REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.broj P-9209/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vesni Horvat kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja SŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa Nensi Šarić, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupa Toni Smrček, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 14. studenog 2024. godine u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja Nensi Šarić, odvjetnice iz Zagreba i zz punomoćnika tuženika Nere Gajdarov Beg, odvjetnice iz Zagreba, dana 30. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu broj 016-1061/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran dana 19. 07. 2005. godine kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, pod poslovnim brojem OU-1754/2005, kojeg su sklopili tužiteljica i tuženik, u dijelu u kojem je u čl. 8. ugovoreno kako je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, isplatiti tužitelju SŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 1.445,73 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09.05.2008. do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.376,55 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 30. siječnja 2025. do plateža, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 19.9.2023. godine navodi da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu dana 18.7.2005. godine. Navedenim Ugovorom o kreditu tužitelju je odobren iznos kredita od 86.200,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju za CHF na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 8 Ugovora o kreditu određeno je da se korisnik kredita obvezuje da će u slučaju otkaza ugovora o kreditu prije isplate iznos iz čl. 2 Ugovora, nadoknaditi banci nastale troškove koji se utvrđuju u iznosu od 1,00% od odobrenog kredita te da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita u kojem slučaju je banka ovlaštena zaračunavati taksu sukladno odluci o naknadama. Korisnik kredita obvezuje se snositi sve tečajne razlike koje mogu nastati zbog sukcesivnog ili prijevremenog podmirenja tražbina. Navodi da je predmet spora zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu odnosno dijela ugovora koji se odnosi na naplatu naknade u slučaju prijevremene otplate kredita te posljedično zahtjev za isplatu naplaćene izlazne naknade u utuženom iznosu kao povrat stečenog bez osnove. Navodi da je predmetni kredit prijevremeno u cijelosti otplaćen dana 12.5.2008. godine kreditom podignutom u drugoj banci u valuti EUR. Na ime izlazne naknade tužitelj je dana 12.5.2008. platio iznos od 10.892,88 kn, a što je vidljivo iz pregleda prometa klijenta kojeg je dostavio tuženik tužitelju. Ističe da nitko od službenika tuženika prilikom podizanja kredita nije spominjao niti naglašavao naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita niti je na tu odredbu tužitelj upozoren kod potpisivanja ugovora kod javnog bilježnika. Isto tako ističe da nije postojala mogućnost utjecaja na sadržaj predmetnog ugovora budući se radilo o tipskom ugovoru tuženika koji je isključivo tuženik pripremio i dostavio u javnobilježnički ured na potpisivanje i ovjeru bez mogućnosti tužitelja da utječe na tekst ugovora. Predmetna odredba ugovora ništetna je i nepoštena odredba a tužitelju nije ostavljena mogućnost da pregovara o pojedinačnim odredbama slijedom čega je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu obveznog prava te uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. U traženju pravne zaštite poziva se na odredbe Zakona o obveznim odnosima, odredbe Zakona o zaštiti potrošača kao i stajalište sudske prakse. Slijedom svega izloženog predlaže da mu sud pruži pravnu zaštitu na način naveden u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti i predlaže tužbu odbaciti, podredno odbiti tužbeni zahtjev. Vezano uz nedostatke zbog kojih tužbu treba odbaciti navodi da ista nije obrazložena, ističe prigovor zastare, prigovor da tužitelj nema aktivnu legitimaciju ni svojstvo potrošača te da odredba čl. 8 Ugovora o kreditu koja se odnosi na prijevremenu otplatu kredita nije ništetna. Osporava zatezne kamate. Tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove je neosnovan iz razloga što odredba čije se utvrđenje ništetnosti traži nije ništetna te stoga tuženik ako je i nešto stekao to nije stekao bez osnove, već na temelju valjane osnove – ugovora o kreditu. Ističe da tužitelj nema pravo isticati da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita pozivaju se na zabranu manjeg značaja. Ovakva svoja stajališta opsežno obrazlaže te slijedom svega izloženog predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu naknade parničnog troška tuženiku.

3. U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, pregled prometa klijenta, specifikaciju uplata, otplatni plan, podneske stranaka, izvod iz matice vjenčanih za tužitelja, izvaci o stanju na računu tuženika i kamatnoj stopi kod Citibank A. A. London Branch i Deutsche bank AG u periodu od dana prijevremene isplate pa nadalje, proveden je dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Darku Prpić iz tvrtke Darfin d.o.o. te dokaz saslušanjem tužitelja. Sud nije provodio dokaz dopunskim usmenim očitovanjem vještaka budući sam matematički izračun vještaka nije bio sporan, već zadatak vještačenja.

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ovaj sud smatra u cijelosti osnovanim zahtjev tužitelja.

5. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 8 ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 18.7.2005. godine kojom je određeno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunavati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria Bank d.d. te isplata iznosa od 1.445,73 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 9.5.2008. do plateža.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita dana 18.7.2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 016-1061/2005, a kojim Ugovorom je određeno da u slučaju prijevremene končane otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka je ovlaštena zaračunavati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria Bank d.d.

8. Sporno je da li je spomenuta ugovorna odredba čl. 8 Ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, potrošačem u kojem je ugovoreno plaćanje naprijed navedene naknade nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO te posljedično tome tužiteljevo pravo na isplatu plaćenog iznosa sporne naknade.

9. Saslušana tijekom postupka tužiteljica je u jasnom i uvjerljivom iskazu te kao takovom i prihvaćenom od strane ovog suda navela da je predmetni ugovor zaključila 2005. godine a radilo se o stambenom kreditu i sredstva ostvarena navedenim kreditom korištena su u tu svrhu točnije za rješavanje osobnog stambenog pitanja. Vezano uz izbor banke navela je da je od strane investitora kod kojeg je kupovala stan upućena upravo na banku tuženika a tada je to bila Hypo banka koja je bila i investitor gradnje. Navela je i to da isto tako nije imala nikakve opcije izbora valute kredita, a valuta CHF birana je iz razloga što je tada bila, tako se pričalo najpovoljnija valuta i kamata. Ugovor je prvi puta vidjela kada je došla na solemnizaciju ugovora kod javnog bilježnika. Ugovor ju je dočekao pripremljen prije ovjere kod javnog bilježnika, a u banku je odlazila samo kako bi dogovorila kredit. Ono što se u banci jedino dogovaralo to je bio rok otplate i iznos kredita. Tom prilikom od strane djelatnika banke nije joj pojašnjeno ništa vezano uz valutnu klauzulu niti uz kamatnu stopu kao ni naknadu za kredit. Sjeća se da joj je rečeno da mora platiti nekakvu naknadu time da joj vezano za izlaznu naknadu nije ništa rečeno. Kredit je otplatila prije vremena, a banka joj je prilikom prijevremene otplate kredita naplatila izlaznu naknadu time da joj nije pojašnjeno što ta naknada konkretno znači time da nije niti tražila pojašnjenje te naknade. Vezano uz tu naknadu nije joj pojašnjeno koji su to troškovi konkretno za banku nastali i njihova visina točnije koji bi se troškovi tom naknadom pokrivali. Javni bilježnik je samo prolistao ugovor i istome nije postavljala nikakva pitanja. Prilikom dolaska u banku i razgovora s djelatnikom banke stekla je dojam i njezino je mišljenje da nije mogla utjecati na uvjete kreditiranja. Prilikom solemnizacije ugovora taj ugovor je već bio sastavljen i potpisan od strane banke i kod bilježnika se samo ona potpisala. Prilikom prijevremene otplate kredita nije bila svjesna da je toj prijevremenoj otplati kredita uračunata i izlazna naknada te toj naknadi nije prigovarala budući nije niti znala da plaća tu naknadu.

10. U ocjeni osnovanosti tuženog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja vezano uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita te isplatu potraživanog iznosa. To iz sljedećih razloga.

11. U odnosu na istaknuti prigovor zastare isti nije osnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Tu valja ukazati i na Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022. godine

12. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. u st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, valja navesti da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 10 predmetnog Ugovora platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Nadalje valja reći da spomenuta odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati već je tuženik taj koji je odlučio o istoj stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. 13. Jasan i uvjerljiv iskaz tužitelja te kao takav i prihvaćen od strane ovog suda ukazuje da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da se prije zaključenja kao ni prilikom zaključenja ugovora nije razgovaralo niti su mu bile tumačene nikakve odredbe vezano uz predmetnu naknadu. Imajući u vidu navedeno, primjenom naprijed citiranih propisa osobito imajući u vidu odredbu čl. 270 ZOO predmetna ugovorna odredba odnosno točka 8 Ugovora utvrđena je ništetnom.

14. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i / ili odobravanje stameno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog zakona dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojom je izričito nedopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu za slučaj prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita prema kojoj je banka ovlaštena zaračunavati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost iste u zaračunatoj visini što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena tzv. izlazna naknada bez određivanja njezine visine, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja ta ugovorna odredba kao nepoštena i ništetna rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj. Odredbama akata kreditora, tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita kao i u slučaju prijevremene ili djelomične otplate kredita imao određene troškove koji se "pokrivaju" tom naknadom, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično nejasno je iz kojeg razloga bi se ti troškovi uopće isplaćivali iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i obrada dokumentacije, razgovor sa klijentima, a isto tako i sama obrada kredita. Irelevantno je pozivanje tuženika da prilikom određivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i činjenicu da sredstva kojima kreditira krajnje korisnike pozajmljuje od svoje matične banke te za pozajmljena sredstva plaća ugovorenu kamatu. U odnosu na navode tuženika kako uslijed prijevremene otplate kredita trpi štetu i nastaju mu nepredvidivi troškovi valja reći da tuženik nije dokazao da je zbog prijevremene otplate kredita imao stvarne troškove u vidu administrativnih troškova, troškova osoblja i slično, a tvrdnja da izgubljeni kamatni prihod do kojeg je došlo zbog prijevremene otplate kredita nije prihvatljiva imajući u vidu odredbu čl. 1068 st. 4 ZOO-a kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita i prije određenog roka banka ne može uračunavati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo da bude vraćen, a šteta za koju tuženik tvrdi da je pretrpio prijevremenom otplatom kredita od strane tužitelja svodi se upravo na navedeni iznos. Tuženik tijekom postupka nije dokazao strukturu i visinu navodne štete koju je imao prilikom prijevremene otplate kredita. Tu valja ukazati i na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev 112/18 od 9.3.2022. godine u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno ispunjenje svoje obveze iz ugovora o kreditu.

15. Slijedom svega izloženog ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti naknade za prijevremenu ili djelomičnu konačnu otplatu kredita točnije tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba te daje pravo tužitelju potraživanja iznosa od 1.445,73 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9.5.2008. do plateža, kada je tuženik naplatio tužitelju navedenu naknadu (čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a). Radi utvrđenja visine predmetne naknade neovisno činjenice što je ista vidljiva iz dokumentacije tuženika kao i činjenica njezine naplate tuženik je osporavao visinu iste što je bio razlog provođenja dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenjem. Iz nalaza i mišljenja vještaka za financije Darka Prpića iz Darfin d.o.o. proizlazi da je tužiteljici 9.5.2008. godine obračunata naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u visini od 3% od iznosa glavnice 81.138,76 CHF. Obračunata naknada iznosi 2.434,16 CHF što prema tečaju CHF u odnosu na kunu na dan 9.5.2008. godine iznosi 10.892,88 kn odnosno 1.445,73 EUR. Na ročištu održanom dana 14.11.2024. tuženik ne osporava matematički izračun vještaka time da je istome bio sporan zadatak vještačenja određen rješenjem suda što je bio razlog odbijanja dokaznog prijedloga dopunskog očitovanja vještaka imajući u vidu načelo ekonomičnosti, efikasnosti i koncentracije postupka. Provedeno vještačenje utvrdilo je naplatu predmetne naknade koja je i prije provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja bila vidljiva iz knjigovodstvene dokumentacije tuženika dostavljene u sudski spis. Nesavjesnost tuženika proizlazi iz činjenice da je unaprijed formulirani tekst ugovora u kojem odredbe o predmetnoj naknadi nisu bile jasne niti obrazložene tuženik iskoristio da naplati više od onoga što je stvarno smio naplatiti.

16. Odluka o trošku parničnog postupka temeljena je na odredbi čl. 154 st. 1. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku određen je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to Tbr. 7 toč. 1, Tbr. 8 toč. 1, Tbr. 9 toč. 1 te Tbr. 42 i 48 i 50. Trošak se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, podnesak 3.1.2024. 100 bodova, ročište 4.7.2024. 100 bodova, podnesak 20.9.2024. 100 bodova te ročište 14.11.2024. 100 bodova ili ukupno 500 bodova što pomnoženo sa vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos parničnog troška od 1.000,00 EUR te 25% PDV-a 250,00 EUR ili ukupno 1.250,00 EUR. Tužitelju je dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR, trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 100,00 EUR koji trošak je bio nužan za vođenje ovog postupka te je tako tužitelju ukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.376,55 EUR. Odluka o kamatama na trošak temeljena je na odredbi članka 30 st. 2 Ovršnog zakona.

U Zagrebu, 30. siječnja 2025.

Sudac:

Vesna Horvat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u pet primjeraka.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.