REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.broj P-223/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vesni Horvat kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja AL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Hrvoje Vukadin, odvjetnik iz Odvjetničkog društva VUKADIN I PARTNERI j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika

ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA dioničko društvo, OIB 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, kojeg zastupa Damir Metelko, odvjetnik iz Odvjetničkog društva METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 10. prosinca 2024. godine u nazočnosti tužitelja osobno i njegovog punomoćnika Hrvoja Vukadina, odvjetnika iz Zagreba, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 30. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51404607-5102961556 od dana 21.04.2006. godine koji su sklopili AL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] kao korisnik kredita i tuženik Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, Jadranski Trg 3/a, 51 000 Rijeka, kao kreditor, u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnoj stopi tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 9,45 % godišnje.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA dioničko društvo, OIB 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, isplatiti tužitelju AL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 130,31 EUR sa zakonskom zateznom kamatom i to na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 4,15 EUR tekućom od 1.5.2009. do plateža,

- na iznos od 4,11 EUR tekućom od 1.6.2009. do plateža,

- na iznos od 4,08 EUR tekućom od 1.7.2009. do plateža,

- na iznos od 4,12 EUR tekućom od 1.8.2009. do plateža,

- na iznos od 4,13 EUR tekućom od 1.9.2009. do plateža,

- na iznos od 4,08 EUR tekućom od 1.10.2009. do plateža,

- na iznos od 4,06 EUR tekućom od 1.11.2009. do plateža,

- na iznos od 4,11 EUR tekućom od 1.12.2009. do plateža,

- na iznos od 4,09 EUR tekućom od 1.1.2010. do plateža,

- na iznos od 4,11 EUR tekućom od 1.2.2010. do plateža,

- na iznos od 4,08 EUR tekućom od 1.3.2010. do plateža,

- na iznos od 4,08 EUR tekućom od 1.4.2010. do plateža,

- na iznos od 4,07 EUR tekućom od 1.5.2010. do plateža,

- na iznos od 4,07 EUR tekućom od 1.6.2010. do plateža,

- na iznos od 4,04 EUR tekućom od 1.7.2010. do plateža,

- na iznos od 4,07 EUR tekućom od 1.8.2010. do plateža,

- na iznos od 4,08 EUR tekućom od 1.9.2010. do plateža,

- na iznos od 4,10 EUR tekućom od 1.10.2010. do plateža,

- na iznos od 4,12 EUR tekućom od 1.11.2010. do plateža,

- na iznos od 4,17 EUR tekućom od 1.12.2010. do plateža,

- na iznos od 4,14 EUR tekućom od 1.1.2011. do plateža,

- na iznos od 44,25 EUR tekućom od 19.1.2011. do plateža,

i to od 1.5.2009. do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 30. siječnja 2025. do plateža, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 10.1.2024. godine navodi da je tužitelj kao potrošač sa tuženikom kao trgovcem dana 21.4.2006. godine sklopili ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160. Navedenim Ugovorom o kreditu tužitelju je odobren iznos kredita od 14.000,00 EUR. U ugovoru o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika koja odredba je ništetna budući promjenjivost kamatne stope ovisi o jednostranoj odluci tuženika, a da u istoj odredbi nisu navedeni parametri i uvjeti takve promjenjivosti pod kojima bi tuženik bio ovlašten donijeti odluku o promjeni stope. Kako takva ugovorna odredba ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja, tuženika bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja. Navodi i to da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor, a odredba o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika nepoštena ugovorna odredba suprotna općem načelu obveznog prava savjesnosti i poštenja. U traženju pravne zaštite poziva se na odredbe Zakona o obveznim odnosima, odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14, odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske te stajalište suda Europske unije. Tužbenim zahtjevom kao u tužbi predlaže da mu sud pruži pravnu zaštitu na način naveden u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja dok samo visinu tužbenog zahtjeva ne spori. Iznosi svoje stajalište o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, o statusu tužitelja kao potrošača, opreza radi ističe prigovor zastare. Ističe da je tuženik sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima te da se u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica. Mišljenja je da je deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta kao i to da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Ističe i to da ne postoji znatna neravnoteža na koju ukazuje tužitelj. Osporava tijek zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih. Slijedom svega izloženog predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u presliku Ugovora o kreditu, knjigovodstvenu karticu po kreditu, otplatnu tablicu, podneske stranaka te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ovaj sud smatra tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa s naslova preplaćenih anuiteta nastalih zbog promjene kamatne stope, a što je posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega su se mijenjali iznosi anuiteta (otplatnih) obroka. Stoga su neprihvatljive tvrdnje tuženika da tužitelj potražuje razliku kamata budući tužitelj potražuje od tuženika onaj novčani iznos koji je tuženik uslijed ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nezakonito stekao, u visini utvrđenoj financijsko knjigovodstvenim vještačenjem. Tužitelj se suprotno tvrdnjama tuženika može pozvati na pravno utvrđenje iz odluka suda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iako se iste odnose na kredite u CHF sukladno odredbi čl. 502c ZPP-a i kada se radi o kreditu u eurima. Zakon o zaštiti potrošača propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita dana 21.4.2006. sklopili Ugovor o kreditu sa pravima i obvezama naznačenim u istome točnije da se radilo o gotovinskom kreditu. Nesporno je i to da je određeno da je određena kamatna stopa u visini od 9,45% godišnje promjenjiva sukladno odluci o kamatnoj stopi tuženika. Nesporno je i to da je tuženik tijekom trajanja Ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu.

7. Sporno je da li je naprijed navedena odredba Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nepoštena odredba i slijedom toga ništetna. Visina iskazanog tužbenog zahtjeva u računskom iznosu među strankama nije sporna dok je sporan osnov tužbenog zahtjeva.

8. Saslušan tijekom postupka tužitelj je u svojem iskazu naveo da je ugovor koji je predmet ovog spora zaključio sa tuženikom 2006. godine i da se radilo o ugovoru kojim je ostvario sredstva koja su utrošena za uređenje stambenog objekta namijenjenog za osobno stanovanje i rješavanje stambenog pitanja njega i obitelji. Naveo je da je kredit uzeo u valuti EUR iz razloga što je to bila jedina opcija za ovu vrstu kredita koja mu je ponuđena. Prilikom razgovora o kreditu kao i prije potpisivanja kredita od strane djelatnika banke nije mu rečeno da bi rate zbog promjene kamatnih stopa mogle rasti. Ugovor je sadržajno pripremila banka. Od strane djelatnika banke nije mu pojašnjeno što bi za njega značila promjena kamatne stope. Mišljenja je da nije mogao utjecati na pojedine odredbe ugovora pa tako ni na odredbu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu točnije bila je opcija "uzmi ili ostavi". Naveo je i to da je kredit u cijelosti i uredno otplaćen.

9. Ugovorna kamata u Ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorena kamata kao takva mora biti određena odnosno odrediva, sve imajući u vidu odredbu čl. 269 st. 2 i čl. 272 Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO (NN 35/05). Naime, sporna odredba iz čl. 2 Ugovora o kreditu niti Odluka o kamatnim stopama važećim u vrijeme sklapanja ugovora ne sadrži podatke na temelju kojih bi se moglo zaključiti na koji način tuženik izračunava kamatnu stopu, pa samim time ni jasne podatke o tome pod kojim uvjetima se ta kamatna stopa mijenja. Stoga tužitelj, na temelju tako neodređenih uvjeta promjene kamatnih stopa nije mogao usporediti uvjete primjene kamatne stope tuženika s uvjetima promjene kamatne stope drugih banaka niti je mogao pratiti uvjete promjene kamatne stope pa time ni ocijeniti opravdanost povišenih kamatnih stopa u trenutku njihova povišenja. Valja reći da ranije spomenuta odredba Ugovora o kreditu niti odluka o kamatnim stopama važeća u vrijeme sklapanja ugovora ne sadrže jasne uvjete promijene ugovorene promjenjive kamatne stope, a koje bi bile razumljive prosječnom potrošaču. Kao terminologija korištena u propisima tuženika u odnosu na uvjete za promjenjivost kamatne stope, tako i razlozi koji utječu na njezinu primjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke tuženika bile su dostupne u poslovnicama tuženika), prosječnim potrošačima nisu mogli biti razumljivi. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženika, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovor o kreditu je dvostrani pravi posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava. Unošenje u Ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, točnije ugovorne odredbe prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odlukama banke tuženik je mogao postupiti kako je htio tj. savjesno i nesavjesno te je isto suprotno navedenim načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u predmetnom Ugovoru o kreditu bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali koliko je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, dok oni ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Dakle na temelju takvih ugovornih odredbi osim precizirano određene kamatne stope u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva. Ne samo to, radilo se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv. Stoga takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovore strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava. Pri tome treba imati na umu i činjenicu da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banku kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju te dovedeni u situaciju: "uzmi ili ostavi", pošto praktički nisu imali mogućnost drugog načina namicanja potrebnog novca, izvan kredita koje su odobravale banke pod uvjetima koje su one diktirale. Kako su odredbe čl. 2 u ugovorenoj kamati u predmetnom Ugovoru o kreditu bile nepoštene to su u smislu odredbe čl. 87 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača te ugovorne odredbe ništave. Posebice valja voditi računa i o tome da je notorna činjenica da se korisnik kredita kao pojedinac ne može suprotstaviti niti utjecati na odluke banke o promjenjivosti kamate stope i načina njezine primjene. Nije sporno da su odredbe u Ugovorima o kreditu koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile vidno istaknute u ugovoru te su bile lako uočljive. Isto tako nije sporno da je u odredbama Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovorenu kamatnu stopu bilo jasno naznačeno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koja se mijenjala odlukom banke, dakle te ugovorne odredbe bile su jasne. Međutim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive potrošačima jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz Općih uvjeta poslovanja i sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija u samom ugovoru nije navedeno. Prema tome ima mjesta ocjenjivati njihovu poštenost u smislu odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Sukladno čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99 Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.

10. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Međutim pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog poslovanja ili bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača. Navedeno imajući u vidu navode tuženika iz odgovora na tužbu gdje postavlja pitanje upitnosti pravnog interesa tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu i stajalište da je to pitanje kao prethodno pitanje drugi sud već riješio.

11. Tužitelju su u ugovoru morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovara tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice iz toga za njega proizlazi. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba i ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja – banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer dolazi do situacije da banka jednostrano određuje obvezu tužitelju koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Navedeno upućuje da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi čl. 26 ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Valja reći da Zakon o zaštiti potrošača, a isto tako ni Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu da li je pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje načelo je sadržano u odredbi čl. 12 ZOO-a kojim je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard). Prema odredbi čl. 83 Zakona o zaštiti potrošača prilikom ocjene da li je određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, samim time odredbu ugovora koji koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez naprijed formiranog čvrstog kriterija za promjenu protivna je načelu savjesnosti i poštenja. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva – načela savjesnosti i poštenja u konkretnom slučaju. Kako tuženik u ugovoru u kojem koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope nije odredio referentnu stopu, a imajući u vidu da u vrijeme zaključenja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati elemente za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, a vodeći računa o načelu savjesnosti i poštenja trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga vodeći računa samo o svom interesu iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, odredbe koje prouzročuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

12. Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatnim stopama, bitno je istaknuti i kako Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-7129/13, posl.br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. (predmet koji se vodio u slučaju "Franak"), a u kojem je Udruga Potrošač -Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna je "visoko stručna " i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita".

13. Stajalište je Vrhovnog suda Republike Hrvatske u ranije citiranoj odluci da banke kao legalne novčarske institucije čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade imaju legitimno pravo da u Ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, koja je s aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost, a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine. Međutim isto tako banke kao dobri i odgovorni gospodarstvenici trebaju imati drugačiji pristup prema potrošačima prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope. Banke, a tako i tuženik kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužni su nudeći svoje proizvode maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača je toliko superiorno da je nemjerljivo. Upravo zato je tuženik bio dužan svakog potrošača, pa tako i tužitelja ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, što međutim tuženik tijekom postupka niti ne tvrdi da je učinio na valjan način, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva, a takve su i Odluke o kamatnim stopama. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11a Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

14. Naime, odredba čl. 11a Zakona o potrošačkom kreditiranju navodi slijedeće: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne spote, ako je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz toč. "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razbolje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovarati zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja Ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovog članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa".

15. Nadalje čl. 11a st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe slijedeće: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovog Zakona, u kojim nisu definirani parametri i njihove uročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar i to jedno od slijedećih varijabli: - referentnu kamatu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili – prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa… Vjerovnici su u roku od 6 mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz čl. 11b ovog Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno čl. 11b st. 1. ovog Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim, ne smiju se zaračunati korisniku kredita".

16. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5 Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

17. Slijedom izloženog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u čl. 2 Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka te da je samim time ista odredba odnosno dio odrede i nepošten te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača.

18. Nadalje polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a sve sukladno odredbi čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO.

19. Kako među strankama visina tužbenog zahtjeva iskazana po tužitelju nije bila sporna, to je tužitelju valjalo dosuditi zatraženi iznos od 130,31 EUR (981,84 kn) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do plateža.

20. Odluka o kamatama na dosuđeni iznos temeljena je na odredbi čl. 1115 ZOO- a tekuća od dana stjecanja, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu iz čega proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj, a u svezi s čl. 29 st. 2 ZOO-a, dosuđena po stopama naznačenim u izreci ove presude.

21. Stajalište je suda da nije nastupila zastara potraživanja. Naime zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezano za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske), te se ima smatrati kako tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. U ovom predmetu ne može se primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni rok naveden u čl. 226 ZOO-a s obzirom je potraživanje tužitelja usmjereno na preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat samih kamata točnije ne radi se o kamatama u smislu odredbe čl. 226 ZOO-a. Vezano uz pitanje zastare individualnih restitucijskih zahtjeva valja tuženiku ukazati i na najnovije stajalište sudske prakse izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018. u kojoj je Vrhovni sud, između ostalog zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a. Stoga zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

22. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o plaćanju jednokratne naknade sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja. To iz sljedećih razloga.

23. U odnosu na istaknuti prigovor zastare isti nije osnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Tu valja ukazati i na Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022. godine.

24. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. u st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, valja navesti da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 10 predmetnog Ugovora platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Nadalje valja reći da spomenuta odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati već je tuženik taj koji je odlučio o istoj stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. 25. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i / ili odobravanje stameno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog zakona dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojom je izričito nedopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 2% na iznos kredita odnosno minimalno 200,00 kn što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice ta ugovorna odredba kao nepoštena i ništetna rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj. Odredbama akata kreditora, tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora. Iako je tuženik, trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita što je isticao tuženik tijekom postupka imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata i sl.) troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) povezani regulatorni troškovi (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.), sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita značilo bi da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanja kredita "pokriveni" plaćeni stvarni troškovi tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita jer troškovi koje je naveo tuženik kao što su trošak rada djelatnika banke, informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Isto tako nejasno je iz kojeg razloga bi se trošak rada djelatnika banke uopće isplaćivao iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i razgovor s klijentima, informacije o svim uvjetima kredita, ali isto tako i sama obrada kredita.

26. Slijedom svega izloženog ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, točnije tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada u iznosu od 2% niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba.

27. Odluka o parničnom trošku tužitelja temeljena je na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP- a. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku određen je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to temeljem Tbr. 7 toč. 8 točnije u visini jednokratne naknade za cijeli prvostupanjski postupak od 50 bodova što pomnoženo sa vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos parničnog troška od 1.000,00 EUR te 25% PDV-a 250,00 EUR ili ukupno 1.250,00 EUR. Odluka o kamatama na trošak temeljena je na odredbi članka 30 st. 2 Ovršnog zakona.

U Zagrebu, 30. siječnja 2025.

Sudac:

Vesna Horvat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u pet primjeraka.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.