Poslovni broj. 15 P-635/2023

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji tog suda Jadranki Klečak, u pravnoj stvari tužitelja TG iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Sopjanac, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61 OIB 52508873833 zastupanog po punomoćniku Borisu Aniću, odvjetnik u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, dana 31. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje je se da su ništetni i bez pravnog učinka dijelovi odredbi čl. 1. st. 1.1., 1.2., 1.3. i 1.4. te čl. 3. st. 3.1. i 3.3. Ugovora o kreditu broj: 051201170516 od 1. prosinca 2005. godine, potvrđenog (solemniziran) kod javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika pod posl.br. OV-19257/2005 dana 5.12.2005. godine, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, temeljem kojih je odredbi ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) te način promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke.

II.Nalaže se tuženiku da u roku od 15 (petnaest) dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju ukupan iznos od 3.283,76 EUR zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine obračunava u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku na iznose od:

23,46 EUR od 9.3.2011. godine pa do isplate,

60,86 EUR od 9.3.2011. godine pa do isplate,

29,62 EUR od 4.4.2011. godine pa do isplate,

29,50 EUR od 4.4.2011. godine pa do isplate,

27,96 EUR od 11.4.2011. godine pa do isplate,

33,70 EUR od 10.5.2011. godine pa do isplate,

43,21 EUR od 10.6.2011. godine pa do isplate,

45,22 EUR od 11.7.2011. godine pa do isplate,

76,28 EUR od 10.8.2011. godine pa do isplate,

47,07 EUR od 10.9.2011. godine pa do isplate,

43,39 EUR od 10.10.2011. godine pa do isplate,

43,63 EUR od 10.11.2011. godine pa do isplate,

43,64 EUR od 10.12.2011. godine pa do isplate,

47,75 EUR od 10.1.2012. godine pa do isplate,

50,16 EUR od 10.2.2012. godine pa do isplate,

50,46 EUR od 10.3.2012. godine pa do isplate,

48,84 EUR od 10.4.2012. godine pa do isplate,

49,67 EUR od 10.5.2012. godine pa do isplate,

51,44 EUR od 10.6.2012. godine pa do isplate,

49,38 EUR od 10.7.2012. godine pa do isplate,

49,55 EUR od 10.8.2012. godine pa do isplate,

45,99 EUR od 10.9.2012. godine pa do isplate,

47,17 EUR od 10.10.2012. godine pa do isplate,

49,71 EUR od 10.11.2012. godine pa do isplate,

48,93 EUR od 10.12.2012. godine pa do isplate,

50,18 EUR od 10.1.2013. godine pa do isplate,

46,90 EUR od 10.2.2013. godine pa do isplate,

45,97 EUR od 11.3.2013. godine pa do isplate,

49,35 EUR od 10.4.2013. godine pa do isplate,

46,63 EUR od 10.5.2013. godine pa do isplate,

45,28 EUR od 10.6.2013. godine pa do isplate,

41,88 EUR od 10.7.2013. godine pa do isplate,

44,27 EUR od 10.8.2013. godine pa do isplate,

45,81 EUR od 10.9.2013. godine pa do isplate,

47,82 EUR od 10.10.2013. godine pa do isplate,

47,99 EUR od 11.11.2013. godine pa do isplate,

49,19 EUR od 10.12.2013. godine pa do isplate,

45,12 EUR od 10.1.2014. godine pa do isplate,

46,56 EUR od 10.2.2014. godine pa do isplate,

47,40 EUR od 10.3.2014. godine pa do isplate,

46,77 EUR od 10.4.2014. godine pa do isplate te

1.400,05 EUR od 9.5.2014. godine pa do isplate."

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.065,77 eura sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od dana 31.siječnja 2025..g. do isplate, sve u roku od 15 (petnaest) dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje:

1.U tužbi zaprimljenoj na ovaj sud dana 12. lipnja 2023. godine, tužitelj navodi da je dana 1. prosinca 2005. godine s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 051201170516, koji je potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika pod posl.br. OV-19257/2005 dana 5.12.2005. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor), a temeljem kojeg je tužitelju odobren i isplaćen kredit u iznosu od 23.200,00 CHF (sto pet tisuća i petsto šezdeset švicarskih franaka) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke. Navodi da je od sklapanja Ugovora uredno plaćao mjesečne anuitete, međutim iznosi mjesečnih anuiteta su se slijedom nepoštenih ugovornih odredaba (nezakonito ugovorene jednostrane promjene kamatne stope od strane tuženika te zbog nezakonito ugovorene valutne klauzule) u predmetnom Ugovoru, tijekom trajanja istoga, nezakonito povećavali. Naime, u predmetnom Ugovoru korištene su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe i to na način:

− da je ugovorena odredba kojom je glavnica otplate kredita vezana uz valuta švicarski franak (valutna klauzula), a bez da je tuženik prethodno pojedinačno pregovarao s tužiteljem i adekvatno ga informirao o rizicima vezanim za glavnicu kredita vezanu uz švicarski franak, a koje postupanje tuženika je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te

− da je ugovorena redovna kamatna stopa, a koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik nije tužitelja kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i koje postupanje tuženika predstavlja povredu načela savjesnosti i poštenja.

Tuženik je nudeći tužitelju na tržištu najniže kamatne stope upravo za kredite u švicarskim francima postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja potičući tužitelja kao potrošača na preuzimanje rizika koji je za banku (tuženika) bio izvjestan, a o kojem riziku tužitelj nije bio niti je mogao biti svjestan budući da u suprotnome niti ne bi uzeo predmetni kredit.

Tuženik je povećanje kamatne stope tijekom trajanja Ugovora obrazlagao promijenjenim okolnostima, te dao vrlo nejasne i za tužitelja nerazumljive razloge, a s obzirom da Ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, tuženik je koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamatna stopa ugovorena kao promjenljiva jednostrano određuje prema odluci banke, postupao jednostrano i nepošteno, protivno načelu savjesnosti i poštenja u pravnom prometu.

Tuženik nije pregovarao sa tužiteljem o promjeni visine kamatne stope, čime su povrijeđena prava i interesi tužitelja kao potrošača, a s druge strane Ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope niti su tužitelju na transparentan način bili objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, čime bi mu bilo omogućeno da na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz njega proizlaze.

Slijedom navedenog tužitelj smatra kako su odredbe čl. 1.st. 1.1., 1.2.,1.3. i1.4. te čl. 3. st. 3.1. i 3.3.predmetnog Ugovora, kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak kao i obračunavanje u toj valuti, odnosno o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika kao banke, nepoštene, suprotne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno ništetne.

Gore navedene odredbe Ugovora, u skoro identičnim formulacijama spominju se i u kreditima svih vodećih banaka u Republici Hrvatskoj, u razdoblju od 2003. do 2008. godine te su iste postale predmetom ispitivanja sudova nakon što je, zbog velike svjetske krize i velikog rasta tečaja švicarskog franka, došlo do znatnog rasta mjesečnih anuiteta korisnika kredita, a zbog čega je mnogima bila ugrožena egzistencija.

Zbog navedenog Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dana 04. travnja 2012. godine pokrenuo postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka (Zagrebačke banke d.d., Privredne banke Zagreb d.d., Erste&Steiermarkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria banka d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale - Splitska banka d.d. i Sberbank d.d.) i potrošača uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima u razdoblju od 2004. do 2008. godine (ovisno o pojedinoj tuženoj banci), odnosno vezano za odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka i potrošača uz ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu u razdoblju od 2003. do 2008. godine (ovisno o pojedinoj tuženoj banci).

Gore navedeni postupak se prethodno vodio se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br. P-1401/2012 i u istom je dana 04. srpnja 2013. godine donesena prvostupanjska presuda kojom je načelno presuđeno da su ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o kreditima tuženih banaka koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, te je naloženo tuženicima da prekinu s postupanjem po istima, kao i da u roku od 60 (šezdeset) dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru o kreditu, kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda, te je istodobno zabranjeno tuženim bankama takvo ili slično postupanje u buduće.

Protiv prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/2012 izjavljene su žalbe o kojima je Visoki trgovački sud u Zagrebu donio odluku dana 13. lipnja 2014. godine, posl.br. Pž-7129/13.

Drugostupanjskom odlukom preinačena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine te su odbijene žalbe tuženih (banaka) i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu izreke kojom se utvrđuje da su tuženici (svaka banka u određeno vrijeme), a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je odredba ništetna. Također su odbijene žalbe tuženika (banaka) u dijelu izreke kojom se u potrošačkim ugovorima o kreditima tuženicima (bankama) nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće. Protiv drugostupanjske odluke odnosno odluke Visokog trgovačkog sud u Zagrebu od 13. lipnja 2014. godine, posl.br. Pž-7129/13, i tužitelj i tuženici su pravodobno izjavili revizije Vrhovnom sudu Republike Hrvatske koje su odbijene odlukom od 09. travnja 2015. godine, posl.br. Revt 249/14-2, a iz čega proizlazi da je prvostupanjski sud prihvatio, a drugostupanjski potvrdio odluku u dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja Potrošač izrazivši pravno shvaćanje da ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu kojima su tužene banke u tim ugovorima ugovorile redovnu kamatnu stopu a koja je tijekom trajanja ugovorenih kreditnih obveza promjenljiva u skladu sa jednostranim odlukama tuženika (banaka), su nepoštene odredbe kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, a posljedica čega je ništetnost takvih ugovornih odredbi.

Drugostupanjski sud je naveo u obrazloženju presude kako su ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu koje ugovore su tužene banke sklapale u spornim razdobljima sa korisnicima kredita - potrošačima, a u kojima je bila ugovorena promjenljiva kamatna stopa, bile uočljive i jasne, ali ne i razumljive.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. godine donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH pod brojem Rev. 2221/18 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. godine, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.

U obrazloženju citirane presude Vrhovnog suda RH isti prihvaća sve razloge iznesene u citiranoj drugostupanjskoj presudi Visokog trgovačkog suda RH koji se odnose na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su prvo- osmotužene banke kao trgovci u naznačenim razdobljima sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak te se na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a, umjesto posebnog obrazloženja, upućuju na razloge iz drugostupanjske presude (stranica 47-66 obrazloženja) i objavljuje na internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a sve temeljem odredbe čl. 396.a st. 2. ZPP-a.

Konačno, odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske (Broj: U-III-4150/2019 i dr.) od 3. veljače 2021. godine odbijene su sve ustavne tužbe podnesene u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine te odbačene sve ustavne tužbe podnesene u povodu presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a čime je u biti potvrđena i ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.

Sukladno odredbi članaka 118. Zakona o zaštiti potrošača i članku 502. c Zakona o parničnom postupku, a budući je u navedenim presudama utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita od strane tuženika, iste su obvezujuće za naslovljeni Sud i u predmetnom postupku, a glede utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, iz razloga što predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći navedene ugovorne odredbe, postupao jednostrano protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, odnosno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine, dok s druge strane, zbog činjenice da nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, kao i da se visini kamatne stope nije pojedinačno pregovaralo, tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj navedenih odredbi Ugovora. Tužitelj je podneskom 19.srpnja 2024.g uskladio tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem sudske vještakinje Stefani Gardašanić te je dodatno na ročištu koje je održano 21.siječnja 2025. uredio tužbu i tražio da se utvrdi ništetnim dio odredbe 1.1. i 3.1. Ugovora o kreditu, onako kako je navedeno u izreci presude.

2.U odgovoru na tužbu zaprimljenu na ovaj sud dana 23. kolovoza 2023. godine tuženik prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Dubrovniku, protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka.

Člankom 15. smještenim u zajedničke odredbe druge glave ZPP-a koja nosi naziv „Nadležnosti i sastav suda“ određeno je da „sud ocjenjuje, po službenoj dužnosti, odmah poslije primitka tužbe, je li nadležan i u kojem je sastavu nadležan.“ (st. 1.). „ To ocjenjivanje nadležnosti obavlja se na temelju navoda u tužbi i na temelju činjenica koje su sudu poznate.“ (st.2.).

Citirana odredba opće je pravilo za prosuđivanje nadležnosti te se iz nje, valjanim tumačenjem i zaključivanjem, pored očitoga, da sud nadležnost prosuđuje na temelju navoda u tužbi, može zaključiti i to da tužitelj u tužbi mora navesti činjenice na kojima temelji zasnivanje nadležnosti nekog drugog suda različitog od suda opće mjesne nadležnosti za tuženika kao i to da nije zadatak suda da pravnorelevantne činjenice uz vezi s nadležnosti utvrđuje po službenoj dužnosti, primjerice iz sadržaja isprava. Što se ove pravne stvari tiče, u vrijeme podnošenja tužbe sjedište tuženika bilo je u Splitu, kako je to i označeno u tužbi, pa je u skladu s odredbom članka 48. st. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) za suđenje u ovom sporu mjesno nadležan Općinski sud u Splitu.

Slijedom navedenog, kada je tužitelj već ispravno označio sjedište tuženika, onda je dosljedno navedenome:

1) trebao tužbu podnijeti pred sudom opće mjesne nadležnosti za tuženika, dakle Općinskim sudom u Splitu ili

2) ako već smatra da bi nadležan bio neki drugi općinski sud, a ne onaj u Splitu, onda to trebao naznačiti već u tužbi i navesti razloge i dokaze za takvo shvaćanje.

Da je tuženik s ovim shvaćanje u pravu potvrđuje i rješenje Županijskog sud u Velikoj Gorici Gž-848/19 od 12. 09. 2019.g.

Prema tome, budući da se tužitelj u tužbi nije pozvao niti na jednu činjenicu koja bi upućivala na nadležnost Općinskog suda u Dubrovniku, nadležan za postupanje u ovoj pravnoj može biti i jest samo Općinski sud u Splitu.

Dakle, u vezi s mjesnom nadležnošću, tuženik predlaže da se Općinski sud u Dubrovniku oglasi mjesno nenadležnim i da po pravomoćnosti rješenja spis predmeta dostavi na daljnje postupanje mjesno nadležnom Općinskom sudu u Splitu.

Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je kredit u cijelosti otplaćen 09.05.2014.g. V. Bez obzira na prethodno tužitelju svakako nedostaje pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. st. 3.1. i 3.3. Ugovora o kreditu (način promjene kamatne stope) u dijelu kako je to označeno toč. I. tužbenog zahtjeva s obzirom na to da je nastupila zastara na eventualni povrat po ovoj osnovi. Naime, predmetni Ugovor o kreditu otplaćen je u cijelosti 09.05.2014., dok je ova tužba podnesena 12.06.2023., a glede vraćanja uzajamnih davanja na temelju ništetnih odredbi ugovora primjenjuju se pravila ZOO-a o stjecanju bez osnove, pa između ostaloga i zastarni rok za stjecanje bez osnove od 5 godina. Slijedom navedenoga, očito je kako je zastara nastupila za sve navodne preplate anuiteta po ovoj osnovi, pa čak niti prihvaćanje prekida tijeka zastare uslijed donošenja presude u predmetu VTS- a posl. br. Pž-7129/19 od 13.06.2014.g. (slučaj Potrošač) ne bi izmijenilo činjenicu da je zastara nastupila, zato što je zastarni rok od 5 godina (nakon eventualnog prekida zastare) protekao s danom 13.06.2019.g. pa taj prekid ne može eventualnu tražbinu tužitelja po ovom osnovu „sačuvati“ od nastupa zastare zato što je tužbu podnio tek 12.06.2023., dakle nakon nastupa zastare (13.06.2019.g.).

Navedeno je nedvojbeno potvrđeno Objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH od 01.03.2022., danim u cilju tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke VSRH br. Rev-2245/2017-2 od 20.03.2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30.01.2020. U objedinjenom pravnom shvaćanju VSRH navodi: Ako je ništetnost utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi CHF kredita u svakom pojedinom slučaju.

Pa budući da zbog nastupa zastare ne može ostvariti uspjeh s eventalnim tužbenim zahtjevom na isplatu, to onda niti nema pravnog interesa tražiti utvrđenje ništetnom odredbe o načinu promjene kamatne stope u dijelu kako je to zatraženo toč. I. tužbenog zahtjeva, slijedom čega se predlaže tužbu u tom dijelu odbiti.

Tuženik ističe kako je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a.

U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2005.g., tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule.

U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2005.g., tuženik je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene valutne klauzule. Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima pod kojima je ovaj ugovor sklopljen, pa je stoga tužitelj samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrao švicarski franak, a tuženik ga je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. Prema tome tužitelj je taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva.

Tuženik dalje navodi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti.

Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.

Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora, a potpisom ugovora potvrdio je upoznatost sa značenjem valutne klauzule. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo gotovo osamnaest godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.

Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena.

Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 03.10.2017. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim.

Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje odlučne činjenice da li su banke u vrijeme sklapanja ugovora, pa time i tuženik „kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, Vrhovni sud je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Od 1999.g. do 2010.g., tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003.g. – 2008.g. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010.g., i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim.

U vrijeme ugovaranja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem zasnovanim ugovorom iz 2005.g. nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku.

Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF.

Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

Obzirom da se tužitelj za osnovanost tužbenog zahtjeva poziva na odredbe ZZP i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesene u kolektivnom sporu (Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i Pž-6632/17 od 14.06.2018.g.) po kojoj bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivosti kamatne stope bile ništetne, pa stoga postojanje osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku i ne treba dokazivati, takvo shvaćanje je pravno neprihvatljivo i stoga neodrživo, a sve iz sljedećih razloga.

Donošenjem ove presude nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom potrošačima je pružena apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva.

Kako presude Pž-7129/13 i Pž-6632/17 nisu dala subjektivna prava potrošačima, pa tako ni tužitelju, nego su pružile apstraktnu zaštitu, to dosljedno znači da u svakoj pojedinoj parnici potrošač kao tužitelj na kojem je teret dokaza, mora dokazati postojanje kako osnove tako i visine tužbenog zahtjeva.

Dakle, činjenična utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem: P-1401/12, a u kojem je VTS donio gore citirane pravomoćne presude, nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Ovo stoga, jer sukladno odredbi čl. 220. st. 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, pri čemu nije potrebno dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice (čl. 221. ZPP-a). Sud je ovlašten i dužan, prema svom uvjerenju ali na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a). Konačno, ukoliko bi činjenična utvrđenja iz presude donesene u postupku koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu bila relevantna za utvrđenje odlučnih činjenica i u ovom postupku, bila bi na štetu tuženika povrijeđena pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a u svezi s čl. 81. st. 4. ZZP (NN 96/03).

Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i s istima se usuglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu.

U odnosu na tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti iz točke I. tužbenog zahtjeva, tuženik ukazuje kako pored odredbi koje tužitelj problematizira u historijatu tužbe, odredbe članaka 1. i 3. Ugovora o kreditu, a čije utvrđenje ništetnim u cijelosti tužitelj traži, sadržavaju i druge odredbe (klauzule) u prilog čijoj ništetnosti tužitelj nije istaknuo niti jednu odlučnu činjenicu ili ponudio ijedan dokaz, a sasvim sigurno niti neće jer te odredbe nisu i ne mogu biti ništetne.

Utvrđenjem ništetnim cijelog članka 1.1. Ugovora o kreditu, ništetnim bi se utvrdile i odredbe o predmetu kao bitnom sastojku ugovora o kreditu, što predmetni Ugovor o kreditu čini ništetnim u cijelosti, a što je u potpunom neskladu s odgovarajućim odredbama materijalnog prava i recentnom praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH), a niti takvo što tužitelj tvrdi.

Iako tuženik prije svega smatra da tužitelju nedostaje pravna osnova, ipak opreza radi osporava i visinu tužbenog zahtjeva.

Ako sud prihvati izvesti dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, iako ga tuženik smatra suvišnim s obzirom na neosnovanost tužbenog zahtjeva, za istaknuti je slijedeće. S obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva – stjecanje bez osnova – i odredbe ZPP-a, vještak bi trebao izračunati razliku između iznosa kojeg je banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima (početnom tečaju) i iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima (primijenjenom tečaju), a to onda znači da je vještak postupajući lege artis dužan u nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne već i negativne razlike, jer kada se radi o povratu stečenog bez osnova, a predmet stjecanja je novac, ne može se banka obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla. Osim toga, odredba članka 258. st. 1. ZPP-a obvezuje vještaka da predmet vještačenja brižljivo razmotri i da točno navede sve što opazi i nađe i da svoje mišljenje iznese savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine.

Vještak bi postupio suprotno prednjemu kada u nalazu i mišljenju ne bi iskazao negativne razlike, odnosno kada bi stvarnu razliku s negativnim predznakom prikazao kao 0,00 kn, jer bi to bilo matematički netočno, a matematička točnost je minimum koja se zahtijeva kod financijskih vještačenja.

3. U dokaznom postupku sud je pregledao cjelokupnu pravnorelevantnu dokumentaciju u spisu i to Ugovor o kreditu broj 051201170516 (list 10-14), amortizacijski plan (list spisa 16-19), obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate (list 20-26), promet po računu tužitelja (list 27-41), rješenje ŽS Velika Gorica Gž- 848/2019 (list 53-54), prikaz prometa po računu iz arhive za period od 01.12.2005 do 31.12.2018-račun 724700895975 (list 55-63), Priopćenje Vrhovnog suda RH od 1.3.2022. (list 64-65), saslušao tužitelja (list 232-233), proveo financijsko vještaćenje po stalnoj sudskoj vještakinji Stefani Gardašanić (236-255).

4. Obzirom su odlučne činjenice utvrđene temeljem provedenih dokaza, daljnji dokazi nisu izvođeni jer je ocijenjeno da bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka.

5. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, utvrđeno je da je zahtjev tužiteljice osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj CHF te isplatu razlike više plaćenih anuiteta po ugovoru o kreditu u vezi primjene ništetnih odrebi ugovora o kreditu kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u CHF-a.

7. Što se tiče prigovora mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Dubrovniku prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda istaknut od strane tuženika nije osnovan. Prema odredbi čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ-a od 05. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, smatrat će se nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema prednjoj odredbi, opća klauzula nepoštenosti odnosi se na tri glavna kriterija za test kojemu se podvrgavaju jednostrano određene klauzule:

-ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo

-mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i

-mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

Direktiva EU nema pravnu snagu Uredbe koja je za obvezujući zakonodavni akt, već utvrđuje cilj koje države članice moraju ostvariti. RH je kao država članica EU navedenu Direktivu implementirala u svoje zakonodavstvo, između ostalog i u Zakon o zaštiti potrošača (NN br. 41/14 i 110/15; dalje: ZZP).

Člankom 49. spomenutog Zakona, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Odredbom čl. 50 istog Zakona navedene su taksativno ugovorene odredbe, koje se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 49. ZZP-a mogu smatrati nepoštenima, dok je odredbom čl. 55. propisano da bi pravna posljedica nepoštene odredbe potrošačkog ugovora bila njena ništetnost.

Sud Europske unije u nizu svojih odluka zauzeo je stajalište u potrebi tumačenja citirane Direktive i njenih odredbi implementiranih u nacionalno zakonodavstvo (Zakon o zaštiti potrošača) na način da se maksimalno pogoduje potrošačima. Najznačajnije odluke Suda koji je regulativu o nepoštenim ugovornim odredbama kvalificirao kao dio javnog poretka te posljedično tome obvezao nacionalne sudove da ex off ispituje nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, a koje se mogu primijeniti na konkretni slučaj su odluke u predmetu Oceano (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98) i Penzugyi Lizing (C-137/08). Konačno, Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016; dalje ZPK) u članku 19.l je propisana nadležnost suda te je predviđeno (stavkom 1) da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.Stavak 4. propisuje da se od odredbi stavaka 1 članka može se odstupiti samo sporazumom:1. koji je sklopljen nakon nastanka spora, 2. koji omogućuje potrošaču pokretanje postupka pred sudom različitim od suda koji je naveden u stavku 1. ovoga članka ili 3. koji je sklopljen između potrošača i druge ugovorne strane, od kojih oba u vrijeme sklapanja ugovora imaju prebivalište ili uobičajeno boravište, odnosno sjedište u istoj državi i kojim se prenosi nadležnost na sudove te države, pod pretpostavkom da taj sporazum nije suprotan pravu te države. Imajući u vidu sve naprijed izneseno, ovaj sud smatra da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu tuženika predstavlja situaciju iz toč. 19. čl. 50. ZZP-a, pa budući da su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 49. ZZP-a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u čl. 51. ZZP-a takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Ovo stoga što je ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojemu nije prebivalište potrošača-tužitelja, tužitelju je otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom. Nadalje, riječ je o tipskom, adhezijskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, te je evidentno postojanje neravnoteže u stranačkim pravima i obvezama, s obzirom na činjenicu da je ugovorna pozicija tuženika znatno jača u odnosu na poziciju tužitelja. Što se posljednjeg kriterija cit. Direktive tiče, sud je uzeo u obzir položaj tužitelja kao potrošača, činjenicu da je što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti riječ o osobi koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bio niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Sud je posebno imao u vidu činjenicu da je predmetni ugovor sklopljen u poslovnici pravnog prednika tuženika u Dubrovniku, da je tužitelj osoba sa prebivalištem na području [adresa], te bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od mjesta boravišta tužitelja i poslovnice u kojoj je ugovor zaključen, bilo protivno načelima ekonomičnosti i nepravično prema tužitelju. Naime, iako je u konkretnom slučaju pravni odnos između stranaka nastao 2005. godine odnosno prije 1. srpnja 2013. kada je Republika Hrvatska ušla u Europsku uniju te se ne bi neposredno primjenjivalo pravo Europske unije postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njezine pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je bio u primjeni od 2005. godine (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.).Dakle, po ocjeni ovog suda trebalo je primijeniti navedenu Direktivu budući da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12.) sadrži odredbe koje su u skladu sa navedenim aktom te se navedena Direktiva ima primijeniti kao nacionalni propis.Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.) s time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu naprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.). Prema odredbi čl. 6. Direktive države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (stavak 1.), kao i države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (stavak 2.). U skladu s gornjim odredbama Direktive i prema odredba čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.; dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. U pogledu činjenice da odredba čl. 19.l st. 1. ZPK nije bila propisana u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu valja reći je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, što je lex specialis u odnosu na odredbe ZPP. S obzirom na to da ova odredba uređuje nadležnost sudova, njezina primjena po prirodi stvari ne ovisi o tome kad je nastao ugovor u vezi s kojim nastane spor, već o tome kad je postupak pred sudom pokrenut, a ovaj postupak je pokrenut 13. srpnja 2021., dakle nakon stupanja na snagu navedene odredbe koja je stupila na snagu 30. rujna 2015.

Slijedom naprijed izloženog sud nalazi da je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda neosnovan.

8.Što se tiče prigovora nepostojanja pravnog interesa tužiteljice za podnošenje ove tužbe isti je neosnovan. Naime, tužiteljica je postavila kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu zbog stjecanja bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Stoga tužiteljica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Navedeni stav da čim se postavi kondemnatorni tužbeni zahtjev da tužitelj ima pravni interes zauzima VSRH u odluci Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019. Činjenica da je predmetni kredit otplaćen nije odlučna za odluku u ovoj pravnoj stvari, jer obveza povrata stečenog bez osnove postoji bez obzira je li ugovor otplaćen ili ne. Kako je naprijed kazano sankcija ništetnosti je to da je svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO-a).

9. Čitanjem Ugovora o kreditu broj ugovora: 051201170516 zaključenog između tužitelja i tužene dana 1. prosinca 2005., sud je utvrdio da su tužitelj tuženik sklopili ugovor o kreditu na iznos od 23.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, koji kredit je odobren tužitelju u svrhu adaptacije nekretnine te se iznos isplate kredita i otplata kredita u kunama obračunavaju se primjenom valutne klauzule, kako proizlazi iz priloženog ugovora (čl. 1. ugovora), da je predmetni kredit trebalo otplatiti u 120 jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje banka planom otplate, kamatna stopa je promjenjiva i iznosi 4,39% godišnje, a čija promjena se vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke (članak 3.3 Ugovora).

9.1.Tužitelj saslušan pred sudom izjavljuje da je trebao novce za adaptaciju kuće u [adresa] u kojoj i danas stanuje te je u tu svrhu kao klijent OTP banke upravo tamo pitao za uvjete kreditiranja. U banci su mu sugerirali da kao najpovoljniji kredit uzmem kredit u CHF, jer će mu kamatna stopa biti najniža. Supruga mu je bila sudužnik po tom kreditu koji su uzeli na 10 godina. Taj kredit je prije vremena otplatio, na način da je posudio novce, obzirom da je vidio da mu mjesečna rata nekontrolirano raste. U banci su već imali pripremljen ugovor o kreditu koji je on pročitao, međutim, nisam nije puno shvatio. Shvatio sam da mu je kamatna stopa 4,00% i koliki je iznos kredita, međutim, u banci mu nisu ništa objasnili vezano za kriterije promjene kamatne stope niti za valutnu klauzulu. Naknadno je išao u banku da vidi zašto kamata raste, a na što su mu odgovorili da je takav ugovor. Nije dobio pismene obavijesti o promjeni kamatne stope, niti o promjeni tečaja. Kod javnog bilježnika je potpisao ugovor, međutim, niti tamo mu nije nitko ništa objašnjavao. Prije ovog kredita nije nikada imao drugi kredit.

10. Već iz citiranog sadržaja ovog ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu i na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF pa se tužitelj sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno primjena ugovorenu valutne klauzulu u CHF-a bez prethodnog potpunog informiranja korisnika kredita – potrošača od stranke kreditora-trgovca.

11. Pravo tužitelja na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora je utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite, kao i utvrđenja ništetnosti odredbe, u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin ¨parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužitelj zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da mu se isplati šteta koja mu je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule.

12. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. U navedenom kolektivnom sporu, a u kojem je tuženik bio stranka istog, također u ulozi tuženika, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

14. Pri tome se ukazuje da je za primjenu odluke donesene u navedenom kolektivnom sporu u pogledu primjene pravnih utvrđenja iste na individualni spor, uvjet da je tužitelj osoba čija su se prava štitila u kolektivnom sporu, time da je tužitelj osoba koja je u navedenom pravnom odnosu nastupala kao potrošač u odnosu na tuženika kao trgovca.

15. Člankom 3. točkom 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.) je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz sadržaja ovdje predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj u ugovoru sudjelovao kao fizička osoba i to radi stjecanja imovine potrebne za njegove osobne potrebe, dok tuženica ne dokazuje suprotno, zaključak je ovog suda da je tužitelj u spornom ugovornom odnosu potrošač i da stoga uživa sva prava koja mu pripadaju po prethodno citiranoj presudi za zaštitu kolektivnih prava i interesa.

16. Iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora uz primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženice, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati jer je potpuno nelogično da bi isti pristao da plati iznos koji ovisi o potpuno nepoznatom i neodređenom tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, i to iznos koji može, i jest, s vremenom znatno mijenjao, pa da bi pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao, da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos isključivo zbog znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati, a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine.

17. Da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, jasno proizlazi iz forme i sadržaja istog, a iz kojih je razvidno da je sadržaj ugovornih odredbi unaprijed formuliran za veći broj ugovora bitno istog sadržaja, a kojim tuženica- banka pruža financijske usluge (kreditiranje) kao svoju temeljnu djelatnost. Tuženica sama navodi da je u ponudi imao više vrsta kreditiranja, koje su definirane njenom ponudom i općim uvjetima, koje potrošač može prihvatiti na način da prihvati unaprijed formuliranu ponudu kredita, što time pretpostavlja da potrošač nema utjecaja na same odredbe ponude na način da bi o istima pregovarao kao jednaka ugovorna strana pa da time potpuno informirano i svojevoljno ugovara prava i obveze po istom ugovoru. Dapače, iz činjenice da je tužitelj, po tvrdnji tuženice, mogao izabrati jednu od ponuđenih varijanti već pripremljenih uvjeta kreditiranja, jasno proizlazi da su stranke pregovarale isključivo o valuti kredita i kamatnoj stopi istog, kao cijeni zajma, a što za potrošača podrazumijeva da je isti informiran o cijeni koju plaća zajam (kredit) na način da mu je banka kao trgovac, uz otplatni plan, dala informaciju iznosa ukupne cijene kredita i iznosa pojedinačnog anuiteta koji je tužitelj dužan platiti.

18. Tužitelj kao prosječna osoba – potrošač kojem parametri kretanja tečaja i osnove za kretanje tečaja nisu mjerila koja poznaje, za razliku od tuženika koji o istima ima stručna znanja vezana za obavljanje financijske djelatnosti kao svoje temeljne djelatnosti, nije temeljem ponude tuženika kako je ista formulirana u ugovoru o kreditu tuženika mogao shvatiti potpuni rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u, kao valute koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila strana u poslovanju i svakodnevnom životu Republike Hrvatske, kao države u kojoj je ugovoren i realiziran kredit, ujedno države u kojoj je tužitelj živio i djelovao.

19. Kada se utvrđenja iz kolektivnog spora dovedu u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu te činjenicom da je tužitelj tijekom otplate kredita zbog primjene valutne klauzule otplaćivao anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženik kao trgovac očito nametnuo potrošaču citiranu odredbu ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora jer time u biti ugovorio da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužitelja kao potrošača doveo u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužitelj kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženika kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovao, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj te se u svakodnevnom životu nije primjenjivala niti su se svakodnevne cijene i troškovi vezali za istu.

20. Slijedom navedenog, zaključak je ovog suda da tuženik nije potpuno informirao tužitelja o značenju i učincima ugovorene valutne klauzule niti su isti o ovoj odredbi pojedinačno pregovarali, pa kako je ova odredba rezultirala nespornim značajnom povećanjem obveza tužitelja u ugovornom odnosu te stjecanjem značajnije imovine na strani banke, jasno je da se radi o nepoštenoj, time ništetnoj odredbi ugovora.

21. Članak 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (¨Narodne novine¨ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u nastavku: ZOO) propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

22. Tuženica je, sukladno prethodno navedenom, temeljem ništetne ugovorne odredbe stekla imovinu koju je dužna vratiti tužitelju kao imovinu stečenu bez valjane pravne osnove.

23.U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja tužiteljice, ukazuje se da pravo na isticanje ništetnosti sukladno čl. 328. ZOO-a nikada ne zastarijeva, dok sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je presuda donesena u kolektivnom sporu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 postala pravomoćna 14. lipnja 2018., jasno je da u trenutku podnošenja tužbe, 12.lipnja 2023.g., u ovom sporu nije protekao zakonski zastarni rok od 5 godina, a koji se primjenjuje na restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu.

24.Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu iznosa glavnice tražbine/duga su, po ocjeni ovog suda, iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužitelju i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate. To su parametri koji su bili jasni i potpuni i o kojima je tužitelj kao potrošač jasno informiran jer se radi o objektivno razvidnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita tijekom otplate kredita uz primjenu tečaj CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita.

25. Stalna sudska vještakinja financijske struke Stefani Gardašanić je nakon pregleda uplata po kreditu i samog ugovora o kreditu, izradila izračun u kojem je obračunala anuitete kredita primjenom tečaja CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita te je potom takav izračun usporedila sa stvarnim uplatama po kreditu i iskazala razlike između izračuna i uplata, uz primjenu pravila o uračunavanju istovrsnih tražbina na način da je najstarije pretplate (pozitivne razlike) umanjivala za iznose do tada manje plaćenih anuiteta kredita (negativnih razlika). Nakon zaprimljenog nalaza i mišljenja nalaza i mišljenja vještakinje, stranke nisu prigovarale stručnosti i matematičkoj pravilnosti nalaza vještakinje pa je isti kao potpun, jasan te sastavljen temeljem isprava u spisu, sukladno pravilima struke i danom zadatku, prihvaćen u cijelosti. Vještakinja Stefani Gardašanić u svom nalazu i mišljenju navodi kako pozitivne tečajne razlike kada je tečaj bio veći od početnog iznose 3.523,21 €, negativne tečajne razlike kada je tečaj bio manji od početnog su 239,45€. Neto pretplata tečaja kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika iznosi 3.283,76€.

26.Pri tome se ukazuje da je ugovorni odnos cjelina i da tužiteljev zahtjev kojim traži da mu se vrati preplaćeni iznos kredita po osnovi ništetne primjene valutne klauzule treba sagledati kroz cijelo razdoblje otplate kredita, time uvažavajući i razdoblja kada je tečaj, zbog promjenjivosti, bio niži u odnosu na početno primijenjeni tečaj CHF-a, čime je tuženica dužna vratiti samo ukupno preplaćeni iznos koji je vještakinja utvrdila na navedeni način, a koji je dosuđen u točki I. izreke presude, kako to i tužitelj konačnim tužbenim zahtjevom potražuje.

27. Ocjena je ovog suda da je tuženica od trenutka stjecanja, time trenutka uplate anuiteta koji je sama obračunala primjenom ništetnih odredbi ugovora znala ili morala znati da nema pravo na isplatu istih pa je temeljem čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužan platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primila. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove i to određenog datuma pa tužitelj ima pravo na iste kako je navedeno u točki I. izreke presude, uzimajući u obzir prethodno navedeno i obrazloženo pravilo u uračunavanju istorodnih obveza (razlike više i manje plaćenih pojedinih anuiteta) prema kojem zatezna kamata teče tek na iznos glavnice koji je izračunat kao nepodmirena tražbina na određeni dan obzirom na dotadašnje uplate po istoj osnovi.

28. Tužitelj je u cijelosti uspio u postupku pa sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP-a, ima pravo na nadoknadu troška nastalog uslijed zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno vrijednosti predmeta spora i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr. 7. t. 1. u vezi s tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., dalje: OT), sastav obrazloženog podnesaka od 13.9.2023. i 19.7.2024 u iznosu od po 200,00 eura (tbr. 8. toč. 1. u vezi tbr. 46. OT-a) te zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari 12.2.2024, 7.5.2024. i 21.1.2025 u ukupnom iznosu od 600,00 eura (tbr. 9. toč. 1. u vezi tbr. 46. OT-a), te trošak pristupa ročištu za objavu 31.01.2025 u iznosu od 50 bod (100€), uz PDV od 25%, što daje ukupni trošak zastupanja u iznosu od 1.625,00 eura.

28.1. Tužitelj ima pravo i na nadoknadu troška plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 eura i plaćenu sudsku pristojbu na tužbu od 40,77€, što s troškom zastupanja daje ukupni trošak postupka u iznosu od 2.065,77 eura.

28.2. O osnovi i visini zatezne kamate na dosuđeni trošak je odlučeno primjenom čl. čl. 151. st. 3. ZPP-a te čl. 29. ZOO-a u vezi sa odredbi članka 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 114/22.) i članka 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 156/22.)

Dubrovnik, 31. siječnja 2025.

Sutkinja

Jadranka Klečak

Uputa o pravnom lijeku:Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa istih. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda, pisano u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja DG

2. Pun. tuženice Boris Anić