REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: LX P-5748/2024-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marku Duku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, zastupanog po punomoćniku Ivici Ćosiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 15. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 30. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari.

II Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak ovog parničnog postupka u visini od € 1.478,22, zajedno sa zateznim kamatama kao u obrazloženju ove odluke, tekućima od dana donošenja ove odluke pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj je u tužbi naveo da je njegov osiguranik ZN stradao u prometnoj nezgodi dana 09.07.2013. g. kao vozač motocikla registarske oznake [registarska oznaka]. Nesreću je skrivila osiguranica tuženika JN upravljajući osobnim automobilom reg. Oznake [registarska oznaka], za koju je oglašena krivom pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu Ko-230/14 od 22.05.2015. Osiguranik tužitelja vodi parnicu za naknadu štete protiv tuženika pred naslovnim sudom pod brojem Pn-2209/2016. Radi posljedica predmetne nesreće priznato je osiguraniku HZMO ĆN pravo na invalidsku mirovinu rješenjem broj 1063575 od 12.01.2018. kojoj je uzrok 100% navedena ozljeda izvan rada. Isplatom navedene invalidske mirovine tužitelj trpi štetu. Tužitelj za razdoblje od 25.10.2017. do 30.11.2019. potražuje svotu štete u iznosu od 33.892,74 kn. Tuženik je pozvan da predmetnu štetu podmiri u mirnom postupku, no isti je navedeno odbio. S obzirom da je odštetni zahtjev zaprimljen dana 20.12.2019., tužitelj potražuje kamate počevši od 07.01.2020. sukladno članku 165. ZOMO. Stoga tužitelj predlaže sudu donijeti presudu u skladu s čl. 161.-170. Zakona o mirovinskom osiguranju.

Tuženik je u odgovoru na tužbu priznaje kao neprijepornu činjenicu da se dana 09.07.2013 g. dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo reg. oznake [registarska oznaka] za koje je vlasnik u trenutku nezgode imao kod tuženika sklopljen – temeljem članka 22. stavak 1). Zakona o obveznim osiguranjima u prometu o osiguranju od automobilske odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama zbog: a) tjelesne ozljede, b) smrti, c) narušavanja zdravlja i d)uništenja ili oštećenja stvari. Tuženik osporava isključivu odgovornost svog osiguranika za nastanak predmetne nezgode. Naime, nastanku predmetne nezgode i vlastite štete uvelike je doprinio i sam tužitelj upravljajući svojim motociklom prekomjernom brzinom i krećući se vozeći slalom između vozila prilikom prolaska kroz raskrižje, što potvrđuje nalaz i mišljenje vještaka prometne struke dipl. ing. Z, sačinjenog u ovosudnom postupku br. Pn.2209/16 u kojem osiguranik. Tuženik ističe da se na ovaj obvezno-pravni odnos ima primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu NN 151/05, 36/09 i 78/09. Pravilnom primjenom materijalnog prava, čl.27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 78/09; u daljnjem tekstu ZOOP) potrebno je utvrditi stvarnu štetu za koju tuženik odgovara po polici automobilske odgovornosti. Predmet spora treba raspraviti sa aspekta članka 27. ZOOP/052 (kojom odredbom se, pored prava na regres, regulira i pitanje opsega naknade štete zavoda koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog, prema odgovornom osiguratelju). Tuženik se stoga protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti i to pozivom na odredbu čl.27. st.3. ZOOP-a s kojom odredbom se određuje da opseg i visina obveze tuženika, društva za osiguranje, na naknadu štete ovdje tužitelju predstavlja onu štetu koja se određuje na način da se: „Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.“ Dakle, obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine osiguranika tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog povrede na radu. Tuženik osporava da je razmjerni iznos mirovine koju tužitelj isplaćuje svojem osiguraniku kao posljedicu ozljede izvan rada veći od mirovine koju bi mu isplaćivao da se radi o slučaju umirovljenja zbog povrede na radu. Na tu okolnost, da li je razmjerni iznos mirovine koju tužitelj isplaćuje svojem osiguraniku već od invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, tuženik predlaže provesti vještačenje po vještaku financijske struke. U potkrjepu tuženik ukazuje na recentna pravna shvaćanja revizijskog suda: VSRH, br. Rev-2320/2015 od 21.05.2019. god. Slijedom navedenog, sukladno ovoj pravnoj normi, tuženik osporava da tužitelj ima pravo na naknadu štete jer ne postoji razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

Radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izveo dokaz uvidom u sve isprave koje prileže spisu predmeta, kao i dokaz prometnim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji dipl. ing. Ivani Višnić.

Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga (osim prijedloga tužitelja za novim medicinskim vještačenjem), sve temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07 i 84/08 – dalje: ZPP).

Ocjenjujući izvedene dokaze sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, te odredbama zakona. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine » br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev nije osnovan.

Radi razjašnjenja mehanike šetnog događaja, sud je izveo dokaz vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji dipl. ing. Ivani Višnić, koja u svojem nalazu i mišljenu navodi ta tehničkim putem nije moguće utvrditi da li je osobno vozilo kojim je upravlja osiguranica tuženika bz zaustavljanja ušla u raskrižje skretajući vozilom ulijevo ili je iz zaustavljenog položaja pokrenuto vožnjom naprijed, kao i da su semafor radili ispravno, no nije također moguće utvrditi pod kojim su prometnim svijetlom sudionici ušli u raskrižje.

Valja reći da ovaj nalaz i mišljenja vještakinje sud prihvaća i smatra da su napravljeni u skladu s pravilima znanosti i vještine, te su prihvaćeni kao stručna pomoć u dokazivanju relevantnih činjenica, jer su stručni i obrazloženi u skladu s pravilima struke i temeljem postojeće medicinske dokumentacije, a vještakinja je detaljno, jasno i argumentirano dala razloge za nalaze i mišljenje, decidirano navodeći koje činjenice nalaze utvrđenima temeljem takvih nalaza i mišljenja.

Točna je činjenica da je osiguranica tuženika JN pravomoćno osuđena za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće, odlukom Ko-230/14 od 22. svibnja 2015. godine.

Međutim, rezultati vještačenja u ovom postupku nisu nedvojbeno pokazali da je JN odgovorna za navedenu prometnu nesreću, bez obzira na činjenicu da je osiguranik tužitelja vozio nešto većom brzinom od dopuštene, upravo zbog nemogućnosti utvrđivanja tko je uopće imao pravo prolaska kroz raskrižje po prometnim svijetlima, prilikom čega sud uzima u obzira da je upravo na tužitelju teret dokazivanja u ovoj parnici a nalazu vještakinje nije prigovarao nego je izvlačio vlastite zaključke iz rezultata vještačenja koji mu odgovaraju.

Međutim, iako je nedvojbeno da je po pravilima parničnog postupka sud vezan odlukom u kaznenom postupku, sudeći po praksi nekih drugostupanjskih sudova to ipak ne isključuje pravo tuženika dokazivati suprotne činjenice čak niti u takvoj situaciji kada je riječ o prometnim nesrećama, kao dakle i u ovom postupku, jer kako navode ti drugostupanjski sudovi tuženiku se mora omogućiti puno pravo na raspravljanje u parničnom postupku.

Osim toga, pravilo argumentira tuženik da je osnovanost potraživanja tužitelja potrebno prosuđivati primjenom odredbe čl.27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, jer je to jedini zakon po kojem se mogu utvrđivati obveze tuženika u naknadi štete, a obzirom na njegov pravni status osiguratelja od obvezne automobilske odgovornosti za štete počinjene trećim osobama.

Temeljem iste odredbe obveza tuženika - dakle osiguravajućeg društva, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svojem osiguranika tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog povrede na radu.

S obzirom je po navodima tužbe uzrok umirovljenja osiguranika tužitelja ozljeda izvan rada ne postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu – tako i odluke VSRH Revd-2138/23 i Rev-235/23.

Tužitelj, na kojem kako je već istaknuto leži teret dokaza osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva, uopće nije dokazao postojanje obveze tuženika u smislu čl. 27. ZOOP-a a niti odgovornost osiguranice tuženika za nesreću.

Slijedom navedenog, tužitelj je opet izgubio ovu parnicu, pa nema pravo niti na trošak ovog parničnog postupka (čl. 152 a u vezi sa čl. 154. st. 5 ZPP-a).

Međutim, tuženik opet ima pravo na trošak postupka sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP- a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za trošak odgovora na tužbu 100 bodova, zastupanje na 3 ročišta, svako po 100 bodova i 1 obrazloženi podnesak 100 bodova, sve sukladno Tbr. 7/1, 9/1 i 8/1, ukupno 500 bodova, što uz vrijednost boda od 10 kuna, odnosno 15 kuna nakon radnji od 03.11.2022. godine, ukupno iznosi 6.500,00 kuna, uz PDV-t 25%, iznosi 8.125,00 kuna uz trošak prometnog vještačenja od 1.500,00 kuna, ukupno iznosi 9.625,00 kuna / 1.278,22 EUR, uvećan za trošak ročišta od 16. prosinca 2024. godine od ukupno €250,00, ukupno € 1.478,22. Na ovaj trošak dosuđene su zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29. ZOO.

Nadalje, iako novčana jedinca kuna u trenutku pisanja ove presude više ne postoji u Republici Hrvatskoj, taj je trošak preračunat prema fiksnom tečaju u Eur 1/7,53.

Za istaknuti je, da iako je Odvjetnička komora izmijenila Tarifu o nagradama i nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika 24. listopada 2022. godine, ona se primjenjuje od 02. studenog 2022. godina na odvjetničke radnje od tog datuma, a ne retroaktivno na sve radnje unatrag kako je zatraženo u troškovniku tužiteljice (takvo tumačenje bi bilo potpuno pogrešno i nepravično prema strankama u postupku). Naime, ne može se prihvatiti tumačenje o retroaktivnom djelovanju ove izmjene, jer ju treba tumačiti teleološki, prema svrsi i cilju donošenja, a ne samo puko i paušalno formalno. Ova je izmjena Tarife nedvojbeno donesena radi ekonomske krize u svijetu, galopirajuće inflacije i nestabilnosti valuta - stoga, traženje povisivanja vrijednosti boda unatrag po visini od 15 kuna po bodu, a prema trenutku kada navedenih činjenica za povišenje Tarife nije niti bilo ( u nekim postupcima i 10 ili više godina unatrag) je ne samo moralno pogrešno - prema strankama i onima koji moraju taj trošak platiti, nego i pogrešno zbog svrhe donošenja ove izmjene Tarife kako je prethodno objašnjeno. Osim toga, valja imati na umu da je sama Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika praktično cehovski propis odvjetnika, a ne zakon koji se odnosi u parlamentu, zbog čega je i obveza primjene iste drugačija od samih zakona po snazi (nije strogo kogentna norma), a primjenjuje se isključivo zbog aktualne sudske prakse i u tome je podložna tumačenju suda.

Ovakav stav ovog suda potvrđen je i nedavnom odlukom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-2450/23 od dana 30. kolovoza 2023. godine.

Što se tiče zatraženog troška koji se odnosi na zastupanje po punomoćniku tuženika na prethodnom ročištu za objavu presude, isti tuženiku nije dosuđen; naime, sukladno odredbi čl. 164. st. 3. ZPP-a, zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka stranka je dužna podnijeti najkasnije do završetka raspravljanja, a takvim zahtjevom mogu se tražiti samo troškovi nastali do završetka raspravljanja - navedenim zahtjevom se ne mogu tražiti budući i neizvjesni troškovi postupka koji do tog trenutka nisu nastupili, a kakav trošak predstavlja i trošak za zastupanje po punomoćniku na ročištu za objavu presude, jer u trenutku zaključenja glavne rasprave nije bilo izvjesno da li će taj trošak nastati odnosno da li će na navedeno ročište punomoćnik tužitelja uopće pristupiti - odnosno tuženik je tražio trošak unaprijed za radnju koja u trenutku traženja uopće još nije nastala, što nije predviđeno a niti dopušteno sukladno odredbama ZPP-a) - stav viših sudova, primjerice Gž-2019/16 od 03. siječnja 2017. godine, ŽS Rijeka.

Osim toga, uspostavljam e- oglasne ploče na ovom sudu, dolazak punomoćnika na ročište nije neophodan te bi samo stvarao novi nepotrebni trošak postupka, s čime je tužitelj upoznat s obzirom da ima profesionalnog punomoćnika - odvjetnika.

Zaključno valja reći, da je sada ukinuta odluka ovog suda od 14. prosinca 2020. godine također bila donesena sukladno aktualnoj sudskoj praksi odnosno drugostupanjskim odlukama drugih drugostupanjskih sudova, slijedom čega je odluka Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž -546/24 od 05. rujna 2024. godine – koju ovaj sud poštuje kao smjernicu postupanja, praktično ipak kontradiktorna spomenutoj sudskoj praksi i po rezultatu doprinosi otežanom postupanju prvostupanjskog suda u pravnom prometu jer dobiva različite odluke od različitih drugostupanjskih sudova.

U Zagrebu, dana 30. siječnja 2025. godine

SUDAC:

Marko Duk

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja može se podnijeti žalba Županijskom sudu, u roku od 15 dana, sukladno Zakonu o parničnom postupku. Žalba se podnosi putem ovoga suda, pismeno u 3 primjerka.

DNA

1. tužitelju

2. pun. tuženika