REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb-Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-1321/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, u pravnoj stvari tužitelja BŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Darija Božinović, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koje zastupa Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u OD Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 24. siječnja 2025. godine, u nazočnosti tužitelja osobno i njegove punomoćnice, odvjetnice Darije Božinović i zamjenika punomoćnika tuženika, odvjetnika Krešimira Vestića, dana, dana 31. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju BŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 9.818,86 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 12,56 eura od 16. siječnja 2009. do isplate;

- 12,83 eura od 16. veljače 2009. do isplate;

- 4,07 eura od 16. ožujka 2009. do isplate;

- 6,67 eura od 17. travnja 2009. do isplate;

- 6,48 eura od 16. svibnja 2009. do isplate;

- 6,04 eura od 16. lipnja 2009. do isplate;

- 3,62 eura od 16. srpnja 2009. do isplate;

- 0,75 eura od 16. kolovoza 2009. do isplate;

- 4,41 eura od 16. rujna 2009. do isplate;

- 0,34 eura od 16. listopada 2009. do isplate;

- 2,97 eura od 16. studenog 2009. do isplate;

- 2,55 eura od 16. prosinca 2009. do isplate;

- 9,66 eura od 16. siječnja 2010. do isplate;

- 14,22 eura od 16. veljače 2010. do isplate;

- 13,24 eura od 16. ožujka 2010. do isplate;

- 17,77 eura od 16. travnja 2010. do isplate;

- 26,08 eura od 16. svibnja 2010. do isplate;

- 27,86 eura od 16. lipnja 2010. do isplate;

- 37,63 eura od 16. srpnja 2010. do isplate;

- 37,30 eura od 16. kolovoza 2010. do isplate;

- 57,55 eura od 16. rujna 2010. do isplate;

- 45,75 eura od 16. listopada 2010. do isplate;

- 48,48 eura od 16. studenog 2010. do isplate;

- 61,29 eura od 16. prosinca 2010. do isplate;

- 62,43 eura od 16. siječnja 2011. do isplate;

- 57,87 eura od 16. veljače 2011. do isplate;

- 60,63 eura od 16. ožujka 2011. do isplate;

- 60,78 eura od 16. travnja 2011. do isplate;

- 69,19 eura od 16. svibnja 2011. do isplate;

- 87,08 eura od 16. lipnja 2011. do isplate;

- 107,44 eura od 16. srpnja 2011. do isplate;

- 129,66 eura od 16. kolovoza 2011. do isplate;

- 94,58 eura od 16. rujna 2011. do isplate;

- 82,77 eura od 16. listopada 2011. do isplate;

- 83,56 eura od 16. studenog 2011. do isplate;

- 85,19 eura od 16. prosinca 2011. do isplate;

- 95,37 eura od 16. siječnja 2012. do isplate;

- 98,44 eura od 16. veljače 2012. do isplate;

- 95,10 eura od 16. ožujka 2012. do isplate;

- 94,60 eura od 16. travnja 2012. do isplate;

- 96,29 eura od 16. svibnja 2012. do isplate;

- 99,23 eura od 16. lipnja 2012. do isplate;

- 95,56 eura od 16. srpnja 2012. do isplate;

- 94,55 eura od 16. kolovoza 2012. do isplate;

- 85,56 eura od 16. rujna 2012. do isplate;

- 93,31 eura od 16. listopada 2012. do isplate;

- 96,92 eura od 16. studenog 2012. do isplate;

- 94,52 eura od 16. prosinca 2012. do isplate;

- 91,64 eura od 16. siječnja 2013. do isplate;

- 90,65 eura od 16. veljače 2013. do isplate;

- 89,63 eura od 16. ožujka 2013. do isplate;

- 96,79 eura od 16. travnja 2013. do isplate;

- 86,26 eura od 16. svibnja 2013. do isplate,

- 84,28 eura od 05. lipnja 2013. do isplate,

- 6.698,86 eura od 05. lipnja 2013. do isplate,

po stopi koja se do dana 31.7.2015.g. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.575,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. siječnja 2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju u iznosu od 517,26 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

r i j e š i o  j e

1/ Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 303,74 eura

2/ Dopušta se preinaka tužbe koju je tužitelj izvršio podneskom od 31.10.2024.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 3205803906, dana 1.12.2005., temeljem kojeg Ugovora je tuženik kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 65.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a, na dan isplate kredita. Navedeni kredit se tužitelj obvezao plaćati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF, važećem na dan plaćanja, a iznos anuiteta je određen u iznosu od 494,26 CHF, koji obuhvaća glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora. Rok otplate kredita je ugovoren u trajanju od 15 godina, odnosno 180 mjesečnih anuiteta, svaki u iznosu od 494,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF, važećem na dan plaćanja. Ističe da se o odredbama kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na njihov sadržaj, jer su te ugovorne odredbe sastavljanje unaprijed kao dio standardnog ugovora tuženika. Radi se o adhezijskom ugovoru, na koji tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati, osim ga prihvatiti ili ne. Nadalje tužitelj navodi da niti na temelju ugovornih odredbi, a niti na temelju dobivenih informacija od banke, tužitelj nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja predmetnog ugovora sa valutnom klauzulom u CHF, a koje su nedvojbeno utjecale na ukupan iznos kredita. Smatra da su tuženiku u trenutku sklapanja predmetnog ugovora bile poznate okolnosti koje su predviđale rast CHF, a o kojima tuženik nije informirao tužitelja. Tako navodi da je ocjena MMF-a od 4.6.2007. bila da je slab tečaj CHF-a tek privremenog karaktera i da postoji mogućnost povećanja rizika u odnosu na CHF u zemljama Istočne Europe, gdje je CHF bio najzastupljenija valuta kod ugovora o kreditu. Isto tako tuženik nije informirao tužitelja da HNB ne štiti kunu u odnosu na CHF, kako to čini u odnosu na valutu Euro, a niti o studijama MMF-a koji je već tada predviđao rast CHF-a nakon uvođenja eurozone. Suprotno tome tuženik je prezentirao tužitelju CHF kao stabilnu valutu, bez predviđanja njegovog rasta, iako je već ubrzo, nakon početne otplate, anuitet porastao. Stoga zaključuje da tužitelj, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije bio informiran o svim bitnim parametrima koji utječu na porast tečaja, a što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Također navodi da ugovaranje valutne klauzule u konkretnom slučaju ne zadovoljava niti test proporcijalnosti, jer se tuženik nije zadužio u valuti CHF, kako bi tužitelju isplatio kredit, niti je tužitelju isplatio iznos CHF- a. Smatra da je isključivo na tužitelja prebačen cjelokupni rizik promjene tečaja CHF kroz vrijeme otplate, što čini i glavnicu kao takvu neizvjesnom.

Stoga smatra da je tuženik povrijedio i načelo jednake vrijednosti činidaba, jer je svrha valutne klauzule prema ZOO-u uspostavljanje ravnoteže između činidaba u uvjetima visoke stope inflacije koja dovodi do obezvređivanja domaće valute, a suprotno tome u vrijeme sklapanja ugovora nije bila visoka stopa inflacije u RH, pa niti legitiman cilj postojanja valutne klauzule. Zaključuje da je valutna klauzula u konkretnom slučaju protivna načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu zlouporabe prava, jednake vrijednosti činidaba, zabrane prouzrokovanja štete.

Navodi da sve navedeno ukazuje na nepoštenost navedenih ugovornih o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovor o kreditu koje su ugovorene na štetu tužitelja kao potrošača. Nadalje navodi da ovakvo postupanje tuženika predstavlja i zavaravajući poslovnu praksu tuženika koja je nepoštena, a ista se očituje u tome da tužitelju nisu dane informacije na temelju kojih bi on mogao procijeniti rizik kojemu može biti izložen niti su mu dane važne informacije potrebne za donošenje odluke o pravnom poslu. Trebalo bi biti nesporno da obavijest o tome na temelju čega i pod kojim se uvjetima može mijenjati tečaj švicarskog franka predstavlja bitnu informaciju, odnosno informaciju temeljem koje tužitelj može procijeniti da li želi ući u ugovorni odnos s tuženikom ili ne. Upravo propuštanje davanja takve obavijesti tužitelju imalo je za posljedicu donošenje odluke od strane tužitelja da sklopi s tuženikom predmetni Ugovor o kreditu, odnosno tuženik ga je uvjerio da stupi u kreditni odnos vezan uz rizičniju valutu, a koji pravni posao inače, da je bio upoznat sa svime, tužitelj zasigurno ne bi sklopio. Stoga prethodno navedene odredbe Ugovora o kreditu omogućuju tuženiku, koji je nesporno u ekonomski boljem položaju od tužitelja, da vlastitim odlukama mijenja u konačnici visinu otplatne rate tužitelja. Iz toga je razvidno da provedbom ovakvog Ugovora dolazi do očitog nesrazmjera u pravima i obvezama između stranaka u postupku što čini ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštenima te sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03 ništetnima. Naglašava se da nije savjesno niti pošteno istovremeno ugovaranje odrednica koje i glavnicu i kamatu čine promjenjivima, a zavisnima o nepredvidivim i neizvjesnim čimbenicima dok je rizik isključivo na tužitelju. Sukladno odredbi članka 322. ZOO-a nije moralno pa niti savjesno ni pošteno da je tuženik uz rast tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, vlastitim odlukama podizao i kamatnu stopu, iako je LIBOR na CHF bio u konstantnom padu i na razini nižoj od one u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a što je za posljedicu imalo povećanje rate kredita tužitelja.

Sve navedeno ukazuje da su odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu sadržane u Ugovoru o kreditu od dana 12. listopada 2006. godine, nepoštene, a stoga i ništetne.

Tužitelj se poziva na sudski postupak zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod posl. br. P-1401/2012 u kojom postupku je sud 04.07.2013. godine donio presudu kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.04.2005. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2005. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90. , a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Temeljem odredbe članka 502c Zakona o parničnom postupku i odredbe članka 118 Zakona o zaštiti potrošača naslovni je sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, dakle, vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli.

Poziva se i na čl. 323 stavak 1 ZOO-a prema kojem je svaka stranka dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Također, u slučaju vraćanja onog što je primljeno na temelju ništavog ugovora, sukladno stavu Vrhovnog suda RH (Rev-x 474/10), primjenjuju se odredbe ZOO-a o stjecanju bez osnove, pa tako i odredba čl. 1115. ZOO-a kojom je određeno da u slučaju kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate. Slijedom Stoga tužitelj tužbom traži isplatu iznosa od 76.268,73 kn/10.122,60 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

Tužitelj i potražuje i trošak parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate.

2. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom od 31.10.2024. (ispravljen na ročištu 26.11.2024. u odnosu na zahtjev za parnični trošak), a nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj potražuje od tuženika iznos od 9.818,86 eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

Kako je sniženjem tužbenog zahtjeva sa 10.122,60 eura, na 9.818,86 eura, tužitelj povukao tužbu za iznos od 303,74 eura, a kojem povlačenju tužbe se tuženik nije protivio, to je primjenom čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP), sud odlučio kao u izreci rješenja pod I.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare. Tvrdi da tužitelj nije dokazao svoj status potrošača, niti da bi se sredstva iz kredita koristila za potrošačke svrhe, a navedeno se ne presumira. Pri tome se navodi da je tuženik bio vlasnik Mini Marketa. Što se tiče ugovorene valutne klauzule, navodi da je tužitelj bio upoznat sa valutnim rizikom, što je jasno navedeno u ugovoru o kreditu. Nadalje navodi da je valutna klauzula zakonom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Osim toga navoda da je tečaj CHF bio dugi niz godina izuzetno stabilan, pa banka ne samo da nije znala, nego nije niti imala razloga sumnjati u buduće kretanje CHF, jer je projekcija daljnje stabilnosti te valute je bila istaknuta od strane B guvernera Švicarske narodne banke neposredno prije uvođenja eura, a potom i ponovljena prije uvođenja CHF u kredite banke. Osim toga navodi da je banka pružila prilikom sklapanja ugovora o kreditu sve potrebne informacije klijentima, o poznatim parametrima, vezanim za valutne klauzule jer je banka imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati, a banka nije mogla informirati klijente o nečemu o čemu niti sama nema saznanja. Također navodi da je javnost putem medija tijekom 2005. godine bila upoznata s tim da HNB štiti stabilnost tečaja HRK prema Euru, a ne i tečaj HRK prema CHF. Stoga smatra da se potrošač bio dužan i sam informirati kada donosi odluku o uzimanju kredita i to putem javno dostupnih informacija. Navodi da banka kredite u CHF nije nudila ništa više nego kredite u eurima ili kunama. Poziva se na sudsku praksu Suda EU sukladno kojoj je odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli isključenja od ocjene nepoštenosti, jer je dispozitivna odredba hrvatskog prava. Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3.1. U podnesku od 19.3.2014. tuženik uz već istaknute navode i prigovore ističe i prigovor radi prebijanja u odnosu na anuitete kada je tečaj bio niži od početnog tečaja i to u iznosu od 532,43 eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

4. Prigovor radi prijeboja, tuženik specificira nakon provedenog financijskog vještačenja, na način da potražuje od tužitelja iznos od 517,26 eura, također sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Međutim, tuženik se ovom prigovoru protivi, tvrdeći da tužitelj od tuženika temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije primio, pa nije dužan niti vratiti. Ističe također i prigovor zastare u odnosu na taj zahtjev.

5. Tuženik se u podnesku od 16.1.2025. protivi preinaci tužbe iz konačno uređenog tužbenog zahtjeva tužitelja, tvrdeći da je tužitelj tim tužbenim zahtjevom proširio svoj zahtjev u odnosu na ranije razdoblje, koje nije obuhvatio u tužbi, te je u odnosu na isti također istaknuo prigovor zastare.

6. U pravu je tuženik kada tvrdi da tužitelj time što je obuhvatio ranije utuženo razdoblje u odnosu na ono iz tužbe, preinačio tužbu (unatoč tome što je tužbeni zahtjev u iznosu niži). Međutim, s obzirom da je tužitelj preinaku tužbe izvršio nakon provedenog financijskog vještačenja, ista preinaka je prema stavu ovog suda dopuštena u smislu čl. 190. st. 2. ZPP-a, pa je odlučeno kao u rješenju pod toč. I. 7. Tijekom postupka sud je pročitao otplatnu tablicu (list 8-22 spisa), evidencija tužiteljevog kredita (list 24-26 spisa), otplatni plan (list 28-33 spisa), ugovor o namjenskom kreditu od 1.12.2005. (list 34-38 spisa), prometni po kreditu (list 40- 47 i 171-178 spisa), izvadak iz obrtnog registra (list 125 spisa), odluka Općinskog građanskog suda u Zagrebu u predmetu P-7109/19-21 od 29.10.2021. i presuda Županijskog suda u Varaždinu Gž-1640/2021 od 17.1.2022. (list 132-155), izlaganje potpredsjednika Upravnog odbora Švicarske narodne banke (list 73- 99), članke iz novina, biltena tuženika, odluke suda EU, provedeno je financijsko vještačenje (list 157-167 spisa), te je saslušan tužitelj i vještak po prigovorima na pisani nalaz i mišljenje (list 223-225 spisa).

8. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je utvrdio da je konačno uređen tužbeni zahtjev osnovan.

9. Svu naprijed navedenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste niti stranke nisu dovodile u pitanje.

10. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatom utuženog iznosa koji je tuženik stekao temeljem ništave odredbe Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke dana 1.12.2005. u dijelu kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan plaćanja.

11. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da je sud u parnicama za naknadu štete vezan za utvrđenja iz presude kojom je utvrđeno da su postupanjem tuženika povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj dužan štititi.

12. Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu P-1401/12 u sporu za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među njima i ovdje tuženika. Navedenom presudom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018., kao i kasnijim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda.

13. Uvidom predmetni ugovor o kreditu, sud je utvrdio da isti sadrži odredbe o valutnoj klauzuli kojom je iznos anuiteta vezan uz valutu švicarski franak (CHF). Upravo su navedene odredbe o valutnoj klauzuli bile predmet spora u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

14. Da je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača proizlazi iz samog Ugovora o kreditu (kupnja stana na adresi u [adresa]), a i iz iskaza tužitelja u kojem je rekao da je kredit podigao radi kupnje stana za obitelj, jer je bio podstanar.

15. Neosnovani su navodi tuženika da tužitelj nije potrošač, jer da je bio vlasnik obrta [obrt]. Naime, navedenu tvrdnju tužitelj u svom iskazu osporava, navodeći da on s osobom BŽ koja je bila vlasnik tog obrta nema nikakve veze, jer da je to potpuno druga osoba, u što sud vjeruje, jer to proizlazi iz OIB [osobni identifikacijski broj]a tužitelja, koji je različit za osobu koja je navedena kao vlasnik obrta u Izvatku u obrtnom registru koji je dostavio tuženik u spis. osim toga radi se o namjenskom stambenom kreditu, što jasno proizlazi iz ugovora.

16. Stoga je sud stava da je na temelju čl. 502.c ZPP-a u ovom predmetu vezan za utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12. Navedeno vrijedi neovisno o tome što je u odredbi članka 502.c ZPP-a tek izmjenama i dopunama koje su stupile na snagu 1. rujna 2019. (Narodne novine RH br. 70/19) odredba dopunjena na način da se izričito naznačilo da je u posebnim parnicama i za isplatu (a ne samo za naknadu štete kako je ranije stajalo) sud vezan za utvrđenja iz odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. To iz razloga jer općenito odredbe o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača potrebno tumačiti polazeći od njihova smisla, dakle teleološki, pa je razvidno da je namjera zakonodavca i prije opisane izmjene bila da se učinak odluke iz postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava proteže i na posebne parnice u kojima pojedinačni tužitelj traži zaštitu zbog upravo tog povrijeđenog prava. U suprotnom, tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno odluka povodom te tužbe ne bi imala niti smisla.

17. Međutim, bez obzira na utvrđenja iz kolektivne presude, sud, imajući u vidu shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske iz Odluke br. U-III/5358/21, smatra da tuženik ima pravo dokazivati da je konkretnom potrošaču dao potrebne obavijesti o spornim ugovornim odredbama. Međutim, tuženik nije dokazao da su upozorenja tužitelja o riziku valutne klauzule bila odgovarajuća, a upravo je na tuženoj banci teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora. Naime, navodi tuženika u tom smislu su paušalni. Pozivanja tuženika na izvješće podpredsjednika upravnog odbora Švicarske nacionalne banke, te članke u novinama, bilten, koje tvrdi da je bilo javno dostupno potrošačima banci i putem Interneta, te medija, ne može se smatrati odgovarajućim upozorenjem i informiranošću koje je dužan bio tužitelju dati tuženik u svakom konkretnom slučaju. To tim više što i iz navoda samog tuženika tijekom postupka proizlazi da niti banka nije mogla predvidjeti rizike koje nosi valutna klauzula.

17.1. Saslušan je tužitelj koji je u svom iskazu naveo da mu je sporni kredit bio potreban radi kupnje stana za obitelj, jer su bili podstanari. Imao je prijatelja s kojim je razgovarao i koji mu je rekao da postoje krediti u CHF koji su povoljni i da mu se isplati, pa sam je otišao u Zagrebačku banku čiji je bio klijent i interesirao se za kredit i tamo su mu rekli da su najpovoljniji stambeni krediti u valuti CHF, da je to momentalno tako i da su ti krediti tada bili aktualni. U banci su mu rekli da je to najpovoljniji kredit za mene s obzirom na tada povoljnu stopu i stabilnu valutu i s obzirom na njegova primanja i izračunali su mu da bi to bio kredit u iznosu od 65 000 CHF, a to je bila protuvrijednost iznosa od 40 000 eura i koji kredit je s obzirom na ratu koju su mu izračunali mogao plaćati. Ta rata od 2.200,00 kn do 2.300,00 kn mu je bila prihvatljiva i uzeo je taj kredit na 15 godina, i plaćao ga, ali je u jednom trenutku rata počela rasti sve do 3.500,00 kn ili 3.700,00 kn, što mu je bilo jako puno i „voda mi je bila do grla“. Kredit je uredno otplatio. Tada je radio kao zaštitar i nije mi bio poznat pojam valutna klauzula. Ne sjeća se je li bilo što pitao u banci i da li je pregovarao, ne znam uopće da li je čitao taj ugovor. Bilo mu je bitno da je tu ratu koja mu je izračunata, mogao plaćati. Ne sjeća se je li dobio otplatni plan sa ratama niti se sjeća da je išao kod javnog bilježnika. Da je znao da će rata tako rasti i da će toliko morati plaćati ne bi digao taj kredit. Nije bio svjestan da rata može rasti ili padati jer su mu izračunali ratu koju on može plaćati i koju je on prihvatio i rekao je da mu je samo bitno da je to ta rata.

17.2 Sud je stava da iz iskaza tužitelja, kojeg ocjenjuje životnim, logičnim i vjerodostojnim, ne proizlazi da bi tuženik u konkretnom slučaju tužitelju dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, niti da bi se o tim ugovornim odredbama posebno pregovaralo. Pritom se ponovno napominje da je na tuženoj banci teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora.

18. Slijedom navedenog, kako tuženik nije dokazao da se o ugovornoj odredbi kojom je određena obveza povrata iznosa kredita plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF, važeće na dan plaćanja pojedinačno pregovaralo pa tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, što takvu odredbu u potrošačkom ugovoru (kakav je i predmetni ugovor o kreditu), čini ništetnom.

19. Nadalje, odredbom čl. 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO), je propisano da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih. Pri tome se polazi od načela favor negotii, to jest u prilog održanju ugovora na pravnoj snazi, ako se ikako može. Takvo stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud u svojoj presudi Pž-6632/17. Stoga je tuženik dužan tužitelju vratiti razliku anuiteta koja je nastala primjenom ništetne odredbi o valutnoj klauzuli.

20. Financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću je utvrđeno da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta po obračunu banke, umanjena za razlike s osnove promjena kamatne stope, uspoređena po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja i po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je utvrđen više plaćeni iznos iznosi ukupno 73.980,16 kn, a što je protuvrijednost iznosa od 9.818,86 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 eur = 7,53450 kn).

Vještak je također izračunao da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta po obračunu banke, umanjena za razlike s osnove promjena kamatne stope, uspoređena po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja i po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je utvrđen manje plaćeni iznos iznosi ukupno 3.897,20 kn, a što je protuvrijednost iznosa od 517,26 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 eur = 7,53450 kn).

20.1. Tužitelj nalazu i mišljenju vještaka nije prigovarao, dok je tuženik istaknuo prigovore da je vještak trebao izračunati tečajnu razliku na način da u usporedbu stavlja inicijalni tečaj u CHF x tečaj na datum stvarne uplate, umanjeno za anuitet CHF x tečaj na datum isplate kredita, a ne stvarne iznose pojedinih uplata koje je izvršio tužitelj, jer je takvim načinom izračuna dva puta računao tečajnu razliku u odnosu na kamatnu stopu. Tužitelj je razliku kamate utužio u predmetu pred OGS- om pod brojem P-7109/2019. te je o istom pravomoćno odlučeno.

20.2. Vještak se na iznesene prigovore tuženika očitovao usmeno na ročištu 24.1.2025., na način da je iste otklonio, jer da je u svom pisanom nalazu i mišljenju prilikom izračuna razlike s osnova valutne klauzule u toč. 4. pod stupcem 6 iskazao razlike po osnovi promjene kamatne stope koje su utvrđene presudom P-7109/19, te je za taj iznos umanjio iznose anuiteta koje je platio tužitelj za izračun valutne klauzule, te navedeni iznos ne sadrži valutnu klauzulu na iznos koje je sud utvrdio u drugom postupku, pa ne postoji dvostruki iznos s naslova valutne klauzule, odnosno tečajne razlike.

Nakon usmenog očitovanja vještaka, tuženik nije imao pitanja za vještaka, već je ostao kod iznesenih prigovora, bez daljnjih dokaznih prijedloga u tom smislu.

20.3. Vještak je izračun izvršio sukladno zadatku suda, temeljem dokumentacije o kreditu, stručno, detaljno i jasno ga je obrazložio, kako pisano, tako i usmeno, tako da tuženik nije imao nikakvih daljnjih pitanja za vještaka, kao niti primjedaba ili dokaznih prijedloga u tom smislu.

Sud je prihvatio izračun samo pozitivnih tečajnih razlika koje iznose 9.818,86 eura. To stoga što je tužitelj istaknuo prigovor zastare u odnosu na negativne tečajne razlike, koji je osnovan.

Naime, odredbom čl. 226. st. 2. ZOO-a propisano je da anuiteti zastarijevaju u roku od tri godine od dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Budući da je tuženik prigovor radi prebijanja istaknuo u podnesku od 19.3.2024., a da je najkasnije potraživanje tuženika dospjelo 2013. godine osnovan je prigovor zastare koji je istaknuo tužitelj, pa je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju (toč. III izreke).

20.4. Pritom se napominje da se na procesnopravni prigovor radi prebijanja ne primjenjuju odredbe članka 198. ZOO-a (čl. 339. ZOO/91) o materijalno pravnom prijeboju sa zastarjelom tražbinom, prema kojoj se dug može prebiti sa zastarjelim potraživanjem ako ono još nije bilo zastarjelo u času kad su se stekli uvjeti za prijeboj (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rješenju posl. br. Rev-x 966/2015-3 od 23. rujna 2020.).

21. Što se tiče zastare u odnosu na potraživanje iz tužbe, treba reći da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Iz objedinjenog pravnog shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba u CHF od 1.3.2022., zastarni rok će početi teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno o naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača. Prema tome, s obzirom da je tužba podnesena 13.6.2023., a pravomoćna sudska odluka kojom je utvrđena ništetnost ugovora je donesena 16.6.2014. (promjenjiva kamatna stopa), odnosno 16.6.2018. (valutna klauzula), zastara u konkretnom slučaju nije nastupila u odnosu na zahtjev tužitelja, jer nije protekao petogodišnji zastarni rok.

Pri tome valja reći da je u konkretnom slučaju zastara prekinuta podnošenjem tužbe, a ne preinačenjem tužbe. To stoga što je u konkretnom slučaju preinaka tužbe moguća i dopuštena, kako je to sud i obrazložio pod toč. 6. ovog obrazloženja.

22. Slijedom navedenog, sud smatra da bi tužitelju pripadao iznos od 9.818,86 eura koji iznos je tužitelj tuženiku isplatio s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli (toč. I. izreke presude).

23. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate. Budući da je banka kod ugovaranja odredbi o valutnoj klauzuli bila svjesna posljedica i rizika tih odredbi, sud smatra da je ista nepošteni stjecatelj pa je dužna isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja (plaćanja), koji tuženik ne spori, a isti proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka (toč. I izreke presude).

Stopa zateznih kamata propisana je čl. 29. st. 2. ZOO-a.

24. Odluka o parničnom trošku je donesena na temelju čl. 154. st. 1. i 155 ZPP-a, a prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023 - dalje: Tarifa) i zahtjevu tužitelja. Tako je tužitelju dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7/1), zastupanja na ročištima 4.4.2024., 23.5.2024. i 24.1.2025., za svako po 200,00 eura (Tbr. 9/1), zastupanja na ročištu 26.11.2024. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/2), za sastav podneska od 31.10.2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1), što iznosi ukupno 1.100,00 eura, uvećano za 25% PDV-a od 275,00 eura, te financijsko vještačenje u iznosu od 200,00 eura, iznosi ukupno 1.575,00 eura.

24.1. Sud tuženiku nije priznao trošak za sastav podneska od 31.3.2021., jer tužitelj isti nije dostavio u spis.

24.2. Zatezna kamata na parnični trošak teče od dana presuđenja do isplate, a imajući u vidu čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 31. siječnja 2025.

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste, Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika