REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3764/2023-21

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Goranu Devrnja, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB - DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Petri Vatavuk, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 13. siječnja 2025., u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 30. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže s tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da tužitelju, LF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.215,69 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

0,90 EUR od dana 31.07.2007.do isplate

1,67 EUR od dana 31.08.2007.do isplate

0,92 EUR od dana 30.11.2007.do isplate

2,41 EUR od dana 31.01.2008.do isplate

4,63 EUR od dana 29.02.2008.do isplate

7,25 EUR od dana 01.04.2008.do isplate

2,85 EUR od dana 02.05.2008.do isplate

1,85 EUR od dana 31.05.2008.do isplate

3,33 EUR od dana 30.06.2008.do isplate

0,38 EUR od dana 31.07.2008.do isplate

0,55 EUR od dana 31.08.2008.do isplate

2,29 EUR od dana 30.09.2008.do isplate

16,84 EUR od dana 31.10.2008.do isplate

7,03 EUR od dana 30.11.2008.do isplate

15,65 EUR od dana 29.01.2009.do isplate

19,11 EUR od dana 31.01.2009.do isplate

19,81 EUR od dana 28.02.2009.do isplate

17,60 EUR od dana 31.03.2009.do isplate

17,95 EUR od dana 30.04.2009.do isplate

15,08 EUR od dana 31.05.2009.do isplate

12,62 EUR od dana 30.06.2009.do isplate

13,17 EUR od dana 31.07.2009.do isplate

14,59 EUR od dana 31.08.2009.do isplate

14,43 EUR od dana 30.09.2009.do isplate

13,08 EUR od dana 31.10.2009do isplate

15,60 EUR od dana 30.11.2009.do isplate

17,45 EUR od dana 31.12.2009.do isplate

20,41 EUR od dana 31.01.2010.do isplate

19,64 EUR od dana 28.02.2010.do isplate

23,46 EUR od dana 31.03.2010.do isplate

22,62 EUR od dana 30.04.2010.do isplate

24,37 EUR od dana 31.05.2010.do isplate

35,95 EUR od dana 30.06.2010.do isplate

33,47 EUR od dana 31.07.2010.do isplate

40,15 EUR od dana 31.08.2010.do isplate

34,85 EUR od dana 25.10.2010.do isplate

39,90 EUR od dana 26.11.2010.do isplate

47,86 EUR od dana 20.12.2010.do isplate

45,67 EUR od dana 27.01.2011.do isplate

48,38 EUR od dana 26.02.2011.do isplate

48,38 EUR od dana 28.02.2011.do isplate

44,70 EUR od dana 31.03.2011.do isplate

45,26 EUR od dana 30.04.2011.do isplate

59,88 EUR od dana 31.05.2011.do isplate

60,86 EUR od dana 30.06.2011.do isplate

73,48 EUR od dana 31.07.2011.do isplate

59,84 EUR od dana 27.09.2011.do isplate

60,62 EUR od dana 30.09.2011.do isplate

59,18 EUR od dana 30.11.2011.do isplate

61,61 EUR od dana 30.12.2011.do isplate

62,14 EUR od dana 31.12.2011.do isplate

65,26 EUR od dana 31.01.2012.do isplate

65,49 EUR od dana 29.02.2012.do isplate

63,24 EUR od dana 04.04.2012.do isplate

64,44 EUR od dana 30.04.2012.do isplate

65,45 EUR od dana 04.06.2012.do isplate

63,86 EUR od dana 30.06.2012.do isplate

64,34 EUR od dana 01.08.2012.do isplate

63,51 EUR od dana 31.08.2012.do isplate

61,29 EUR od dana 30.09.2012.do isplate

63,64 EUR od dana 31.10.2012.do isplate

62,77 EUR od dana 07.12.2012.do isplate

64,58 EUR od dana 07.01.2013.do isplate

60,56 EUR od dana 04.02.2013.do isplate

63,73 EUR od dana 28.02.2013.do isplate

63,94 EUR od dana 31.03.2013.do isplate

61,10 EUR od dana 07.05.2013.do isplate

57,56 EUR od dana 04.06.2013.do isplate

56,52 EUR od dana 03.07.2013.do isplate

57,65 EUR od dana 03.08.2013.do isplate

60,20 EUR od dana 02.09.2013.do isplate

63,38 EUR od dana 01.10.2013.do isplate

61,56 EUR od dana 04.11.2013.do isplate

62,18 EUR od dana 03.12.2013.do isplate

61,84 EUR od dana 15.01.2014.do isplate

64,55 EUR od dana 04.02.2014.do isplate

66,44 EUR od dana 04.03.2014.do isplate

65,23 EUR od dana 02.04.2014.do isplate

63,61 EUR od dana 02.05.2014.do isplate

63,19 EUR od dana 02.06.2014.do isplate

62,86 EUR od dana 17.06.2014.do isplate

po stopi koja se određuje, do 31.12.2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01.01.2023. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u visini 2.179,76 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. siječnja 2025. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 28.06.2007.g. sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj: 9012687696, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.313,44 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).

U članku 6.2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Dana 03.09.2019.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio presudu i rješenje posl.br. Rev 2221/2018 kojim je odbio revizije tuženika i ostalih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu u kojem je utvrđeno da su tuženik i ostale navedene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, sve suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Navedeno na konačan način potvrđuje osnovu tužbe u dijelu tražene isplate temeljem ugovorenih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

Imajući u vidu sve navedeno u točkama I. i II. ove tužbe, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana konačne otplate kredita prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana konačne otplate kredita.

Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konačne otplate kredita iznose anuiteta koji su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike u kunskom iznosu povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita ukupno iznos od 3.215,69 EUR / 24.228,62 kn uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

Tužitelj u prilogu dostavlja svu daljnju dokumentaciju temeljem koje se mogu izračunati iznosi i razdoblja povećanih anuiteta u kunama do dana konačne otplate kredita.

Kako bi se svi činjenični navodi tužitelja temeljem dostavljene dokumentacije utvrdili na potpuno relevantan način tužitelj također predlaže provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti:

Kolike je iznose anuiteta, izražene u kunama po mjesecima, tužitelj preplatio svojom otplatom Ugovora o kreditu do dana 17.6.2014.g., u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita.

Slijedom navedenog tužitelj je podnio ovu tužbu i tužbeni zahtjev. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana.

Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja te se očituje kako slijedi;

Tužitelj i tuženik su dana 28.6.2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012687696 (Ugovor o kreditu).

Odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske (VSRH) u presudi poslovni broj Rev-x 183/11- 2 odlučuje sljedeće: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ (tako i Rev 1666/11 od 6.5.2015, Rev 141/2006 od 22.2.2006 i Rev-x 808/11-2 od 12.9.2012)

Primjenom relevantnih odredaba zakona te ustaljene sudske prakse i stajališta VSRH, potraživanje tužitelja iz predmetne tužbe je zastarjelo, budući da zastarni rok od pet godina počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu.

Odredbom članka 226. ZOO-a propisano je sljedeće: „(1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. (2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.“

Tuženik ističe da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćani od strane tužitelja u anuitetima. Prema tome, tražbine povremenih davanja, odnosno tražbine anuiteta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja.

Odredbom članka 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Sukladno navedenom, zakon ne predviđa da do prekida zastare može doći podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, a što je u ovom predmetu tužitelj, dok je dužnik tuženik.

Spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije pojedinačni spor između stranaka (korisnika kredita i banke) kojim se zahtijeva ispunjenje točno određene tražbine vjerovnika iz točno određenog pravnog odnosa te podnošenje kolektivne tužbe ne može biti radnja vjerovnika kojom se prekida zastara jer vjerovnik, ovdje tužitelj, nije bio podnositelj kolektivne tužbe niti je na bilo koji drugi način sudjelovao u postupku povodom iste, a kolektivni spor nije vrsta postupka u kojem se odlučuje o individualnoj tražbini tužitelja prema tuženiku.

Nadalje, nesporno je da nema posebnih zakonskih odredaba koje izričito uređuju pitanje prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto je naveo i VSRH u svojoj odluci Rev-2245/17.

Nesporno je i da je VSRH u istovrsnim predmetima primjenjivao stroge i nedvosmislene zakonske odredbe koje određuju zastaru i prekid zastare. Tuženik ističe da su zastara i zastarni rokovi strogo definirani zakonom, stoga je svako suprotno stajalište i odluka temeljena na istima suprotna zakonu, načelu pravne sigurnosti i načelu prava na pravično suđenje.

Kako odredba članka 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom (kao što je, primjerice, posebnim zakonom propisano da se zastara prekida kada tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja pokrene postupak utvrđivanja povrede prava tržišnog natjecanja), očito je volja zakonodavca bila da se primijeni opće pravilo obveznog prava, a kojom se pravilnom primjenom ovog materijalno pravnog propisa, odnosno zakona jedino zaključuje da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja. Zaključno, predmetno potraživanje tužitelja nedvojbeno je zastarjelo.

II/ Tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

Naime, cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtjeva isplata.

Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

Isto proizlazi i iz stava VTSRH-a izraženog u presudi poslovni broj Pž-6632/17 (Presuda Pž-6632/17); „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača… mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača…Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Sukladno tome, u kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu.

Također, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na auto kredite, a isto proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi Pž-6632/17: „...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije…Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora…“ Sukladno navedenom, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku.

Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu, tako se tužitelj ne može pozivati na tu presudu, slijedom čega su presuda Pž- 6632/17 i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 (Presuda P- 1401/12) irelevantne za postupanje u ovom predmetu.

Također, tuženik ističe da je kredit zatvoren dana 24.7.2014.

Dakle, ugovor o kreditu u potpunosti je konzumiran i isplaćen čime je predmetni ugovorni odnos prestao.

Odredbom članka 131. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) iz 2009., određeno je da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP-a. Sukladno tome, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi.

Tako je i Trgovački sud u izreci presude P-1401/12 naložio bankama „da prekinu s gore opisanim postupanjem...".

Nastavno na navedeno, a obzirom da je ugovorni odnos prestao još 2014., ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora su u potpunosti neosnovana.

U odnosu na navode tužitelja o odredbama ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, tuženik se očituje kako slijedi;

Odredbom članka 22. ZOO-a propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Dakle, nesporno je da ugovaranje valutne klauzule nije nepošteno niti nezakonito.

Tužitelj ukazuje na postojeću praksu Suda Europske unije (Sud EU) iz koje proizlazi da je potraživanje tuženika neosnovano:

Sud EU u presudi broj C-81/19 (Presuda C-81/19) zauzeo je stajalište da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Direktiva 93/13) treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih strana ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive.

Gore navedeno je Sud EU opravdao činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive 93/13 u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi.

Naime, Sud EU istaknuo je da je odredbom članka 2. st. 1. Direktive 93/13 propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija

u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama Direktive 93/13.

Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive 93/13 i da se stoga ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

Odredba o valutnoj klauzuli unesena je u ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, stoga, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika.

Sud EU je u odluci broj C-173/09 naveo da nacionalni sud mora zanemariti presude višeg suda ako smatra da, uzimajući u obzir tumačenje odredbi na pitanje koje je dao Sud EU, presude višeg nacionalnog suda nisu u skladu s pravom Europske unije.

Tuženik ističe da su odluka VSRH poslovni broj Rev-2221/18 i Presuda Pž- 6632/17 nepravilne i potpuno nekonzistentne s pravom Europske unije. Međutim, ako bi Naslovni sud smatrao da bi trebalo utvrđivati okolnosti na koje se poziva tužitelj, tuženik ističe sljedeće;

Nesporno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama ZOO-a.

Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-I-1746/2006 od 17.6.2009. navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“

VSRH u presudi poslovni broj Rev 1990/91 ističe: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“

U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, tuženik ističe da u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama, niti da se kredit otplaćuje u kunama. U ugovoru je jasno određeno da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu.

U otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF, a kako ugovor o kreditu, tako i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja.

Nadalje, odredbom članka 81. st. 1. ZZP-a iz 2003., propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Naime, sukladno odredbi članka 1. ugovora o kreditu, banka, ovdje tuženik, se obvezuje korisniku kredita, ovdje tužitelju, staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 17.313,44 CHF.

Nadalje, odredbom članka 11.9. ugovora o kreditu određeno je da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužitelj, solidarni dužnik i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.

Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu.

U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba. Stoga je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik.

Također, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu.

Predmetne odredbe o valuti CHF jasno su koncipirane ugovorom o kreditu te je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana.

Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane zaposlenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.

Osim od strane zaposlenika tuženika prije samog zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke.

Naime, tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Tuženik ističe da takva općepoznata činjenica nije mogla ostati nepoznata tužitelju.

Dapače, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju HRK prema tečaju CHF još 2006., pa je tužitelj imao saznanja o postojanju mogućnosti jačanja tečaja CHF u odnosu na HRK.

Dokaz: Priopćenje Hrvatske narodne banke- Pojašnjenje "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak"

Nadalje, VTSRH je presudom Pž-6632/17 obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja.

Međutim, izreka presude, a kako je u odgovoru na tužbu gore u tekstu citirano, kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se isto temelji.

Odredbom članka 84. ZZP-a iz 2003. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

S obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena.

Tuženik se protivi dostavljenom izračunu i predloženom dokazu provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

Ako bi sud prihvatio takav dokazni prijedlog tužitelja, tada tuženik ističe sljedeće;

U odnosu na potraživanje tužitelja preplate tečaja u kunama, tuženik ističe da je volja ugovornih strana bila sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, dakle ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik pristali su i na promjene anuiteta uslijed promjene tečaja CHF.

Prema tome, tužitelj ne može tražiti da se eventualna preplata računa na način da se fiksira tečaj na onaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o kreditu. Nesporno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno i zakonito. Eventualna preplata bi se mogla izračunati jedino na način da se usporedi ugovor o kreditu s nekim drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom, pa se izračuna eventualna preplata anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu, prvenstveno zato što volja ugovornih strana nije bila ugovaranje kunskog kredita, nego upravo kredita s valutnom klauzulom.

Ako bi vještak pretvarao predmetni kredit u kunski, tada bi svakako trebao primijeniti i sve ostale uvjete koji su vrijedili za kunske kredite, pa i promjenjivu kamatnu stopu koja je vrijedila za takvu vrstu kredita.

Nadalje, usprkos tome što je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik navodi okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

Tuženik ističe i da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora.

U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.

Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene.

VSRH u presudi Revt-249/14 ističe sljedeće: „Nije sporno da bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“

Osim toga, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika.

Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka.

Tuženik ističe da je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tuženik je već gore istaknuo da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.

Tužitelj je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila.

Stoga, tuženik ističe da je isto naveo i VSRH u presudi Revt-249/14; „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka.“ Tužitelj je imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu; naime, valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula da bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije tečaja CHF, a da ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije tečaja CHF.

Nesporno je i utvrđeno u kolektivnom sporu da tuženik ne ostvaruje extra profit temeljem valutne klauzule u CHF, s obzirom da je i sam zadužen u predmetnoj valuti. VSRH u presudi Revt-249/14 ističe da „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka.“.

Također, u presudi P-1401/12 sud navodi sljedeće; „…no prekomjerni rast tečaja zbog izvanrednih događaja i opisane koincidencije je bio nepredvidiv za svakoga, pa onda i za tužene banke.“

Dakle, nesporno je utvrđeno da ostale banke i tuženik nisu znali i nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, stoga se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su, primjerice, pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti.

Zaključno, tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

Sud je u dokaznom postupku izvršen je uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, provedeno je financijsko vještačenje po Darfin d.o.o., saslušan je tužitelj. Tužbeni zahtjev u cijelosti je osnovan.

U ovom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, visina i zastara potraživanja.

Na okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je saslušavao tužitelja. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je ugovor o kreditu sa tuženikom sklopio u svrhu kupnje automobila i o kreditu je pregovarao sa auto kućom, ne sjeća se da bi vršio bilo kakve pregovore sa bankom. Želio je ugovor u kunama, međutim uvjetovan m je ugovor u CHF i majka mu je morala biti sudužnik. Pritom nije bio upozoren niti na kakve rizike vezane uz CHF. Automobil koristi isključivo u osobne svrhe i osobno je otplaćivao rate kredita. Potpisao je već unaprijed sastavljen Ugovor. Nakon saslušanja tužitelja sud je nedvojbeno utvrdio da Banka nije posebno i pojedinačno s tužiteljem pregovarala oko uvjeta kredita, posebno ne o valutnoj klauzuli u CHF, već mu je izričito ponuđen ugovor u CHF kao najpovoljniji, pri tome ne upozorivši tužitelja na eventualne rizike sklapanja ugovora u GHF tijekom otplate kredita. Takvo postupanje Banke u potpunosti je dovelo do neravnoteže ugovornih strana prilikom sklapanja Ugovora, a Banka je iskoristila svoj položaj jačeg pregovarača, kao financijska institucija nasuprot tužitelju koji nema dovoljno stručnog znanja u financijskom poslovanju, Upravo takvo postupanje Banke suprotno je načelu ravnopravnosti stranaka u postupku jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao jednom od osnovnim načela obveznog odnosa među strankama (lč. 4 ZOO-a). Na sadržaj ugovor tužitelj nije mogao utjecati.

Predmet ovog spora je i zaštita tužitelja u smislu odredbe Zakona o zaštiti potrošača prema kojima su odredbe Ugovora o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren CHF kao valuta za koju je vezana glavnica.

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je uzeo u obzir presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018 .g. u kojima je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništene i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezna glavnica CHF , a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti . Ovdje se napominje da se radi o Ugovoru koji je sklapan u spornom razdoblju od 01.01.2004.g. do 31.12.2008.g. u kojem je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03), a od 07.07.2007.g. novi Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) dopunjen i izmijenjen Zakonom o izmjenama Zakona i dopunama zakona o zaštiti potrošača koji je stupio na snagu 16.07.2009.g., a odredbama čl. 81. -88. bilo je uređeno piranje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima tj. kasnije odredbama čl. 96. -102. ZZP- a.

Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je ista unaprijed formulirana od strane trgovca te potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Člankom 84. ZZP-a/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetnoj cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Odredbama novo ZZP-a i odredbom čl. 96. st. 1. i 2. propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su jasne, lako razumljive i uočljive. Međutim, sud prihvaća tvrdnju tužitelja da banka nije upozorila na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF.

Ovaj sud smatra da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jer nije bila razumljiva budući tužitelj nije bio upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF. Sud smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je odredba sastavljena po unaprijed napisanom i tipskom ugovoru.

I konačno primjenom valutne klauzule CHF uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice svaljene na tužitelja, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.

Niti iz jednog dokaza ne proizlazi da se tuženik zaduživao na inozemnim tržištima u CHF iznosima.

Zaključno zbog ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ugovor bi bio ništetan jer ne bi mogao opstati bez odredbe o valutnoj klauzuli.

Slijedom navedenog sud smatra da tužiteljici pripada razlika koja je nastala povećanjem tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, i banka je dužna tužiteljici vratiti ono što je banka stekla po takvom ugovoru u skladu s čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima.

Nakon što je utvrđena osnovanost tužbenog zahtjeva, utvrđivana je visina financijskim vještačenjem.

Vještak Darko Prpić iz Darfin d.o.o. u svom nalazu je utvrdio da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 24.228,62 HRK odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 3.215,69 EUR, za anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos.

Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao primjedbi dok je tuženik ostao pri svim iznesenim prigovorima tijekom postupka.

Tuženik je istakao i prigovor zastare potraživanja.

Glede istaknutog prigovora zastare potraživanja valja istaknuti da je ova tužba podnesena 18.5.2023. g.

Analizirajući istaknuti prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je neosnovan prigovor zastare.

Naime, zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

Obzirom da odluka Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 potječe od 14. lipnja 2018.g., to se ima smatrati kako tužitelju pravo na zahtjev za isplatu kreće od navedenog datuma.

U konkretnom slučaju sud smatra da nema zastare potraživanja niti mjesta primjeni trogodišnjeg zastarnog roka i primjene odredbe čl. 226. ZOO-a jer je potraživanje tuženika usmjereno na preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat kamata. Ovdje valja istaknuti da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka stranka dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila.

Isto je tako u slučaju ništetnosti odredbe.

Vraćanje se vrši po pravilima po stjecanju bez osnove te se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

Slijedom iznesenog prigovor zastare potraživanja je u cijelosti neosnovan. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja u ovom postupku sud je tužitelju dosudio preplatu kredita uslijed rasta tečaja CHF-a tijekom trajanja otplate kredita iznos od 3.215,69 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika detaljno iznesenih u nalazu i mišljenju, jer je tuženik kao nesavjesni stjecatelj dužan vratiti tužitelju preplaćene iznose mjesečnih anuiteta od dana stjecanja (primitka) temeljem odredbe čl. 214. ZOO/91 odnosno, čl. 1115. ZOO/05, sve kako je to specificirao tužitelj u podnesku od 20.5.2024. g. prema nalazu vještaka koji je sud u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan u koji sud nema razloga sumnjati.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora od 3.215,69 eur i u trošak ulazi: trošak sastava tužbe /Tbr. 7. toč. 1 O.T.R.H./ u iznosu od 200,00 eur, trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta dana 3.4.2024., 16.9.2024., 13.1.2025. i 30.1.2025. /Tbr. 9. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 700,00 eur, trošak sastava podnesaka od 31.8.2023., 13.6.2024.g. /Tbr. 8. toč. l. O.T.R.H./ u iznosu od 400,00 eur, što sveukupno iznosi 1.500,00 eur, te 25% PDV-a u iznosu od 375,00 eur, predujam za vještačenje 265,45 eur, pristojba na tužbu 39,31 eur, tako da ukupni trošak iznosi 2.179,76 eur, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po čl. 27. st. 3. Ovršnog Zakona.

U Zagrebu 30. siječnja 2025.

Sudac

Sanja Krovinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud, pisano u pet istovjetnih primjeraka.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika