Pr-1859/2022
Republika Hrvatska
Općinski sud u Splitu
Gundulićeva 27
21000 Split
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Jeleni Kvarantan Karuza, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VSN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženog Kliničkog bolničkog centra Split, OIB: 51401063283, iz Splita, Spinčićeva 1, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 2. prosinca 2024., u nazočnosti zamjenika punomoćnika VS i izočnosti tuženika, a po objavi presude dana 31. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 1.530,00 eura neto za razdoblje od 01.04.2017.g. do 30.09.2024.g., sa zakonskom kamatom koja na pojedini mjesečni iznos od po 17,00 eura teče od 15. mjesecu za prethodni mjesec do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu s odredbom čl.29.st.2.ZOO-a, a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe, te Uredbe o izmjeni ZOO-a, i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.
II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN: [broj bankovnog računa], sa kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.
Obrazloženje
1. U svojoj tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 19. travnja 2022., tužiteljica, navodi da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu više medicinske sestre/ tehničara na Klinici za kirurgiju. Mjesto prebivališta tužitelja da je [adresa], te da je od mjesta rada Split, Spinčićeva 10, udaljeno 33,38 km. Odlukom od 28. siječnja 2021. koja da se primjenjuje od 1. siječnja 2021. tuženik da je utvrdio da tužitelj ima pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza. Tužitelj da ima pravo na isplatu razlike naknade troškova prijevoza iz slijedećih razloga: Tužitelj da ima pravo na naknadu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru. Odredbom iz čl.67.st.18.TKU-a (NN br.141/2012, 14/2012, 150/2013), čl.66.st.18. TKU-a (NN br.24/2017), čl.66.st.9.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) da je propisano redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja do dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja do završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta. Odredbom čl.67.st.6.TKU-a (NN br.141/2012, 14/2012, 150/2013), odnosno čl.66.st.6. TKUa (NN br.24/2017) koji su primjenjivani do 30.11.2017.g. da je bilo propisano ako nije organiziran međumjesni prijevoz, odnosno ako zaposlenik kojem organizirani međumjesni prijevoz omogućava redovit dolazak na posao i povratak s posla, umjesto mjesnog i međumjesnog prijevoza da koristi osobni automobil ili drugo prijevozno sredstvo, poslodavac zaposleniku može, ako mu je to povoljnije, isplatiti naknadu u visini od 0,75 kn po prijeđenom kilometru. Odredbom iz čl.66.st.12.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) koji da se primjenjuje od 01.12.2017.g. da je propisano ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada kada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Odredbama čl.67.st.13.TKU-a (NN br.141/2012, 14/2012, 150/2013), odnosno čl.66.st.13. TKU-a (NN br.24/2017), te čl.66.st.12.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) da je propisano da se udaljenost između adrese stanovanja i adrese rada utvrđuje prema planeru putovanja Hrvatskog auto kluba. Sukladno citiranim odredbama TKU-a, da ima pravo na isplatu troškova prijevoza (za dolazak i povratak s posla):
- za razdoblje do 30.11.2017.g. u dnevnom iznosu od 50,07 kuna;
- za razdoblje od 01.12.2017.g. u dnevnom iznosu od 66,76 kuna.
Međutim, tuženik da je u utuženome razdoblju isplaćivao umanjenu naknadu troškova prijevoza, protivno odredbama TKU-a i Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim materijalnim pravima radnika KBC Split. Napominje da je odredbom čl.67.st.14.TKU-a (NN br.141/2012, 14/2012, 150/2013), odnosno čl.66.st.14. TKU-a (NN br.24/2017) koji su primjenjivani do 30.11.2017.g. bilo propisano da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljinog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dana kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao. Nadalje, odredbom iz čl.66.st.16.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020) koji se primjenjuje od 01.12.2017.g. je bilo propisano da se zaposleniku naknada prijevoza neće isplatiti za dana godišnjeg odmora, rodiljnog i roditeljskog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dane kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaziti na posao. Pismenim podneskom od 7. studenoga 2024., tužiteljica je konačno precizirala tužbeni zahtjev.
2.U svom odgovoru na tužbu od 12. svibnja 2022. tuženik, navodi kako u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik da je tužiteljici troškove prijevoza isplaćivao sukladno ugovoru o radu kojega je s njom sklopio, odredbama Zakona o radu i odredbama kolektivnog ugovora,. Upravo da je na tužiteljici teret dokaza tvrdnji iz tužbe jer se ovdje ne radi o slučaju za koji je čl. 135. Zakona o radu normirano da je teret dokaza na poslodavcu, tj. tuženiku. Tužiteljica da se paušalno poziva na odredbe Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama, međutim u utuženom razdoblju da je bilo na snazi nekoliko Temeljnih kolektivnih ugovora za službenike i namještenike u javnim službama, koji su na različit način regulirali troškove prijevoza, te da je bilo i jedno razdoblje bez važećeg kolektivnog ugovora. Stoga da tužiteljica treba dokazati i osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tužiteljica da ničim nije dokazala svoje tvrdnje, a financijski vještak da može vještačiti samo visinu, a ne i osnov tužbenog zahtjeva. Nadalje, tuženik ističe kako je sukladno čl. 66. točci 16. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama imao pravo tužitelju umanjiti troškove prijevoza za one dane kada nije došao na radno mjesto. Ako tužitelj nije došao na radno mjesto kod tuženika, nije imao ni troškove prijevoza za taj dana. Sukladno iznijetom, imajući u vidu teret dokaza, a predlaže se tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti kao neosnovan. 3. Sud je u dokaznom postupku pregledao Zahtjeva za ostvarivanje prava na putni trošak tužiteljice, uvjerenje o prebivalištu, Odluka tuženika od 24.05.2022., Odluka tuženika od18.02.2022., Odluka tuženika od 19.07.2021., Zamolbu za ispravkom iznosa isplate putnog troška na posao i s posla.
4.Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.
5. Podneskom od 20. studenoga 2024., tuženik je učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva kako je precizirana u uređenom tužbenom zahtjevu od 7. studenoga 2024., dok nadalje spori osnov tužbenog zahtjeva, te navodi da nakon što je tužiteljica predmetnim podneskom precizirala svoje potraživanje da se ne radi o stupnjevitoj tužbi( kod koje sudska praksa poznaje preciziranje ali ne i " pridržavanje prava na preciziranje") već o sasvim normalnoj, običnoj kondemnatornoj tužbi. Tužiteljica da je navedenim podneskom izvršila i preinaku tužbenog zahtjeva, naime da mijenja točku II. izreke tužbenog zahtjeva na način da sada potražuje da se parnični trošak, umjesto tužiteljici, isplati direktno na račun odvjetnika / punomoćnika tužitelja.
6.Među strankama nije sporno da je tužiteljica radnik tuženika i da joj je mjesto prebivališta [adresa] je od autobusnog kolodvora u [adresa], udaljeno više od 2,00 km (prema planeru putovanja HAK-a 2,89 km), pa sve da je u konkretnom slučaju moguće primijeniti tzv. “kombinirani prijevoz“, tužiteljica bi pored naknade u visini mjesečne pokazne karte imala pravo i na naknadu troškova po prijeđenom kilometru (dnevno 5,78 km) te da joj slijedom navedenog pripada naknada za troškove prijevoza za dolazak na posao i povratak s posla.
Kao sporno ostalo je za raspraviti osnov potraživanja tužiteljice odnosno da li je tuženik tužiteljici troškove prijevoza isplaćivao sukladno ugovoru u radu kojeg je s njim sklopio, odredbama Zakona o radu i odredbama Kolektivnog ugovora u spornom vremenskom periodu.
7. Odredbom čl. 67. TKU/12 propisano da se zaposleniku nadoknađuju troškovi međumjesnog prijevoza za dolazak na posao i povratak s posla međumjesnim javnim prijevozom koji omogućava zaposleniku redovit dolazak na posao i povratak s posla u visini stvarnih izdataka prema cijeni mjesečne, odnosno pojedinačne karte, ukoliko je adresa stanovanja udaljena do 100 km od adrese rada, da stavak 10. propisuje da ako zaposlenik iz stavka 1. i 5. ovoga članka, mora sa stanice međumjesnog javnog prijevoza koristiti i mjesni prijevoz, stvarni izdaci se utvrđuju u visini zbroja troškova mjesnog i međumjesnog javnog prijevoza sukladno odredbama ovoga članka, osim u slučaju kada mjesni javni prijevoz obuhvaća i međumjesni prijevoz (tzv. prijevozne zone).
8. Stavak 11. propisuje da poslodavac zaposleniku kupuje mjesečnu ili godišnju kartu ili mu nadoknađuje stvarne troškove prijevoza prema predočenim računima, odnosno kupljenim prijevoznim kartama o čemu se zaposlenik mora izjasniti na početku godine. Stavak 13. propisuje da se udaljenost između adrese stanovanja i adrese rada utvrđuje prema Planeru putovanja Hrvatskog auto-kluba u slučaju iz stavka 4. ovoga članka kao najkraća ruta uz korekciju za jednosmjerne ulice, uređene pješačke nathodnike i pothodnike, a u slučaju iz stavka 6. i 8. ovoga članka kao najkraća ruta bez naplate sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom). Stavak 14. propisuje da iznimno od stavka 1.-13. ovoga članka naknada troškova mjesnog i međumjesnog prijevoza za dolazak na posao i povratak s posla, neće se isplatiti za dane godišnjeg odmora, privremene spriječenosti za rad i za druge dane kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao.
9. TKU/17 je u primjeni od 1. prosinca 2017., te čl. 66. st. 1. TKU/17 propisuje da zaposlenik ima pravo na troškove prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla (u daljnjem tekstu-naknada troškova prijevoza) pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada najmanje 2 km, st.7. propisuje da ako je od prebivalište, odnosno boravišta zaposlenika do mjesta rada organiziran javni prijevoz zaposlenik ima pravo na naknadu troška godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte, odnosno pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte, st. 8. propisuje da se pod organiziranim javnim prijevozom u smislu ovoga članka smatra mjesni i međumjesni prijevoz koji se međusobno ne isključuju, a koji zaposleniku omogućuje redoviti dolazak na posao i povratak s posla.
10. Dakle, u konkretnom slučaju nije sporno da tužiteljica ostvaruje pravo na isplatu troškova prijevoza i da joj je tuženik isti isplaćivao u utuženom razdoblju. Međutim samim time što je tuženik učinio nespornim visinu preciziranog tužbenog zahtjeva tužiteljice nedvojbenu ukazuje da tuženik u utuženom razdoblju sukladno mjerodavnim i citiranim odredbama TKU/12 i TKU/17 nije isplaćivao trošak prijevoza tužiteljici u visini na koju je tužiteljica imala pravo već znatno manje i to upravo za utuženi iznos od 1.530,00 eura neto za razdoblje od 01.04.2017.g. do 30.09.2024.g. Slijedom navedenog iz istog proizlazi i osnovanost tužbenog zahtjeva.
11.Tužiteljici je priznata i zatezna kamata na dospijeće svakog pojedinog mjesečnog potraživanja pa do isplate, a po stopi sukladno čl.29.st.2.ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g., pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe (NN 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (NN 156/22).
12.Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 25/13. i 89/14., drugdje u tekstu ZPP-a), te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine“ br. 69/93., 87/93., 16/94., 11/96., 91/04., 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje Tarifa) VPS, te popisa parničnog troška tužitelja. Tužiteljici je priznat trošak: za sastav tužbe –100 bodova, za sastav podneska od 7. studenog 2024. -100 bodova, za zastupanje na ročištu od dana 2. prosinca 2024. – 100 bodova, i za pristup ročištu za objavu presude – 50 bodova, sve zbrojeno iznosi 350 bodova (vrijednost 1 boda = 2 eura) što daje iznos 700 eura uvećano za 25% PDV-a, tako da ukupno obistinjen trošak tužitelju iznosi 875,00 eura. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podnesaka od 27. svibnja 2022., 26. listopada 2022. i 22. studenog 2024., jer u istima pun. tužiteljice pojašnjava pravnu osnovu iako je ista obrazložena u tužbi ne navodeći nove činjenice i ne predlažući nove dokaze, a sve temeljem čl. 155 ZPP-a. Neosnovan je navod tuženika kako punomoćnica tužiteljice nezakonito potražuje uplatu parničnih troškova na svoj račun i da se radi o preinaci tužbenog zahtjeva. Punomoćnica tužiteljice ovlaštena je za primanje novca i novčanih vrijednosti u ime tužiteljice sukladno dostavljenoj punomoći, a sve temeljem čl. 94. St.1. ZPP-a, o čemu je sudska praksa zauzela jasan stav, te se ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva iz čl. 191 ZPP-a.
Split, 31. siječnja 2025.
Sudac
Jelena Kvarantan Karuza
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave odluke. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke u postupku.
