Broj:Pn-167/2024-8

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P  R  E  S  U  D  A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623, zastupanog po punomoćnici KĆ, dipl. iur., protiv tuženika Euroherc osiguranja d.d. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747, zastupanog po punomoćniku Bojanu Nikoliću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri iz Zagreba, Pisarnica Osijek, radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 8. siječnja 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja KĆ, dipl. iur., i punomoćnika tuženika Ivice Šimundića, odvjetnika iz Odvjetničkog društva Grgić&Partneri iz Zagreba, Pisarnica Osijek, nakon donošenja i objave dana 31. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranju d.d. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747, platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva 3, OIB:84397956623, iznos od 11.070,19 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja 2024., kao i naknaditi prouzročene parnične troškove i to sve u roku od 15 dana."

II/ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 500,00 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka potražuje naknadu štete koju je pretrpio isplatom priznate invalidske mirovine osiguraniku LĆ za razdoblje od 1. studenog 2021. do 31. kolovoza 2024. u iznosu od 11.070,19 eura, a koji je stradao u prometnoj nesreći dana 20. ožujka 2003., kojom prilikom je zadobio teške tjelesne povrede, te mu je po tom osnovu tužitelj priznao pravo na invalidsku mirovinu po osnovu povrede izvan rada osiguraniku LĆ rješenjem HZMO, PS Osijek, broj 146548, od 7. travnja 2006. počevši od 23. siječnja 2006 Prometnu nesreću prouzročio je ĆĆ, tako što je dana 20. ožujka 2003., upravljao osobnim automobilom Ford Mondeo reg. oznake i broja [registarska oznaka] u Osijeku, te je došavši do raskrižja Svačićeve i Opatijske ulice uzeo pravo prvenstva prolaza osobnom automobilu WV Golf reg. oznake i broja OS184-DO koji je upravljao ŽĆ te je došlo do sudara dvaju vozila kojom prilikom je DĆ koji se nalazio u osobnom automobilu WV Golf reg. oznake [registarska oznaka] zadobio teške tjelesne povrede. ĆĆ proglašen je krivim za kazneno djelo protiv sigurnosti prometa presudom Općinskog suda u Osijeku K-387/2003. Po ovom pravnom osnovu, tužitelj je protiv tuženika već vodio postupak za naknadu štete, a posljednji zahtjev/tužba, bio je 2. prosinca 2020. koji postupak je u tijeku pred Općinskim sudom u Osijeku Pn-235/2020 kojom tužbom tužitelj potražuje naknadu štetu s osnova isplaćene invalidske mirovine LĆ za razdoblje 1. srpnja 2018. do 30. studenog 2020., te za razdoblje od 1. prosinca 2020. te do 1. listopada 2021. Zahtjev za puni iznos mirovine počevši od 1. studenog 2021. do 31. kolovoza 2024. tužitelj postavlja sukladno sudskoj praksi Vrhovnog suda RH Rev-1061/03 od 23. rujna 2024. kojom odlukom je isti zauzeo stajalište da tužitelju ne pripada jednaka visina odštete za cijelo razdoblje već različito s obzirom na važenje Zakona o mirovinskom osiguranju u periodu za koji je izvršena isplata. Sukladno odredbi čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju( NN 157/13 ) koji je vrijedio u momentu isplate invalidske mirovine za razdoblje od 1. studenog 2021. do 31. kolovoza 2024. tužitelj ima pravo na naknadu štete isplaćene invalidske mirovine u punom iznosu bez obzira na utvrđen doprinos ŽĆ nastanku štetnog događaja u visini od 30% budući tuženik sukladno odredbi čl. 1076. Zakona o obveznim odnosima odgovara tužitelju kao solidarni dužnik za štetu u cijelosti. Tužitelj uz tužbu dostavlja i sudsku praksu Županijskih sudova u pogledu primijene zakona u kojim odlukama su sudovi zauzeli stajalište, da je Zakon o mirovinskom osiguranju Lex specialis i lex posterior u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, kod donošenja odluke o visini štete. Osobno vozilo marke Ford Mondeo reg. oznake [registarska oznaka] u momentu štetnog događaja bilo je obvezno osigurano kod tuženika policom osiguranja broj [broj police osiguranja] to je tuženik temeljem odredbi čl. 161 i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13) odgovoran tužitelju u iznosu od 11.070,19 eura. Slijedom navedenog predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu prouzročenog parničkog troška.

2. Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kao i isključivu krivnju svog osiguranika te da bi tuženik bio solidarno odgovora tužitelju jer tužitelj nije treća osoba. Tuženik priznaje kao neprijepornu činjenicu da se dana 20. ožujka 2003. dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo reg. oznake [registarska oznaka], a za koje je vlasnik u trenutku nezgode imao kod tuženika sklopljen ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti. Drugi sudionik predmetnog štetnog događaja je vozilo reg. oznake [registarska oznaka] za koje vlasnik nije kod tuženika imao sklopljen ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti. Tužbeni zahtjev je neosnovan u cijelosti prvenstveno iz razloga što utuženo potraživanje nije šteta iz čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (ZOOP), a osnovanost potraživanja tužitelja HZMO prema tuženiku kao osiguravajućem društvu potrebno je prosuživati primjenom odredbi čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ( NN 151/05, 36/09, 75/09…; u daljnjem tekstu: ZOOP). Naime, pasivna legitimacija tuženika temelji se na postojanju ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, a taj ugovor o obveznom osiguranju u prometu su vlasnici vozila dužni sklopiti s nekim od osiguravajući društava u RH prije stavljanja vozila u promet, dakle, prije uporabe vozila u prometu što je uređeno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (čl.2.st.2. ZOOP-a u svezi s čl.4.st.1. ZOOP-a). Dapače, društvo za osiguranje je dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu i uvjetima osiguranja (čl.8.st.1. ZOOP-a). Da nema tog ugovora o obveznom osiguranju u prometu tuženik ne bi bio pasivno legitimiran! Iz to razloga, postojanje i opseg obveze tuženika na naknadu štete koja je predmet ovoga postupka regulirana odredbama ZOOP-a odnosno u konkretnom slučaju odredbom čl. 27. ZOOP. Dapače, osnovanost potraživanja tužitelja HZMO potrebno prosuđivati primjenom odredbe čl.27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (ZOOP) jer je to jedini Zakon po kojem se mogu utvrđivati obveze tuženika kao osiguravajućeg društva glede naknade štete, a obzirom na tuženikov pravni status osiguratelja od obvezne automobilske odgovornosti za počinjene štete. Člankom 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stavkom 2 istog članka propisano je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Stavkom 3 istog članka propisano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavkom 4 istog članka propisano je da se odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. Stavkom 5 istog članka propisano je da obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje. U konkretnom slučaju, obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos invalidske mirovine koju tužitelj HZMO isplaćuje svom osiguraniku DĆ bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog povrede na radu osiguranika tužitelja DĆ. Te stvarne štete (obveze) u konkretnom slučaju nema. Naime, prema navodima tužbe (točka I.) tužitelj HZMO isplaćuje svom osiguraniku LĆ mirovinu zbog ozljede izvan rada pa tužitelj treba pružiti dokaze da postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene tim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (čl.27.st.3. ZOOP-a). Tuženik osporava postojanje takve razlike, dapače, iste nema. Drugim riječima, ne postoji stvarna šteta koju bi tuženik kao osiguravajuće društvo bio u obvezi platiti tužitelju HZMO u smislu prednje citirane odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a. Zato tuženik osporava kako osnov tako i visinu štete. Ako tužitelj iz nekog razloga misli suprotno, tada je na tužitelju teret dokazivanja da trpi štetu u visini kako to propisuje odredba čl.27. ZOOP-a, a budući tužitelj HZMO u tužbi nije priložio dokaze s tim u svezi, niti je predložio izvođenje financijskog vještačenja na okolnosti postojanje i visine štete u smislu odredbe čl. 27. ZOOP-a, predlaže se odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao nedokazan odnosno neosnovan. Da je na tužitelju teret dokazivanja postojanje štete u smislu odredbe čl. 27. ZOOP-a govori i mnogobrojna sudska praksa Županijskih sudova, Visokog Trgovačkog suda i Vrhovnog suda RH na koju se tuženik poziva. Nadalje, u predmetnom štetnom događaju su sudjelovala dva motorna vozila u pokretu – osobni automobil reg. oznake [registarska oznaka] osigurana kod tuženika i osobni automobil reg. oznake [registarska oznaka] koji nije bio osiguran kod tuženika. I prema navodima tužbe krivnja je podijeljena u omjeru od 70% : 30%. Dakle, tužitelj HZMO u tužbi navodi da je je osobni automobil reg. oznake [registarska oznaka] kojim je upravljao osiguranik tuženika PĆ odgovoran 70%, a da je drugi osobni automobil reg. oznake [registarska oznaka] kojim je upravljao ŽĆ koji nije bio osiguran kod tuženika odgovoran 30%. Solidarnosti nema. Tužitelj HZMO nije treća osoba. Ovo stoga što je prema čl.27.st.1. ZOOP-a društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu U okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, dakle, naknaditi štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika. Odgovornost osiguranika tuženika je 70%. Tuženik može biti u obvezi tužitelju HZMO samo u tom omjeru. Tužitelj HZMO ne može s uspjehom od tuženika potraživati 100% štete jer krivnja osiguranika tuženika nije 100% već 70%, a nema i ne može biti solidarne obveze prema tužitelju HZMO budući tužitelj HZMO treća osoba. Dakle, tužitelj HZMO nije neposredni oštećenik i nije treće osoba, a tuženik nije solidarni dužnik HZMO već je tužitelj u obvezi dokazati stupanje krivnje osiguranika tuženika i u okviru stupanj krivnje potraživati razmjerni iznos svoje štete. Tuženik osporava da bi njegov osiguranika bio isključivi krivac za nastanak štetnog događaja. Tužitelj nije dokazao stupanj krivnje tuženika niti je predložio izvođenje odgovarajućih dokaza – prometno vještačenje, kojim bi se utvrdio stupanj krivnje tuženika odnosno osiguranika tuženika pa je stoga tužbeni zahtjev nedokazan i samim tim neosnovan, te se i radi navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Isto tako, tuženik osporava činjenične navode tužbe vezano za tvrdnje o izvršenoj isplati, te se i s tim u svezi osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva i to u cijelosti. U tužbi, a posebno pod točkom III. i IV. tužbe tužitelj HZMO navodi da je izvršio plaćanje i da se predmetno potraživanje u utuženoj visini temelji na odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju – čl.161. i čl.164. ZOMO (NN 157/13), jer je tamo regulirano kako tužitelj ima pravo potraživati naknadu štete zbog isplaćenih novčanih davanja. Međutim, tuženik osporava da je tužitelj isplatio utuženo potraživanje u iznosu od 11.070,19 EUR, a uz to, u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje se ZOMO već ZOOP. Naime, da bi tužitelj HZMO uopće mogao osnovano potraživati od tuženika bilo koji novčani iznos, potrebno je da tužitelj HZMO dokaže da je prije podnošenja tužbe na sud platio iznose koje u ovoj parnici potražuje od tuženika. Dokumentacija dostavljena uz tužbu nije adekvatan dokaz plaćanja i tuženik osporava da je tužitelj platio iznose koji se u toj dokumentaciji navode. Tuženik osporava da je tužitelj uopće isplatio invalidsku mirovinu svom osiguraniku DĆ za razdoblje od 1. studenoga 2021. do 31. kolovoza 2024. u iznosu od 11.070,19 eura. Tuženik smatra kako je iz dostavljenog dokumenta vidljivo da tužitelj HZMO očito drži da predočeni dokument predstavlja javnu ispravu iako predmetni dokument nije javlja isprava. Dapače, predmetni dokument nije javna isprava s kojom bi bilo dokazano da je tužitelj platio mirovinu svom osiguraniku DĆ pa tuženik ističe prigovor neosnovanosti tužbenog zahtjeva, nedostatka aktivne legitimacije, jer tužitelj HZMO nije dokazao postojanje svoje štete odnosno nije dokazao da je platio invalidsku mirovinu svom osiguraniku DĆ. Radi se o internoj dokumentaciji tužitelja koja čak nije adekvatno ovjerena odgovarajućim pečatom, a tužitelj nije dostavio nikakvu potvrdu o izvršenom platnom prometu, pa nije jasno s kojeg računa i na koje račune su navodna plaćanja izvršena itd. Da ono što je tužitelj dostavio nije javna isprava može se vidjeti iz Statuta samog tužitelja HZMO. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu prouzročenog parničnog troška

3. Očitujući se na odgovor na tužbu, pun. tužitelja je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva i svih dokaza predloženih u tužbi i tijekom postupka, protiveći se svim navodima iz odgovora na tužbu, ističući da je Zakon o mirovinskom osiguranju u odnosu na Zakon o obveznim osiguranju u prometu Lex posterior te kao takav derogira primjenjuju odredbe članka 27 Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/25). Slijedom navedenog ima se primijeniti čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju u ovoj pravnoj stvari kod utvrđivanja kako osnovanosti tako i visine štete, koju tužitelj trpi. Ističe da čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu je utvrđeno da tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nije dostavio financijske dokaze o isplati mirovine, tužitelj navodi da je obračunom isplaćene invalidske mirovine od 3. rujna 2024. i ispisom iz banke podataka isplaćenih mirovinskih primanja dostavio dokaz o visini isplaćene invalidske mirovine osiguraniku LĆ, tužitelj ističe da nije niti dužan dostaviti dokaz isplatnog prometa o isplati mirovine, budući da se radi o opće poznatoj činjenici da isti isplaćuje mirovine, da isplatu vrši sukladno odredbi čl. 96. Zakona o mirovinskom osiguranja putem poslovnih banaka ili pošte, a sve to sukladno rješenju o priznanju prava na mirovinu.

4. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: rješenje HZMO PS Osijek broj 146548 od 7. rujna 2006. o priznanju prava na invalidsku mirovinu, nalaz i mišljenje vještaka o radnoj sposobnosti osiguranika LĆ **.**.2006., mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju od 13. veljača 2006., obračun isplaćene invalidske mirovine sačinjen 3. rujna 2024., ispis iz banke doznačenih mirovinskih primanja, sudsku praksu.

5. Među strankama nije sporno da se dana 20. ožujka 2003. dogodila prometna nezgoda koju je prouzročio osiguranik tuženika ĆĆ i u kojoj je ozlijeđen osiguranik tužitelja DĆ. Iz nalaza i mišljenja vještaka o radnoj sposobnosti osiguranika LĆ od 23. siječnja 2006. i mišljenja stručnog povjerenstva za reviziju od 13. ožujka 2006. utvrđeno je da je DĆ u prometnoj nezgodi od 20. ožujka 2003. zadobio teške tjelesne ozlijede te je utvrđena opća nesposobnost za rad od 23. siječnja 2006. zbog ozlijede izvan rada. Uvidom u rješenje HZMO PS Osijek broj 146548 od 7. travnja 2006. utvrđeno je da je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu na ozljedu izvan rada te mu se priznaje pravo na invalidsku mirovinu u iznosu od 889,90 kn mjesečno počevši od 23. siječnja 2006. Iz obračuna isplaćene invalidske mirovine od 3. rujna 2024. i ispisa iz banke doznačenih mirovinskih primanja utvrđeno je da je osiguraniku tužitelja LĆ u razdoblju od 1. studenog 2021. do 31. kolovoza 2024. isplaćena invalidska mirovina u ukupnom iznosu od 11.070,19 eura.

6. Odredbom članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, i to stavkom 1., propisano je da je društvo za osiguranje obvezno Zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stavkom 2. istog članka propisano je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njegove obitelji. Stavkom 3. istog članka, propisano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima u mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavkom 4. istog članka propisano je da se odredbe stavka 1., 2. i 3. ovog članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društva za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. Stavkom 5. istog članka propisano je da obvezu iz stavka 1. ovog članka prema Zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja, društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji određuje obvezno zdravstveno osiguranje.

7. Odredbom članka 161. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine 157/13) propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Stavkom 2. istog članka, propisano je da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovog zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovu priznatog prava na mirovinu u punom iznosu. Člankom 164. stavka 1. istog zakona propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161., ovog zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete), sukladno stavku 5. za utvrđivanje visine stvarne štete u slučajevima iz stavka 1. do 3. ovog članka, mjerodavne su odredbe ovog zakona.

8. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine 115/2018), članak 161. stavak 2. mijenja se i glasi: "(2) Naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovog zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1. novčana davanja isplaćena na osnovu priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete na ostvarenje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu; 2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik da je živ ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu i starosnu mirovinu; 3. novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja; 4. troškove profesionalne rehabilitacije kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava.".

9. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, PS Osijek, je rješenjem broj 146548 od 7. travnja 2006., počevši od 23. siječnja 2006. je svom osiguraniku LĆ, priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog gubitka sposobnosti za rad, po osnovi povrede izvan rada koje je nastalo kao posljedica ozljede izvan rada, a prema obračunu isplaćene invalidske mirovine za razdoblje od 1. studenog 2021. do 31. kolovoza 2024. u ukupnom iznosu od 11.070,19 eura, a što proizlazi iz obračuna isplaćene invalidske mirovine od 3. rujna 2024. i ispisa iz banke označenih mirovinskih primanja, a navedena isprava ima značenje javne isprave, sukladno članku 159. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine 47/09, 110/21), pa sud smatra neosnovanim navode tuženika da tužitelj nije dostavio dokaz da je izvršio isplatu iznosa invalidske mirovine u utuženom iznosu. Vrhovni sud RH, u odluci broj Rev-x 386/2018, je potvrdio da je sukladno odredbi članka 230. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, obračun isplaćene mirovine - javna isprava, budući ju je izdalo javno tijelo - pravna osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom.

10. Sud smatra da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine 51/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14) budući je o sporu koji pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine je mjerodavan zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada su izvršene isplate mirovine odnosno u vrijeme nastanka štete za HZMO, tj. vrijeme kada su izvršene isplate mirovine, a ne u vrijeme nastanka štetnog događaja. Sukladno članku 27. stavak 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, društvo za osiguranje obvezno je Zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stavkom 2. istog članka propisano je da se stvarnom štetom, u smislu stavka 1. ovog članka, smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno člana njezine obitelji. Stavkom 3. istog članka propisano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. U konkretnom slučaju prema odredbi čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu obveza tuženika postojala bi samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koji je isplaćen osiguraniku tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, te s obzirom da tužitelj nije predložio financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđivanja visine iznosa invalidske mirovine koja bi u konkretnom slučaju bila isplaćena u smislu čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, slijedom čega nije dokazao postojanje štete u utuženom iznosu, to je slijedom navedenog, a temeljem odredbi čl. 221. a ZPP-a odlučeno kao pod I/ izreke presude. Slijedom navedenog valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja, pobliže opisan pod I/izreke presude, odbiti kao neosnovan, stoga odluka kao pod I/izreke presude.

11. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., u svezi člankom 151. i člankom 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP), a koji trošak se odnosi na zastupanje tuženika po punomoćniku u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Odvjetničkoj tarifi.

12. Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu od 8. siječnja 2025., u iznosu od 200,00 eura, na koje iznose je obračunat PDV od 25% u ukupnom iznosu od 100,00 eura, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 500,00 eura, stoga odluka kao pod II/izreke presude.

U Osijeku, 31. siječnja 2025.

S U D A C:

LIDIJA ŠMIT

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika