Poslovni broj P-463/2020-44

Republika Hrvatska

Općinski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VR, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku u Puli, protiv tuženice čiji je naziv ADDIKO BANK d.d., čiji OIB glasi 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 24. prosinca 2024. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanih punomoćnika tuženice, 30. siječnja 2025. godine, javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su, u dijelu u kojemu predviđaju promjenjivu kamatnu stopu, ništetne odredbe čl. 6. i čl. 7. Ugovora o kreditu, koji je 31. ožujka 2008. godine, pod brojem 306-133/2008, sklopljen između tužitelja VR, kao korisnika kredita, te tuženice čiji je naziv Addiko Bank d.d., kao davateljice kredita, a koje glase:

"(…) sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke.

Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta."

"(…) u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d."

pa, stoga, te odredbe navedenog Ugovora, kao i sve kasnije izmjene citirane Odluke ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II. Utvrđuje se da su, u dijelu u kojemu su glavnica i anuitet kredita vezani uz valutu švicarskog franka, ništetne odredbe čl. 2., čl. 3. i čl. 4. Ugovora o kreditu, koji je 31. ožujka 2008. godine, pod brojem 306-133/2008, sklopljen između tužitelja VR, kao korisnika kredita, te tuženice čiji je naziv Addiko Bank d.d., kao davateljice kredita, a koje glase:

"(…) CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita."

"Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan dospijeća (…)"

"(…) CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan dospijeća (…)"

pa, stoga, navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

III. Nalaže se tuženici čiji je naziv Addiko Bank d.d. da tužitelju VR isplati iznos od 3.609,53 eura (slovima: tri tisuće šesto devet eura i pedeset tri centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 18. travnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine teku po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% te za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 15,49 eura od 18. travnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 15,49 eura od 15. svibnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 15,49 eura od 16. lipnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 15,49 eura od 17. srpnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 6,20 eura od 25. kolovoza 2008. godine do isplate

- na iznos od 6,20 eura od 15. rujna 2008. godine do isplate

- na iznos od 6,20 eura od 15. listopada 2008. godine do isplate

- na iznos od 6,20 eura od 17. studenog 2008. godine do isplate

- na iznos od 3,23 eura od 15. prosinca 2008. godine do isplate

- na iznos od 10,96 eura od 15. siječnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 12,26 eura od 19. veljače 2009. godine do isplate

- na iznos od 12,41 euro od 19. ožujka 2009. godine do isplate

- na iznos od 4,78 eura od 27. travnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 4,78 eura od 14. svibnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 4,98 eura od 13. srpnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 4,82 eura od 29. kolovoza 2009. godine do isplate

- na iznos od 5,58 eura od 24. rujna 2009. godine do isplate

- na iznos od 4,37 eura od 22. listopada 2009. godine do isplate

- na iznos od 5,95 eura od 26. studenog 2009. godine do isplate

- na iznos od 8,49 eura od 28. prosinca 2009. godine do isplate

- na iznos od 11,51 euro od 26. siječnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 12,36 eura od 26. veljače 2010. godine do isplate

- na iznos od 15,61 euro od 15. travnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 15,94 eura od 13. svibnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 27,71 euro od 19. lipnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 33,61 euro od 22. srpnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 28,36 eura od 16. kolovoza 2010. godine do isplate

- na iznos od 42,37 eura od 09. rujna 2010. godine do isplate

- na iznos od 34,38 eura od 20. listopada 2010. godine do isplate

- na iznos od 35,13 eura od 18. studenog 2010. godine do isplate

- na iznos od 41,92 eura od 10. prosinca 2010. godine do isplate

- na iznos od 52,95 eura od 10. siječnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 48,50 eura od 04. veljače 2011. godine do isplate

- na iznos od 43,78 eura od 07. ožujka 2011. godine do isplate

- na iznos od 40,68 eura od 05. travnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 48,48 eura od 10. svibnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 61,14 eura od 03. lipnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 73,91 euro od 15. srpnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 61,98 eura od 16. rujna 2011. godine do isplate

- na iznos od 60,49 eura od 23. rujna 2011. godine do isplate

- na iznos od 63,31 euro od 04. studenog 2011. godine do isplate

- na iznos od 61,83 eura od 05. prosinca 2011. godine do isplate

- na iznos od 65,85 eura od 23. prosinca 2011. godine do isplate

- na iznos od 66,64 eura od 03. veljače 2012. godine do isplate

- na iznos od 69,81 euro od 29. veljače 2012. godine do isplate

- na iznos od 67,59 eura od 11. travnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 70,27 eura od 03. svibnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 70,37 eura od 25. svibnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 68,85 eura od 10. srpnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 70,22 eura od 13. kolovoza 2012. godine do isplate

- na iznos od 69,40 eura od 18. rujna 2012. godine do isplate

- na iznos od 67,94 eura od 25. rujna 2012. godine do isplate

- na iznos od 68,51 euro od 30. listopada 2012. godine do isplate

- na iznos od 70,13 eura od 26. studenog 2012. godine do isplate

- na iznos od 68,95 eura od 24. prosinca 2012. godine do isplate

- na iznos od 67,68 eura od 05. ožujka 2013. godine do isplate

- na iznos od 68,09 eura od 25. ožujka 2013. godine do isplate

- na iznos od 7,82 eura od 06. svibnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 18,09 eura od 31. svibnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 63,25 eura od 03. srpnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 63,24 eura od 02. kolovoza 2013. godine do isplate

- na iznos od 65,89 eura od 03. rujna 2013. godine do isplate

- na iznos od 66,03 eura od 23. rujna 2013. godine do isplate

- na iznos od 68,99 eura od 22. listopada 2013. godine do isplate

- na iznos od 69,14 eura od 22. studenog 2013. godine do isplate te

- na iznos od 1.087,07 eura od 10. prosinca 2013. godine do isplate,

u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženice, čiji je naziv Addiko Bank d.d., prema tužitelju VR, u iznosu od 264,00 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

V. Nalaže se tuženici čiji je naziv Addiko Bank d.d. da tužitelju VR naknadi troškove postupka, u iznosu od 2.943,29 eura (slovima: dvije tisuće devetsto četrdeset tri eura i dvadeset devet centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 30. siječnja 2025. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. V., a do zatraženog iznosa od 4.384,39 eura, s kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate, zahtjev tužitelja VR za naknadu troškova postupka odbija se.

VII. Odbija se zahtjev tuženice čiji je naziv Addiko Bank d.d. za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 2.000,00 eura.

r i j e š i o  j e

Nalaže se tužitelju VR da, za pristup na glavnu raspravu, održanu 24. prosinca 2024. godine, stalnom sudskom vještaku Darku Haniku isplati nagradu u iznosu od 58,39 eura (slovima: pedeset osam eura i trideset devet centa), i to u roku od 8 dana, na žiro račun imenovanog vještaka, otvoren kod Erste & Steiermärkische Bank d.d. pod brojem HR 3924020063100421578, pozivom na broj 00 51-12-2024.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 31. ožujka 2020. godine, navodi se da je 31. ožujka 2008. godine, pod brojem 306-133/2008, između tužitelja VR, kao korisnika kredita (u daljnjem tekstu: tužitelj), te tuženice čiji je naziv Addiko Bank d.d., kao davateljice kredita (u daljnjem tekstu: tuženica), sklopljen Ugovor o kreditu. Ističe se da su tim Ugovorom tužitelju stavljena na raspolaganje novčana sredstva u visini od 21.183,00 CHF, i to za kupnju novog motornog vozila, s tim da su tim pravnim poslom ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Tvrdi se da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli ništetne te se tužbenim zahtjevom traži da se to utvrdi i da se tuženici naloži da tužitelju vrati sve one iznose koje joj je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredaba.

2. Iako je, u smislu pravila iz odredbe čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), u tužbi bila podnesena i tzv. stupnjevita tužba, imajući u vidu da je tuženica tijekom postupka dostavila sve tražene podatke, o toj stupnjevitoj tužbi sud nije niti donosio odluku (niti je to, u skladu s recentnom sudskom praksom, uopće bio u obvezi učiniti).

3. Nakon što je tuženica dostavila sudu sve potrebne podatke i nakon što je u postupku proveden dokaz financijskim vještačenjem, u sadržaju podneska koji je sudu dostavio 20. studenog 2024. godine tužitelj je određeno postavio tužbeni zahtjev u dijelu u kojemu se on ticao isplate te je zatražio da mu, po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, tuženica isplati iznos od 3.609,53 eura s pripadajućim kamatama.

4. U odgovoru na tužbu osporen je tužbeni zahtjev, uz isticanje prigovora zastare, uz upiranje na nedostatak pravnog interesa tužitelja za vođenje konkretnog postupka i na izostanak mogućnosti tužitelja da se poziva na presude donesene u sporu „Potrošač“ koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-1401/2012 budući da se ovaj spor niti ne vodi radi naknade štete, već radi stjecanja bez osnove, uz ukazivanje na to da su tužitelj i tuženica pregovarali o spornim ugovornim odredbama jer je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom kamatnom stopom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao i između kredita u kunama, kredita u CHF i kredita u eurima. Također, istaknuto je da je kod sklapanja Ugovora o kreditu s tužiteljem tuženica postupala u skladu s kogentnim propisima, i to u kontekstu promjenjive kamatne stope u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača (Zakon o zaštiti potrošača od 30. srpnja 2007. godine, Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13; u daljnjem tekstu: ZZP), a u kontekstu valutne klauzule u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO) budući da odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača.

5. Tuženica je tijekom postupka ukazivala na to da je konkretan kredit konvertiran (navodi tuženice iz njezina podneska od 08. veljače 2024. godine; list 390. sudskog spisa), a tvrdila je i da joj pripada pravo na tzv. negativne razlike te da kod vještačenja treba uzeti u obzir kamatne stope u odnosu na kunske kredite za referentno razdoblje, međutim niti jedno od netom opisanih zalaganja tuženice sud nije mogao prihvatiti.

6. U odnosu na tvrdnju tuženice da je predmetni kredit konvertiran, nužno je naglasiti da iz svih provedenih dokaza slijedi suprotno utvrđenje, točnije ono koje upućuje na spoznaju da za Ugovor o kreditu koji je između tužitelja i tuženice zaključen 31. ožujka 2008. godine konverzija nije provedena.

7. Osim toga, nije na odmet navesti da je konverzija predviđena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 25. rujna 2015. godine (iz Narodnih novina broj 102/15; u daljnjem tekstu: ZID ZPK) koji je, prema njegovoj odredbi čl. 3., na snagu stupio 30. rujna 2015. godine, zbog čega se konverzija i provodila prema stanju kredita na dan 30. rujan 2015. godine. Kako je, pak, Ugovor o kreditu koji je 31. ožujka 2008. godine sklopljen između tužitelja i tuženice zaključen na period od 7 godina (čl. 4. st. 1. Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine; list 5. sudskog spisa), tako to znači da je rok na koji je taj pravni posao sklopljen protekao 31. ožujka 2015. godine, dakle prije no što je ZID ZPK, koji je uveo konverziju, uopće stupio na snagu. To onda znači da za Ugovor o kreditu od 31. ožujka 2008. godine nije niti postojala mogućnost konverzije. Stoga je oprečna tvrdnja tuženice ovome sudu prvog stupnja neprihvatljiva i po toj osnovi (a ne samo po osnovi toga što niti jednim jedinim dokazom tuženica konverziju nije dokazala).

8. Što se tiče tvrdnje tuženice da je sud bio dužan uzeti u obzir i tzv. negativne razlike, potrebno je napisati da bi, da sud uopće dođe u poziciju odlučivanja o tome, bilo potrebno da tuženica u tom pravcu postavi odgovarajući zahtjev; bilo u vidu protutužbenog zahtjeva, bilo u vidu prigovora radi prebijanja (procesnopravnog), bilo u vidu prigovora prijeboja (materijalnopravnog). Tuženica je u ovoj parnici postavila procesnopravni prigovor radi prebijanja, i to na pripremnom ročištu koje je održano 05. ožujka 2024. godine (list 397./2. sudskog spisa), u iznosu od 264,00 eura s kamatama, pa je zato sud mogao odlučivati i o tzv. negativnim razlikama. O njima se očitovao i stalni sudski vještak Darko Hanik u nalazu i mišljenju od 20. rujna 2024. godine, utvrdivši da je tijekom razdoblja otplate kredita postojala samo jedna tzv. negativna razlika, i to ona na dan 01. travanj 2010. godine, u iznosu od (minus) 4,55 eura.

9. No, sud istaknuti prigovor radi prebijanja nalazi pravno neutemeljenim. Razlozi za to bit će izneseni u nastavku obrazloženja ove odluke.

10. O razlozima zbog kojih nije prihvatio prijedlog tuženice da se kod vještačenja uzmu u obzir kamatne stope za kunske kredite sud će pojašnjenje, također, dati nastavno.

11. U dokaznom postupku sud je obavio uvid u isprave priložene spisu.

12. Također, provedeni su dokazi: saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke te financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijsko-računovodstvene struke Darku Haniku.

13. Iako je tuženica predlagala i provođenje dokaza saslušanjem svjedokinje MR i svjedoka AR, kao i provođenje dokaza saslušanjem u svojstvu svjedoka svog zaposlenika koji je sudjelovao u sklapanju konkretnog ugovora o kreditu (bez naznake njegova imena), od ovih je dokaza personalne naravi izrijekom odustala na pripremnom ročištu koje je održano 05. ožujka 2024. godine (list 397. sudskog spisa).

14. Unatoč tome što je tuženica predlagala i provođenje dokaza saslušanjem u svojstvu svjedoka javne bilježnice Marije Grozdanić Dekleve, takav dokaz sud u ovom predmetu nije proveo, nalazeći ga suvišnim za presuđivanje. O tome je doneseno odgovarajuće procesno rješenje, sadržano u zapisniku o održanoj glavnoj raspravi od 28. lipnja 2024. godine (list 403./4. sudskog spisa).

15. Tuženica se pozvala na pisani iskaz svjedokinje VRI (u sadržaju odgovora na tužbu u čijem je prilogu taj iskaz sudu i dostavila; list 138. do 141. sudskog spisa).

16. U odnosu na pisani iskaz svjedokinje VRI za istaknuti je sljedeće.

17. Mogućnost pisanih iskaza svjedoka s ovjerenim potpisom davatelja iskaza kod javnog bilježnika uvedena je u hrvatsko procesno pravo kroz odredbu čl. 100. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a, koji je donesen 24. srpnja 2019. godine (Narodne novine broj 70/19; u daljnjem tekstu: ZID ZPP/19). Tom je odredbom izmijenjena odredba čl. 492.c ZPP-a.

18. Međutim, kako to slijedi i iz same te odredbe, takva je mogućnost predviđena samo za postupke pred trgovačkim sudovima, a ne i za postupke pred redovnim sudovima, kakav predstavlja i ovaj parnični postupak koji se vodi pred općinskim sudom.

19. Stoga sud drži da pisani iskaz imenovane svjedokinje ne predstavlja dokaz u procesnom smislu, što znači da ga je sud mogao ocijeniti kao i bilo koju drugu ispravu koju su mu stranke predočile tijekom spora. Ovaj je sud na takav način i postupio.

20. Uz izvedene dokaze, one od kojih je tuženica izričito odustala, onaj koji nije proveden iz razloga suvišnosti i onaj koji je cijenjen kao materijalni dokaz, a ne kao dokaz personalne naravi, niti jedna od stranaka nije predlagala provođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju načela iz odredaba čl. 299. st. 1. i 2. ZPP-a, u svezi s regulacijom iz odredbe čl. 292. st. 7. ZPP-a, s tim da je potrebno istaknuti da je u predmetnom sporu prethodni postupak zaključen na (drugom) pripremnom ročištu, koje je održano 05. ožujka 2024. godine, o čemu je sud donio odgovarajuće procesno rješenje (list 397./2. sudskog spisa).

21. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra osnovanim konačno postavljeni tužbeni zahtjev, sadržan u podnesku tužitelja od 20. studenog 2024. godine.

22. Među strankama nije sporno da su 31. ožujka 2008. godine sklopile Ugovor o kreditu, na temelju kojega je tuženica tužitelju, kao korisniku kredita, stavila na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 21.183,00 CHF, koji joj se tužitelj obvezao vratiti otplatom kroz 7 godina. Također, nije sporno da su Ugovorom o kreditu od 31. ožujka 2008. godine ugovorene valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, s tim da je u trenutku sklapanja tog pravnog posla kamatna stopa iznosila 6,50%.

23. Međutim, sporne su sljedeće okolnosti:

- jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine kojima su ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula

- pripada li tužitelju pravo na isplatu onih iznosa koji su posljedica promjene tečaja valute i kamatnih stopa te

- je li u odnosu na (novčano) potraživanje tužitelja u konkretnom slučaju nastupila zastara.

24. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno- pravne prirode (isprave) i dokazi personalnog karaktera (iskaz tužitelja te nalaz i mišljenje vještaka financijske struke) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.

25. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo, iskaz tužitelja je dosljedan, logičan i životan, dok su nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Darka Hanika izrađeni savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine te, kao takvi, ne ostavljaju mjesta nejasnoćama, nepotpunosti niti proturječnosti kako sami sa sobom, tako niti s izviđenim okolnostima u predmetu.

26. Iz povijesnog dijela tužbe jasno je i nedvosmisleno razvidno da je osnova na kojoj počiva postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate, u biti, ništetnost odredaba Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi pa se, stoga, da bi uopće došao do ispravnog odgovora na pitanje vezano uz osnovanost zahtjeva radi isplate, sud nužno morao baviti i pitanjem koje se tiče ništetnosti odredaba konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

27. Kod takvog stanja stvari, prije svega, valja ukazati na to da pravni odnos tužitelja i tuženice treba sagledati u okviru odredaba ZZP-a.

28. Pravni odnos stranaka konkretnog spora nastao je u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine, pa to, posljedično, znači da taj pravni odnos tangiraju upravo odredbe ZZP-a. To je u skladu s pravilom o vremenskom važenju zakona (locus regit actum).

29. Također, treba navesti da se odredbe ZOO-a na pravni odnos tužitelja i tuženice primjenjuju pozivom na odredbu čl. 1163. st. 1. ZOO-a.

30. Odredbama čl. 96. st. 1., 2. i 4. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

31. Uzimajući u obzir da tuženica niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine, kojima su predviđene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo, unatoč tome što je, u skladu s načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, kao i u odredbi čl. 96. st. 4. ZZP-a, upravo za tuženicu bio pridržan teret dokaza u tom pravcu, a cijeneći i to da je odredbama Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine tuženici omogućeno ne samo da iznos mjesečnog anuiteta bude vezan uz valutu CHF, nego i da tečaj te valute bude uvjetovan srednjim tečajem za CHF koji upravo tuženica određuje te da je sve to u konačnici uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, i to takvu koja se ogleda u tome da je anuitet kredita za tužitelja rastao tijekom utuženog perioda (što se vidi iz izračuna razlike koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka Darka Hanika), zaključak je suda prvog stupnja da su odredbe Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine, kojima je predviđena valutna klauzula, ništetne te da na temelju upravo te i takve pravne osnove tužitelju pripada pravo potraživati od tuženice isplatu, i to po pravilima o restituciji koja su sadržana u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

32. U odnosu na odredbe Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine, kojima je predviđena promjenjiva kamatna stopa (ali i valutna klauzula), za naglasiti je da iz čitavog sadržaja tog Ugovora uopće nije uočljivo koji bi to, zapravo, bio razlog uslijed kojega bi moglo doći do promjene ugovorene kamatne stope i/ili do promjene tečaja za CHF, a posebno nije vidljivo da bi se takve promjene temeljile na valjanom razlogu, predviđenom ugovorom, kako to zahtijeva odredba čl. 97. st. 1. al. 11. ZZP- a, što znači da su odredbe imenovanog pravnog posla ostavljale na procjenu isključivo tuženici da jednostrano mijenja odredbe o visini kamatne stope (kroz donošenje internih akata na koje tužitelj nije mogao utjecati ni na koji način, a kamo li, pak, o njima pregovarati), odnosno o tečaju za CHF.

33. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, za pojasniti je još i da sama okolnost koja se odnosi na to je tuženica u Ugovor o kreditu od 31. ožujka 2008. godine uvrstila odredbu o vlastitom pravu na izmjenu kamatne stope, dakle o pravu da, bez pregovora i dogovora s tužiteljem, kao korisnikom kredita, te čak i bez sklapanja bilo kakvog dodatka (aneksa) Ugovora od 31. ožujka 2008. godine, izmijeni kamatnu stopu, ovome se sudu doima nepoštenim, jer takvo postupanje tuženice, zasigurno, samo po sebi uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to posebno zato jer je u svakoj konkretnoj situaciji izmjene kamatne stope dolazilo do toga da je za tužitelja porasla mjesečna obveza plaćanja anuiteta (osim za jedan mjesec, no to je u ukupnosti svih zbivanja zanemarivo), što znači da su odredbe Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi stipulirane na štetu tužitelja, kao potrošača.

34. Razlozi za promjenu kamatne stope morali su (i trebali) biti jasno i nedvosmisleno sadržani u samom tekstu Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine kako bi transparentno i bezuvjetno bili poznati tužitelju u samom trenutku sklapanja tog Ugovora.

35. Tek u takvom slučaju, dakle da su razlozi za izmjenu visine kamatne stope tijekom perioda trajanja Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine, koji je, prema njegovoj odredbi čl. 4. st. 1., obuhvaćao 7-godišnje razdoblje, bili razgovijetno naznačeni u tom Ugovoru, da ih je, kao takve, tužitelj mogao pročitati i da su mu oni mogli biti suvislo objašnjeni po ovlaštenom službeniku tuženice, tek tada bi tužitelj došao u poziciju da se informirano uputi u obveze koje za njega proizlaze iz sadržaja pravnog posla koji sklapa s tuženicom.

36. U svakom suprotnom slučaju, a takav je postojao i u odnosu na konkretan pravni posao, koji je nastao između parničnih stranaka, tužitelj je doveden u neravnopravnu poziciju, dok je tuženica time za sebe pribavila svojevrsni monopolistički položaj na tržištu, u odnosu prema tužitelju.

37. Odredbom čl. 3. ZOO-a predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok iz odredbe čl. 4. ZOO-a slijedi da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

38. Stajalište je ovoga suda da ugovaranje uvjeta u kojima promjena kamatne stope ovisi o odlukama tuženice (čl. 6. Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine, s lista 5. do 7. sudskog spisa), koje ona donosi autonomno i jednostrano, bez bilo kakvog upliva bilo kojeg potrošača, pa tako i tužitelja, kao stranke konkretnog Ugovora o kreditu, ne odgovara načelima obveznog prava koja slijede iz citiranih odredaba ZOO-a.

39. Naprotiv, iskorištavanjem svoje pozicije „jače“ stranke ugovornice, koja je u Ugovoru o kreditu od 31. ožujka 2008. godine za sebe prispodobila mogućnost izmjene kamatnih stopa rukovodeći se svojim vlastitim općim aktima (čl. 6. Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine), na koje tužitelj nije mogao utjecati ni na koji način, što znači da s njima i s razlozima kojima se tuženica rukovodila prilikom njihova donošenja tužitelj nije mogao biti čak niti upoznat, tuženica je postupila potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što, ponavlja se, u sadržaj Ugovora od 31. ožujka 2008. godine tuženica nije unijela podatak o tome kakav je to valjani i unaprijed predviđeni razlog zbog kojega bi mogla jednostrano mijenjati ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila s tužiteljem.

40. Zbog svega navedenog, sud prvog stupnja smatra da su odredbe čl. 6. i čl. 7. Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine ništetne u dijelu u kojemu je njima regulirana promjenjiva kamatna stopa „sukladno Odluci o kamatnim stopama (...) Banke“, i to zato jer predstavljaju nepoštene odredbe po prethodno spomenutim pravilima iz odredaba ZZP-a, te da je, posljedično, zahtjev tužitelja za isplatu po osnovi promjene kamatnih stopa na temelju jednostranih odluka tuženice pravno utemeljen (po pitanju njegove pravne osnove, a o visini tog zahtjeva sud će svoje pravno uvjerenje iznijeti nastavno).

41. U odnosu, pak, na valutnu klauzulu, sadržanu u odredbama čl. 2., čl. 3. i čl. 4. Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine, nužno je pojasniti da je u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P- 1401/2012, a na koji se tijekom ovog spora pozvao i tužitelj te koji je bio pokrenut tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima i protiv tuženice u ovom sporu, na temelju odredaba članaka 502.a do 502.h ZPP-a, navedeni tužitelj tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15) i to u dva pravca; prvo u pravcu nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te drugo u pravcu nepoštenosti odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranim odlukama banaka, s tim da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je 13. lipnja 2014. donesena pod brojem Pž-7129/13 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1402/2012 u dijelu koji se ticao promjenjive kamatne stope, a preinačena u dijelu koji se ticao valutne klauzule te je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen, a kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio je revizijsku odluku Revt-249/14-2 kojom je reviziju stranaka odbio, nakon čega je uslijedio postupak pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je odlukom brojeva U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broja Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev upravljen utvrđenju da su banke (dakle, i tuženica u ovoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak u kojemu je, iznova odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se ticao zahtjeva za utvrđenje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.

42. Također, bitno je naglasiti da je nakon toga Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu, poslovnog broja Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pri čemu je utvrđeno da su sve tužene banke (uključujući, dakle, i tuženicu u konkretnoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu - ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

43. Sud prvog stupnja ispitao je može li se tužitelj s uspjehom pozivati na pravna utvrđenja iz odluke donesene u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spomenutoj parnici. Ovo posebno zato jer mu je tuženica takvo pravo izrijekom osporavala kroz navode podnesenog odgovora na tužbu.

44. U svezi toga, za istaknuti je da je odredbom čl. 502.c ZPP-a predviđeno da su se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke osobe ovlaštene pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a (u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava).

45. Pritom je nužno naglasiti da je odredba čl. 502.c ZPP-a dopunjena kroz čl. 107. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 24. srpnja 2019. godine (iz Narodnih novina broj 70/19; u daljnjem tekstu: ZID ZPP/19), nakon čega pozivanje na pravna utvrđenja iz presude u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava više nije bilo moguće samo u parnicama za naknadu štete, već i u parnicama radi isplate.

46. Kao što je prethodno već objašnjeno, ova se parnica vodi upravo radi isplate (radi isplate po osnovi restitucije, a ne, kako to u t. VI. odgovora na tužbu tvrdi tuženica, radi isplate po osnovi stjecanja bez osnove), a u njoj se tužitelj pozvao na upravo citiranu „novu“ presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, koja je donesena 14. lipnja 2018. pod brojem Pž-6632/2017-10. Stoga je sud svoju odluku u ovom predmetu utemeljio ne samo na vlastitom pravnom promišljanju, već i na svemu onome što je utvrđeno citiranom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

47. No, čak i da u parnici radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba i radi isplate po osnovi pravila o restituciji sud nije vezan za utvrđenja iz parnice koja se vodila u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, to još uvijek ne bi značilo da sud nije dužan cijeniti utvrđenja do kojih je došao sud u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava te da se stranka na odluku iz takvog spora ne bi mogla pozivati (uostalom, jednako kao i na bilo koju drugu odluku bilo kojeg drugog suda za koju smatra da konvenira njezinim probicima u postupku).

48. Pritom ovaj prvostupanjski sud drži da je zbog promjene tečaja švicarskog franka, u smislu njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca), došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je po Ugovoru o kreditu koji je tužitelj sklopio s tuženicom plaćanje bilo vezano za valutu CHF, i to, k tome, prema srednjem tečaju tuženice, kao kreditora, pa kada je u utuženom razdoblju znatno porastao tečaj CHF, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama, tada se, po motrištu ovog suda prvog stupnja, radi ne samo o povredi kolektivnih interesa, već i o povredi interesa potrošača koji je korisnik konkretnog kredita. Ovo tim više jer tuženica, za koju je u tom pravcu bio pridržan teret dokaza (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te čl. 96. st. 4. ZZP-a), nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine, u dijelu u kojemu je tim odredbama predviđena valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo.

49. Ponavlja se da je odredbama čl. 96. st. 1., 2. i 4. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

50. Dakle, sumarno, sud drži da su odredbe Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine kojima su predviđene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula nepoštene, a kako je odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a za nepoštenu ugovornu odredbu kao posljedica predviđena ništetnost, tako su navedene odredbe ništetne i, po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tužitelju pripada pravo na isplatu.

51. Uz sve pojašnjeno, dodatno treba istaknuti da iz iskaza tužitelja (list 401. do 403. sudskog spisa) nepobitno slijedi da je predmetni Ugovor o kreditu sastavljen u banci pa to znači da su ugovorne odredbe kojima su stipulirane promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula nepoštene po odredbi čl. 96. st. 2. ZZP-a, a time i ništetne po odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a.

52. Ponavlja se da tuženica nije dokazala da se o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine pojedinačno pregovaralo, a time i da nije postupila u skladu s obvezom iz odredbe čl. 96. st. 4. ZZP-a.

53. Tuženica se tijekom čitavog spora pozivala na prestanak prava tužitelja da od nje zahtijeva ispunjenje obveze (na zastaru), no ovaj sud prvog stupnja takvo njezino motrište ne može prihvatiti iz više razloga.

54. U prethodnom dijelu obrazloženja ove presude već je navedeno da je predmetom odlučivanja u konkretnom sporu bio zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine, a, uz to, i zahtjev tužitelja radi isplate onih iznosa koje je on tuženici više platio upravo zbog posljedica takve ništetnosti.

55. Kada se krene od toga da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, kako to izrijekom slijedi iz odredbe čl. 328. ZOO-a, tada je jedini mogući i pravno prihvatljiv zaključak onaj prema kojemu se ne gasi niti pravo koje za stranku sudionicu ništetnog pravnog posla proizlazi iz posljedica ništetnosti, a koje je proklamirano u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

56. Cijeneći, naime, da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a), a da je pravo na restituciju posljedica ništetnosti, po čvrstom i nepokolebljivom pravnom razmišljanju ovog suda prvog stupnja, to znači da se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništetnosti po odredbi čl. 327. st. 1. ZOO-a, u svezi s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, a time i da je isticanje prigovora zastare, zapravo, iluzorno i materijalnopravno neodrživo u parnici u kojoj, uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih dijelova pravnog posla, aktivno legitimirana strana ističe i zahtjev za isplatu koji temelji na posljedicama te i takve ništetnosti.

57. Upravo radi toga je krucijalno razlikovati institut na kojemu počiva postavljeni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva. Ponavlja se da se ne radi o stjecanju bez osnove (na što se poziva tuženica), nego o restituciji (kao posljedici ništetnosti).

58. Zbog toga sud prvog stupnja nalazi da kod traženja isplate po pravilima o restituciji (vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetnog pravnog posla ili njegova dijela) ne može niti biti govora o bilo kakvom nastupanju zastare, ali niti općenito o zastari kao institutu koji bi na bilo koji razuman i opravdan način bilo moguće dovesti u vezu s ništetnošću.

59. Ako se ne gasi pravo na isticanje ništetnosti (čl. 328. ZOO-a) i ako je restitucija posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 1. ZOO-a), onda je, na osnovi ove dvije premise iz logičkog silogizma, jedini ispravan zaključak (conclusio) onaj prema kojemu kod odlučivanja o ništetnosti i o restituciji nema mjesta niti primjeni instituta zastare.

60. Stoga je prigovor zastare, koji je tuženica istaknula još u odgovoru na tužbu, a koji je ponavljala i u nastavku ove parnice, ocijenjen pravno neprihvatljivim.

61. Uostalom, čak i kada bi se kod odlučivanja o prigovoru zastare prihvatilo recentno stajalište sudske prakse, zastupljeno u pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020. godine (prema zapisniku s te sjednice, poslovnog broja Su-IV-47/2020-2, objavljenom na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, niti tada ne bi moglo biti govora o nastupanju zastare u konkretnom sporu.

62. Ništetnost pojedinih odredaba Ugovora koji je 31. ožujka 2008. godine sklopljen između tužitelja i tuženice utvrđuje se tek ovom odlukom pa, uz primjenu navedenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to znači da bi zastara počela teći tek u času kada odluka o prihvaćanju zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli stekne svojstvo pravomoćnosti. Kako tome nije tako (jer se o zahtjevu tužitelja, upravljenom na ništetnost spomenutih odredaba Ugovora, donosi tek prvostupanjska presuda, koja će svojstvo pravomoćnosti steći ili u žalbenom postupku, donošenjem drugostupanjske odluke, ili protekom roka za žalbu unutar kojega niti jedna od stranaka spora ne bude iskoristila mogućnost podnošenja pravnog lijeka), tako se, i uz prihvaćanje opisanog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prigovor zastare, istaknut po tuženici u odgovoru na tužbu, ukazuje pravno neutemeljenim.

63. U prethodnom dijelu obrazloženja konkretne presude već je pisano, a sada to treba i ponoviti, da se odluka o obvezi tuženice da tužitelju isplati novčane iznose koji su mu dosuđeni ovom presudom temelji na odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

64. U slučaju ništetnosti ugovora ili neke ugovorne odredbe svaka je strana, naime, dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Kako je, pak, na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, tuženica od tužitelja primila isplatu, i to glede promjenjive kamatne stopi i glede valutne klauzule isplatu mjesečnih anuiteta koji su veći od onih anuiteta koji su ugovoreni tim Ugovorom i za koje je tužitelj dobio od tuženice otplatni plan, tako je, u vidu posljedica ništetnosti, za tuženicu predviđena obveza da tužitelju vrati sve one iznose koje je od njega primila po osnovi ništetnih ugovornih odredaba, i to s kamatama od dana kada joj je tužitelj te isplate obavio, odnosno upravo na način na koji je tužitelj to i zahtijevao u ovom sporu.

65. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva treba ukazati na to da rezultati provedenog dokaznog postupka, prije svega onog koji se očituje u financijskom vještačenju, ukazuju na utemeljenost konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, sadržanog u podnesku tužitelja od 20. studenog 2024. godine.

66. Zato je o visini tužbenog zahtjeva donesena odluke iz t. III. izreke presude.

67. Da tužitelju pravo na kamate, glede njihova tijeka, pripada baš onako kako je to i zahtijevao tužbenim zahtjevom, slijedi i iz vladajuće sudske prakse (VS, Rev- 999/92, od 07. srpnja 1993. godine), nastale u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništetnosti.

68. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na iznos dosuđen u t. III. izreke presude, za naglasiti je da je 01. siječnja 2008. godine na snagu stupila odredba čl. 29. ZOO-a, koja stopu zakonskih zateznih kamata čini ovisnom o eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke (HNB), tj. konkretno o uvećanju eskontne stope HNB za pet postotnih poena kada se radi o odnosima izvan trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava.

69. Stoga je sud respektirao ovu okolnost, s tim da je odluku o visini kamatne stope donio kako na temelju izvorne odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, tako i prema izmjenama iste odredbe iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 17. srpnja 2015. godine (iz Narodnih novina broj 78/15), odnosno iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 03. listopada 2022. godine (iz Narodnih novina broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te iz Uredbe o izmjeni ZOO-a od 30. prosinca 2022. godine (iz Narodnih novina broj 156/22; u daljnjem tekstu: Uredba ZOO/22).

70. U sadržaj t. III. izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. srpnja 2025. godine, i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.

71. Usprkos tome što tuženica tužitelju nije previše osporavala status potrošača, potrebno je primijetiti da je teret dokaza o statusu potrošača na tužitelju u svakom pojedinačnom slučaju, ali da je tužitelj u ovom predmetu takvo svoje svojstvo bezrezervno dokazao kako dokazima materijalno-pravnog karaktera (ispravama), tako i dokazima personalno-pravne naravi (stranačkim iskazom tužitelja). Bilo kakvu oprečnu okolnost, dakle činjenicu da je tužitelj Ugovor o kreditu od 31. ožujka 2008. godine, možebitno, sklopio u svrhe namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a), tuženica nije dokazala pa, stoga, status potrošača na strani tužitelja ovaj prvostupanjski sud nalazi nepobitno dokazanim.

72. Iako je tuženica tvrdila (navodi iz njezinog podneska od 20. studenog 2024. godine) da je vještačenje bilo potrebno provesti uzimanjem u obzir kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u kunama na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, takve njezine navode ovaj prvostupanjski sud nije bio u mogućnosti prihvatiti.

73. Svođenjem svih parametara na one koji su postojali u trenutku kada je između tužitelja i tuženice nastao pravni odnos, dakle na period sklapanja Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine, postupa se u skladu s regulacijom iz odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a budući da su jedine odredbe koje su bile poznate tužitelju bile one kojima je kamatna stopa utanačena u visini od 6,50% (čl. 3. Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2007. godine), a tečaj za CHF kao onaj koji je bio odgovarajući srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita po Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine (čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine).

74. Stoga niti sudu nije preostalo drugo do li obveze procjenjivati upravo rukovodeći se takvim ugovornim proklamacijama jer su jedino one bile poznate i tužitelju i tuženici pa, kao takve, predstavljaju konstantu u odnosu na koju je i moguće utvrditi bitne okolnosti za one zaključke koje je sud izveo u ovom sporu.

75. O visini tužbenog zahtjeva, o kojoj je sud odlučio u t. III. izreke presude, već je iznijeto obrazloženje, s tim da samo treba ponoviti da je takva odluka posljedica prihvaćanja nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Darka Hanika, kao dokaza koji je krucijalan za odluku o visini tražbine tužitelja.

76. Usprkos tome što je u odgovoru na tužbu tuženica upirala na izostanak pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog spora, za navesti je da je takvo motrište tuženice potpuno neprihvatljivo.

77. Tužitelju i te kako pripada pravo tražiti sve ono što je zahtijevao u ovom sporu. Njegov je pravni interes nedvojben i očituje se upravo u prihvaćanju kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, a to je u skladu i s legitimnim očekivanjima tužitelja i s pravom na mirno uživanje vlasništva iz čl. 1. st. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10; u daljnjem tekstu: Konvencija).

78. Nakon 01. siječnja 2024. godine prestala je obveza suda da u svojim odlukama dvojno iskazuje novčane obveze, koja je prethodno postojala po odredbama čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon) i po čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22), a to je onda značilo da je i u ovoj odluci, koja se donosi 30. siječnja 2025. godine, sud novčane obveze bio u obvezi izraziti samo u onoj valuti koja je Zakonom i Odlukom uvedena kao službena valuta u Republici Hrvatskoj, dakle u eurima.

79. U ranijem dijelu obrazloženja ove odluke već je pisano da je na (drugom) pripremnom ročištu, koje je održano 05. ožujka 2024. godine, tuženica istaknula prigovor radi prebijanja, u iznosu od 264,00 eura s kamatama, uz pojašnjenje da taj iznos potražuje po osnovi potplaćenih i povlaštenih anuiteta, s tim da je na ovom mjestu potrebno objasniti razloge zbog kojih sud takav prigovor tuženice nalazi pravno neutemeljenim.

80. Potrošački sporovi, a takav predstavlja i ova parnica, nisu predviđeni radi zaštite interesa onih osoba koje nemaju svojstvo potrošača, pa tako niti radi zaštite bilo kojih i bilo kakvih interesa banaka.

81. Upravo suprotno, takvi sporovi imaju za svoju svrhu i cilj zaštititi interese onih osoba koje se, po odredbi čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a, smatraju potrošačima (a ne interese onih osoba koje potpadaju pod pojam trgovaca koji određuje čl. 3. st. 1. t. 2. ZZP-a).

82. Zato je o prigovoru radi prebijanja sud donio po tuženicu negativnu odluku i presudio kao u t. IV. izreke presude.

83. No, čak i da je sud smatrao da može prihvatiti prigovor radi prebijanja, takvom prigovoru ni u kojem slučaju ne bi bilo moguće udovoljiti u onoj visini u kojoj ga je odredila tuženica. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darka Hanika slijedi, naime, da je tijekom otplate kredita postojala samo jedna tzv. negativna razlika, i to na dan 01. travanj 2010. godine, u visini od (minus) 4,55 eura. Stoga, da je prigovor radi prebijanja bio osnovan, on bi to mogao biti isključivo u potonje naznačenom iznosu.

84. Odluka o naknadi troškova postupka iz točke V. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

85. Tuženica je u cijelosti izgubila parnicu pa je dužna tužitelju naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka koji su, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, bili potrebni radi vođenja ove parnice.

86. Troškovi tužitelja sastoje se od nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe, u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), te za sastavljanje četiri obrazložena podneska, od 22. siječnja 2024. godine, od 27. veljače 2024. godine, od 20. studenog 2024. godine i od 25. studenog 2024. godine, u iznosima od po 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 1. Tarife/23.

87. Tužitelju je dosuđena i nagrada za zastupanje na pet ročišta, od 02. veljače 2024. godine, od 05. ožujka 2024. godine, od 28. lipnja 2024. godine, od 28. studenog 2024. godine i od 24. prosinca 2024. godine, na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi pa nagrada za svako od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23.

88. Na naznačene radnje tužitelju je priznat pripadajući PDV, po stopi od 25%, u iznosu od 500,00 eura, sukladno Tbr. 46. Tarife/23.

89. Uz sve nabrojane troškove, tužitelju je dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu, u iznosu od 53,09 eura, a priznat mu je i trošak financijskog vještačenja, u iznosu od 331,81 euro, te trošak pristupa vještaka ročištu za glavnu raspravu od 24. prosinca 2024. godine, u iznosu od 58,39 eura.

90. U pogledu troškova postupka tužitelj je zatražio zakonske zatezne kamate, i to od dana donošenja prvostupanjske presude, s tim da ovaj sud prvog stupnja smatra da mu takvo pravo pripada, i to pozivom na odredbu čl. 31. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24), kao i pozivom na odredbu čl. 151. st. 3. ZPP-a, koja je novelirana kroz čl. 27. ZID ZPP-a/22.

91. Stoga je glede tijeka kamata za iznos troškova postupka odlučeno kao u t. V. dispozitiva presude.

92. Nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st.

3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetnih presude i rješenja, točnije 30. siječnja 2025. godine, a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela XIX. st. 1. Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

93. Iako je tužitelj zatražio i troškove sudske pristojbe za presudu, takav mu trošak nije priznat.

94. Prema čl. 13. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23), 20. svibnja 2023. godine na snagu je stupila izmijenjena odredba čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18), prema kojoj su potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni obveze plaćanja sudskih pristojbi pa to znači da niti za tužitelja ne postoji obveza plaćanja sudske pristojbe za presudu, a time i da mu ne pripada pravo ovaj trošak tražiti na teret druge strane u sporu (tuženice). O tome je odlučeno kao u t. VI. izreke presude.

95. Tužitelju nije priznat niti trošak sastavljanja podneska koji je nazvao „opomenom pred tužbu“ (u zatraženom iznosu od 100,00 eura), kao niti trošak zastupanja na ročištu za objavu presude (u zatraženom iznosu od 100,00 eura). Niti jedan od tih troškova sud ne nalazi utemeljenim na pravilu iz odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

96. Konačno, tužitelju nije priznat trošak prijevoza (u zatraženom iznosu od 306,00 eura) niti materijalni trošak (u zatraženom iznosu od 70,00 eura) budući da takve troškove nije dokazao niti po osnovi niti po visini.

97. U kontekstu potonjih troškova za pojasniti je da bi tužitelju pripadalo pravo na naknadu stvarnih izdataka koje je imao njegov punomoćnik, pri čemu u odnosu na troškove prijevoza isključivo za dolazak tog punomoćnika na ročište za glavnu raspravu koje je održano 28. lipnja 2024. godine (jer su na svim preostalim ročištima, a sud ih je prethodno taksativno nabrojao, tužitelja zastupali zamjenici punomoćnika koji su bili iz Rijeke), ali da je morao dokazati da je na to ročište punomoćnik tužitelja došao osobnim vozilom i da mu, stoga, pripada pravo na troškove upotrebe vlastitog automobila s troškovima cestarine. To je mogao dokazati jednostavnim predočavanjem sudu računa za troškove cestarine, što on nije učinio. U protivnom, tužitelju po osnovi spomenutog ročišta i troškova prijevoza njegova punomoćnika na to ročište pripada pravo na troškove prijevoza u visini cijene međugradskog prijevoza, s tim da je i takvu vrstu troškova morao dokazati i po osnovi i po visini.

98. Sve što je u pogledu troškova prijevoza i materijalnih troškova sud netom objasnio svoje pravno uporište ima u Tbr. 48. i u Tbr. 50. Tarife/23.

99. Budući da je u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev (iz podneska tužitelja od 20. studenog 2024. godine) tuženica u cijelosti izgubila ovu parnicu, zaključivanjem o suprotnom pravilu iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a (argumentum a contrario), ne pripada joj niti pravo na nadoknadu troškova postupka na teret tužitelja, pa tako niti u zatraženoj visini od ukupno 2.000,00 eura, zbog čega je odlučeno kao u t. VII. dispozitiva presude.

100. Rješenjem koje je sud prvog stupnja donio 01. kolovoza 2024. godine određeno je izvođenje dokaza financijskim vještačenjem. Istim rješenjem za vještaka je određen stalni sudski vještak financijske struke Darko Hanik. 101. Pisane nalaz i mišljenje imenovani vještak dostavio je sudu 20. rujna 2024. godine, dok je svoje mišljenje obrazložio na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 24. prosinca 2024. godine. Pritom je vještak odmah zatražio i troškove po osnovi pristupa na navedenu glavnu raspravu, dostavljajući u tom pravcu račun 51/12/2024 od 24. prosinca 2024. godine (s lista 496. sudskog spisa).

102. Mišljenje je suda prvog stupnja da vještaku po osnovi troškova pristupa na ročište za glavnu raspravu, pozivom na pravila iz Cbr. 2. t. 1., odnosno iz Cbr. 1. t. 1. Cjenika stalnih sudskih vještaka (u daljnjem tekstu: Cjenik), koji je, u kontekstu odredbe čl. 24. st. 1. Pravilnika o stalnim sudskim vještacima (Narodne novine broj 38/14, 123/15, 29/16 i 61/2019; u daljnjem tekstu: Pravilnik), sastavni dio toga Pravilnika, pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa.

103. U Cbr. 1. t. 1. Cjenika propisano je, naime, da za korištenje vlastitog vozila vještaku pripada 2,00 kn po prijeđenom km pa kako je udaljenost od [adresa] do Rijeke notorno 35 km, tako to znači da je za dolazak na ročište od 24. prosinca 2024. godine i za povratak iz mjesta sjedišta Općinskog suda u Rijeci do mjesta prebivališta vještaka (u [adresa]) vještak prevalio ukupno 70 km i da mu, posljedično, po osnovi putnih troškova pripada pravo na isplatu iznosa od 140,00 kn/18,58 eura. 104. U situaciji kada vještak pristupa na glavnu raspravu izvan sjedišta vještaka do 50 km u jednom smjeru, a takva je i situacija u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir prethodno navedenu udaljenost između sjedišta Općinskog suda u Rijeci (u Rijeci) i sjedišta vještaka Darka Hanika (u [adresa]), po Cbr. 2. t. 2. Cjenika vještaku pripada nagrada od 150 bodova, što, uz primjenu odredbe čl. 24. st. 2. Pravilnika, prema kojoj je vrijednost boda 2,00 kune bruto bez PDV-a, iznosi 300,00 kn/39,82 eura.

105. No, kako je vještak Darko Hanik po osnovi putnih troškova zatražio iznos koji je neznatno manji od iznosa koji mu ukupno pripada, tako mu je, uz pravilo iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a, po osnovi troškova dolaska na ročište od 24. prosinca 2024. godine dosuđen iznos koji je sam zahtijevao, dakle iznos od 58,39 eura. 106. Vještačenje je provedeno na temelju dokaznog prijedloga tužitelja, a budući da predujam za pristup vještaka Darka Hanika ročištu za glavnu raspravu od 24. prosinca 2024. godine nije bio položen, u skladu s odredbom čl. 153. st. 4. ZPP-a valjalo je tužitelju naložiti da trošak pristupa imenovanog vještaka spomenutom ročištu za glavnu raspravu isplati (direktno) vještaku, i to u roku od 8 dana, na žiro račun vještaka, u pogledu kojega je vještak tijekom spora sudu predočio podatke.

107. Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.

U Rijeci 30. siječnja 2025.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja, donesenih u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu i rješenje, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda i rješenje postanu pravomoćni u dijelu koji se pobijaju žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude i rješenja odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).

Žalba protiv odluke iz izreke rješenja ne odgađa ovrhu (čl. 153. st. 4. ZPP-a).