REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu - Stalna služba u Trogiru

Obala Bana Berislavića 1

21220 Trogir

Poslovni broj: P-2164/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Trogiru, po sucu Divna Ivančev u pravnoj stvari tužitelja : ČJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku ČJV, protiv tuženika:

ZAGREBAČKA BANKA DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, kojeg zastupaju odvjetnici u OD Porobija i Porobija iz Zagreba, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII p.p. 7, radi: isplata, nakon zaključene glavne rasprave od 27.studenog 2024. a objavljene na ročištu 31. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj432/05, kreditna partija: 7102885253 od 20.10.2005.g. kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula).

II/ Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF isplatiti tužitelju ukupan iznos od 7.073,90 EUR i to sa zakonskom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose od po:

-23,94 EUR koja teče od 1.10.2008.

- 16,51 EUR koja teče od 1.1.2009.

- 22,22 EUR koja teče od 1.2.2009.

- 25,77 EUR koja teče od 1.3.2009.

- 9,89 EUR koja teče od 1.4.2009.

- 4,68 EUR koja teče od 1.5.2009.

- 3,42 EUR koja teče od 1.6.2009.

- 8,20 EUR koja teče od 1.7.2009.

- 8,27 EUR koja teče od 1.8.2009.

- 8,27 EUR koja teče od 1.9.2009.

- 2,38 EUR koja teče od 1.10.2009.

- 4,50 EUR koja teče od 1.11.2009.

- 16,40 EUR koja teče od 1.12.2009.

- 23,25 EUR koja teče od 1.1.2010.

- 23,25 EUR koja teče od 1.2.2010.

- 30,54 EUR koja teče od 1.3.2010.

- 30,54 EUR koja teče od 1.4.2010.

- 42,72 EUR koja teče od 1.5.2010.

- 45,56 EUR koja teče od 1.6.2010.

- 61,13 EUR koja teče od 1.7.2010.

- 60,61 EUR koja teče od 1.8.2010.

- 92,89 EUR koja teče od 1.9.2010.

- 74,08 EUR koja teče od 1.10.2010.

- 78,43 EUR koja teče od 1.11.2010.

- 92,56 EUR koja teče od 1.12.2010.

- 94,27 EUR koja teče od 1.1.2011.

- 87,47 EUR koja teče od 1.2.2011.

- 91,59 EUR koja teče od 1.3.2011.

- 91,80 EUR koja teče od 1.4.2011.

- 104,37 EUR koja teče od 1.5.2011.

- 131,08 EUR koja teče od 1.6.2011.

- 161,47 EUR koja teče od 1.7.2011.

- 142,84 EUR koja teče od 1.8.2012.

- 129,36 EUR koja teče od 1.9.2012.

- 140,98 EUR koja teče od 1.10.2012.

- 146,40 EUR koja teče od 1.11.2012.

- 142,80 EUR koja teče od 1.12.2012.

- 138,49 EUR koja teče od 1.1.2013.

- 137,00 EUR koja teče od 1.2.2013.

- 135,46 EUR koja teče od 1.3.2013.

- 146,20 EUR koja teče od 1.4.2013.

- 130,41 EUR koja teče od 1.5.2013.

- 127,82 EUR koja teče od 1.6.2013.

- 129,37 EUR koja teče od 1.7.2013.

- 127,75 EUR koja teče od 1.8.2013.

- 133,52 EUR koja teče od 1.9.2013.

- 137,26 EUR koja teče od 1.10.2013.

- 141,89 EUR koja teče od 1.11.2013.

- 145,60 EUR koja teče od 1.12.2013.

- 139,06 EUR koja teče od 1.1.2014.

- 126,55 EUR koja teče od 1.2.2014.

- 123,90 EUR koja teče od 1.3.2014.

- 122,02 EUR koja teče od 1.4.2014.

- 120,20 EUR koja teče od 1.5.2014.

- 122,09 EUR koja teče od 1.6.2014.

- 126,06 EUR koja teče od 1.7.2014.

- 127,80 EUR koja teče od 1.8.2014.

- 128,21 EUR koja teče od 1.9.2014.

- 133,24 EUR koja teče od 1.10.2014.

- 135,24 EUR koja teče od 1.11.2014.

- 133,96 EUR koja teče od 1.12.2014.

- 136,12 EUR koja teče od 1.1.2015.

- 135,84 EUR koja teče od 1.2.2015.

- 135,84 EUR koja teče od 1.3.2015.

- 135,84 EUR koja teče od 1.4.2015.

- 135,84 EUR koja teče od 1.5.2015.

- 135,84 EUR koja teče od 1.6.2015.

- 135,84 EUR koja teče od 1.7.2015.

- 135,84 EUR koja teče od 1.8.2015.

- 135,84 EUR koja teče od 1.9.2015.

- 135,84 EUR koja teče od 1.10.2015.

- 135,84 EUR koja teče od 1.11.2015.

- 135,84 EUR koja teče od 1.12.2015.

do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od01.01.2023. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO- a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za osampostotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.

III/ Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2 030,89 Eura sa kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za osampostotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.”

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi tvrdi da je sa tuženikom dana 23.03.2005. sklopio ugovor o kredit broj 216-108/2005 a temeljem kojeg ugovora je tuženik odobrio stambeni kredit i iznosu od 62 000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena su prava tužitelja kao potrošača, jer je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (dalje: CHF). Cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavlja nepoštenu poslovnu praksu. Naime, odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojim se glavnica kredita veže za valutu CHF prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja HRK prema EUR, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi ugovaranje valutne klauzule.

2.Tužitelju kao prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja CHF, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u HRK prema tečaju CHF, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za CHF uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer je tuženik za taj rizik znao, ali ga je prešutio dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tuženik privlačio potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora.

3.Prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla banka je sporni kreditni proizvod sa valutnom klauzulom CHF prikazala kao povoljniji, te je tužitelj postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Primjena valutne klauzule u CHF u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune je nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije CHF u odnosu na EUR, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula ZOO predviđena. Tužitelj je i bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita.

4.U odnosu na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada), tužitelj ističe kako nije sporno da je ista ugovorena u određenom postotku od ukupnog iznosa kredita, ali to ne znači ujedno da se radi o poštenoj ugovornoj odredbi o kojoj su stranke pojedinačno pregovarale. Naknada zbog prijevremene otplate kredita (izlazna naknadu) predmetnim ugovorom uopće nije određena, već je isključivo ovisila o aktima tuženika, odnosno dužnu činidbu je mogao izračunati samo tuženik. Tužitelj ističe da je tuženik svoje kreditne proizvode prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode po formuliranom standardnom obrascu i nije ostavio mogućnost tuženiku da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. To je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu prilikom isplate kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita, kao i naplatu prilikom prijevremene otplate kredita sukladno svojim aktima, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga, tuženik u sadržaj Ugovora nije unio, a niti je objasnio tužitelju koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje navedenih naknada i zašto visina ulazne naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Tuženik je morao određeno popisati što čine troškove obrade kredita, kao i troškovi prijevremene otplate kredita, a ne samo isto naplatiti u postotnom iznosu, odnosno sukladno svojim aktima, čime su zapravo korisnici kredita dovedeni u neravnopravan položaj.

5.Prema tome, tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetnih odredbi, već ih je tuženik sam odredio, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, što rezultira time da su te ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Tužitelj ističe da je bila dužnost tuženika prema Zakonu o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) da potrošaču u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, kamatnu stopu, valutu, vrstu tečaja, naknade i sve druge podatke koji su potrebni da bi on donio informiranu odluku. Također je obveza i da mu pruži odgovarajuća objašnjenja, a svi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Odredbom iz čl. 81.st..2, 3. i 4. ZZP bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora, zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa zakonskom obvezom, nije raspolagao svim informacijama koje su bile potrebne kako bi dobio informiranu odluku i na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice istog pravnog posla, pa je tužitelj stavljen u neravnopravan u odnosu na tuženika, slijedom čega su ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli, naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada), te naknadi za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada), suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

6.Tužitelj napominje da je u odnosu nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem je pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH, posl.br.Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018.g., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu, tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama banaka donio odluku posl.br.Rev- 2221/2018-11 od 03.rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH, o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli .Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa sukladno odredbama čl.502.c.ZPP-a i čl.118.ZZP-a omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja CHF došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta, jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF, te je propisan direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude iz postupka zaštite kolektivnih interesa. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. (tako i Županijski sud u Zagrebu posl.br.Gž-2828/2021 od 25.siječnja 2022.g., Županijski sud u Zagrebu posl.br.Gž-2000/2021 od 06.srpnja 2021.g.).

7.U konkretnom slučaju između stranaka je zaključen Dodatak/Aneks osnovnom Ugovoru, ali njegovim zaključenjem nije otklonjena posljedica ništetnosti Ugovora u pogledu valutne klauzule, a samim time i gubitak pravnog interesa za podnošenjem tužbe. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR izvršena je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZIDZPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se postiže sporazum iz čl.19.c. toč.6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže Zakon. Prema tome, tzv. konverzija, odnosno potpisivanje Dodatka/Aneksa Ugovoru između stranaka nije od značaja za tužbeno traženje budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim dodacima/aneksima, izrijekom spominje način na koji bi se trebala riješiti eventualna ništetnost odredbi koje se tiču valutne klauzule. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Dodacima/Aneksima Ugovoru uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih iznosa uslijed nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Nadalje, na temelju Direktive 93/13, te na temelju odluke Vrhovnog suda RH posl.br.Rev-2868/2018 od 12.veljače 2019.g. tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda RH posl.br.Gos- 1/2019 od 04.ožujka 2020.g., jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Č protiv Erste Bank HungaryZrt od 14.ožujka 2019.g. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, već se morala uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka, što ovdje nije slučaj jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa uslijed ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF. Isto tako, Vrhovni sud RH svojom odlukom posl.br.Rev-2245/17 od 20.ožujka 2018.g. zauzeo pravno shvaćanje o punoj restituciji potrošača koja odluka, između ostalog sadrži tri pravila o učincima ništetnosti iz presuda Europskog suda u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Tužitelj ističe da je doktrina izravnog učinka prava Europske unije formirana je sudskom praksom Suda Europske unije počevši od presude u predmetu broj 26/62 Van Gend en Loos pa nadalje, te je unesena i u Ustav RH gdje je u čl.145.c.st.1. propisano da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije.

8.Prema tome, sukladno navedenom pravnom shvaćanju potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora. Slijedom istog stava korisnici kredita u kojima je izvršena konverzija, neovisno što se pristanak na istu tumači dragovoljnim (što je relativno tumačenje kada se sagledaju aspekti odbijanja moguće konverzije i „preostale opcije“ u tom slučaju), ne smiju biti u slabijem položaju (nejednakom) u odnosu na potrošače u CHF kreditima koji iste nisu konvertirali. Učinci u svezi početno ugovorenog tečaja iz ranije navedene kolektivne presude protežu se na sve CHF potrošače, tako i ovdje tužitelja koji je svoj kredit konvertirao. Da tužitelj ima pravni interes za vođenjem ovog postupka proizlazi i iz kondemnatorno postavljenog tužbenog zahtjeva, kod kojeg tužitelj ne mora dokazivati postojanje pravnog interesa.

9.Budući da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada), te naknadu za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada), tužitelj ima pravo na povrat onoga što je tuženik primio s osnove ništetnih odredbi Ugovora sukladno čl.323.st.1.ZOO-a. Tuženik je temeljem ništetnih ugovornih odredbi nepripadno stekao određene mjesečne iznose koje tužitelj potražuje temeljem čl.296. st.1. te čl.324. st.1. i 2. u svezi s čl.323.st.1.ZOO-a. .Odredbom čl.1115.ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stoga je tuženik kao nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, sukladno odredbi čl.1115.ZOO-a, dužan vratiti zakonske kamate na preplaćene iznose i to od dana stjecanja svakog pojedinog pretplaćenog mjesečnog iznosa, sve do konačne isplate.

10.Nakon što je tuženik dostavio svu potrebnu dokumentaciju vezanu uz zaključen Ugovor o kreditu po provedenom financijskom vještačenju po Centru za vještačenje d.o.o. Split, u podnesku tužitelja od 04.10.2024.goidne uređen je tužbeni zahtjev točno onako kao što stoji u izreci presude.

11.Tuženik u odgovoru na tužbu od 05.09.2023.godine se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanim uključujući i pravnu osnovu, visinu i izračun te činjenice i razloge kojima tužitelj obrazlaže svoju tužbu u ovoj pravnoj stvari uz istaknuti prigovor zastare u odnosu na sve / bilo koji iznos dospio prije 24.svibnja 2018.godine, navodeći dalje da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su sredstva kredita korištena isključivo za potrošačke svrhe a radi se o kreditu radi kupnje stana. Posebno što je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. broj 102/2015- ZID ZPK/15) s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 14.siječnja 2016.godine sklopili Dodatak kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate ( i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate kredita kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu sa odredbama ZID ZPK/15. Banka je sukladno članku 19.d ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom19.c ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti banka na svojim mrežnim stanicama. Prema tome na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Tužitelj je svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju i sklapanjem Sporazuma ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Dakle, sklapanjem Dodatka / sporazuma tužitelj i tužena banka su u skladu s Odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih pretplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji te se stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF Ugovora o kreditu uređene voljom stranaka što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove pozivom na uvjete Ugovora o kreditu u CHF-u , koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (Eur ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje pretplate.

12.Ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo po uvjetima koji su bili striktno u ZID ZPK/15 gdje je tužitelj za razliku od tužene banke imao punu slobodu izbora kojom se i koristio.

13.Tužitelj koji je predmetni kredit konvertirao sukladno ZID ZPK/15 prema članku 19 e. t.7 je trebao kod izračuna konverzije kredita prihvatiti i naknadu i troškove koji su naplaćeni po predmetnom kreditu, međutim tuženik ističe kako tužitelju nije naplaćena naknada za obradu kredita niti naplata za prijevremenu otplatu niti to tužitelj tvrdi pa prema tuženiku tužitelj nema nikakav pravni interes utvrđivati ništetnost ugovornih odredbi o naknadama, posebno što tužitelj nije predložio niti jedan dokaz u prilog tih tvrdnji a koja naknada za obradu kreditnog zahtjeva je valjano ugovorena što propisuje članak 1. i članak 14. ZID ZPK/13. O toj naknadi svjedoči i Direktiva 2104/17/EU Europskog parlamenta i vijeća od 04.veljače 2014.godine o Ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktive 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe EU broj 1093/2010.

14.Sukladno članku 84 ZZP-a (N.N. 96/2003, 46/2007, 79/2007) su bile jasne, lako razumljive i lako uočljive, tim više što je tužitelj o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran i od strane osobnog bankara koji su imali jasnu uputu da prilikom ugovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i koju naknadu za obradu tog kredita mogu platiti iz vlastitih sredstava ili iz sredstava kredita a što je propisano Općim uvjetima poslovanja banke i Ugovor o kreditu te odluci o tarifi naknada za usluge. S toga predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja uz osudu tužitelja na plaćanje parničnog troška tuženiku. I uređenom tužbenom zahtjevu tužitelja od 04.10.2024. tuženik se protivio iz svih gore iznesenih razloga.

15.U tijeku dokaznog postupka ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 432/05 od 20.10.2005., a solemiziran od strane Javnog bilježnika Željene Biuk u [adresa] broj OU-485/05 od 25.listopada 2005.godine, pregledao dodatak ugovora o kreditu od 14.01.2016. a solemiziran od strane Javnog bilježnika Petar Žanko u [adresa] pod brojem OV-354/16 od 15.01.2016.godine, pregledao dokumentaciju vezanu uz predmetni ugovor dostavljen od strane tuženika pregledao opće uvjete poslovanja sadržani na listu 62-91 spisa, pregledao Nalaz i mišljenje Centra za vještačenje d.o.o u Splitu vještakinje Ines Lozić od 11.06.2024.godine te saslušao tužiteljicu kao stranku.

16.Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništavnim odredba o valutnoj klauzuli koje su određene Ugovorom o kreditu broj 432/05 zaključeni između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditor gdje je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz CHF (valutna klauzula).

17.Naime nesporno je da je tužiteljica s tuženikom to to jest kreditorom dana 20.10.2005.godine zaključila Ugovor o namjenskom kreditu kojim ugovorom u članku 1 kreditor to jest tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 120 400,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB a korisnik kredita se obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama i u vrijem i na način utvrđen tim ugovorom.

18.Člankom 2 je određeno da korisnik kredita kreditoru plati iznos od 12 400,00CHF u anuitetima uz redovnu kamatu a koja u vrijeme sklapanja ugovora iznosi 4,50 %, dok je člankom 7 određeno da ti mjesečni anuiteti se otplaćuju u kunskoj protuvrijednosti iznosa 683,07 CHF obračunatom po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. I koji iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja tog ugovora. Člankom 6 je određena namjena a to je kupnja stana s time da isti kredit dospijeva na naplatu 20.10.2031.godine.

19.Nesporno je da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik u više navrata mijenjao kamatnu stopu a što je razvidno i iz otplatnog plana kao i iz Nalaza i mišljenja vještaka Ines Lozić.

20.Nesporno je da je dana 14.01.2016.godine sklopljen Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u Ugovor o kreditu u EUR.

21.Sporno je da li je tuženik dužan isplatiti tužitelju pretplaćene iznose zbog promjene valutne klauzule za utuženo razdoblje jer je tuženik sa tužiteljem temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršio konverziju predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR kojim je regulirano pitanje promjene valute, promjene kamatne stope, utvrđenje preostalog iznosa, odnosno da su sve tužiteljeve uplate po CHF kreditu iskorištene za namirenje kredita u EUR, zbog čega tužitelj nema pravo potraživati utužene iznose.

22.Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa , predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik ako trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

23.Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje.

24.U ovom postupku tužiteljica se pozvala na utvrđenja iz parnice povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa okončane u odnosu na utvrđenja o ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. g. koja je u tom dijelu potvrđena presudom Vrhovnog suda RH Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. stoga nije bilo potrebe provoditi opširni dokazni postupak na raspravljanje o osnovanosti tužbe.

25.Neosnovano tuženik smatra da se utvrđenja iz navedenih presuda u kolektivnim sporovima ne mogu primijeniti na konkretan kredit jer se povreda kolektivnih prava i interesa navedenih u tim odlukama odnosi na sve kredite bez obzira na valutu a ne samo na kredite u kojima je glavnica bila vezana uz švicarski franak. To slijedi i iz Odluke Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. g. u kojoj stoji da je pravilan stav prvostupanjskog suda da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa svih potrošača a ne samo onih koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima…Odredba prema kojoj je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke već je utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom i to u svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju a ne samo u ugovorima s valutnom klauzulom u švicarskim francima." Tuženik je jedan oda banaka –tuženika u kolektivnom postupku a ugovor o kreditu je sklopljen u vremenskom periodu navedenom u izreci presude. ( od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. ). Pravo na pokretanje parnice odnosno valjanost procesnih radnji prosuđuje se prema procesnim pravilima koja vrijede u trenutku poduzimanja procesne radnje a ne onih koja su vrijedila u trenutku sklapanja ugovora.

26.Slijedom gore iznesenog ovaj sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, budući da su sporne odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, nepoštene ugovorne odredbe te ujedno ništetne jer se radi o unaprijed tipiziranim ugovorima o čijim odredbama, odnosno člancima tog ugovora, se nije pojedinačno raspravljalo, a što je utvrđeno i iz iskaza same tužiteljice saslušane kao stranke kada je kazala da kad je došla kod tuženika ostvariti stambeni kredit, tuženik joj ponudio baš taj ugovor u CHF kao najbolji i najisplativiji, da se radilo o tipskom ugovoru nigdje je bilo rečeno uzmi ili ostavi, odnosno da se nije pojedinačno raspravljalo o odredbama tog ugovora te da nitko od trećih osoba i kod javnog bilježnika nije ju upozorio da će doći do promjene mjesečnih anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečajnoj razlici. Sve ovo proizlazi iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-3142/2018 -2 od 19 ožujka 2019.g. u kojoj je jasno izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništavosti odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati dali su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502 c ZPP-a , a isto tako čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ( N.N. 41/14, 110/15 dalje ZPP/14 ) vezano za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP /14 a slijedom toga i obveze promjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu a to sve zato što ne može postojati utvrđena ništetnosti i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog kredita u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

27.Sukladno čl. 323 st. 1 ZOO-a u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora a ako to nije moguće ili se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako Zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno čl. 323 st. 2 ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog Ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju tuženik je na temelju ništetnih Ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno tečajne razlike što bi ostvario da je ostao na snazi tečaj koji je bio i trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa na ime naknade za kredit i tečajne razlike zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 1111 st. 1 ZOO-a.

28.Za utvrditi visinu tužbenog zahtjeva odnosno koliko je tužitelj pretplatio temeljem promjene kamatne stope i valutne klauzule te dali su u dodatku ugovora o konverziji obuhvaćeni iznosi koje tužitelj ovom tužbom potražuje to je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije Ines Lozić. Ista je u svom Nalazu i mišljenju od 11.06.2024.godine dala mišljenje ad1) i to pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog za valutu CHF u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije kredita nije mijenjao tečaj-da je ukupan iznos pretplate uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznose 7,073.90 EURA; - ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 673,26 Eura. Slijedom navedenog sveukupan iznos koji je više plaćen ( zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 6 400,64 Eura. Uvidom u dokument tuženika prometi po kreditu/specifikacija uplata razvidno je da ulazna naknada tužitelju nije naplaćena dok u spisu ne prileži dokumentacija iz koje je razvidno da je tužitelj za vrijeme otplate kredita vezano za valutu Eur naplaćena izlazna naknada kod prijevremen otplate kredita. Te -ad2 da na dan konverzije 15.01.2016.godine je utvrđena glavnica u iznosu od 65 714,25 Eura što primjenjivim tečajem na dan 15.01.2016.godine iznosi 503 457,31 Kuna. Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mijenjao tečaj korišten prilikom isplate kredita, preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 15.01.2016.godine bi prema stvarnom otplatnom planu bila manja za 6 323,11 Eura. Dodatkom ugovora o kreditu utvrđeno je da je tužitelja na dan 30.09.2015.godiine uplatio manje sredstava u iznosu od 1 049,51 Eura.

29.S obzirom na ovakav Nalaz i mišljenje sudskog vještaka koji navodi da " pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog za valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije nije mogao mijenjati tečaj – ukupan iznos pretplate, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije iznose 7 073,90 Eura ", a sukladno čemu je i tužitelj uredio tužbeni zahtjev i koji Nalaz i mišljenje je kao stručan i po pravilima struke prihvatio ovaj sud i usvojio tako postavljeni tužbeni zahtjev, to zato što tuženik tijekom postupka nije istakao prigovor građansko pravnog prijeboja ili prigovor radi prebijanja, već samo paušalno navodi da se potraživanje tužitelja ne treba umanjiti za tkzv. "negativne razlike", bez obzira na činjenicu što u konkretnom slučaju nije postavljen kakav zahtjev u smislu podnošenja protutužbe prijeboja ili prigovora radi prebijanja. Da je u konkretnom slučaju tuženik i podnio protutužbu ili prigovor radi prebijanja protutražbine te da postoji ravna za isplatom negativnih tečajnih razlika, takav zahtjev bi bio u zastari zbog proteka općeg zastarnog roka od pet godina propisanog člankom 225 ZOO-a koji rok zastarijevanja nije prekinut donošenjem odluke u kolektivnom sporu u odnosu na tuženika koji ima status trgovca a ne potrošača.

30.Kako je dakle utvrđeno da je ovaj iznos iznos koji je prešao u imovinu tuženika bez osnove usvojen tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, posebno kod činjenice što pristanak potrošača to jest tužiteljice na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i odricanje od prava na punu restituciju i povrat stečenog bez osnove jer je takav pristanak uslijed djelovanja članka 41 ZZP-a i Zabrane odricanja koji propisuje ništetan i bez pravnog učinka a što je bio razlog usvajanja tužbenog zahtjeva i to primjenom odredbe članka 1115 ZOO-a koji propisuje da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva.

31.Obzirom da je u postupku zaštite kolektivnih Ugovora potrošača utvrđeno nesavjesno i nepošteno postupanje tužene sukladno odredbi čl. 1111 ZOO-a tužena je kao nesavjesna Ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe dužna isplatiti tužiteljici pripadajuće kamate na preplaćene iznose i to od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do konačne isplate.

32.Što se tiče prigovora zastare isti nije osnovan jer prema objedinjenim pravnim shvaćanjima donijetim na sjednici Građanskog odjela VSRH 31.siječnja 2022.godine, izrađeno je Mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20.ožujka 2018.godine i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30.siječnja 2020.godine, koje glasi: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teči iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe". Zaključak iz točke 4 ovog Mišljenja nadalje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastrani rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od ( naknadno) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako se zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja odnosi upravo na tužbu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ( kredit u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom CHF) i stranke ( tuženike) iz tog postupka, a predmetna tužba je podnijeta 24.05.2023.godine, dok je pravomoćnost sudske odluke kojoj je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača glede ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, koja se odnosi na valutnu klauzulu, nastupila dana 14.lipnja 2018.godine ,kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva za pretplatu glede valutne klauzule je podnijet u roku propisan odredbom članka 225 ZOO. Dakle, u konkretnom slučaju zastarni rok za potraživanje tužitelja za isplatu temeljem stečenog bez osnova zbog promjene valutne klauzule teče od 14.lipnja 2018.godine kada je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača a koja nastupa 15.lipnja 2023.godine. Kako je tužba podnesena 24.05.2023.godine za isplatu pretplaćenih odnosa na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli to je istaknuti prigovor neosnovan budući da je tužba podnesena unutar zastarnog roka od pet godina i koja zastara nastupa kako je već gore rečeno 15.lipnja 2023.godine.

33.Odluka o trošku donesena je sukladno članku 154 stavak 1 Zakona o parničnom postupku ( "Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13) i Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad ("Narodne Novine" broj: 87/93, 16/94, 111/96, 91/04, 37/05, 148/09, 142/10, 142/12) a odnosi se na trošak punomoćnika tužitelja i to sastav tužbe 200,00 eura, zastupanje na tri ročišta ( 04.12.2023., 09.10.2024., 27.11.2024.) svako po 200,00 eura, sastav dva podneska od 01.12.2023. i 04.10.2024., svako po 200,00 eura, to je onda trošak punomoćnika tužitelja 1.200,00 eura a uvećano za 300,00 eura koliko iznosi PDV od 25%, onda je sveukupni trošak tužitelja 1.500,00 eura. Kada se tim troškovima pridoda trošak vještačenja u iznosu od 530,89 eura to je onda trošak tužitelja 2.030,89 eura. Zahtjev za isplatu sudske pristojbe tužbe i presude nije donesen budući da prema Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne Novine" broj: 118/18 i 51/23 ) i to članku 11 t.20 od plaćanja sudskih pristojbi su oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

U Trogiru, 31. siječnja 2025.

Sudac

Divna Ivančev

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na nadležni Županijski sud

DNA:

1. ČJ, [adresa] zastupanog po punomoćniku ČJV

2. ZAGREBAČKA BANKA DIONIČKO DRUŠTVO, Trg bana Josipa Jelačića 10, [adresa] Zagreb