REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3215/2023-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja BC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa odvjetnik Marko Križanec iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, koje zastupa odvjetnik Hrvoje Matić iz Zagreba, poradi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave 13. siječnja 2025. godine, u nazočnosti tužitelja osobno, zamjenika opunomoćenika tužitelja i opunomoćenika tuženika, dana 30. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništava odredba čl. 8 st. 2 Ugovora o kreditu, broj: 166-133/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, potpisanog dana 28. rujna 2005. godine od strane pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., kao kreditora, tužitelja, kao korisnika kredita, EC kao sudužnika, te NC i ĆC, kao založnih dužnika, koji je dana 29. rujna 2005. godine potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika Ignaca Vugera, pod brojem: OV- 1570/2005, a koja glasi: Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke.

II Utvrđuje se da je ništava odredba čl. 8 st. 3 Ugovora o kreditu, broj: 166-133/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, potpisanog dana 28. rujna 2005. godine od strane pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., kao kreditora, tužitelja, kao korisnika kredita, EC kao sudužnika, te NC i ĆC, kao založnih dužnika, koji je dana 29. rujna 2005. godine potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika Ignaca Vugera, pod brojem: OV- 1570/2005, a koja glasi: U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.659,97 EUR s zateznim kamatama, tekućim od dana 30. srpnja 2014. do isplate, prema stopi godine do 31. srpnja 2015. godine određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Addiko banci d.d. naknaditi tužitelju BC naknaditi trošak parničnog postupka u svoti od 1.099,54 eur s zateznim kamatama od 30. siječnja 2015. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 4. svibnja 2023. godine tvrdi da je s tuženikovim prednikom sklopio 28. rujna 2005. godine ugovor o kreditu te čl.8. st.2. i 3. u slučaju prijevremene otplate kredita ugovoreno da je tuženik ovlašten zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama te banke, a tužitelj je 29. srpnja 2014. godine otplatio kredit prijevremeno i platio jednokratnu naknadu od 12.507,03 kn te navodi da je tuženik sam sastavio ugovor bez pojedinačnih pregovora i mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovornih odredaba što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, suprotno načelu savjesnosti i poštenja te su te ugovorne odredbe ništetne budući tužitelj nije obaviješten kao potrošač o toj tuženikovoj Odluci niti na osnovi kojih parametara ju je donio te su ugovorne odredbe neodređene i neodredive pa se poziva na odredbu čl.262.st.2. i 1024. st.4. te čl.323.st.1. i čl.1111.st.1. Zakona o obveznim odnosima te čl.81.st.1. i 87. st.1. te zahtijeva kao u tužbi tj. "I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 8 st. 2 Ugovora o kreditu, broj: 166- 133/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, potpisanog dana 28. rujna 2005. godine od strane pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., kao kreditora, tužitelja, kao korisnika kredita, EC kao sudužnika, te NC i ĆC, kao založnih dužnika, koji je dana 29. rujna 2005. godine potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika Ignaca Vugera, pod brojem: OV- 1570/2005, a koja glasi: Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke.

II Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 8 st. 3 Ugovora o kreditu, broj: 166- 133/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, potpisanog dana 28. rujna 2005. godine od strane pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., kao kreditora, tužitelja, kao korisnika kredita, EC kao sudužnika, te NC i ĆC, kao založnih dužnika, koji je dana 29. rujna 2005. godine potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika Ignaca Vugera, pod brojem: OV- 1570/2005, a koja glasi: U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.659,97 EUR / 12.507,03 kn, sa zateznim kamatama, tekućim od dana 30. srpnja 2014. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana

IV Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročene parnične troškove, sa zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 30. lipnja 2023. godine navodi da su ugovorne odredbe jasne, uočljive i razumljive, naknada je ugovorena sukladno pozitivnim propisima te se poziva na čl.1024.Zakona o obveznim odnosima, nije bila zabranjena, nema neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka te tvrdi da tuženiku nastaje šteta u slučaju prijevremene otplate te objašnjava kako i na koji način banke dobivaju novac za kredite, poziva se na odredbu čl.1024.st.4. Zakona o obveznim odnosima, navodi da je ugovor u cijelosti ispunjen, a riječ je o zabrani manjeg značenja, protivi se plaćanju kamate od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate pozivom na odredbu čl.1115. Zakona o obveznim odnosima, prigovara zastari i predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška parničnog postupka.

3. Sud je proveo dokaz uvidom u ugovor o kreditu od 28. rujna 2005. godine, , otplatni plan, pregled prometa za klijenta, obavijest tuženikovu o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 3. ožujka 2023. godine, specifikaciju uplata, troškove financiranja, nove zapisnike uz kreditni prijedlog, jer je to sud naložio tuženiku primjenom odredbe čl. 3, st. 3. i i 7. Zakona o parničnom postupku, kako bi provjerio je li predloženi svjedok GC pregovarao s tužiteljem o uvjetima kreditiranja po shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni roj U-III-5458/2021, a u međuvremenu je tuženik podneskom od 27. prosinca 2024. godine odustao od preslušanja tog svjedoka.

4. Izjave FC i VC nisu ocijenjeni kao dokaz, jer svjedoci iskazuju usmeno po načelu dvostranosti, a simulacija otplatnog plana dostavljenoga uz podnesak od 27. prosinca 2024. godine nije posebice ocjenjivana jer je dostavljena kao podloga za financijsko vještačenje o visini naknade štete, koje pak nije provedeno zbog razloga koji će biti obrazloženi potonje. Kako je tuženik u odgovoru na tužbu naveo sva ova tri dokaza to nije osnovan tužiteljev prigovor s ročišta 13. siječnja 2025. godine da je to učinjeno suprotno odredbi čl.299. Zakona o parničnom postupku.

5. Financijsko vještačenje o troškovima financiranja i nastaloj šteti tuženiku sud nije odredio, jer nije istaknut prigovor radi prebijanja u odnosu na možebitnu naknadu štete, a visina troškova financiranja nije odlučna za predmet ovog postupka, već činjenice koje će biti obrazložene potonje.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Nije prijeporno da su parnične stranke 28. rujna 2005. godine sklopile ugovor o kreditu na 78.100,00 CHF, stambeni u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju na dan korištenja kredita, radi dovršetka kuće u trajanju do 31. listopada 2035. godine te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima od 372,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju za CHF na dan dospjelosti te je ugovorena i naknada u slučaju otkaza ugovora o kreditu prije isplate radi naknade tuženikovih troškova od 1% odobrenog kredita te tužitelj može prijevremeno otplatiti kredit ako o toj namjeri obavijesti tuženika najmanje 30 dana unaprijed i obvezuje se platiti tu naknadu prema tuženikovu obračunu a u tom slučaju je tuženik ovlašten zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama, što je sve utvrđeno uvidom u čl.2, 3. i 8. tog ugovora te je neprijeporno da je ugovor prijevremeno otplaćen kao i da ga je sastavio tuženik.

8. Prijeporni su odredba o tzv. izlaznoj naknadi tj. onoj za prijevremenu otplatu kredita i osnova tužbenog zahtjeva te zastara.

9. Ovdje treba primijeniti odredbe čl.81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

10. Glede ništavosti ugovorne odredbe čl. 8, st. 2. i 3, pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020. godine jest da je ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl.49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo a presudom Europskog suda za ljudska prava u spojenim predmetima C-229/19 i C-289/19 je utvrđeno da odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da odredba sadržana u aleatornom ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe i pružatelja usluga i potrošača, kao što se to ugovori o leasingu dionica, mora smatrati nepoštenom ako se s obzirom na okolnosti sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir datum njegova sklapanja tom odredbom može tijekom njegova ispunjavanja prouzročiti znatnija neravnoteža u pravima i obvezama stranaka, i to čak i u slučaju ako bi ta neravnoteža nastupila samo ako bi se ostvarile određene okolnosti ili ako bi navedena odredba u drugim okolnostima mogla čak koristiti potrošaču te u tim okolnostima je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri je li odredba kojom se unaprijed utvrđuje prednost koju prodavatelj robe ili pružatelj usluga ostvaruje u slučaju prijevremenog raskida ugovora o kreditu mogla prouzročiti takvu neravnotežu od trenutka sklapanja navedenog ugovora, uzimajući u obzir okolnosti sklapanja ugovora, kao i da odredbe ove Direktive treba tumačiti na način da se prodavatelj robe ili pružatelj usluga, koji je kao prodavatelj potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koju je nacionalni sud, kada se ugovor može održati na snazi bez te ugovorne odredbe proglasio nepoštenom i posljedično ništetnom ne može pozivati na zakonsku naknadu štete predviđenu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava koja bi bila primjenjiva da ne postoji navedena ugovorna odredba. Tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-323/22 od 13. srpnja 2023. godine.

11. Sud prihvaća tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv da s njim tuženik nije pregovarao o ovoj naknadi već je dobio unaprijed pripremljen ugovor s tuženikove strane, uzevši u obzir njegovo zanimanje u vrijeme sklapanja ugovora tj. bio je obrtnik i zvanje - automehaničara te je tako utvrđeno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor, što i nije prijeporno te se o njemu nije pregovaralo posebice o ovima ugovornim odredbama o naknadi za prijevremenu otplatu kredita te tužitelju te odredbe nisu bile ni protumačene. To što tužitelj nije provjeravao visinu i sadržaj ove naknade na tuženikovim mrežnim stranicama i na letcima u poslovnicama ne utječe na tuženikovo nesavjesno postupanje prilikom ugovaranja ove naknade, posebice s obzirom na tužiteljevo zvanje i zanimanje.

12. Dakle, tužitelj jest postupio po odredbi čl.1068.st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91-88/01)), kada je prijevremeno vratio kredit, što proizlazi iz tuženikova dopisa od 25. lipnja 2021. godine a tuženik je pak postupao po odredbi čl.1068. st.3. istog Zakona kada je naplatio predmetnu naknadu po čl.8.st.3. ugovora u tom slučaju konačne otplate kredita.

13. Odredbom čl.136. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno cilju zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Čl.18. st.3. istog Zakona je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan se suzdržati od postupka kojim bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika , u ostvarivanju svog prava.

14. U odnosu na čl. 8, st. 2. i 3. ugovora o kreditu sud ocjenjuje da je ova ugovorna odredba ništava, budući se o njoj nije pregovaralo te je suprotna navedenim načelima obveznoga prava, zbog čega tužitelj nije ni mogao utjecati na sadržaj ove ugovorne odredbe niti njenu visinu, sve prihvaćajući njegov iskaz kao životan i uvjerljiv zbog prethodno obrazloženih razloga, a to primjenom odredbe čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.103.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91-88/01)) pa primjenom odredbe čl.104.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.105. st.1. istog Zakona ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost ugovora, ako on može opstati bez ništavost odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena naknada nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.105.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.105.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništavost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl.107. st.2. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništavosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl.87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača.

15. Sud je utvrdio ove odredbe ništavima, sukladno zakonskom pojmovlju u oba navedena propisa.

16. Slijedom toga je sud i prihvatio tužbeni zahtjev iz točke 1. i 2.

17. Prigovor zastare u odnosu na ovu naknadu nije osnovan primjenom pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine. Naime, kako su ove odredbe utvrđen ništavima, sukladno odredbi čl.103.st.1. Zakona o obveznim odnosima to primjenom odredbe čl.104.st.1. istog Zakona je tuženik dužan vratiti isto što je naplatio na ime tih naknada. Stoga se na ovo vraćanje primjenjuje opći zastarni rok od pet godina po odredbi čl.371. st.1. Zakona o obveznim odnosima te počinje teći od pravomoćnosti ove presude.

18. Visina tužbenog zahtjeva kao ni tijek zateznih kamata nisu bili prijeporni, sukladno navodima stranka na ročištu 10. svibnja 2024. godine te je prihvaćen i tužbeni zahtjev iz točke 3.

19. S obzirom na tužiteljevo zvanje i zanimanje te namjenu kredita i da mu je trebao radi osobnih potreba, sud ocjenjuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja tog ugovora bio potrošač po odredbi čl. 3, st. 1, t .1. Zakona o zaštiti potrošača, a tuženik nije dokazao drugačije, premda je na njemu dokazni teret. Naime, u samom ugovoru o kreditu je navedeno da mu je namjena odobrenje stambenog kredita, kao u članku 2, što odgovara i tužiteljevom iskazu da mu je trebao kredit radi dogradnje kata iznad automehaničarske radionice, gdje je već u vrijeme sklapanja ugovora imao automehaničarski obrt, vlasnik kojeg zemljišta i radionice je bio njegov otac do 2015. godine, kada ga je nakon smrti naslijedio tužitelj, što uostalom proizlazi iz podataka iz zapisnika uz kreditni prijedlog, kojim i sam tuženik navodi da je tužiteljev poslodavac autoservis Sviben, dočim kredit je osiguran založnim pravom na nekretnini u vlasništvu njegova oca, kao u čl. 10. ugovora o kreditu, a tužitelj je nadogradio stan na katu te radionice za svoje obiteljske potrebe gdje i danas živi, koji iskaz u tom dijelu sud prihvaća kao životan i uvjerljiv te sukladan čl. 2. ugovora o kreditu. Dakle, logično je da tužitelj radi svoga stambenog zbrinjavanja iskoristi radionicu u očevu vlasništvu radi dogradnje stana na njoj, budući je riječ o dobrim obiteljskim odnosima pa je prihvatljivo da otac to dopusti sinu, zbog čega ovaj kredit nema veze s tužiteljevim poslom tj poslovnom djelatnošću.

20. Zatezne kamate teku od prvog dana nakon plaćanja same naknade kao dana dospjelosti sve po stopi određenoj odredbom čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23), uz uvećanje od pet tj. tri postotna boda jer nije riječ o trgovačkom ugovoru, a na parbeni trošak teku po odredbi čl.151.st.3. Zakona o parničnom postupku.

21. Na osnovi odredbe čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku , primjenom tbr 7, 8. i 9. OT je sud tužitelju dosudio trošak odvjetničkog zastupanja i to za tužbu , jedan podnesak i dva ročišta po 100 bodova ili 400 bodova ukupno, tj. 800,00 eur ukupno uz PDV od 200,00 eur , što je 1.000,00 eur te sudsku pristojbu na tužbu od 33,18 eur i presudu od 66,36 eur , što je 1.099,54 eur.

U Zagrebu, dana 30. siječnja 2025. godine

Sudac

Nikola Raguz

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.

DNA:

- opunomoćenicima stranaka