 13.12.2016. godine donio Odluku broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 kojom je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja te u tome dijelu vratio predmet Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovno suđenje.
U vezi donesene Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 03.10.2017. godine donio Rješenje pod poslovnim brojem Revt-575/16, a kojom je prihvatio reviziju tužitelja i ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine u točki I.1. i 2. izreke presude, te u odluci o parničnim troškovima (točka V. izreke) i u tom dijelu predmet vratio Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno suđenje.
Nastavno na navedeno Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14.06.2018. godine donio Presudu pod poslovnim brojem Pž-6632/2017, a kojom je odbio žalbe banaka, podnesene protiv prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnim brojem P-1401/12. Kao što je razvidno, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio je prvostupanjsku presudu i u točci 8. izreke, odnosno upravo u točci koja se odnosi i na tuženika. Isto tako, na stranici 68. Presude, navodi sljedeće: „Osim neuočljivosti, po ocjeni ovog suda, ugovorne odredbe prema kojima se o promjeni kamatne stope odlučuje odlukom banke nisu ni jasne. Parametri iz poglavlja 4. su očito samo fasada iza koje se kriju „Ostala utanačenja“ u kojima se u točkama 9.6. i 9.20. zapravo konačno određuje da Sberbank o promjeni kamatne stope odlučuje svojom odlukom i to bez ikakvih ograničenja, dakle ne vodeći računa ni o kakvim parametrima. Usklađivanje kamatne stope koje se prema poglavlju 4. obavlja na kalendarske kvartale, a ovisi osim o promjenama tromjesečnog LIBORA za CHF i o promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže kreditora također ovisi o odluci banke glede troška pribavljanja sredstava i kamatne marže. Iz navedenog ovaj sud zaključuje da su ugovorne odredbe kojima se regulira način na koji Sberbank može mijenjati kamatnu stopu prema svojoj jednostranoj odluci je ne samo neuočljive i nejasne, nego i potpuno nerazumljive, i to kako imajući u vidu kako poglavlje 4. tako i poglavlje 9. Ugovora, koja poglavlja se međusobno prožimaju.
Nije sporno da je Sberbank ove odredbe kao dio svog standardnog ugovora sastavila unaprijed i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo. Sberbank nije ni naveo da su potrošači na tu odredbu mogli utjecati.“
U nastavku obrazloženja navedene Presude, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, još navodi sljedeće: „Uz sve navedeno, osmotuženik je sva „ostala utanačenja“ podveo pod bitne sastojke ugovora, što je sve neuočljivo, nerazumljivo i protivno načelu savjesnosti i poštenja stvara neravnotežu između stranaka na teret potrošača.
Neuočljivost, nejasnost i nerazumljivost ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno raspravljalo same po sebi ne znače i nepoštenost, ali u ovom konkretnom slučaju određivanje nekih parametara za promjenu kamatne stope na uočljivom mjestu pod naslovom „Kamatna stopa“ te istovremeno dopunjavanje i određivanje iznimaka od tih parametara na najmanje uočljivom mjestu, pod naslovom „Ostala utanačenja“, i to na način da se njima potpuno derogira značaj odnosno postojanje bilo kakvih parametara i određuje da su ta utanačenja bitni sastojci ugovora, po ocjeni ovog suda, nedvojbeno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.“, te zaključuje sljedeće: „Iz navedenih razloga imajući u vidu ugovorne odredbe u točki 9.6. i 9.20. Ugovora o kreditima koje koristi osmotuženik Sberbank u dijelu u kojem je kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Sberbank, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbama članaka 81., 82. i 90. ZZP/03 i odredbama članaka 96. i 97. ZZP/07 žalba osmotuženika je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda u točki 8. u kojoj je utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotuženika Sberbank, koje u svojim ugovorima o kreditu koristi osmotuženik, u dijelu točke 9. u kojem je osmotuženiku Sberbank naloženo prekinuti s gore opisanim postupanjem i u točki 10. u dijelu koji se odnosi na osmotuženika, potvrđena.“
Tužitelj ističe i da je tuženik u odnosu na navedenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 uložio reviziju, te je u vezi revizija banaka, pa tako i tuženika, Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 03.09.2019. godine donio Presudu i rješenje pod poslovnim brojem Rev-2221/2018. Isti tako u točki III. izreke navodi kako slijedi: „Revizija osmotužene protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 8. izreke) kojom je utvrđeno da je ta banka u određeno navedenom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP, a koje povrede traju i dalje, kao i povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora osmotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je osmotužena postupila suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP, te je naloženo osmotuženoj prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje, se odbija kao neosnovana.“
Slijedom navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, jasno je zauzet stav da je ništetna odredba tuženika o promjeni kamatne stope na način koji je to radio, i to za sve ugovore o kreditu sklopljene u periodu od 10.09.2003. godine pa nadalje.
U odnosu na utvrđenja i zaključke u svim presudama donesenim u postupku vođenom po kolektivnoj tužbi, odnosno vezanosti Naslovnog suda istima, tužitelj ističe da je prilikom objave gore navedene presude na svojim internet stranicama (http://www.vsrh.hr/EasyWeb.asp?pcpid=560), Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 17.09.2019. godine izdao priopćenje, u kojem je između ostalog naveo i sljedeće: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u ovom postupku, a sudovi u tim, pojedinačnim postupcima vezani su za ta utvrđenja.“
Pored navedenog, ističe se da je isto propisano i odredbom članka 502.c ZPP- a, kao i odredbom članka 126. trenutnog važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/2022, dalje u tekstu: ZZP), odnosno odredbom članka 118. prethodno važećeg Zakona o zaštiti potrošača.
Također, a uzevši u obzir gore navedene odredbe ZPP-a, odnosno ZZP-a, tužitelj ističe da je o navedenom, već nebrojeno puta odlučeno kako u prvostupanjskim, tako i u drugostupanjskim presudama. Konkretno, Županijski sud u Rijeci u presudi pod poslovnim brojem Gž-262/2019 od dana 03.07.2019. godine, navodi slijedeće: „Pri tome su neosnovane tvrdnje tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe članaka 138. stavak 1. i 138.a ZZP/07, jer da nije ispitivao da li je tužitelju postupanjem žalitelja nastala šteta, a to stoga jer iz pravilnog tumačenja pojma “naknada štete” o kojem govori potonja odredba ZZP/07, kao i odredba članka 502.c ZPP-a, proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste odnosno oblike kompenzacije koje potrošač postavlja prema trgovcu.“
U konačnici, tužitelj skreće pozornost da je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio mnoga rješenja u predmetima koji su isti/slični kao i ovaj predmet (gdje nema konverzije), a kojima rješenjima odbacuje prijedloge tuženika (banaka) za dopuštenje revizije kao nedopuštene.
Tako npr. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju pod poslovnim brojem Revd-1519/2020 od dana 19.05.2021. godine, navodi sljedeće: „5. Tuženica je u prijedlogu za dopuštenje revizije postavila četiri pravna pitanja od kojih: - se prvo postavljeno pitanje odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, međutim isto nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer pobijana odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda izraženog u odluci poslovni broj Revt 249/2014 od 9. travnja 2015.,
- drugo postavljeno pitanje nije važno za rješenje ovog spora jer se u ovom slučaju predmet tužbenog zahtjeva u individualnoj parnici odnosi na istu kategoriju pravnih odnosa, tj. ugovora o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom vezanom za CHF, o kojim pravnim odnosima je sud odlučivao u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača,
- treće postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, s obzirom na to da o odgovoru na to pitanje ne ovisi odluka u predmetnoj pravnoj stvari,
- četvrto postavljeno pitanje, koje problematizira učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača na prekid zastare u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, dalje: ZOO), nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka suda drugog stupnja ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda izraženog u odluci poslovni broj Rev 2245/17-2, dok je o istome na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. pravno shvaćanje zauzeo i Građanski odjel Vrhovnog suda RH, i to na sljedeći način: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".
Slijedom navedenog, niti jedno od postavljenih pitanja nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, pa je na temelju odredbe čl. 392. st. 6. ZPP odlučeno kao u izreci rješenja.“
Gore opisano postupanje tuženika je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja te je isto uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu tužitelja i značajna je, a što je u konačnici vidljivo upravo iz izračuna potraživanja tužitelja dostavljenog kao prilog ove tužbe. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao dužnik ima obvezu vratiti tuženiku i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, s time da tuženik, koji je u tom ugovoru vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima tužitelj kao korisnik kredita, a da o tome nije prethodno obaviješten od strane tuženika. Jednostrane promjene kamatnih stopa od strane tuženika
Imajući u vidu gore navedeno, tužitelj ističe da je razvidno iz samog Ugovora, konkretno odredbe članka 2. istoga, da je početna kamatna stopa bila određena u visini od 5,90%.
Tužitelj ističe da je na zahtjev istoga, tuženik dostavio određenu dokumentaciju, pa je tako dostavio dokument pod nazivom Otplatni plan po kreditu (dalje u tekstu: Otplatni plan po kreditu), a iz kojeg je razvidno kada je tuženik jednostranom odlukom mijenjao početnu ugovorenu kamatnu stopu, te koliko je temeljem toga iznosio mjesečni anuitet. Pored navedenog, tuženik je tužitelju dostavio i Prometnu karticu (dalje u tekstu: Prometna kartica), a iz koje su vidljive sve uplate kao i zaduženja po navedenom Ugovoru. Pored navedenog, tužitelj raspolaže i s početnim otplatnim planom (dalje u tekstu: Početni otplatni plan).
Činjenica je da je tuženik jednostranom odlukom izmijenio kamatnu stopu na način da je ista znatno porasla te je tužitelj plaćao veće rate od onih ugovorenih. Otklonivost zastare potraživanja
S obzirom na postojanje eventualnog pitanja zastare, tužitelj ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 20.03.2018. godine donio Presudu i Rješenje pod poslovnim brojem Rev 2245/17, a u kojoj je naveo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbama Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kao što je razvidno iz gore navedenih i dostavljenih presuda, tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pokrenuta je dana 04.04.2012. godine, te je ista postala pravomoćna s danom 13.06.2014. godine u odnosu na ostale banke, dok je u odnosu na tuženika postala pravomoćna s danom 14.06.2018. godine.
Konkretno, Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi pod poslovnim brojem Rev-2245/17, na stranici 7. obrazloženja navodi sljedeće:
„Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila).“
Kao što je vidljivo iz same presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, potrošač, ovdje tužitelj, ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
Tužitelj ujedno navodi i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 30.01.2020. godine donio pravno shvaćanje na sjednici u vezi eventualne zastare potraživanje. Sukladno navedenom, Vrhovni sud Republike Hrvatske zapisnikom pod poslovnim brojem Su-IV-47/2020-2 navodi slijedeće: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
Materijalnopravne odredbe
Tužitelj ističe da je odredbom tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007, dalje u tekstu: sZZP), konkretno odredbom članka 96. stavka 1. sZZP-a propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, stavkom 2. istog članka sZZP-a je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
U konkretnom slučaju riječ je o ugovoru o kreditu sklopljenom u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora sastavljenog po jednoj ugovornoj strani – banci, o kojem tužitelju nije dana mogućnost da pregovara odnosno utječe na pojedine ugovorne odredbe, pa tako niti na odredbu o redovnoj kamati, dakle riječ je o ugovornoj odredbi koja spada pod primjenu odredbe članka 81. stavka 1. sZZP-a. Nadalje, tužitelj ističe i da je odredbom članka 102. stavkom 1. sZZP-a bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
Tužitelj skreće pozornost i na odredbu članka 99. sZZP-a, a kojom odredbom je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Što znači „razumljivost ugovorne odredbe“ u pitanjima zaštite potrošača, odgovorio je Europski sud pravde u svojoj Presudi broj C-26/13 od 30.04.2014. godine kada je objasnio da se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (a koja je u hrvatsko zakonodavstvo implementirana donošenjem Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03) „treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva“, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose „tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.“
U ovom slučaju, iz same ugovorne odredbe, odnosno odredbe članka 2. stavka 1. Ugovora, koja između ostalog navodi da je redovna kamatna stopa u postotku 5,90% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, a da istovremeno ne sadrže pojašnjenje temeljem kojih parametara, uzročno posljedičnu vezu između promjene pojedinog parametra i promjene kamatne stope, razdoblja promjene, proizlazi da za tužitelja nije moglo biti razumljivo kako, kada i na koji način će se kamatna stopa mijenjati, a da bi on to mogao predvidjeti, izračunati i procijeniti učinke promjene, te kako će ta promjena utjecati na njegove buduće obveze.
Slijedom iznesenog, tužitelj smatra da je ugovorna odredba o promjeni redovite kamatne stope za tužitelja sadržajno i ekonomski bila apsolutno nerazumljiva, te da kao takva podliježe testu poštenosti u smislu odredbe članka 99. ZZP-a.
Nepoštenost ugovorne odredbe sadržane u članku 2. stavku 1. i stavku 4. Ugovora, u smislu naprijed citiranih odredbi članka 96. i 99. ZZP-a, i time ništetnost, proizlazi iz činjenice da, kako je gore obrazloženo, takva odredba promjenu kamatne stope i time visinu obveze tužitelja, čini ovisnom isključivo o odluci tuženika, čime uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja, jer je jednoj ugovornoj strani i to tuženiku, omogućeno da jednostrano određuje obvezu druge ugovorne strane, tužitelja, a da tužitelj na to ne može utjecati jer ne može promjenu kamatne stope niti predvidjeti niti provjeriti pravilnost promjene s obzirom da ugovorna odredba ne sadrži nikakve egzaktne kriterije promjene. Samim time, takvo ugovaranje, a koje daje pravo jednoj ugovornoj strani da bez ikakvog utjecaja druge ugovorne strane mijenja obvezu te druge ugovorne strane, protivno je načelu savjesnosti i poštenja.
Nadalje, navedena odredba Ugovora, ništetna je jer i protivna kogentnim odredbama važećeg Zakona o obveznim odnosima, kao i protivna temeljnim načelima ZOO-a.
Ističe se da je odredbom 3. ZOO-a propisano da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je člankom 4. ZOO-a propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
Po pitanju samog ugovora o kreditu, ističe se da je odredbom članka 1021. ZOO-a propisano da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Činjenica je da svaka tražbina mora biti određena ili odrediva, a što je propisano i odredbom članka 269. stavkom 2. ZOO-a, a kojom se odredbom navodi da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Također, ističe se i da je odredbom članka 272. ZOO-a propisano između ostalog da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti.
U konačnici, odredbom članka 270. stavkom 1. ZOO-a je propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Iz navedenog proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, s obzirom da nije odrediv prema elementima sadržanima u Ugovoru niti ovisi o volji treće strane. Iz ugovornih odredbi proizlazi, a kako je gore objašnjeno, da visina obveze dužnika ovisi o volji druge ugovorne strane - vjerovnika, što je zakonski nedopušteno i protivno odredbi članka 272. stavka 1. ZOO-a.
Kao što je tužitelj isto već gore naveo, citirajući pritom Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/2017, razvidno je da utvrđena osnova tužitelja iz ove tužbe.
S obzirom na činjenicu da je tuženik stekao određeni iznos neosnovano, tužitelj ističe da je odredbom članka 1115. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, pa slijedom navedene odredbe, tužitelj na sav utuženi iznos osnovano potražuje i zakonsku zateznu kamatu.
Ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli
Tužitelj ističe da sam Ugovor sadrži i nepoštene odredbe u vezi primjene valutne klauzule, odnosno vezanosti glavnice uz švicarski franak, a koje su protivne Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, te osnovnim načelima obveznog prava i prava zaštite potrošača, uslijed čega su ništetne i ne proizvode pravni učinak. Naime, tužitelj ističe da je, gore već navedenom, prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, konkretno u točki 8. izreke, bilo presuđeno i da je osmotužena banka, odnosno tuženika, u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
Donošenjem navedene presude, prvostupanjska presuda po pitanju ništetnosti valutne klauzule je postala pravomoćna. Tužitelj ističe da na stranici 65. i 66. obrazloženja drugostupanjske presude po pitanju ništetnosti valutne klauzule, sud navodi sljedeće: „Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je korištenjem predmetnih odredaba svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, pa je žalbe tuženika valjalo odbiti kao neosnovane i prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te im naložio prekinuti s korištenjem tih odredaba i zabranio im korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba ubuduće, potvrditi, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, kako je odlučeno u I. izreke ove presude.“
Otklonjivost zastare potraživanja
Imajući u vidu gore već citiranu Presudu i Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 20.03.2018. godine pod poslovnim brojem Rev 2245/17, te pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, razvidno je da i po pitanju potraživanja tužitelja s osnove ništetnosti valutne klauzule, ne postoji zastara. Osnova i izračun potraživanja tužitelja
Tužitelj ističe da sporne odredbe Ugovora o kreditu čine sastavni dio standardnog ugovora tuženika, koji je bio sastavljen unaprijed od strane tuženika, te isti nije omogućio tužitelju bilo kakvo pregovaranje u vezi pojedinih odredbi istog. Posebno se ističe da je sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, propisano da je na trgovcu, u ovom slučaju tuženiku, teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Čak štoviše, potrebno je istaknuti da tuženik navedeno nije niti sporio u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi.
U vezi navedenog, te u prilog navodima tužitelja, isti skreće pozornost i na zaključke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u presudi pod poslovnim brojem Pž-6632/17. Isti tako na stranici 47. obrazloženja navodi kako slijedi: „Prvotuženik, drugotuženik, trećetuženik, petotuženik, šestotuženik, sedmotuženik i osmotuženik nisu osporili tužiteljevu tvrdnju da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo.“
Dodatno, a u dijelu tužbenog zahtjeva po kolektivnoj tužbi, a koji se odnosi na ugovornu odredbu iz ugovora o kreditu tuženika, kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom istog i drugim internim aktima, na stranici 68. obrazloženja, navodi slijedeće: „Nije sporno da je Sberbank ove odredbe kao dio svog standardnog ugovora sastavila unaprijed i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo. Sberbank nije ni naveo da su potrošači na tu odredbu mogli utjecati.“
Nadalje, odredbe Ugovora o kreditu kojima je uređeno pitanje promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, nisu razumljive tužitelju kao prosječnom potrošaču. Prije svega potrebno je istaknuti kako same odredbe Ugovora o kreditu ne sadrže nikakve parametre u vezi mijenjanja visine kamatne stope, odnosno nije navedeno o kojim će eventualnim parametrima ovisiti promjena visine kamatne stope. Odredbe predmetnog Ugovora uopće ne sadrže razloge promjene kamatne stope, ni podatke na temelju kojih bi se moglo zaključiti na koji način tuženik izračunava kamatnu stopu, pa samim time ni jasne podatke o tome pod kojim uvjetima (zbog kojih razloga) se ta kamatna stopa mijenja.
Već je samim uvidom u predmetni Ugovor o kreditu razvidno da isti ne sadrži nikakve parametre u vezi promjene kamatne stope. Iz tako formuliranih ugovornih odredbi tužitelj nije mogao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imati sve relevantne informacije o tome u kojem pravcu odnosno kako će u budućnosti biti njegova ugovorna obveza glede plaćanja ugovornih kamata, a čija sudbina je bila izvan mogućnosti njegovog utjecaja, odnosno ovisila je isključivo o volji i namjeri tuženika. Temeljem navedenog, a imajući u vidu da je tužitelju odredbom predmetnog Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nametnuta obveza koju tužitelj nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika, kao trgovca i drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zlouporabe prava. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu tužitelja i značajna je, a što je u konačnici vidljivo upravo iz izračuna potraživanja tužitelja dostavljenog kao prilog ove tužbe. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao dužnik ima obvezu vratiti tuženiku i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, s time da tuženik, koji je u tom ugovoru vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima tužitelj kao korisnik kredita, a da o tome nije prethodno obaviješten od strane tuženika.
Slijedom svega navedenog, tuženik je u nekoliko navrata, tijekom trajanja Ugovora jednostrano i nezakonito mijenjao visinu kamatne stope, a kako je to objašnjeno u tužbi.
Temeljem navedenog, tužitelj zaključuje da budući je ništetna odredba predmetnog Ugovora u dijelu u kojem je tuženik ovlašten, jednostrano i bez ugovorene referentne stope, odnosno bez ugovorenih preciznih, jasnih i razumljivih kriterija promjene kamatne stope poznatih korisniku kredita, mijenjati kamatnu stopu, te da ujedno ista ne proizvodi pravni učinak, slijedom čega je u ovom ugovornom odnosu i to u razdoblju od dana sklapanja ugovora pa do dana isplate kredita u cijelosti, ništetna primjena svih onih kamatnih stopa koje je tuženik jednostrano odredio temeljem navedene ništetne ugovorne odredbe, osim prvotno ugovorene kamatne stope u visini od 5,30% godišnje, jer je to posljednja (i jedina) precizno utvrđena kamatna stopa poznata tužitelju u vrijeme sklapanja Ugovora i preuzimanja obveze.
Time je posljedično ništetan obračun visine mjesečne obveze tužitelja (anuiteta) koji je tuženik obračunavao primjenom ništetnih kamatnih stopa, te je cjelokupan novčani iznos koji je tužitelj isplatio tuženiku primjenom ništetnog obračuna, a preko iznosa koji bi bio isplaćen da je obračunat primjenom početne ugovorene kamatne stope, tuženik stekao nezakonito odnosno na temelju ništetne osnove, te je isti dužan vratiti tužitelju pozivom na odredbe članka 323., članka 1111. i članka 1115. ZOO-a, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa pa do dana povrata.
Također, radi činjenice ništetnosti ugovornih odredbi po pitanju valutne klauzule, a što je utvrđeno i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, tužitelj temeljem gore citiranih odredbi ZOO-a, potražuje od tuženika i sve pretplaćene pojedinačne iznose svakog pojedinačnog anuiteta, uzimajući kao jedini mjerodavan, tečaj na dan isplate kredita.
Tužitelj ističe da je protiv istog tuženika, s iste osnove već vođeno nekoliko sudskih postupaka, pa je čak štoviše, Naslovni sud, dana 17.08.2020. godine donio prvostupanjsku presudu pod poslovnim brojem P-10533/19, a kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi tuženika u vezi promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule.
Kao prilog ove tužbe, tužitelj dostavlja obračun potraživanja, i to sa svih gore opisanih osnova. Radi dodatnog pojašnjenja, predzadnji stupac obračuna predstavlja razliku preplaćenog anuiteta usred jednostrane i nezakonite promjene kamatne stope od strane tuženika. Zadnji stupac predstavlja potraživanje tužitelja s osnove ništetnosti valutne klauzule, i to na način da je od umnoška anuiteta koji je tuženik tražio i srednjeg tečaja HNB-a (CHF-HRK) na dan dospijeća, oduzet umnožak anuiteta prema početnom otplatnom planu i srednjem tečaju HNB-a (CHF-HRK) na dan isplate kredita, te potraživanje tužitelja s osnove ništetnosti promjenjive kamatne stope.
Odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je konkretni ugovor o kreditu, odnosno sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, tužitelj smatra da sud na tu okolnost nije dužan provoditi dokaze.
U odnosu na sve navode iz ove tužbe, tužitelj predlaže, a ukoliko će Naslovni sud smatrati potrebnim i svrsishodnim za vođenje ovog postupka, saslušanje tužitelja. Dodatno, u odnosu na saslušanje tužitelja i vođenje ovog postupka, tužitelj skreće pozornost i na recentno Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-18/2018-2 od dana 26.05.2020. godine, a u kojem isti navodi slijedeće: „Također treba uzeti u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica za CHF kao i ugovorna odredba kojim je određena promjenjiva kamatna stopa i koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka, te je ta odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Ovaj sud je svojim odlukama broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. odbio revizije banaka u odnosu na utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka s time da je tuženik obuhvaćen odlukom u kolektivnom sporu kao petotuženik.“
Vrhovni sud Republike Hrvatske nadalje navodi i slijedeće: „Drugostupanjski sud također treba imati u vidu da je ovaj sud u svojoj odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor.“
Sukladno navedenom, razvidno je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na jasan i nedvosmislen način iznio zaključak da su u pojedinačnim parnicama, kao što je ova, sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, a s obzirom da su iste kao takve utvrđene ništetnim već u kolektivnom sporu. No čak i pored navedenog, već iz same tužbe razvidno je da je tužitelj na jasan i razgovijetan način obrazložio zašto su odredbe Ugovora o kreditu ništetne, te da je samim time takvo postupanje tuženika u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, te je isto uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a koja je nastala tužitelju u vidu razlike u valutnom tečaju po svakom uplaćenom anuitetu, što je vidljivo upravo iz izračuna potraživanja tužitelja koji prileži ovoj tužbi, te u vidu kamate preplaćenih preko početno ugovorene kamatne stope. U odnosu na visinu samog tužbenog zahtjeva, tužitelj predlaže provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku, a s zadatkom istome da, naročito cijeneći sve gore navedeno, provede vještačenje na način da utvrdi koliko iznosi potraživanje tužitelja prema tuženiku (samo pozitivni iznosi), s osnove ništetnosti odredbi o promjeni kamatne stope, na način da kao mjerodavnu kamatnu stopu, u periodu od dana isplate kredita pa do vraćanja istog u cijelosti, uzme početnu ugovorenu kamatnu stopu.
Također, da s osnove ništetnosti odredbi vezanih uz valutnu klauzulu, odnosno vezanosti glavnice uz švicarski franak, utvrdi koliko iznosi potraživanje tužitelja prema tuženiku, na način da od umnoška anuiteta koji je tuženik tražio i srednjeg tečaja HNB-a (CHF-HRK) na dan dospijeća, oduzme umnožak anuiteta prema početnom otplatnom planu i srednjeg tečaja HNB-a (CHF-HRK) na dan isplate kredita, te potraživanje tužitelja s osnove ništetnosti promjenjive kamatne stope (kako ne bi došlo do dvostrukog potraživanja istog iznosa).
Tužitelj zadržava pravo, po izradi nalaza i mišljenja od strane ovlaštenog stalnog sudskog vještaka, specificirati tužbeni zahtjev sukladno istome. Slijedom svega navedenog, tužitelj je ustao ovom tužbom i tužbenim zahtjevom.
Tuženik u odgovoru na tužbu obavještava naslovni sud kako je došlo do statusnih promjena na strani tuženika. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. Tt-23/25802 od 3.7.2023. u sudski je registar upisano pripajanje društva NOVA HRVATSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 78427478595 društvu HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, čime je navedeno dioničko društvo postalo pravni sljednik tuženika.
U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga: a. Potraživanje tužitelja je u zastari;
Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet Tužbe;
Sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a;
Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač;
Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama;
Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP/03 ili članak 96 ZZP /07);
O visini tužbenog zahtjeva;
Tuženik će u nastavku obrazložiti svaki od navedenih razloga.
Potraživanje tužitelja je u zastari
Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare.
Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 5.6.2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja.
(i) Naknada štete
Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala.
Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2008 .(daljeu tekstu kao: „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao.
(ii) Povrat mjesečnih anuiteta
Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.
Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.
Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku.
(iii) Stjecanje bez osnove
Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog poslašto u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“
Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz Tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu.
Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. Utvrđenja iz Parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju.
Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača.
Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a.
Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a.
Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž-311/2018 od 3. rujna 2018., u kojoj je našao relevantnom okolnost da je tamo tužitelj "… osoba koja ima visoku ekonomsku naobrazbu i bavi se financijskim poslovanjem,…", odnosno utvrđivao je da li u konkretnom slučaju ima mjesta činjenici da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač obzirom da je ekonomske naobrazbe. Takvom praksom sud je dao do znanja da u svakom pojedinačnom sporu ima mjesta utvrđivanju primjenjivosti načela zaštite apstraktnog (prosječnog) potrošača na konkretnog potrošača.
Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a
Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu u CHF u kunskoj protuvrijednosti.
Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,90 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem/prodajnom tečaju za devize HNB-a /Kreditora važećem na dan dospijeća.
No, sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja.
Također, a u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 502.c ZPP-a, tuženik smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredba navedenog članka stupila je na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeća) odredba spomenutog članka mogla biti primjenjive u ovom postupku (a ne može!) pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja.
Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na vezanost ovog suda utvrđenjima iz parnice Potrošač.
Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač
Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti.
S druge strane, tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, kako je obrazloženo pod točkom c. ovog odgovora na tužbu, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti Presude VTS-a.
Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope što tužitelj niti ne problematizira budući da mu taj „aspekt“ promjenjive kamatne stope u skladu sa odlukom tuženika ide u korist.
Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke.
Člankom 26. ZOO-a (NN 35/2005, dalje u tekstu kao: „ZOO“) predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope.
Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Tose odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/2007, dalje u tekstu kao:„ZZP“), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje u tekstu kao: „ZPK“)
Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske.
Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama
Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:
1 da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;
2 da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,
3 da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).
Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a.
Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju.
Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu.
Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane, da je odredba tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora. Uostalom, i sam tužitelj je dao svoj pristanak, izjavom iz članka 11.3./5.9. u kojoj stoji da: „Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regulirano odredbama ovog Ugovora, primjenjuje Odluka o kamatama i naknadama kreditora, Opći uvjeti poslovanja Kreditora i ostali važeći akti Kreditora,....“
S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora.
Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja.
Tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa.
Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika.
Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara.
U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava.
Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti.
Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena.
Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga.
Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava.
Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu tuženik opet citira recentnu presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine“ 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi.“
Isti stav podržao je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž- 2462/03: „Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993.godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“
Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana.
Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP)
Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba.
Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem/prodajnom tečaju HNB-a/kreditora za devize na dan dospijeća pojedinog anuiteta.
Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora.
Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena.
Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja.
Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.
Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim.
Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti:
- nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;
- a koja neravnoteža mora biti značajna.
Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF.
Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije.
Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).
Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.
Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti.
O visini tužbenog zahtjeva
U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava. Slijedom navedenog, a iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti u predmetnom postupku je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj, stoga tuženik dostavlja obračun banke u prilogu.
Razlog zbog kojeg tuženik nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva je sljedeći. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora.
Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta.
Bez obzira na navedeno, tuženik ne prigovara visini istaknutog tužbenog zahtjeva i, posljedično, smatra da nema mjesta provođenju financijsko- knjigovodstvenog vještačenja.
Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže Naslovu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.
Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, saslušan je tužitelj.
Tužbeni zahtjev u cijelosti je osnovan.
U ovom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva i zastara potraživanja.
Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva.
Na okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je saslušavao tužitelja.
Tužitelj je iskazao da je ugovor o kreditu sklopio isključivo radi kupnje automobila koji koristi u privatne svrhe i u auto kući u kojoj je namjeravao kupiti automobil prvo se interesirao za ugovor o kreditu u kunama, međutim rečeno mu je da surađuju sa tadašnjom Volks bankom i da može dobiti ugovor u CHF. Pritom mu nije niti na bilo koji način nagoviješteno da bi moglo biti rizika vezanih uz CHF u tom trenutku. Ugovor je pročitao, vidio je i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali mu niti u auto kući niti kod javnog bilježnika nije objašnjeno pod kojim uvjetima se ta kamatna stopa mijenja, a sa djelatnicima banke nije bio u kontaktu. U auto kući već je dobio unaprijed pripremljeni ugovor. Dobio je već unaprijed pripremljen ugovor u auto kući i niti na koji način nije mogao utjecati na sadržaj tog ugovora. Osobno je plaćao ugovorne rate.
Nakon saslušanja tužitelja sud je utvrdio nespornim da se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama, odnosno odredbama koje se odnose na promjenjivost kamatne stope jednostranom Odlukom banke i odredbom koja se odnosi na valutnu klauzulu vezanu uz CHF. Istaknuo je da se interesirao prvenstveno za ugovor u HRK, međutim rečeno mu je da auto kuća surađuje sa Volks bankom i da može dobiti samo ugovor u CHF, pri tome nije upozoren na eventualne rizike CHF ubuduće, tijekom otplate kredita, niti pod kojim uvjetima se tijekom otplate ugovora može mijenjati kamatna stopa. Obzirom je dobio već unaprijed pripremljen ugovor, nije mogao utjecati na sadržaj istog. Takvim postupanjem banke tužitelj je kao osoba koja ne posjeduje stručna znanja o bankarskom poslovanju doveden u neravnopravan položaj s bankom, koja ga prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije na pravilan način niti dovoljno upozorila i objasnila sve rizike sklapanja ugovora koji mu je ponuđen, te nije dobio sve potrebne obavijesti kako bi mogao donijeti pravilnu odluku glede ugovora o kreditu kojeg je sklopio s bankom.
Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je uzeo u obzir presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013.g. koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g.
Presuda Visokog Trgovačkog suda potvrdio je Vrhovni sud Republike Hrvatske Revt-249/14 od 09.04.2015 g..
Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača propisan je obvezujući učinak presude da sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.
Ono što je bitno jest što je presudom Visokog trgovačkog suda utvrđeno da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranim obavještavanje tužitelja o promjeni, a što nije sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i temeljnom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnost stranaka jednako je vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr., a pozivajući se sve na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope koja je kao takova ništetna.
Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. g. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca, te je zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbama čl. 82. citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.
Prema odredbama čl. 87. citiranog zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.
Nadalje, u smislu odredbe čl. 269. st. i čl. 279. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN. 35/05, 41/08), ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.
Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. g. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe po predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Uz same odredbe o promjenjivim kamatama Vrhovni sud RH u svom obrazloženju povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13, Revt-249/14 od 9. travnja 2015. g. u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna je "visoko stručna", i kao takva razumljiva je isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem. Za običnog potrošača ovakva terminologija je nerazumljiva, to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koji utječu na njezinu primjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama banaka), nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom trajanja kredita."
Time potrošač od samog početka tog ugovornog odnosa doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u Ugovoru o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati.
Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu buduća kamatna stopa koja je ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, niti odrediva.
Nadalje važno je istaknuti da su banke kao visoko specijalizirane novčane ustanove čiji predmet poslovanja je novac koji plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", su bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom potrošaču i pomoći mu u okviru zakonom dopuštene mogućnosti da se koriste njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na prosječnog potrošača je superiorno. Upravo zato banke su dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaji, odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što oni nisu na valjani način učinile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, a koja je kao takva potrošačima postala nerazumljiva. Tako nezakonito postupanje banke su otklonile nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN, br. 75/09 i 112/12), formalno propisano što treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
Nadalje, nesporna je činjenica da su odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio unaprijed sastavljenog od banke standardnog ugovora o kreditu, a o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač mogao imati utjecaja na njegov sadržaj, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora.
Takva ugovorna obveza uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita potrošača, kao jedne ugovorne stranke u odnosu na banku – trgovca, kao druge ugovorne stranke, što je suprotno načelima ravnopravnosti sudionika obveznog odnosa, te načelu dužnosti i njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.
Vezano uz ocjenu poštenosti ovakvih ugovornih odredbi stav je da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke, kao trgovce faktično dovedeni u ovisni položaj i situaciju "uzmi ili ostavi", pošto praktički nisu imali drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita kojeg su odobravale banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su one diktirale.
Stavljanjem reklamacije na jednostranu odluku banke o promjenjivoj kamatnoj stopi jasno je da se ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluke banke o promjenjivoj kamatnoj stopi, jasno da se ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluke banke o promjeni kamatne stope koja je sadržana u standardnom prethodno formuliranom ugovoru od banke.
Odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu, osim u dijelu u kojem je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora o kreditu bile su nepoštene u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. g. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača, te ugovorne odredbe su ništave.
Uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, pa tako i onih o kreditu, u smislu odredbe čl. 57. i 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/93 …), je ocijeniti ako je to moguće jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, te objasniti i smisao tog posla i uvjeriti se u postojanje njihove prave volje pri sklapanju tog posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i učinili, ali tijekom solemnizacije predmetnog ugovora korisnici nisu izrazili svoje dvojbe vezane uz predmetni posao, da sadržaj i značaj tih ugovora, jasno je da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti svoja ovlaštenja iz čl. 58. citiranog zakona u smislu upozoravanja korisnika na značaj i posljedice ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i to upozorenje unijeti u javnobilježnički akt te se ne može govoriti o propustu rada javnih bilježnika i njihove odgovornosti vezane za negativne posljedice koje su proizašle iz ovjerenih ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom.
Odredba čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje: "Ako su ugovorne promjenjive kamatne stope vjerovnik je dužan pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošaču, b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametra iz točke "a)" ovog stavka, i utjecaja kretanja na visinu promjenjive kamatne stope, c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visina kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referenta razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja Ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovog članka i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa. Odredba čl. 11. a. st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovog zakona u kojem nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom mora definirati parametre i to jednu od slijedećih varijabli:
- referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR), ili – NRS ili prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija, ili prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa …
Vjerovnici su u roku od 6 mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog dijela kredita u kunskim ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz čl. 29. ovog zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno čl. 11. b. st. 1. ovog zakona.
Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s time ne smiju se zaračunati korisniku kredita."
Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iz iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i tada su one slobodne raskinuti ugovor.
Polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio. Tužitelj u ovom postupku traži razliku između jedine važeće kamatne stope u ugovoru, a to je ona fiksno ugovorena navedena kamata u Ugovoru o kreditu od 5,90 %. Iz svake nezakonito promijenjene kamatne stope budući da u konkretnom ugovoru i nema druge kamatne stope osim fiksne, a što je sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.
Predmet ovog spora je i zaštita tužitelja u smislu odredbe Zakona o zaštiti potrošača prema kojima su odredbe Ugovora o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren CHF kao valuta za koju je vezana glavnica.
Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je uzeo u obzir presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. u kojima je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništene i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezna glavnica CHF , a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti .
Ovdje se napominje da se radi o Ugovoru koji je sklapan u spornom razdoblju od 01.01.2004.g. do 31.12.2008.g. u kojem je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03), a od 07.07.2007.g. novi Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) dopunjen i izmijenjen Zakonom o izmjenama Zakona i dopunama zakona o zaštiti potrošača koji je stupio na snagu 16.07.2009.g., a odredbama čl. 81. -88. bilo je uređeno piranje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima tj. kasnije odredbama čl. 96. -102. ZZP- a.
Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je ista unaprijed formulirana od strane trgovca te potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
Člankom 84. ZZP-a/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetnoj cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
Odredbama novo ZZP-a i odredbom čl. 96. st. 1. i 2. propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su jasne, lako razumljive i uočljive. Međutim, sud prihvaća tvrdnju tužitelja da banka nije upozorila na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF.
Ovaj sud smatra da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jer nije bila razumljiva budući tužitelj nije bio upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF. Sud smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je odredba sastavljena po unaprijed napisanom i tipskom ugovoru.
I konačno primjenom valutne klauzule CHF uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice svaljene na tužitelja, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.
Niti iz jednog dokaza ne proizlazi da se tuženik zaduživao na inozemnim tržištima u CHF iznosima.
Zaključno zbog ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ugovor bi bio ništetan jer ne bi mogao opstati bez odredbe o valutnoj klauzuli.
Slijedom navedenog sud smatra da tužiteljici pripada razlika koja je nastala povećanjem tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, i banka je dužna tužiteljici vratiti ono što je banka stekla po takvom ugovoru u skladu s čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima.
Slijedom svega navedenoga sud je utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva.
Među strankama nije bila sporna visina tužbenog zahtjeva, stoga na tu okolnost sud nije provodio dokaz financijskim vještačenjem.
Tuženik je istakao prigovor zastare potraživanja.
Glede istaknutog prigovora zastare potraživanja valja istaknuti da je ova tužba podnesena 5. lipnja 2023. g.
Analizirajući istaknuti prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je neosnovan prigovor zastare.
Naime, zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.
Glede ugovorne odredbe u odnosu na valutnu klauzulu vezanu uz CHF ističe se da obzirom odluka Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 potječe od 14. lipnja 2018.g., to se ima smatrati kako tužitelju pravo na zahtjev za isplatu kreće od navedenog datuma.
U konkretnom slučaju sud smatra da nema zastare potraživanja niti mjesta primjeni trogodišnjeg zastarnog roka i primjene odredbe čl. 226. ZOO-a jer je potraživanje tuženika usmjereno na preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat kamata. Ovdje valja istaknuti da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka stranka dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila.
Isto je tako u slučaju ništetnosti odredbe.
Vraćanje se vrši po pravilima po stjecanju bez osnove te se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.
Osim toga postoji i novo revidirano shvaćanje Građanskog odjela VSRH Zagreb broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. g. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, stoga prigovor zastare niti u odnosu na odredbu ugovora koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope temeljem jednostrane Odluke banke, nije osnovan.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja u ovom postupku sud je tužitelju dosudio preplatu kredita uslijed promjene kamatne stope tijekom trajanja otplate kredita iznos od 510,64 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućim od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika detaljno iznesenih u nalazu i mišljenju, te preplatu uslijed rasta tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita iznos od 6.225,81 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika detaljno iznesenih u nalazu i mišljenju, jer je tuženik kao nesavjesni stjecatelj dužan vratiti tužitelju preplaćene iznose mjesečnih anuiteta od dana stjecanja (primitka) temeljem odredbe čl. 214. ZOO/91 odnosno, čl. 1115. ZOO/05, sve kako je to specificirao tužitelj u tužbenom zahtjevu.
Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i u trošak ulazi: trošak sastava tužbe /Tbr. 7. toč. 1 O.T.R.H./ u iznosu od 200,00 €, trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta dana 2.9.2024., 9.12.2024.,
31.1.2025. /Tbr. 9. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 500,00 €, trošak sastava podnesaka od 28.3.2024.g. /Tbr. 8. toč. l. O.T.R.H./ u iznosu od 200,00 €, što sveukupno iznosi 900,00 €, te 25% PDV-a u iznosu od 225,00 €, tako da ukupni trošak iznosi 1.125,00 €, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po čl. 27. st. 3. Ovršnog Zakona.
U Zagrebu 31. siječnja 2025.
Sudac
Sanja Krovinović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud, pisano u pet istovjetnih primjeraka.
DNA:
1. Punomoćniku tužitelja
2. Punomoćniku tuženika
