Poslovni broj: Us I-5054/2024-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlahu Bassegli Gozze i Andreje Fortunić, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja TC, rođenog **.**.1997., u mjestu Mandi, Buhauddinialkot, Islamska Republika Pakistan, smještenog u Prihvatnom centru za strance, Obedišće Ježevsko, Slavka Kolara 82, kojeg zastupa opunomoćenica Jelena Cekić, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Jelena Cekić i Iva Vukelić u Zagrebu, Horvaćanska cesta 23a, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, u Zagrebu, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi određenja ograničenja slobode kretanja, 31. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, KLASA: UP/I-216-03/24-06/20709, URBROJ: 511-01-213-24-2, od 5. prosinca 2024.

II. Odobrava se tužitelju besplatna pravna pomoć u ovom upravnom sporu.

III. Nalaže se Ministarstvu unutarnjih poslova u Zagrebu, Ilica 335, OIB: 36162371878, da Jeleni Cekić odvjetnici u Zagrebu, Horvaćanska cesta 23a, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.250,00 Eura (tisućudvijestopedeseteura), u roku od 15 dana od dana dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

IV. U preostalom dijelu zahtjev za naknadom troškova besplatne pravne pomoći se odbija.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužitelja radi odgode izvršenja osporavanog rješenja.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tužitelju se, na rok od 3 mjeseca od dana uručenja tog rješenja, određuje ograničenje slobode kretanja smještajem u prihvatni centar za strance, uz obrazloženje tuženika kako je, zbog provedbe postupka prisilnog udaljenja, strancu potrebno ograničiti kretanje, jer se na temelju objektivnih okolnosti, uzimajući u obzir da je tražitelj već imao mogućnost započeti postupak odobrenja međunarodne zaštite, opravdano pretpostavlja da traženjem međunarodne zaštite želi odgoditi ili otežati izvršenje odluke o protjerivanju i/ili vraćanju donesene sukladno odredbama Zakona o strancima.

2. Tužitelj u svojoj tužbi prvotno navodi kako je podnio zahtjev za azil u Italiji, o kojem još nije odlučeno te da je stoga ishodio dozvole boravka u Italiji, od kojih je posljednja važila do 16. kolovoza 2024. Navodi kako je na prostoru Republike Hrvatske bio zatečen 25. travnja 2024., dakle za trajanja legalnog boravka u EGP-u te da mu je doneseno rješenje o otkazu kratkotrajnog boravka na teritoriju Republike Hrvatske, u trajanju 3 mjeseca, a po kojem je bio dužan napustiti taj teritorij u roku od 3 dana. Navodi kako je kasnije ponovno zatečen na prostoru Republike Hrvatske, 24. lipnja 2024., slijedom čega mu je 27. lipnja 2024. izdano rješenje o protjerivanju kojim mu se odredila zabrana ulaska i boravka u EGP u trajanju od 1 (jedne) godine, računajući od dana prisilnog udaljenja, uz obrazloženje kako je on, nakon je bio zatečen 25. travnja 2024., nastavio boraviti u [adresa]. Ovakav stav tužitelj osporava smatrajući kako je pogrešno utvrđenje tuženika da bi tužitelj nastavno i nakon što ga je policija zatekla 25. travnja 2024., uopće boravio u [adresa]. Pojašnjavajući svoju tvrdnju ukazuje da je u policijskoj postaji nakon 25. travnja 2024., a kada je bio zatečen u RH, čekao prevoditelja da bi mu preveo rješenje o otkazu kratkotrajnog boravka, međutim da, prevoditelj za pakistanski jezik nije pristupio, niti mu je isti bio osiguran već prevoditelj za engleski jezik, koji jezik tužitelj ne govori. Iz ovog zaključuje da mu u tom postupanju nije bilo osiguran prevoditelj niti mu je itko rastumačio i pročitao na njegovom jeziku to rješenje, niti mu pružio relevantne informacije. Stoga je nakon što je napustio Republiku Hrvatske te se vratio u Italiju, pogrešno smatrao da ponovno može ući u Republiku Hrvatsku, a što je i učinio u namjeri da posjeti svoju djevojku, ne znajući da ima zabranu boravka. Mišljenja je kako upravo iz obrazloženja rješenja Policijske uprave Brodsko Posavske, Postaje granične policije Stara Gradiška KLASA: UP/I-216-01/24-03/3, jasno proizlazi da je i sam tužitelj naveo da je u Zagreb došao iz Italije pa je tako netočno utvrđena činjenica i donesen pogrešan zaključak o istoj kako je tužitelj jednostavno nastavio boraviti u [adresa] nakon 25. travnja 2024. Nadalje, navodi da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je tijekom njegovog boravka u Prihvatnom centru za strance, a nakon što mu je odvjetnik donesena putovnicu i dozvola boravka u Talijanskoj Republici do 16. kolovoza 2024., poslan zahtjev za readmisijsko vraćanje tužitelja, da bi talijanske vlasti odgovorile da se treba provesti procedura dublinskog transfera. Stoga da su mu 11. srpnja 2024. uzeti otisci prstiju u EURODAC bazu podataka, a nakon čega da je 23. kolovoza 2024. zaprimljena elektronička poruka kojom se obavještava RH da je Italija privremeno suspendirala dublinske transfere, osim u svrhu spajanja obitelji i maloljetnika bez pratnje te da Italija. Isto tako navodi kako ni Austrija ni Njemačka nisu prihvatile odgovornost za razmatranje zahtjeva za dublinski transfer. Nezakonitost u ovom dijelu tužitelj nalazi jer smatra da je morao biti obaviješten o tome da Italija, u kojoj je u vrijeme podnošenja i zaprimanja zahtjeva imao važeću dozvolu boravka, ne želi prihvatit odgovornost za razmatranje dublinskog transfera, kao i da mu nisu dostupnim učinjene informacije o pravu na ulaganje pravnih lijekova. Nadalje, smatra da je takva suspenzija talijanskih vlasti samo privremenog karaktera te je apsolutno netočno da ista postoji od 5. prosinca 2022. Smatra da je Republika Hrvatska bila u obvezi, a uvažavajući činjenicu da je tužitelj i ovdje izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za azil, podnijeti zahtjev za ponovni prihvat, a što nije učinila. Nadalje ukazuje i kako je ograničenje slobode kretanja iz razloga što je naknadno izrazio namjeru za međunarodnom zaštitom u suprotnosti s temeljnim načelom da se osobi ne može ograničiti sloboda kretanja samo zbog toga što traži međunarodnu zaštitu. Takvo ograničenje slobode trebalo bi biti što kraće moguće i u skladu s načelom nužnosti i razmjernosti, a što u konkretnom nije slučaj. Navodi i kako tuženik nije istakao koje su to objektivne okolnosti na temelju kojih se može zaključiti da traženjem međunarodne zaštite tužitelj želi odgoditi odnosno otežati izvršenje odluke o protjerivanju, tim više što je isti zahtjev za međunarodnu zaštitu podnio u Italiji o kojem zahtjevu još nije odlučeno. Ukazuje i kako tuženik nije naveo jasne kriterije za utvrđivanje opasnosti od bijega, niti isto obrazložio na adekvatan način u konkretnom slučaju, a pogotovo imajući u vidu činjenicu da je tuženi bio upoznat kako mu je njegov opunomoćenik 8. srpnja 2024., donio putnu ispravu kao i dozvolu boravka u Italiji, čime je postojala mogućnost izricanja blaže mjere ograničenja kretanja, davanjem u polog putnih isprava, osobnog pristupanja u određeno vrijeme u Prihvatilište i sl. Obzirom da se obrazloženje pobijanog rješenja ne osvrće na razloge odabira konkretne mjere iz Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, mišljenja je da rješenje nije moguće ispitati. Ukazuje kako osim odabira vrste mjere, ni duljina njenog trajanja u pobijanom rješenju uopće nije obrazložena. Navodeći razloge za uspostavu odgodnog učinka njegove tužbe navodi da bi mu se izvršenjem pobijanog rješenja počinila nenadoknadiva šteta zbog posljedične repatrijacije u Pakistan i dok je u tijeku još uvijek donošenje odluke o njegovom zahtjevu za odobrenjem azila podnesenom u Italiji te dok cjelokupni postupak nije proveden sukladno Dublinskoj uredbi, a niti je zatražen ponovni prihvat, odnosno nije pokrenut postupak povrata u Italiju s obzirom na činjenicu da talijanske vlasti nisu u odgovarajućem roku odgovorile da neće razmatrati zahtjev. Slijedom navedenog smatra da mu svako neosnovano zadržavanje i/ili ograničavanje stvara teško nadoknadivu štetu. Predlaže Sudu da poništiti osporeno rješenje te ga pusti na slobodu, kao i da mu odobri besplatnu pravnu pomoć u ovom upravnom sporu.

3. Tuženik u svom odgovoru navodi kako je tužitelju 25. travnja 2024. otkazan kratkotrajni boravak u Republici Hrvatskoj te da je on sam, u svom iskazu na zapisnik, jasno naveo kako unazad mjesec dana boravi u [adresa] čime sadržajno priznaje da je i nakon otkaza kratkotrajnog boravka u Republici Hrvatskoj na njenom teritoriju nastavio boraviti. Navodi i kako nije sporno da se tužitelj u Republici hrvatskoj nalazi u statusu stranca, da je državljanin treće zemlje, da nema važeću izdanu dozvolu boravka te da mu je izrečena zabrana ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj u trajanju od tri mjeseca. Ukazuje da je tužitelju i budući da ga se nije moglo odmah udaljiti, određen smještaj radi osiguravanja izvršenja postupka prisilnog udaljavanja. Pozivajući se na članak 54. stavak 2. točku 7. Zakona te imajući na umu naprijed navedene okolnosti, kao i okolnost da se drugim mjerama po njegovom mišljenju nije mogla osigurati svrha ograničenja kretanja, odnosno i uvažavajući okolnost da se tužitelj ne može smatrati ranjivom skupinom, odlučeno je kao u osporenom rješenju. Dodaje i kako su tijekom boravka tužitelja u centru poduzete žurne aktivnosti u cilju provjere njegovih identifikacijskih podataka, kao i zakonitosti njegovog boravka u drugim članicama Europske Unije. Dodaje da je nakon što je tužitelj pribavio putovnicu, kao i dozvolu boravka u Talijanskoj Republici, poslan zahtjev za readmisijsko vraćanje, ali je temeljem istog stigla obavijest da je dublinski transfer u Italiji suspendiran te da Republika Austrija, ni Savezna Republika Njemačka, nisu prihvatile odgovornost za rješavanje zahtjeva o tom transferu. Stoga je donesena odluka o produljenju smještaja stranca. Ukazuje kako tijekom priprema za transfer tužitelj nije izražavao namjeru za međunarodnom zaštitom te da naknadno podnošenje takvog zahtjeva ukazuje kako on isključivo želi odgoditi ili otežati izvršenje odluke o protjerivanju, a što daje pravni temelj za određenje ograničenja njegovog kretanja. Isto tako tuženik smatra kako se u konkretnom udaljenje ne može osigurati blažim mjerama, budući da je tužitelj, kao podnositelj, zatečen na teritoriju Republike Hrvatske bez putne isprave, iz kojeg razloga mu je i otkazan kratkotrajni boravak i izrečena zabrana ulaska na teritorij Republike Hrvatske, ali je i unatoč toj okolnosti nastavio nezakonito boraviti na teritoriju Republike Hrvatske. U odnosu na duljinu trajanja izrečene mjere, tuženik navodi kako je tužitelj svoj zahtjev za međunarodnom zaštitom podnio 9. prosinca 2024. te da je stoga tek potrebno provesti cjelokupni ispitni postupak i o njemu donijeti odluku. Budući da je po mišljenju tuženika zahtjev podnesen u isključivoj namjeri produljenja postupka udaljavanja, trajanje određene mjere u skladu je s navedenim činjeničnim utvrđenjima. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev i na snazi održi osporeno rješenje.

4. Sud je 29. siječnja 2025. održao usmenu i javnu raspravu, zaključenu u prisutnosti tužitelja osobno, u prisutnosti opunomoćenice tužitelja u prisutnosti opunomoćenika tuženika, čime je strankama, u skladu s člankom 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24.), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Radi ocjene zakonitosti osporenog rješenja Sud je u istog izvršio uvid, kao i uvid u spis tuženika te priložene isprave.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je, sukladno članku 114. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. 7. Na raspravi održanoj 29. siječnja 2025., opunomoćenica tužitelja izjavila je da tužitelj nema sredstava za život, Kao ni vlastite nekretnine i pokretnine, a iz kojeg razloga uostalom i traži besplatnu pravnu pomoć. Isto tako opunomoćenica tužitelja ustrajala je kod svog dokaznog prijedloga za saslušanjem tužitelja osobno i to na okolnosti da rješenje tuženika KLASA: UP/I-216-04/24-04/380, nije bilo valjano dostavljeno, na okolnost točnog utvrđenja vremena boravka tužitelja na teritoriju Republike Hrvatske, kao i na okolnost da mu tijekom postupka koji je prethodio osporenom rješenju nije bilo omogućeno korištenje njemu razumljivog jezika. Konačno opunomoćenica tužitelja ustrajala je kod dokaznog prijedloga za saslušanjem tužitelja na okolnost da li posjeduje putnu, ili bilo koju drugu identifikacijsku ispravu.

8. Prvotno Sud navodi kako je predmet ovog spora, odnosno doseg nadležnosti suda, isključivo ocjena zakonitosti rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, KLASA: UP/I-216-03/24- 06/20709, URBROJ: 511-01-213-24-2, od 5. prosinca 2024., a kojim rješenjem je tužitelju ograničena sloboda kretanja, iz razloga podnošenja zahtjeva za međunarodnom zaštitom u Republici Hrvatskoj i to temeljem članka 54. stavka 2. točke 9. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj 70/15., 127/17. i 33/23. – u daljnjem tekstu Zakon). Stoga se zakonitost nekih drugih, već pravomoćnih rješenja koja su donesena u postupcima koji su pokrenuti po drugim i činjeničnim i pravnim osnovama, u ovom sporu ne mogu preispitivati.

10. Člankom 54. stavkom 7. Zakona propisano je da se tražitelju može ograničiti sloboda kretanja ako se na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja procijeni da je to potrebno: zbog provedbe postupka prisilnog udaljenja, ako se na temelju objektivnih okolnosti, uzimajući u obzir da je tražitelj već imao mogućnost započeti postupak odobrenja međunarodne zaštite, opravdano pretpostavlja da traženjem međunarodne zaštite želi odgoditi ili otežati izvršenje odluke o protjerivanju i/ili vraćanju donesene sukladno odredbama Zakona o strancima.

11. Sukladno naprijed citiranoj odredbi uvjeti za primjenu naprijed citiranog propisa su da već postoji naslov kojim se određuje provedba postupka prisilnog udaljavanja stranca, da je tijekom tog postupanja podnesen zahtjev za međunarodnom zaštitom te da postoje okolnosti koje ukazuju da je takav zahtjev podnesen isključivo u namjeri odgode, ili otežavanja izvršenja odluke o protjerivanju.

12. U ovom predmetu nije sporno kako je pravomoćnim i izvršnim rješenjem Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Brodsko- posavske, Postaje granične policije Stara Gradiška, KLASA: UP/I-216-04/24-01/101, URBROJ: 511-11-11-24-339, od 27. lipnja 2024., tužitelju utvrđen nezakoniti boravak u Republici Hrvatskoj te određeno da će se prisilno udaljiti u Italiju, ili u treću zemlju čiji je stranac državljanin. Sukladno tom rješenju postojao je prvi zakonski uvjet za donošenje osporenog rješenja, odnosno pravomoćni naslov kojim se daje ovlast javno pravnom tijelu da se stranca prisilno udalji.

13. Na ovom mjestu Sud navodi kako je upravo navedeno pravomoćno rješenje rezultat ocjene nezakonitosti boravka tužitelja na teritoriju Republike Hrvatske te Sud ocjenjuje da bi saslušanje tužitelja o okolnostima o kojima je već odlučeno pravomoćnim rješenjima (način njegovog boravka i način vođenja postupka koji je rezultirao navedenim rješenjem) bilo potpuno protivno načelu učinkovitosti i ekonomičnosti, kao uostalom i pravne sigurnosti koja je uspostavljana pravomoćnim rješenjem. Iz ovog razloga Sud je odbio saslušati tužitelja osobno na okolnosti zbog kojih je njegovo saslušanje traženo.

14. U izvršenju naprijed navedenog rješenja o protjerivanju i rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Ravnateljstva policije, Uprave za granicu, Prihvatnog centra za strance, KLASA: UP/I-034-02/24-01/20, URBROJ: 511-01-65-24-2, od 27. studenoga 2024., tužitelju je produljen smještaj u prihvatnom centru strance na tri mjeseca računajući od dana isteka prethodnog rješenja. Ovim je nastavljen postupak izvršenja rješenja o udaljavanju te je za trajanja prisilnog smještaja tužitelj, 5. prosinca 2024. podnio zahtjev za odobrenjem međunarodne zaštite, čime je ispunjen drugi uvjet za donošenje osporenog rješenja.

15. U ocjeni posljednjeg uvjeta Sud navodi kako je tužitelju prvi put određeno ograničenje kretanja 27. lipnja 2024. te da je zahtjev za međunarodnom zaštitom podnio skoro nakon proteka od šest mjeseci od dana ograničenja kretanja, a što ukazuje kako međunarodna zaštita i nije stvaran razlog njegovog podnošenja, što tada daje osnovu za zaključak da je zahtjev podnesen iz drugih razloga. Ovim je uspostavljen i posljednji uvjet za donošenje rješenja o smještaju temeljem naprijed citiranog članka Zakona. Slijedom navedenog Sud osporeno rješenje ocjenjuje zakonitim.

16. S obzirom na odabir vrste i trajanja izrečene mjere, Sud navodi kako među strankama i nije sporno da je tužitelju otkazan kratkotrajni boravak u Republici Hrvatskoj u travnju 2024., ali da je on tu zabranu ignorirao. Stoga Sud zaključuje kako se iz ponašanja tužitelja može zaključiti kako druge mjere kao zabrana napuštanja ne bi imale učinak, budući se tužitelj na izrečene zabrane već oglušio. Isto tako Sud navodi i kako je tužitelj u nezakonitom boravku zatečen bez putne isprave te ni njeno oduzimanje ne izgleda kao mjera koja bi odvratila tužitelja od nezakonitog kretanja. Konačno tužitelj je iskazao kako nema novčanih sredstava te Sud diskrecioni odabir mjere ocjenjuje valjanim.

17. Isto tako i u odnosu na vremensko trajanje izrečene mjere, Sud navodi kako je po zahtjevu za međunarodnom zaštitom potrebno provesti ispitni postupak, ali i da sukladno sadržaju osporenog rješenja, ne postoji odobrenje za povratak tužitelja u zemlju podrijetla ili u Republiku Italiju. Slijedom svega navedenog Sud osporeno rješenje ocjenjuje zakonitim, iz kojeg razloga je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

18. Kako iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći proizlazi da tužitelj nema novčanih sredstava za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj, točkom II. izreke ove presude odobrena mu je besplatna pravna pomoć, u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine broj 140/15 i 155/22. – u daljnjem tekstu Pravilnik).

19. Budući da je pravnu pomoć pružila odvjetnica Jelena Cekić, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da mu isplati iznos od 1.250,00 Eura, u skladu s člankom 9. Pravilnika te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23.). Odvjetniku je priznat trošak sastava tužbe kojom je iniciran ovaj upravni spor u iznosu od 500,00 Eura, kao i trošak na pristup na ročište po pozivu suda, što ukupno uz uvećanje pripadajućim porezom na dodanu vrijednost iznosi 1.250,00 Eura. Stoga je odlučeno kao u točki III izreke ove presude.

20. Suprotno ovom Sud ne nalazi osnovanost naknade besplatne pravne pomoći u dijelu zahtjeva za naknadu sačinjenja prijedloga za odgodnim učinkom, budući da on na niti jedan način nije imao utjecaja na odluku u ovom sporu. Stoga je odlučeno kao u točki IV izreke ove presude.

21. Konačno ovaj Sud je odbio prijedlog tužitelja radi odgode izvršenja osporenog rješenja, budući se ograničavanju slobode kretanja protivi javni interes sigurnosti unutarnjeg teritorijalnog prostora Republike Hrvatske. Sud napominje i kada bi se slijedila logika odobravanja odgodnog učinka rješenja o smještaju uslijed okolnosti da se nekome nanosi šteta ograničavanjem kretanja, tada bi takva mjera izgubila svaki smisao, jer se izvršenje ograničenja kretanja općenito i ne bi moglo provesti. Kako je odluka o odgodi moguća isključivo ukoliko nije protivna nekom drugom javnom interesu, odnosno ukoliko nad njim preteže, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 31. siječnja 2025.

Sudac

Vlaho Bassegli Gozze

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Zajednički odvjetnički ured Jelena Cekić i Iva Vukelić, Zagreb, Horvaćanska cesta 23a,

2. Ministarstvo unutarnjih poslova, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335,

3. U spis