Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
Čakovec, R. Boškovića 18
Poslovni broj: P-53/2024-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu, u ime Republike Hrvatske, po sucu toga suda Ljubici Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja CF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zast. po pun. Krešimiru Golubiću odvj. iz Čakovca, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, OIB 23057039320, zast. po pun. iz OD Hanžeković i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 15. siječnja 2025., u prisutnosti pun. tužitelja Krešimira Golubića odvj. iz Čakovca, te zamj. pun. tuženika Josipa Borića odvj. vježbenika u OU Hanžeković i partneri iz Zagreba, a dana 30. siječnja 2025. objavio i
p r e s u d i o j e:
I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.113,40 eura uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od:
15,28 € od 01.02.2008 do isplate
15,27 € od 05.03.2008 do isplate
15,26 € od 03.04.2008 do isplate
15,26 € od 06.05.2008 do isplate
15,25 € od 05.06.2008 do isplate
15,24 € od 03.07.2008 do isplate
15,23 € od 06.08.2008 do isplate
15,22 € od 03.09.2008 do isplate
15,21 € od 03.10.2008 do isplate
15,21 € od 05.11.2008 do isplate
15,20 € od 10.12.2008 do isplate
1,29 € od 01.01.2009 do isplate
13,89 € od 07.01.2009 do isplate
15,18 € od 06.02.2009 do isplate
15,17 € od 10.03.2009 do isplate
15,20 € od 09.04.2009 do isplate
26,06 € od 07.05.2009 do isplate
26,06 € od 05.06.2009 do isplate
26,04 € od 09.07.2009 do isplate
26,02 € od 06.08.2009 do isplate
26,01 € od 07.09.2009 do isplate
26,00 € od 06.10.2009 do isplate
25,98 € od 06.11.2009 do isplate
25,97 € od 07.12.2009 do isplate
25,95 € od 08.01.2010 do isplate
25,94 € od 04.02.2010 do isplate
25,92 € od 04.03.2010 do isplate
25,90 € od 07.04.2010 do isplate
25,89 € od 06.05.2010 do isplate
25,87 € od 07.06.2010 do isplate
25,85 € od 07.07.2010 do isplate
25,84 € od 06.08.2010 do isplate
25,82 € od 07.09.2010 do isplate
25,88 € od 07.10.2010 do isplate
20,45 € od 05.11.2010 do isplate
20,44 € od 08.12.2010 do isplate
20,42 € od 07.01.2011 do isplate
20,41 € od 01.02.2011 do isplate
20,40 € od 01.03.2011 do isplate
20,37 € od 01.04.2011 do isplate
20,38 € od 01.05.2011 do isplate
15,07 € od 01.06.2011 do isplate
15,05 € od 01.07.2011 do isplate
15,04 € od 01.08.2011 do isplate
15,03 € od 01.09.2011 do isplate
15,04 € od 01.10.2011 do isplate
7,15 € od 01.11.2011 do isplate
7,14 € od 01.12.2011 do isplate
7,13 € od 01.01.2012 do isplate
7,12 € od 01.02.2012 do isplate
7,11 € od 01.03.2012 do isplate
7,10 € od 01.04.2012 do isplate
7,10 € od 01.05.2012 do isplate
7,09 € od 01.06.2012 do isplate
7,08 € od 01.07.2012 do isplate
7,08 € od 01.08.2012 do isplate
7,07 € od 01.09.2012 do isplate
7,06 € od 01.10.2012 do isplate
7,05 € od 01.11.2012 do isplate
7,05 € od 01.12.2012 do isplate
7,04 € od 01.01.2013 do isplate
7,03 € od 01.02.2013 do isplate
7,02 € od 01.03.2013 do isplate
7,02 € od 01.04.2013 do isplate
7,01 € od 01.05.2013 do isplate
7,00 € od 01.06.2013 do isplate
6,99 € od 01.07.2013 do isplate
6,98 € od 01.08.2013 do isplate
6,97 € od 01.09.2013 do isplate
6,97 € od 01.10.2013 do isplate
6,96 € od 01.11.2013 do isplate
6,95 € od 01.12.2013 do isplate
7,02 € od 01.01.2014 do isplate
0,51 € od 01.02.2014 do isplate
0,50 € od 10.03.2014 do isplate
0,51 € od 10.04.2014 do isplate
0,51 € od 10.05.2014 do isplate
0,50 € od 10.06.2014 do isplate
0,50 € od 10.07.2014 do isplate
0,49 € od 11.08.2014 do isplate
0,49 € od 10.09.2014 do isplate
0,49 € od 10.10.2014 do isplate
0,49 € od 10.11.2014 do isplate
0,49 € od 10.12.2014 do isplate
0,49 € od 10.01.2015 do isplate
0,48 € od 10.02.2015 do isplate
0,49 € od 10.03.2015 do isplate
0,48 € od 10.04.2015 do isplate
0,47 € od 11.05.2015 do isplate
0,47 € od 10.06.2015 do isplate
0,30 € od 10.07.2015 do isplate
0,46 € od 10.08.2015 do isplate
0,53 € od 10.09.2015 do isplate
- za razdoblje od 30. travnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14,00% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,00 % godišnje,
- za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7,00% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,50% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2024. do isplate pod stopi od 7,25% godišnje,
a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.763,03 eura uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od
0,05 € od 04.11.2005 do isplate
0,06 € od 09.01.2006 do isplate
1,16 € od 08.12.2010 do isplate
5,07 € od 21.12.2010 do isplate
34,32 € od 07.01.2011 do isplate
6,93 € od 11.01.2011 do isplate
37,43 € od 01.02.2011 do isplate
38,94 € od 01.03.2011 do isplate
34,84 € od 01.04.2011 do isplate
35,29 € od 01.05.2011 do isplate
47,14 € od 01.06.2011 do isplate
49,25 € od 01.07.2011 do isplate
63,71 € od 01.08.2011 do isplate
61,67 € od 01.09.2011 do isplate
50,31 € od 01.10.2011 do isplate
48,22 € od 01.11.2011 do isplate
47,45 € od 01.12.2011 do isplate
50,28 € od 01.01.2012 do isplate
53,44 € od 01.02.2012 do isplate
53,52 € od 01.03.2012 do isplate
51,54 € od 01.04.2012 do isplate
52,19 € od 01.05.2012 do isplate
53,41 € od 01.06.2012 do isplate
52,25 € od 01.07.2012 do isplate
52,34 € od 01.08.2012 do isplate
51,23 € od 01.09.2012 do isplate
49,02 € od 01.10.2012 do isplate
51,56 € od 01.11.2012 do isplate
52,28 € od 01.12.2012 do isplate
52,34 € od 01.01.2013 do isplate
48,67 € od 01.02.2013 do isplate
51,03 € od 01.03.2013 do isplate
51,67 € od 01.04.2013 do isplate
50,25 € od 01.05.2013 do isplate
46,27 € od 01.06.2013 do isplate
44,70 € od 01.07.2013 do isplate
46,66 € od 01.08.2013 do isplate
48,01 € od 01.09.2013 do isplate
51,45 € od 01.10.2013 do isplate
49,56 € od 01.11.2013 do isplate
50,41 € od 01.12.2013 do isplate
51,10 € od 01.01.2014 do isplate
44,52 € od 01.02.2014 do isplate
45,23 € od 10.03.2014 do isplate
44,64 € od 10.04.2014 do isplate
43,55 € od 10.05.2014 do isplate
43,33 € od 10.06.2014 do isplate
44,21 € od 10.07.2014 do isplate
45,83 € od 11.08.2014 do isplate
46,41 € od 10.09.2014 do isplate
45,95 € od 10.10.2014 do isplate
47,74 € od 10.11.2014 do isplate
48,21 € od 10.12.2014 do isplate
48,39 € od 10.01.2015 do isplate
48,50 € od 10.02.2015 do isplate
48,50 € od 10.03.2015 do isplate
48,50 € od 10.04.2015 do isplate
48,50 € od 11.05.2015 do isplate
48,50 € od 10.06.2015 do isplate
48,50 € od 10.07.2015 do isplate
48,50 € od 10.08.2015 do isplate
48,50 € od 10.09.2015 do isplate
po stopi kako slijedi
- za razdoblje od 30. travnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14,00% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,00 % godišnje,
- za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7,00% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,50% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2024. do isplate pod stopi od 7,25% godišnje,
a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
III. Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan.
IV. Odbija se prigovor tuženika radi prijeboja podnijet sudu dana 14.12.2020. i 8.11.2024. kao neosnovan.
V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.694,70 eura uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi od 7,25 % godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
Obrazloženje:
1. Tužitelj CF (u daljnjem tekstu tužitelj) je podnio tužbu protiv tuženika 12. lipnja 2019., u kojoj navodi da je sa tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102631590 u [adresa] 22. rujna 2005. Temeljem tog ugovora se banka obvezala tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 54.500,00 CHF (švicarskih franaka), prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj kao stambeni kredit uz hipoteku, uz početnu kamatnu stopu od 4,25% godišnje, a koja kamata je promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama. Tužitelj se poziva i na ništetnost ugovorene otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF, a početni mjesečni anuitet iznosio je 253,70 CHF plativo u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika za devize na dan dospjelosti odnosno plaćanja. Također tvrdi da je i promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika ništetna i nepoštena. Poziva se na presudu VTS Pž-6632/2017, presudu P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu, Pž-7129/13 VTS RH, Odluku Vrhovnog suda Revt-249/14 kojom su obijene sve uložene revizije, na odluku Ustavnog suda, na direktivu 93/13 EEZ, a kojom je obuhvaćena materija ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i promjenjive kamatne stope sukladno odlukama banaka, a među strankama obuhvaćenim u naprijed navedenim domicilnim odlukama obuhvaćen je i tuženik, tzv. kolektivni potrošački spor. Nadalje navodi da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu CHF nije pojedinačno pregovaralo, a jednako tako ni o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke. Potrošač, ovdje tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed sastavljenih ugovornih odredaba. Eventualno je mogao samo odustati od sklapanja takvog ugovora. Takav način postupanja banke protivan je čl. 84 ZZP/07 odnosno 96 i 99 ZZP/07 kao i prakse suda Europske unije iz kojih proizlazi da bi te odredbe trebale biti sastavljene jasno i razumljivo i do trenutka sklapanja ugovora trebali su biti izloženi svi rizici učinci i konkretna djelovanja takvih ugovornih odredbi kao i drugih faktora koji utječu na kreditu zaduženost uz predočenje razumljivih kriterija i posljedice koje iz takvih odredbi mogu proisteći za tužitelja odnosno prosječnog potrošača. Poziva se na čl. 4 st. 2. Direktive 93/13 EEZ, Odluku suda Europske unije C-26/13. Smatra da je objavljivanje niskih kamatnih stopa za kredite u švicarskim francima, a da se istovremeno propušta davanje informacije o rizičnosti kredita u CHF suprotno načelu savjesnosti i poštenja a navodile su potrošače na sklapanje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom CHF. Banka je poslovni subjekt koji je znao i morao znati za rizike franka kao "valute utočišta". Smatra da je na taj način tuženik od tužitelja do 30. rujna 2015. temeljem ništetnih ugovornih odredbi o vezanosti otplate kredita uz valutnu klauzulu CHF naplatio previše 7.978,73 kn i promjenjivu kamatnu stopu naplatio previše iznos od 22.769,54 kn. Također navodi da je provedena konverzija kredita temeljem Aneksa broj 1. od 25.1.2016. u kojoj je određen manjak u iznosu od 2492,95 eura, i temeljem tog aneksa zbog ništetnih ugovornih odredbi i primjene ništetne kamatne stope i ništetne valute pogrešno obračunao i visinu nedospjele glavnice. Tužitelj traži povrat onog što je tuženik kao nesavjesni stjecatelj stekao od tužitelja a po naprijed rečenim ništetnim i nepoštenim odredbama sukladno odredbi čl. 1111 ZOO-a.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava visinu i osnov tužbenog zahtjeva. Poziva se na činjenicu da je s tužiteljem sklopio dodatak ugovoru o kreditu temeljem odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Tvrdi da je sukladno naprijed rečenom zakonu (ZIDZPK) provedena konverzija koju je tužitelj prihvatio te smatra da je na taj način tužitelj namiren i da je njegov tužbeni zahtjev neosnovan. Podredno pak je tuženik u potpunosti informirao tužitelja o svim parametrima konverzije prema kalkulatoru temeljem kojeg je izračunata konverzija a dostupan je svim potrošačima. Smatra da je tužitelj izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka jer je provedena konverzija. Što se tiče valutne klauzule ista je bila dopuštena i predviđena Zakona o obveznim odnosima čl. 22 i 26 ZOO-a a i Ustavni sud je dopustio ugovaranje valutne klauzule prema važećim propisima. Jednako tako bila je dopuštena i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama kreditora (banke). Prigovara zastari potraživanja, statusu potrošača tužitelja i mjesnoj nadležnosti ovog suda. Predlaže da sud tužbu i tužbeni zahtjev odbije. Podneskom od 14.12.2020. ističe prigovor radi prijeboja na način da se utvrdi njegovo potraživanje prema tužitelja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta kako po osnovu promjene valute kada je tečaj bio niši od početnog i to za iznos od 2.003,67 kn te po osnovi manje plaćene kamate, kada je kamata bila manja od početne iznos od 4.932,25 kn sve zajedno sa kamatama od dospjelosti do isplate . Predlaže da sud prebije njegovo potraživanje sa tražbinom tužitelja konstitutivnom odlukom.
3. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.
4. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te se usprotivio tužbi.
5. Stoga je sud je na ročištu održanom dana 15. siječnja 2025., s obzirom da daljnjih dokaznih prijedloga stranaka nije bilo, proveo još dokaze uvidom u dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu, a odluka se donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelja, kako je gore obrazloženo.
6. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu sa ovjerom list 9-13, zk. izvadak list 14, otplatni plan listovi 15-18, obavijest savjetodavnog centra tuženika list 18-20, otplatni plan list 20-22, obavijest list 22, otplatni plan list 23-25, obavijest o promjeni kamate list 25, otplatni plan list 25-27, obavijest o promjeni kamate list 28, otplatni plan list 28-30, obavijest 31, otplatni plan list 31-33, pregled prometa po kreditu list 33-41, aneks ugovora o konverziji list 58-61, ugovor sa ovjerom list 61- 65, zk izvadak list 66, dokumentaciju priloženu uz odg. na tužbu list 54-156, dokumentacija savjetodavni centar kreditora list 167-171, sudsku praksu list 172-200, sudsku praksu list 212-248, pisani iskaz IF list 249, pročitao nalaz i mišljenje vještakinje od 24.10.2024. list 331-363, pročitao očitovanje vještakinje od 20.11.2024. list 384-398.
7. Sud je u toku postupka saslušao tužitelja, dok odgovorna osoba tuženika nije saslušana jer se na ročište, iako uredno pozvana, nije odazvala.
8. Sud nije saslušao svj. OF i svj. Roberta Kovačeca od kojeg dokaznog prijedloga je tuženik odustao.
9. Sud je odbio dokazni prijedlog saslušanjem vještakinje i prijedlogom za dopunu vještačkog nalaza iznijet po tuženiku podneskom od 8.11.2024. kao nepotreban a riječ je o prijedlogu da se vještači tražbina po zakonskoj kamatnoj stopi od 3,23% a koja kamata je primijenjena iz razloga što je ista bila određena zakonom a na što se vještakinja očitovala 20.11.2024., a podredno upućene primjedba odnose se na pravna pitanja o kojima se u ovoj presudi sud izjašnjava.
10. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja, a kako je specificiran podneskom od 15.11.2024., u cijelosti osnovan, kako će dalje biti obrazloženo.
11. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.
12. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
13. Nije sporno da su tužitelj CF kao korisnik kredita i tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka kao banka sklopili u [adresa] Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102631590 dana 22. rujna 2005. po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 54.500,00 CHF (švicarskih franaka) i to stambeni kredit uz hipoteku s rokom vraćanja od 302 mjeseca uz početnu kamatnu stopu od 4,25 %, promjenjivom u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja računa banke. Utvrđen je i početni mjesečni anuitet u visini od 253,70 CHF. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužitelju dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Marodi iz [adresa].
14. Nije sporno da je u čl. 8. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 4,25% godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke.
15. Nije sporno da su dana 25.1.2016. u [adresa] tužitelj kao korisnik kredita i tuženik (banka) sklopili Aneks ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija ugovora u CHF-u u ugovor sa valutom euro sa danom 30.9.2015.
16. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o potraživanju vezanom uz pitanja tzv. kolektivne tužbe.
17. Sporan je status potrošača tužitelja.
18. Sporna je mjesna nadležnost ovog suda.
19. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa preplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.
20. Sporno je da li postoji tražbina po kojoj bi se mogao izvršiti prijeboj kako to traži tuženik.
21. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži temeljem utvrđenih ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem odluka banke i temeljem ništetih ugovornih odredbi vezanosti ugovora i otplate kredita uz valutu CHF smatrajući da je tužitelj postupanjem tuženika (banke) oštećen, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).
22. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.
23. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
24. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (neimovinska šteta).
25. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).
26. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.
27. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.
28. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu).
29. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.
30. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.
31. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.
32. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
33. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
34. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.
35. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03.09.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).
36. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
37. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak).
38. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Valja istaći da je tužitelj postavio zahtjev samo za preplatu anuiteta po snovi otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz CHF.
39. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 04. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu
40. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-76/19 do C-782/19.
41. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.
42. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C-698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.
43. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019. podnošenjem tužbe ovome sudu.
44. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.
45. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.
46. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje. Tužitelj je podneskom od 15.11.2024. nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja specificirao tužbeni zahtjev, potražuje iznose kako su navedeni u izreci s time da ih specificira u valuti euro kao važećoj valuti, a sukladno nalazu i mišljenu vještakinje od 24.10.2024. zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kako su specificirane po dospjelosti u izreci.
47. Tuženik je također podneskom od 8.11.2024. podnio prijedlog radi utvrđenja postojanjem tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 264,86 eura u odnosu na povlaštene anuitete kada je tečaj CHF-a bio niži od početnog tečaja dok je već prethodno specificirao i prijeboj u periodu kada je kamata bila manja od početne kamatne stope i to u iznosu od 4.932,25 kn kada je kamata bila manja od početne kamate (podneska od 14.12.2020.) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti do isplate s osnova potplaćenih anuiteta i povlaštenih anuiteta vezano uz valutnu klauzulu i manje plaćenu kamatnu stopu.
48. Tužitelj CF iskazao je da je sa tuženikom 22.9.2005. u [adresa] sklopio ugovor o kreditu temeljem kojeg mu je banka kao kreditor odobrila iznos kredita od 54.500 CHF po srednjem tečaja banke na dan puštanja kredita u tečaj uz rok otplate od 302 mjeseca, početni obrok je iznosio 253,70 CHF u protuvrijednosti u kunama. Početna kamatna stopa iznosila je 4,25% promjenjiva. Sredstva od dobivenog kredita utrošio je za kupnju stana a koji koristi sa obitelji. Ugovor koji mu je predočen mu je od strane banke već pripremljen dat na potpis a kasnije na ovjeru. On nije diktirao nikakve uvjete iz predmetnog ugovora o kreditu. Odlučio se sklopiti ugovor sa kreditorom ovdje tuženikom u CHF jer je bio klijent banke, tamo je primao i plaću te mu je u banci rečeno da je takav kredit za njega najpovoljniji a uz to kamata koju su u početku nudili je bila jedna od najnižih. Banka je institucija s kojom je poslovao, nije imao s njima nikakvih problema i vjerovao im je. U banci mu nitko nije rekao ništa o karakteru valute švic. franak, kakva je to valuta, da je podložna naglim promjenama, da je valuta utočišta i da HNB ne štiti tečaj CHF-a prema kuni kako je to slučaj sa eurom. Jednako tako u banci mu ništa nije rečeno o kriterijima temeljem kojih će se kamata mijenjati. Uz ugovor je dobio i otplatni plan i svi su obroci bili iskazani jednaki tj. 253,70 CHF. U momentu sklapanja ugovora mu je taj anuitet bio prihvatljiv. Sjeća se da mu je početni anuitet bio 1100 kuna da bi narastao na 1700 kuna. Nije se banci obraćao kad mu je počeo obrok rasti a koliko se sjeća samo je dobivao obavijesti na adresu da mu je obrok porastao. Dobio je obavijest o novom obroku te nije mogao sa bankom razgovarati o tom obroku. U konverziji mu nije ništa priznato već je naprotiv utvrđen manjak po kreditu. Ugovor cijelo vrijeme otplaćuje po uvjetima koje mu je odredila banka. Bio je svjestan da za slučaj ukoliko ne podmiruje obroke redovno, banka koja ima zalog na toj nekretnini mu može oduzeti tu nekretninu. Po zanimanju je carinik. Nema nikakvih posebnih znanja o kretanjima tečaja i kreditima, prije toga nije ni imao kredite te nije imao negativnih iskustava. Ni o mjesnoj nadležnosti kako je ugovorena kreditom prema sjedištu banke sa bankom nije pregovarao jer mu je cijeli ugovor kao tipski dao na potpis. Ugovor je sklopio sa bankom u poslovnici banke u [adresa]. U svakom slučaju da mora voditi postupak u Rijeci bio za njega bilo odvraćajuće jer nosi otegotne okolnosti putovanja, troškova, odsustvovanja s posla i organizacije. Smatra da je za njegov ugovor nadležan sud u [adresa] gdje živi. U stanu nije obavljao nikakvu posebnu djelatnost već služi isključivo za stambene potrebe obitelji. 2005. godine radio je na Carini na granici, a njegova supruga u Domu za starije i nemoćne u [adresa] kao kuharica. U banci mu nisu nudili ugovor u euru ili drugoj valuti već u CHF i rekli su mu da je taj zbog niske kamatne stope najpovoljniji. U banci ga nisu upozorili na činjenicu da postoji razlika u zaduženjima po CHF-u u odnosu na zaduženja kredita u eurima i drugim valutama niti su ga upozorili na bilo kakve rizike sklapanja ugovora. Ugovor je pročitao i mislio je da ga razumije ali nije znao kakve će posljedice biti na njegovu obvezu po kreditu ili rizičnost valute. Banka mu je poslala ponudu za sklapanje aneksa za konverziju kredita. Ni na obračun konverzije nije mogao utjecati. Niti je mogao diktirati sadržaj ugovora koji mu je ponuđen. Ni sa kime u banci nije mogao pregovarati o konverziji. Opcija mu je bila da i nadalje plaća rate kredita ili da prihvati konverziju. U banci mu nije rečeno čega bi se odrekao ukoliko potpiše konverziju. Na pitanje zašto se odlučio na kredit kod tuženika iskazao je da je to bilo iz razloga što je bio klijent i ponuđena kamata je bila najniža. Na pitanje kakve informacije je dobio od osobnog bankara iskazao je da je išlo u smislu da je kredit u CHF sa najnižom stopom. Na pitanje da li ta je osobni bankar nagovarao na dizanje kredita u CFH iskazao je da je to u konačnici tako izgledalo. Na pitanje koliko puta se susreo sa osobnim bankarom iskazao je da je to bilo 1-2 puta, a sadržaja sastanaka se ne sjeća. Na pitanje koje inform. o valutnoj klauzuli je dobio iskazao je da nije dobio nikakve. Na pitanje da li je prigovarao ugovoru o kreditu iskazao je da nije, prihvatio je s povjerenjem, dodatnih pitanja nije imao. Na pitanje da li je bio svjestan rizika valutne klauzule i da obrok može varirati u odnosu na tečaj i promjenu kamate iskazao je da nije, s obzirom su mu u otplatnom platu sve rate bile jednake. Netočno je da bi na adresi stana koji je kupio kreditom bio registriran ugostiteljski objekat. Predmetni stan nije nikada iznajmljivao. 49. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv i sukladan dokumentaciji iz spisa.
50. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).
51. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.
52. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica kao i parametara temeljem kojih će se i na koji način mijenjati promjenjiva kamatna stopa sukladno odredbama kreditora.
53. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.
54. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.
55. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.
56. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.
57. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.
58. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.
59. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.
60. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.
61. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.
62. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.
63. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
64. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.
65. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).
66. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.
67. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.
68. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.
69. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.
70. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".
71. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.
72. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.
73. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
74. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.
75. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U III-1995/23 od 28.06.2023.god.
76. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.
77. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom Aneksu o prihvatu konverzije.
78. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa (Dodatka), a koji je među strankama nesporno sklopljen, nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.
79. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.
80. Kamatna stopa određena Aneksom (konverzija) određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).
81. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom od 25. siječnja 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.
82. Sklapanjem Dodatka (Aneks) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.
83. Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod (kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.
84. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 (Narodne novine RH broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.
85. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.
86. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
87. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.
88. U međuvremenu je donesena odluka od 09. srpnja 2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.
89. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.
90. Nadalje, tim aneksom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.
91. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.
92. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR (euro) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK), valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. 93. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.
94. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.
95. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.
96. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istom je priznao svojstvo potrošača.
97. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30.09.2015. tužitelj po kreditu imao manjak u iznosu od 2.492,95 eura.
98. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.
99. Iz iskaza tužitelja (potrošača) sud je utvrdio da je ista pristala na tu konverziju tog kredita upravo iz razloga jer joj se samim pretvaranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR u tom trenutku, sukladno Zakonu, njezina mjesečna rata kredita bitno snizila (smanjila), dakle lakše joj je istu ratu bilo mjesečno podmirivati, pa je životno i logično da je zbog toga na isto pristala jer joj se time bitno olakšala daljnja financijska situacija prilikom otplate spornog kredita ubuduće. Međutim to ne znači da se odrekla daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita.
100. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.
101. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.
102. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule a za koju je tužitelj konačno postavio zahtjev ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (stjecanje bez osnove) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
103. Sud je u toku postupka odredio financijsko knjigovodstveno vještačenje rješenjem od 17.7.2024. radi utvrđenja: 1. Kolike je iznose anuiteta, izražene u kunama, tužitelj preplatio svojom otplatom Ugovora o kreditu do 30.9.2015., u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate do dana 01.01.2014.g. primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa, a od 01.01.2014.g. do dana konverzije zakonski određena kamatna stopa 3,23% (točka 1. tužbenog zahtjeva); 2. Kolike je iznose tužitelj preplatio na ime dužnih kunskih iznosa anuiteta do 30.9.2015. u odnosu na kunske iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita; 3. Koliki je iznos kunski preostale glavnice na dan konverzije 30.9.2015. tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na kunski iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita te kolika preostaje razlika kada se od navedenog više obračunatog iznosa oduzme iznos otpisa glavnice u kunama koji je tuženik priznao prilikom izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015); 4. Koliko je tužitelj tuženiku platio nakon 30.9.2015. zbog previše obračunate glavnice iz točke 3; 5. Kolika bi bila visina pojedinih anuiteta po simuliranom otplatnom planu kredita u EUR-ima s kamatnom stopom od 5,99% godišnje za razdoblje do 30.9.2015., te koliko iznosi razlika između tako utvrđenih anuiteta i anuiteta koje je tuženik obračunao prilikom konverzije, te koliko bi iznosila glavnica na dan 30.9.2015. uz primjenu kamatne stope od 5,99%. Naloženo je vještakinji da u nalazu iskaže pozitivne i negativne razlike kako po tečaju CHF u odnosu na početni tečaj CHF tako i po kamati u odnosu na početno ugovorenu kamatu.
104. Tužitelj potražuje preplatu kamate u iznosu od 1.113,40 eura sa kamatom i iznos od 2.763,03 eura po osnovi pozitivne i negativne tečajne razlike.
105. Uvidom u vještački nalaz također je utvrđeno da je u konverziji utvrđen manjak u iznosu od 2.492,95 eura. Iz nalaza proizlazi da je utvrđena preplata po neto tečaju CHF u iznosu od 2.763,03 eura, prema tabelama na listu 350-356 a također i preplata po osnovu promjenjive kamatne stope u iznosu od 1.113,40 eura prema tabelama na listovima 343-345. S time da je nastavno vještakinja iskazala i pojedine dospjelosti mjesečnih iznosa preplate. Tužitelj je svoj zahtjev specificirao sukladno provedenom vještačkom nalazu vještakinje Slađane Srnec.
106. Vještakinja je u izradi nalaza koristila dokumentaciju dostavljenu u spis. 107. Tužitelj nije imao primjedaba na nalaza i mišljenje vještakinje te je sukladno nalazu i specificirao tužbeni zahtjev.
108. Tuženik je djelomično prigovorio matematičkom izračunu utvrđenom provedenim vještačenjem i to u dijelu koji se odnosi na manje plaćenu kamatu od 3,23% 1.2.2014. Također je specificirao prigovor radi prijeboja kako je već prethodno navedeno.
109. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje jer je dan stručno i objektivno u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenju te u svom nalazu vještak je dao sve odgovore na postavljena pitanja. 110. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je već prethodno obrazloženo i odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama. A pri čemu valja kazati da tuženik na matematički izračun uglavnom nije imao primjedaba osim u dijelu koji se odnosi na primjenu kamatne stope od 3,23% od 1.2.2014. Sud smatra da je ista osnovano primijenjena jer je riječ o zakonski određenoj kamatnoj stopi, a na što je vještakinja i odgovorila dopunom i očitovanjem od 20.11.2024. Tuženik nije predlagao nakon toga novog vještaka, a svoj prigovor radi prijeboja je već prethodno sačinio.
111. Sud smatra da tako specificirani tužbeni zahtjev nije preinačen tužbeni zahtjev jer je tužitelj nakon provedenog vještačenja i nakon što je u odnosu na prvobitno postavljen tužbeni zahtjev dostavljena sva dokumentacija, specificirala tužbeni zahtjev. Stoga je prigovor tuženika i protivljenje preinaci neosnovan jer preinake nije niti bilo, obzirom je riječ o tužbi podnijetoj sukladno odredbi čl. 186b ZPP- a.
112. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa preplate po osnovi više plaćene kamate u visini od 1.113,40 eura i po osnovi neto preplate tečaja u iznosu od 2.763,03 eura zajedno sa kamatom na pojedine dospjele iznose kakao su specificirani u izreci i vještačkom nalazu.
113. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana dospjelosti pa do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima.
114. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose preplate od dospjelosti pojedine preplate, a ne od presuđenja.
115. Tuženik je već u prethodnom postupku specificirao prijedlog radi prijeboja međusobnih tražbina stranaka, a podneskom od 14. prosinca 2020. i podneskom od 8.11.2024. Ovaj sud je mišljenja da tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz članka 323. ZOO-a, a to stoga što plaćanjem navedenih otplatnih rata tužitelj nije ništa primio, odnosno stekao bez osnove, jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Sve i kad je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenoga, opet je tužitelj sve uplaćivao tuženiku te nije ništa primio u odnosu na to. Osim toga tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Pri tome se napominje da iz odredbe članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik kao trgovac zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ostvarivala pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 81. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače. Tužitelj se predloženom prijeboju protivio iz razloga su u nalazu već oscilacije u tečaju i kamatnoj stopi uzete u obzir. 116. Stoga je valjalo slijedom naprijed rečenog zahtjev tuženika za utvrđenje i prijeboj njegovog potraživanja specificiranog podneskom od 14.12.2020. i 8.11.2024. odbiti kao neosnovan.
117. Sud smatra da odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena nadležnost suda prema sjedištu tuženika, uzrokuje suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi tužitelj, koji ima prebivalište na području [adresa], radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim sudom u Rijeci bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, što zasigurno djeluje odvraćajuće na tužitelja u smislu prava na pristup sudu. Dakle, radi se o nepoštenoj, a time i ništetnoj odredbi Ugovora o kreditu, a slijedom čega stranke nisu ugovorile valjanu prorogacijsku klauzulu.
118. Odredbom članka 59. ZPP-a propisano je da za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području nalazi ta poslovna jedinica. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sud je utvrdio da je isti zaključen u poslovnici tuženika u [adresa], dok to što predmetna poslovnica tuženika nije podružnica upisana u sudski registar u smislu odredbe članka 8. st. 1. u svezi sa odredbama članka 7. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19), nije odlučno za ocjenu mjesne nadležnosti suda u smislu prednje citirane odredbe članka 59. ZPP-a, a iz razloga što se pojam podružnice ne može poistovjetiti s pojmom poslovne jedinice. U konkretnom slučaju iz same činjenice da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen u [adresa] nedvojbeno proizlazi da je u vrijeme odobrenja kredita iz navedenog Ugovora o kreditu tuženik svoju poslovnu djelatnost kreditiranja građana obavljao i izvan svog registriranog sjedišta, i to konkretno u svojoj poslovnici u [adresa], a povodom djelatnosti koje je poslovne jedinice tuženika i nastao ovaj spor između parničnih stranaka.
119. Obzirom na ništetnu odredbu iz članka 12. predmetnog Ugovora o kreditu, te činjenicu da je pored Općinskog suda u Rijeci kao opće mjesno nadležnog prema sjedištu tuženika, za suđenje u ovoj pravnoj stvari nadležan i Općinski sud u Čakovcu. Stoga je sud smatrao da je nadležan u ovoj pravnoj stvari i da je ovlašten donijeti odluku kao mjesno nadležan sud. Te je stoga prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda odbio kao neosnovan. U prilog ovakvoj odluci suda govori i pravno stajalište iz rješenja Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-886/2022-3 od 29. studenog 2022.
120. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj u ovom postupku sa svojim specificiranim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti.
121. Sud je tužitelju priznao trošak u skladu s vrijednošću predmeta spora i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), posebice Tbr. 48. iste, te Tbr. 52 (Tarifa objavljena u NN RH broj 138/23) iste tj. 2,00 EUR/bod, što je sukladno recentnoj sudskoj praksi i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (Tbr.7/1), podnesak od 1.9.2020. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1), podnesak od 17.5.2021. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1), zastupanje na ročištu 24.5.2021. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr 9/1), zastupanje na ročištu 29.4.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr 9/1), zastupanje na ročištu 19.7.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr 9/1), podnesak od 19.11.2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1), podnesak od 3.12.2024. u iznosu od 50,00 eura, zastupanje na ročištu 15.1.2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr 9/1), te zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9/3), sve uvećano za pripadajući PDV 25% u iznosu od 437,50 eura, sudska pristojba na tužbu u iznosu od 87,20 eura, te predujam za financijsko vještačenje u iznosu od 420,00 eura, što sveukupno iznosi 2.694,70 eura.
122. Tako ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 2.694,70 eura, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor, te je odlučeno kao u toč. V. izreke. 123. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.
U Čakovcu, 30. siječnja 2025.
Sutkinja:
Ljubica Kovačević
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana po primitku presude, nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda pismeno u 3 primjerka.
O tome obavijest:
1. tužitelj po pun.
2. tuženik po pun.
