REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-360/2019-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu Andrijani Modrušan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Radivoju Mačešiću-Biscuoliu, odvjetniku iz Pule, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupane po punomoćniku VP, ZOU Boris Porobija i dr., iz Zagreba, radi ništetnosti i dr., 31. siječnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 3214280151/08, broj kreditne partije 7104305186 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 4. rujna 2008., a koje glase:

Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 2.1. Ugovora o kreditu broj: 3214280151/08, broj kreditne partije 7104305186 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 4. rujna 2008., a koja glasi:

"… a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d…." te u odredbi čl. 2.2. koja glasi:

"….. u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora…"

te u odredbi čl. 6.2. koja glasi:

" … u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora…" pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 3214280151/08, broj kreditne partije 7104305186 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 4. rujna 2008. godine a kojima se glavnica i anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl. 1. koja glasi:

"… na dan isplate kredita predstavlja odgovarajući iznos u valuti CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a",

u odredbi čl. 2.1. koja glasi:

"… po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja."

te u odredbi čl. 6.1. koja glasi:

"… po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja." pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 8.065,03 Eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

-na iznos od 2,49 eur od 1. listopada 2008. do isplate,

-na iznos od 22,22 eur od 14. studenog 2008. do isplate,

-na iznos od 7,22 eur od 15. prosinca 2008. do isplate,

-na iznos od 32,36 eur od 15. siječnja 2009. do isplate,

-na iznos od 32,48 eur od 13. veljače 2009. do isplate,

-na iznos od 24,17 eur od 16. ožujka 2009. do isplate,

-na iznos od 25,81 eur od 14. travnja 2009. do isplate,

-na iznos od 26,50 eur od 15. svibnja 2009. do isplate,

-na iznos od 21,61 eur od 16. lipnja 2009. do isplate,

-na iznos od 23,75 eur od 15. srpnja 2009. do isplate,

-na iznos od 34,65 eur od 14. kolovoza 2009. do isplate,

-na iznos od 37,07 eur od 18. rujna 2009. do isplate,

-na iznos od 35,21 eur od 15. listopada 2009. do isplate,

-na iznos od 37,96 eur od 18. studenog 2009. do isplate,

-na iznos od 37,16 eur od 15. prosinca 2009. do isplate,

-na iznos od 46,96 eur od 15. siječnja 2010. do isplate,

-na iznos od 48,49 eur od 15. veljače 2010. do isplate,

-na iznos od 47,37 eur od 15. ožujka 2010. do isplate,

-na iznos od 51,75 eur od 15. travnja 2010. do isplate,

-na iznos od 59,78 eur od 14. svibnja 2010. do isplate,

-na iznos od 61,49 eur od 15. lipnja 2010. do isplate,

-na iznos od 71,04 eur od 15. srpnja 2010. do isplate,

-na iznos od 69,01 eur od 13. kolovoza 2010. do isplate,

-na iznos od 90,52 eur od 15. rujna 2010. do isplate,

-na iznos od 78,68 eur od 15. listopada 2010. do isplate,

-na iznos od 81,24 eur od 15. studenog 2010. do isplate,

-na iznos od 93,80 eur od 15. prosinca 2010. do isplate,

-na iznos od 98,81 eur od 14. siječnja 2011. do isplate,

-na iznos od 90,12 eur od 15. veljače 2011. do isplate,

-na iznos od 92,71 eur od 15. ožujka 2011. do isplate,

-na iznos od 92,70 eur od 15. travnja 2011. do isplate,

-na iznos od 100,90 eur od 16. svibnja 2011. do isplate,

-na iznos od 117,15 eur od 16. lipnja 2011. do isplate,

-na iznos od 138,52 eur od 15. srpnja 2011. do isplate,

-na iznos od 151,78 eur od 17. kolovoza 2011. do isplate,

-na iznos od 126,63 eur od 15. rujna 2011. do isplate,

-na iznos od 113,99 eur od 18. listopada 2011. do isplate,

-na iznos od 114,19 eur od 15. studenog 2011. do isplate,

-na iznos od 115,63 eur od 15. prosinca 2011. do isplate,

-na iznos od 125,57 eur od 16. siječnja 2012. do isplate,

-na iznos od 128,43 eur od 15. veljače 2012. do isplate,

-na iznos od 124,95 eur od 15. ožujka 2012. do isplate,

-na iznos od 124,27 eur od 16. travnja 2012. do isplate,

-na iznos od 125,77 eur od 15. svibnja 2012. do isplate,

-na iznos od 128,26 eur od 14. lipnja 2012. do isplate,

-na iznos od 124,68 eur od 16. srpnja 2012. do isplate,

-na iznos od 123,49 eur od 16. kolovoza 2012. do isplate,

-na iznos od 116,69 eur od 14. rujna 2012. do isplate,

-na iznos od 121,89 eur od 15. listopada 2012. do isplate,

-na iznos od 125,06 eur od 14. studenog 2012. do isplate,

-na iznos od 123,18 eur od 14. prosinca 2012. do isplate,

-na iznos od 122,86 eur od 14. siječnja 2013. do isplate,

-na iznos od 116,17 eur od 14. veljače 2013. do isplate,

-na iznos od 117,95 eur od 14. ožujka 2013. do isplate,

-na iznos od 124,15 eur od 15. travnja 2013. do isplate,

-na iznos od 113,41 eur od 14. svibnja 2013. do isplate,

-na iznos od 111,59 eur od 15. lipnja 2013. do isplate,

-na iznos od 112,39 eur od 15. srpnja 2013. do isplate,

-na iznos od 112,46 eur od 14. kolovoza 2013. do isplate,

-na iznos od 114,76 eur od 17. rujna 2013. do isplate,

-na iznos od 116,98 eur od 15. listopada 2013. do isplate,

-na iznos od 118,09 eur od 14. studenog 2013. do isplate,

-na iznos od 121,79 eur od 19. prosinca 2013. do isplate,

-na iznos od 117,44 eur od 14. siječnja 2014. do isplate,

-na iznos od 122,57 eur od 17. veljače 2014. do isplate,

-na iznos od 124,74 eur od 14. ožujka 2014. do isplate,

-na iznos od 122,02 eur od 16. travnja 2014. do isplate,

-na iznos od 118,87 eur od 15. svibnja 2014. do isplate,

-na iznos od 119,35 eur od 16. lipnja 2014. do isplate,

-na iznos od 121,65 eur od 22. srpnja 2014. do isplate,

-na iznos od 123,18 eur od 18. kolovoza 2014. do isplate,

-na iznos od 123,42 eur od 15. rujna 2014. do isplate,

-na iznos od 125,22 eur od 15. listopada 2014. do isplate,

-na iznos od 127,91 eur od 17. studenog 2014. do isplate,

-na iznos od 128,21 eur od 15. prosinca 2014. do isplate,

-na iznos od 128,39 eur od 15. siječnja 2015. do isplate,

-na iznos od 127,84 eur od 16. veljače 2015. do isplate,

-na iznos od 127,58 eur od 16. ožujka 2015. do isplate,

-na iznos od 127,32 eur od 15. svibnja 2015. do isplate,

-na iznos od 127,05 eur od 15. svibnja 2015. do isplate,

-na iznos od 126,78 eur od 16. lipnja 2015. do isplate,

-na iznos od 126,52 eur od 14. srpnja 2015. do isplate,

-na iznos od 125,75 eur od 14. kolovoza 2015. do isplate,

-na iznos od 125,66 eur od 14. rujna 2015. do isplate,

po stopi propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. (Narodne novine, br. 72/02), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka 1.894,31 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, a sve u roku od 15 dana.

V Odbija se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška.

VI Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako su 4. rujna 2008. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor su sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj ugovora 3214280151/08, broj kreditne partije 7104305186, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 32.216,35 CHF. Ugovor da sadrži ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi a koja kamatna stopa je bila promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta.

1.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali u ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača.

1.2. Navedenom odlukom da je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Obzirom je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Obzirom da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke s učinkom ex tunc, to su bez pravnog učinka i sve odluke banke-tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom.

1.3.Temeljem ugovora o kreditu banka da je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 32.216,35 CHF-a prema srednjem tečaju CHF Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja, a u iznosu anuiteta o kojem će Kreditor/tuženik obavijestiti Korisnika kredita/Tužitelja. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan sklapanja predmetnog ugovora (4. rujna 2008.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi HNB-a iznosio je 4,445794. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god. pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda u RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine te poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a kojom se utvrđuje:

- ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope,

- ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka,

obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke.

1.4. Sve opisane odredbe ugovora o primjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja prethodnog ugovora (4. rujna 2008.) bio važeći prema tečajnoj listi HNB-a – 4,445794 obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je predmetni kredit znatno preplatio za određeni novčani iznos, no kako mu tužena banka nije dostavila dokumentaciju potrebnu za izradu izračuna, tužitelj u ovom trenutku ne može postaviti točno određenu visinu tužbenog zahtjeva. Nadalje, na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate.

1.5. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja podneskom od 21. siječnja 2025. precizirao tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa od 8.065,03 EUR po osnovu ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu i to pojedinačnih iznosa kako je navedeno u izreci ove presude sve sa zateznom kamatom od plaćanja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da u cijelosti osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan te ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja. Osim navedenog tuženik ističe i prigovor promašene aktivne legitimacije jer da se sve uplate po navedenom kreditu ne mogu povezati s tužiteljem. Što se valutne klauzule tiče tuženik ističe da je korisnik kredita bio upoznat s valutnim rizikom i to da je jasno navedeno u čl. 1. ugovora. Nadalje, valutna klauzula da je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Banka da nije znala niti morala znati za rast tečaja CHF. Isto tako, nije sporan niti drugi bitni sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Ugovorom da je bila ugovorena početna kamata od 6,55%. Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno članku 1021 ZOO, je platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom da je stoga zakonita i da ne premašuje zakonom određene iznose. Tuženik da je tužitelju prilikom sklapanja ugovora pružio sve potrebne informacije. Tuženik ističe da je u konkretnom pravnom sporu o pojedinačnom ugovornom odnosu, nužno utvrditi je li tuženik informirao tužitelja o njemu dostupnim i poznatim informacijama. Počevši od 1. siječnja 2013. kamatna stopa mijenja se u skladu s promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra (u konkretnom slučaju: 6M LIBOR za CHF). Prema tome, od 1. siječnja 2013. da su promjene kamatne stope vezane za referentnu javno dostupnu stopu. Tuženik predlaže da sud, nakon provedenog postupka odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

2.1. Tuženik je u podnesku od 31. kolovoza 2020. tužitelju osporio status potrošača.

2.2. U podnesku od 8. siječnja 2025. kojim se tuženik očitovao na nalaz i mišljenje vještaka tuženi se usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva te istaknuo prigovor zastare na sve preinačene iznose i osporio tužitelju zatraženi tijek zatezne kamate.

3. Sud je na ročištu održanom 23. siječnja 2024. dopustio preinaku tužbenog zahtjeva cijeneći da je to svrsishodno za konačno rješenje spora između stranaka kao i činjenicu da prije provedenog financijskog vještačenja tužitelj nije mogao točno znati koliki ga iznos pripada po osnovu ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

4. U tijeku postupka pročitan je Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 4. rujna 2008., otplatni plan, provedeno je financijsko vještačenje, pročitan je nalaz i mišljenje vještaka te je saslušan tužitelj.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja, najprije za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 3214280151/08, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 4. rujna 2008. koje su sadržane u čl. 1., 2. (2.1. i 2.2.) te u odredbi čl. 6.1., 6.2., toga Ugovora (o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli) te zahtjev za isplatu iznosa od 8.065,03 EUR sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od dospijeća do isplate na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta nastalih zbog valutne klauzule i promjenjive kamate.

7. Među strankama nije sporno:

- da je tužitelj s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj: 3214280151/08, 4. rujna 2008., koji je ovjeren kod javnog bilježnika 8. rujna 2008. i to u kunskoj protuvrijednosti od 32.216,35 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja te da je namjena kredita bila za kupnju novog vozila marke Renault,

- da je čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 6,55% godišnje, te je ugovoreno da je kamata promjenjiva su skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. (tuženika),

- nesporno je da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kredita u CHF na način da se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja,

- nesporno je da je tuženik početnu kamatnu stopu mijenjao tijekom trajanja otplate kredita te da je tečaj CHF rastao.

8. Među strankama je sporno jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane, a vezano uz navedeno valja utvrditi i je li tužena obvezna (i u kojem iznosu) isplatiti tužitelju novčane iznose koje tužitelj potražuje. Sporno je među strankama mogu li se presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, VTS-a poslovni broj Pž-7129/13 i presuda Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 primijeniti u ovom postupku odnosno je li istima odlučeno o osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva tužitelja. Isto tako je sporno je li na ovaj pravni odnos stranaka primjenjiva odluka Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u pogledu ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe prema kojoj je glavnica kredita vezana uz tečaj švicarskog franka, dakle ugovorena valutna klauzula. Sporna je aktivna legitimacija tuženika te osnovanost istaknutog prigovora zastare i prigovora potrošača.

9. Valja reći da okolnost što je tužitelj otplatio kredit ne predstavlja zapreku za podnošenje tužbe, odnosno zapreku da se naknadno, dakle i nakon prestanka ugovora, utvrdi njegova ništetnost. U protivnom bi odredba o posljedicama ništetnosti sadržana u odredbi članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO), kojom je propisana obveza restitucije (odnosno da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora) bila vrlo često neprimjenjiva, što zasigurno ne bi bilo razumno zakonsko rješenje. Stoga je razvidno da se posljedice ništetnosti odnose i na ugovore koji su prestali ispunjenjem, raskidom ili na neki drugi način, tim više što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07), i to čl. 96. i 97. toga Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to čl. 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

10.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji u članku 2. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, a u članku 1. i 6. odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

10.3. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. (Narodne novine broj 70/19) u odredbi članka 502.c dodano je da se mogu isticati, pored zahtjeva za naknadu štete i zahtjevi za isplatu, kakav je i ovaj, stoga navedena odredba niti na koji način ne derogira primjenu mjerodavnih odredaba Zakona o obveznim odnosima.

10.4. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

10.5. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

10.6. Stoga, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i pravni prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, o tome, po ocjeni ovoga suda, nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak u ovom individualnom sporu, već su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koja se tužitelj pozvao, slijedom svega obrazloženog, utvrđene ništetnima.

10.7. Pritom valja napomenuti da tuženik u individualnom sporu, poput ovoga, može predlagati izvođenje određenih dokaza s ciljem dokazivanja da tužitelj nije potrošač odnosno da je tijekom pregovara prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljem pregovarao odnosno da je tužitelj bio informiran o svim bitnim značajkama i parametrima promjene kamatne stope odnosno djelovanja i posljedica ugovorene valutne klauzule. U ovom postupku tuženik nije predlagao dokaze na te okolnosti, ali je tužitelj predložio da bude saslušan u svojstvu parnične stranke što je sud prihvatio.

10.8. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je trebao kredit za kupnju automobila za osobne potrebe. Sve da je realizirao u Auto kući Monte u Puli tako da uopće nije bio u banci niti razgovarao sa službenicima banke već da ga je sve dočekalo riješeno u auto kući pa da je stoga on potpisao taj ugovor. Tužitelj ne spori da nije ništa posebno pitao vezano za sklapanja ugovora o kreditu već da je samo gledao da mu rata bude prihvatljiva. Prije sklapanja toga kredita da je imao neke kredite u valuti EUR, ali vezano za plaćanje tih kredita da nikad nije imao nikakvih problema. U času podizanja kredita da je bio zaposlen u Tubus d.o.o. [adresa] kao bravar, te da nikad nije bio obrtnik niti vlasnik poduzeća. Sve iznose kredita (anuiteta) da je plaćao osobno u banci. Početna rata da mu je iznosila 1.900,00 kuna da bi kasnije porasla na cca 4.000,00 kuna. Prilikom kupnje u auto kući da mu nisu nudili kredit u eurima već samo u CHF-u. U auto kući da ga je dočekao gotov ugovor o kreditu, da nije imao mogućnosti pregovarati o pojedinim odredbama. U auto kući da su mu rekli da je kamata promjenljiva, da može rasti i padati u nekom manjem postotku, no da ga nisu upozorili da banka može jednostranim odlukama mijenjati kamatnu stopu, a vezano za tečaj da mu nisu ništa govorili. Ne spori da je pročitao ugovor te da mu je tada isključivo bilo bitno koliko će mu iznositi rata i do kada ga mora vratiti. U tom smislu da nije bilo nejasnoća te da mu je to bilo jasno iz otplatnog plana. Probao je kasnije u banci reprogramirati kredit pri čemu se žalio na visinu anuiteta kredita no od banke da nije bio dobio nikakav prihvatljiv odgovor. Tužitelj je u svom iskazu negirao razumijevanje pojma valutna klauzula, ali nije sporio da zna za razliku između tečaja eura i drugih valuta jer da je to spoznao na teži način. Ne spori da je razumio da se kamata može mijenjati, ali za tečaj da nije dobio nikakva dodatna objašnjenja.

10.9. Sud je iskaz tužitelja prihvatio u cijelosti kao vjerodostojnog jer je iskazivao logično i životno uvjerljivo, uz napomenu da ni tuženik njegov iskaz nije osporio.

10.10. Na temelju iskaza tužitelja koji je naveo da je vozilo kupio u privatne svrhe i uzimajući u obzir druge okolnosti i to osobito da niti iz jednog drugog dokaza ne proizlazi drugačije, sud je utvrdio da tužitelj ima svojstvo potrošača. Tuženik, naime, ničime ne dovodi njegov status potrošača u pitanje osim paušalnim prigovorom.

10.11. Nadalje, valja ukazati da su odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika, suprotno navodima tuženika, sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite. Valja ukazati i da presudom donesenom u kolektivnom sporu nije određeno da je bitna namjena kredita za utvrđenje (ne)dopuštenosti pojedinih ugovornih uglavaka te u konačnici primjeni učinaka predmetne presude u ovakvom individualnom sporu.

11. Osim toga, nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

11.1. Iako je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ipak je predmetna odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

11.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

11.3. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi i kako (utjecajem kojih faktora) do nje dolazi, naime svaki porast kamatne stope uzrokuje povećano kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja.

11.4. Pritom, nije odlučna okolnost niti da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu, jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene. Nije relevantan niti navod tuženika da je povećanje kamatne stope bilo gospodarski opravdano, i to sve iz razloga jer način promjene kamatne stope nije preciziran.

12. Glede valutne klauzule, nije sporno da je njezino ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, odredbe o valutnoj klauzuli podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

12.1. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak. 12.2. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača pa se radi o ništetnim odredbama.

13. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio deklaratorni dio tužbenog zahtjeva i odlučio kao u točki I i II izreke ove presude.

14. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

14.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

14.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

15. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne (a nije upitno da predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli te bez dijela odredbe o kamatama koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope u smislu povećanja početno ugovorene stope od 6,55 %) te s obzirom da tužitelj ima pravo na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početni tečaj, kao jedini valjano određen, a time i pošten.

16. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Goranki Šmer Maraš.

16.1. Vještakinja je u nalazu i mišljenju izračunala:

- razliku stvarno plaćene kamate iz CHF kredita i početne kamate iz početnog otplatnog plana za CHF kredit u ukupnom iznosu od 1.030,88 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 4.595,78 HRK kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 4

- razliku stvarno naplaćenog tečaja CHF i početnog tečaja u ukupnom iznosu od 56.170,17 HRK kako je specificirano u stupcu 19 Tabele br. 4.

16.2. Ukupna preplata u anuitetima s osnova preplaćene kamate i preplaćene tečajne razlike u odnosu na početne uvjete iznosi 60.765,95 HRK kako je specificirano u stupcu 20 Tabele br. 4.

16.3. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

16.4. Tuženik se nije posebno očitovao na nalaz i mišljenje niti ga je izričito osporio.

16.5. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga objektivnim i stručnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu, u skladu sa zadatkom suda i stajalištima iznesenima u ovoj odluci.

17. Odlučujući o prigovoru zastare potraživanja tužitelja taj je prigovor utvrđen neosnovanim. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15; dalje ZOO). Visoki trgovački sud RH donio je pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tuženika između ostalog i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o kreditu, kakav je bio i Ugovor o kreditu sklopljen između ovdje stranaka, a koja presuda je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača sukladno odredbi čl. 118. Zakona zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, to je ocjena ovog suda da se u konkretnom slučaju početak tijeka zastare za isplatu tužitelju stečenog bez osnove u odnosima prema tuženoj vezuje za pravomoćnost presude u kolektivnom sporu. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucija zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a to je 13. lipnja 2014. Stoga, zastara prava potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. dakle nastupila je 13. lipnja 2019. Kako je tužitelj zahtjev za isplatu prema tuženiku postavio 10. svibnja 2019. to proizlazi da je njegov zahtjev za isplatom razlike zbog ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi podnesen prije proteka zastarnog roka od pet godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske je tako 1. ožujka 2022. u svom priopćenju „Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF“ naveo da ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

18. U odnosu na ništetnu odredbu kojom se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka pravomoćnošću presude VTS RH posl.br. Pž-6632/17 tužitelj kao i ostali korisnici kredita došli su u situaciju da zahtijevaju povrat onoga što su preplatili temeljem ništetne odredbe ugovora. Dakle, od 14. lipnja 2018. pa nadalje korisnici kredita mogu od banaka tražiti povrat preplaćenih iznosa, odnosno pokretati sudske postupka radi isplate. Početak tijeka zastarijevanja počinje teći s danom 15. lipnja 2018., što bi značilo da tužitelj od tada ima pet godina vremena zahtijevati povrat preplaćenog iznosa. Da je navedeni prigovor zastare neosnovan jasno proizlazi iz nedavne revizijske odluke broj Rev-2245/17 u kojem predmetu je već odlučeno o ovom pravnom pitanju. U navedenoj odluci Vrhovni sud RH navodi: "Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe". Budući da je tužba u ovom predmetu podnesena 10. svibnja 2019. utvrđeno je da od dana donošenja prethodno citirane odluke do podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od 5 godina. Zbog toga u preostalom dijelu prigovor zastare nije osnovan jer zastara prava potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023. dok je tužba u ovom predmetu podnesena prije proteka roka zastare.

19. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, te da je kamata bila u visini ugovorenih 6,55% tužitelj je, na ime tečajnih razlika i promjenjive kamate više uplatio 8.065,03 Eura.

20. Naime, u postupku je utvrđeno da tužitelj ima pravo na povrat razlike zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita prema početnom otplatnom planu i na povrat razlike zbog promjena kamatne stope. Radi se o iznosima koji su tuženiku neosnovano pripali, pa ih je obvezan vratiti tužitelju prema odredbama iz čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove.

21. Slijedom navedenoga, prihvaćen je tužbeni zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu, odnosno onih ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF te zahtjev za isplatu iznosa s osnove više uplaćene tečajne razlike i promjenjive kamatne stope u iznosu od 8.065,03 EUR temeljem čl. 1111. ZOO-a, dakle one iznose koje je tužitelj pretplatio u razdoblju otplate kredita, a koji se odnose na razliku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, te na promjenu kamate stope u odnosu na početno ugovorenu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.

22. Tužitelju su priznate i zatezne kamate na preplaćeni iznos od plaćanja pojedinačnih mjesečnih iznosa sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a temeljem čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a.

23. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva koju je tužitelj učinio nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, no sud je istu dopustio na temelju čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP). Tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, jer je on za egzaktnu visinu svoje tražbine mogao saznati tek nakon provedenog dokaza vještačenjem, zbog čega je sud unatoč protivljenju tuženika preinaci tužbe, temeljem čl. 190. st. 3. ZPP dopustio preinaku tužbenog zahtjeva. Onemogućavanjem preinake tužbe u slučaju da se radi o povećanju tužbenog zahtjeva nakon nalaza vještaka, tužitelj bi bio onemogućen u ostvarivanju svog prava na pravično suđenje što je u suprotnosti s odredbama čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

23.1. Što se tiče istaknutog prigovora zastare na preinačene iznose valja istaći da je taj prigovor tuženika neosnovan jer je tužitelj već u tužbi podnesenoj 10. svibnja 2019. istaknuo zahtjev za isplatom po toj istoj osnovi čime je prekinuo zastaru, a preinaka tužbe učinjena 23. svibnja 2022. mu je dopuštena. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela od 27. svibnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje koje glasi:

"U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP) , zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva."

23.2. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj u podnesku od 21. siječnja 2025. nije učinio preinaku tužbe već je samo pojedinačne iznose iz podneska od 23. svibnja 2022. koji su bili prikazani u kunama pretvorio u valutu EUR.

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.). Visina troškova odmjerena je prema odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., 12/24, dalje: Odvjetnička tarifa).

24.1. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj odvjetničkoj tarifi i to za sastav tužbe 100 bodova, za zastupanje na ročištu 10. rujna 2020. i 23. siječnja 2025. Tbr. 9/1 (2x100 bodova), za sastav podneska od 21. siječnja 2025.,. 28. veljače 2020. i 1. rujna 2020. Tbr.8/1 (3x100 bodova), sastav podneska od 4. ožujka 2020. Tbr.8/4 (25 bodova), odnosno ukupno 625 bodova, što uvećano za PDV i vrijednosti boda od 2,00 EUR iznosi 1.562,50 EUR. Tužitelju je priznat i trošak izrade nalaza i mišljenja (obračuna preplate) u iznosu od 331,81 eura, tako da ukupan trošak priznat tužitelju iznosi 1.894,31 EUR.

24.2. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 18. veljače 2021. jer isti nije bio nužan za vođenje ovog postupka budući da u njemu punomoćnik tužitelja elaborira činjenice vezane za konverziju kredita i zadatak vještaku kao da je riječ o konvertiranom kreditu što u konkretnoj parnici nije slučaj.

24.3. Tužena nije uspjela u sporu pa je njezin zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti odbijen kao neosnovan.

25. Slijedom svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Puli 31. siječnja 2025.

S u d a c

Andrijana Modrušan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.