Republika Hrvatska

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 31

P-407/2024-12

U  I M E R E P U B L I K E H R V A TS K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru po sucu Ivici Grubišiću u pravnoj stvari tužitelja DK iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj]., po punomoćniku odvjetniku Martina Alagić iz Vukovara, protiv tuženika Privredna banka d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732 zastupana po punomoćniku odvjetniku Petra Vatavuk iz Zagreba, radi obvezno-ništetnost, nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 21. siječnja 2025. u prisustvu punomoćnika parničnih stranka, 30. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9010614016 od dana 01.07.2005. godine, kojeg su sklopili tužitelj DK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., kao korisnik kredita i tuženik PRIVREDNA BANKA d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732., kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732., da tužitelju DK iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj]., isplati novčani iznos od 1.163,33 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 16,42 eura od 12.06.2013. godine pa do isplate,

- 39,72 eura od 03.07.2013. godine pa do isplate,

- 39,17 eura od 01.08.2013. godine pa do isplate,

- 41,08 eura od 03.09.2013. godine pa do isplate,

- 41,08 eura od 03.10.2013. godine pa do isplate,

- 42,23 eura od 05.11.2013. godine pa do isplate,

- 42,93 eura od 10.12.2013. godine pa do isplate,

- 33,88 eura od 09.01.2014. godine pa do isplate,

- 40,69 eura od 07.02.2014. godine pa do isplate,

- 40,69 eura od 06.03.2014. godine pa do isplate,

- 40,69 eura od 03.04.2014. godine pa do isplate,

- 40,69 eura od 12.05.2014. godine pa do isplate,

- 60,86 eura od 18.06.2014. godine pa do isplate,

- 39,89 eura od 08.07.2014. godine pa do isplate,

- 39,89 eura od 01.08.2014. godine pa do isplate

- 39,89 eura od 04.09.2014. godine pa do isplate,

- 39,89 eura od 06.10.2014. godine pa do isplate,

- 39,89 eura od 06.11.2014. godine pa do isplate,

- 39,89 eura od 03.12.2014. godine pa do isplate,

- 39,89 eura od 08.01.2015. godine pa do isplate,

- 39,89 eura od 04.02.2015. godine pa do isplate,

- 39,89 eura od 04.03.2015. godine pa do isplate,

- 39,89 eura od 02.04.2015. godine pa do isplate,

- 44,86 eura od 06.05.2015. godine pa do isplate,

- 65,04 eura od 17.06.2015. godine pa do isplate,

- 44,80 eura od 02.07.2015. godine pa do isplate,

- 44,80 eura od 04.08.2015. godine pa do isplate,

- 44,80 eura od 03.09.2015. godine pa do isplate,

po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima , u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732., da tužitelju DK iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj]., naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.251,88 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 30. siječnja 2025. po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.750,00 eur.

Obrazloženje

1. U tužbi od 13. lipnja 2023. navodi se da su tužitelj i tuženik zaključili su dana 01.07.2005. godine ugovor o kreditu, broj: 9010614016., prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 25.780,23 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita.

1.1. Nadalje, tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu da nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranje valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu koji da je tijekom otplate kredita skočio i do 50% u odnosu na početni ugovoreni tečaj.

1.2. Dakle, tužitelj ističe da je tuženik u ugovoru o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Tužitelj smatra da su navedene odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja i da su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

1.3. U tužbi se navodi da su navedene odredbe protivne kogentnim odredbama čl. 81. i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr.) te čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.) s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača).

1.4. U svezi navedenog tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 -4 od 13.06.2014. kojom da je utvrđeno kako je, između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje tužitelj se poziva i na presudu VTSRH broj PŽ- 6632/2017-10 od 14.06.2018. kojom je u točki 1 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih i tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa se time tuženi postupali suprotno odredbama tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.

1.5. Tuženik je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Tužitelj je prihvatio takav prijedlog te je dana 11.12.2015. godine sa tuženikom zaključio dodatak ugovoru o kreditu kojime je izvršena konverzija kredita u valutu EUR. U provedenoj konverziji utvrđena je nova nedospjela glavnica kredita u kunskoj protuvrijednosti 5.736,60 EUR, a kojim utvrđenjem nove glavnice su ugovorne strane uredile isključivo svoj budući ugovorni odnos, od dana konverzije nadalje. Utvrđenjem nove glavnice nedospjela je glavnica korigirana na približan iznos glavnice u kunama kakva bi bila da se nisu mijenjale kamatna stopa i tečaj CHF od početka ugovora (ali i dalje je viša od nedospjele glavnice kakva bi bila da se nisu mijenjale kamatna stopa i tečaj CHF od početka ugovora) te isto ne predstavlja obeštećenje tužitelja radi ništetnih ugovornih odredbi koje su predmet ove tužbe. U provedenoj konverziji tuženik nije u cijelosti priznao tužitelju preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF, nego samo manji dio u iznosu od 11.189,85 kn. Naime, u vrijeme zaključenja Aneksa Ugovoru nije još bila donesena odluka VTS RH, broj: Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018. godine, kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Ova činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije, jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnome drugačiji.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti osporava pravni osnov i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare potraživanja.

2.1. Vrhovni sud RH je u oglednom postupku vođenom pod brojem Gos-1/2019 Rješenjem od 4.3.2020. godine riješio, odnosno zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: ➢ sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik napominje da je odredbom članka 502.n st. 1. ZPP propisano da su sudovi nižeg stupnja vezani pravim shvaćanjem Vrhovnog suda RH iz oglednog postupka. Stoga, tužitelj je kroz konverziju kredita u cijelosti namiren, pa bi tužitelj usvajanjem tužbenog zahtjeva dobio dvostruku korist te bi ponovno došlo do narušavanja ravnoteže u kojem slučaju bi sada tuženi bio u nepovoljnijem položaju, odnosno došlo bi do dvostruke naplate.

2.2. Tuženik ističe da inicijalno sklopljeni ugovor o kreditu s CHF klauzulom više ne proizvodi pravne učinke jer su stranke originalni ugovorni odnos izmijenile na temelju suglasnosti volja (prvenstveno voljom potrošača) te su sklopile dodatak ugovoru koji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenim suglasnim s Ustavom RH i odredbama prava Europske Unije. S obzirom da je nesporno da je ZID ZPK uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u pogledu konvertiranih CHF kredita, odnosno došlo je do potpune restitucije potrošača, pa ne postoji osnova po kojoj bi Sud konverziju izostavio iz primjene jer su otpali i svi zahtjevi za obeštećenjem potrošača s kreditima izvorno denominiranim u CHF jer se nakon provedene konverzije na njih više ne smije gledati kao na potrošače s kreditom denominiranim u CHF.

2.3. Tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtijeva isplata. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

2.4. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, tuženik ističe da se u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama, niti da se kredit otplaćuje u kunama. U ugovoru je jasno određeno da se kredit otplaćuje u 168 jednakih mjesečnih anuiteta plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu. U otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF, a kako ugovor o kreditu, tako i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Nadalje, odredbom članka 81. st. 1. ZZP-a iz 2003., propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2.5. Nadalje, odredbom članka 12.9. ugovora o kreditu određeno je da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužitelj i založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.

2.6. Dakle, nesporno je utvrđeno da ostale banke i tuženik nisu znali i nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, stoga se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su, primjerice, pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Zaključno, tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelost te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem : ugovor o kreditu br. 9010614016, dodatak ugovora o kreditu od 11.12.2015., otplatna tablica, plan otplate, pregled uplata, knjigovodstvena kartica, pismeni nalaz i mišljenje vještaka sa dopunama i usmeni nalaz i mišljenje , iskaz tužiteljice kao stranke u postupku., dopuna nalaza i mišljenja od 3.12.2024. i usmeni nalaz i mišljenje od 21.1.2024.

4. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu broj: 9010614016, od 01. srpnja 2005. u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da se naloži tuženiku da plati tužitelju iznos od 1.163,33 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose.

5. Sporno je među parničnim strankama da li se i kako na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. 06.2018., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., da li su odredbe ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, da li činjenica što je između stranaka sklopljen Dodatak ugovora o kreditu po kojem je izvršena konverzija kredita tako što se primjenu valutne klauzule vezane uz CHF zamijenilo primjenom valutne klauzule vezane za EUR utječe na pravo tužitelja da zahtijeva temeljem ništetnih odredbi povrat preplaćenih iznosa po osnovu stjecanja bez osnove i da li je nastupila zastara.

6. Među strankama nije sporno, a proizlazi iz ugovora da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili ugovor o kreditu broj: 9010614016, od 01. srpnja 2005. prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 25.780,23 CHF prema srednjem tečaju CHF tečajne liste banke, na rok vraćanja od 168 mjeseci.

7. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. suđeno je da se odbijaju žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7 izreke koji glasi: Utvrđuje se da su između ostalog i drugotužena Privredna banka Zagreb u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. . i to čl. 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i nadalje.

7.1.Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., potvrđene su naprijed citirane presude trgovačkih sudova P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Pž-6632/2017 od 14. 06.2018., odnosno odbijene revizije tuženih banaka.

7.2. Odluka o kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502c Zakona o parničnom postupku obvezujuća je za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti.

8. Sud je prihvatio prijedlog tužitelja za saslušanje tužitelja iz čijeg iskaza je utvrdio da je namjena kredita bila kupovina kuće za stanovanje kako bi riješila stambeno pitanje i tužiteljica tada nije imala otvoren obrt niti je kredit služio za neku poslovnu aktivnost. Osim toga sud je iz iskaza utvrdio da je osobni bankar tuženika priopćio tužiteljici da je u tom trenutku kredit koji je vezan za valutnu klauzulu CHF najpovoljniji na tržištu, da službenik banke nije upozorio tužiteljicu na rizike fluktuacije tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti je dao prikaz porasta mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja. Iako je tužiteljica ekonomist SSS za vrijeme svog srednjoškolskog obrazovanja nije bila upoznata sa rizicima vezanim uz primjenu valutne klauzule CHF, a nije mogla niti utjecati na uvjete kreditiranja jer nakon što je dogovorila s bankom iznos i rok otplate tužiteljicu je čekao gotov ugovor o kreditu.

9. Odredbom čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007) dana je definicija potrošača kao svake fizičke osobe koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da je namjena kredita bila kupovina kuće za stanovanje, a ne za razvoj neke poslovne aktivnosti, očigledno je da je tužitelj po navedenoj definiciji potrošač jer predmetni kredit je podigao radi rješavanja stambenog pitanja.

10. Na temelju Zakona o izmjeni dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – dalje ZID ZPK) tuženik i tužitelj su dana 11. prosinca 2015. sklopili Dodatak ugovoru o kreditu broj 9010614016, kojim stranke suglasno utvrđuju da je između parničnih stranka sklopljen osnovni ugovor o kreditu dana 1. srpnja 2005. na iznos od 25.780,23 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kredita, uvećano za pripadajuće kamate, naknade i troškove. Stranke suglasno konstatiraju da se dodatak osnovnom ugovoru sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur na način propisan Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju.

10.1. U drugom članku ugovorne strane suglasno utvrđuju da je korisnik prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF iz čl. prvog st. prvi ovog Dodatka, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur s stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunato sukladno čl. 19. c. navedenog zakona kao i izvod otvorenih stavaka po kreditu iz članka prvog ovog dodatka koji je predmet konverzije na dan 30. rujna 2015. i založni dužnik odnosno tužitelj potvrđuje da mu je banka dostavila izračun konverzije sa dokumentacijom sukladno čl. 19 e stavka trećeg navedenog zakona, te potpisom ovog dodatka izjavljuje da je suglasan sa prihvatom izračuna konverzije izjavljenog od strane korisnika kredita.

10.2. U članku trećem ugovorne strane suglasno utvrđuju da iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 5.970,88 eur plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za eur tečajne liste banke kao i da iznos preplate iznosi 1.407,92 eur, a koji iznos se sukladno čl. 19 c st. prvog točke pete zakona preračunava u kune po srednjem tečaju za eur iz tečajne liste banke važeće na dan 30. rujna 2015. iznosi 10.752,99 kn.

10.3. U članku četiri ugovorne strane suglasno utvrđuju da je u prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. do dana sklapanja ovog dodatka, vršena otplata kredita sukladno otplatnom planu važećem za otplatu kredita denominiranog u kune s valutnom klauzulom CHF i potpisom ovog dodatka utvrđuju da razlika u prijelaznom razdoblju između uplaćenih iznosa za uplatu anuiteta u kunama s valutnom klauzulom eur, utvrđenog novim otplatnim planom iz čl. šestog ovog dodatka iznosi 57,20 eur, te se smatra preplatom.

10.4. U članku pet ugovorne strane suglasno utvrđuju da ukupni iznos preplate iz članka trećeg i četvrtog ovog dodatka iznos od 1.465,12 eur što preračunato u kune sukladno zakonu po srednjem tečaju za eur iz tečajne liste banke važeće na dan 30. rujna 2015. iznosi 11.189,85 kn, da će se preplata koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u eur koji će dospijevati nakon sklapanja ovog dodatka na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u eur utvrđenog u ovom otplatnom planu, iz čl. šestog ovog dodatka namirivati preplatom sve dok se ovaj iznos preplate u potpunosti ne iskoristi, s tim da za to razdoblje preostalih 50% ukupnoj zbroja anuiteta u valutnoj klauzuli EUR preostalih na dan sklapanja dodatka prema novom otplatnom planu.

10.5. U članku šest ugovorne strane suglasno utvrđuju uzevši u obzir sve navedeno preostali iznos ne otplaćene glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u eur iznosi 5.736,60 eur , te se preostali iznos ne otplaćene glavnice kredita uvećano za kamatu iz članka sedmog ovog dodatka korisnik kredita obvezuje platiti u preostalih 44 mjesečnih anuiteta na dan sklapanja ovog dodatka, prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u eur. Mjesečni anuitet na dan sklapanja ovog dodatka iznosi 144,293 eur plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za eur tečajne liste banke.

10.6. Člankom 11. navodi se da sve ostale odredbe iz osnovnog ugovora koji ovim dodatkom nisu mijenjani ostaju i dalje na snazi i primjenjuju se s odredbama ovog dodatka, te je dodatak potpisan od strane tužitelja i založnog dužnika, osobnog bankara tužene banke i voditelja poslovnice.

11. U vezi predmetnog Dodatka ugovora o kreditu za navesti je da je sud na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka Darija Dumančić utvrdio da je konverzija u konkretnom slučaju izračunata pravilno i sukladno odredbama ZID i ZPK. U takvoj pravnoj i činjeničnoj situaciji valja prihvatiti pravno shvaćanje Vrhovnog suda iz rješenja Gos-1/2019 od 4.3.2020. u kojem je utvrđeno da sporazum o konverziji sklopljen na temelju odredbi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, bez obzira na sklapanje sporazuma o konverziji za navesti je da se u rješenju Vrhovnog suda RH br. Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kodemnatornim novčanim zahtjevima. O okolnostima svakog pojedinog slučaja zavisi da li je kodemnatorni zahtjev osnovan ili ne, a za navesti je da se o tome Vrhovni sud još nije izjasnio u istovrsnim predmetima.

11.1. Treba imati u vidu i pravno stajalište Suda EU u predmetu C-118/2017. (zahtjev za prethodnu odluku u predmetu Dunaj vs. Erste bank Hungary) prema kojem zakonska intervencija u ugovorne odnose ne može imati nikakvih štetnih posljedica za potrošača u smislu njegove zaštite zajamčene Direktivom 93/13/EEZ (točka 40. i 43. obrazloženja presude) što u konkretnom slučaju znači da tužitelj ostvaruje pravo na isplatu preplaćenog iznosa kredita zbog navedenih ništetnih odredbi u periodu od sklapanja ugovora do sklapanja Dodataka ugovora o kreditu na koji vremenski period se i odnosi restitucijski zahtjev.

11.2. Sklapanjem Dodatka ugovoru nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredaba predmetnog ugovora, te je navedena konverzija izvršena ZID ZPK, dakle akta kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno naknadno sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita i postiže sporazum iz čl. 19 c točka 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon.

11.3. Tužitelj se nigdje nije odrekao svojih potraživanja niti se odrekao prava na potpuno obeštećenje, a niti je bilo kakvo odricanje bilo propisano Zakonom, niti je ugovorena predmetnim dodatkom ugovora. Konverzija nije provedena da bi se priznala preplata zbog jednostrane promjene kamatne stope već radi promjene valutne klauzule iz CHF u Eur. Očigledno je da je banka prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on od početka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na kredite u eurima i taj fiktivni otplatni plan zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužitelj učinio do tada, pa je tako utvrđeno da li je tužitelj kao potrošač što preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan, a nastala preplata se nije vraćala potrošaču već se koristila za podmirenje budućih obveza o konvertiranom kreditu. Prilikom konverzije banka ni na koji način nije utvrdila do tada učinjene preplate po kamati i valuti već se uspoređivao početni otplatni plan kredita u CHF s početnim fiktivnim euro kreditom kakav je bio, te se preplata utvrdila na temelju razlike stvarno otplaćenog plana u švicarskim francima i projiciranog otplatnog plana u euru kako je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima. Navedeno upućuje na jasan zaključak da tužitelj nije obeštećen za preplatu temeljem jednostrane promjene kamatne stope i temeljem valutne klauzule prilikom provedene konverzije i stoga ima pravo na povrat svih preplaćenih iznosa. Dakle, potpisivanjem Dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev (osim za iznos koji je priznat) budući se ni odredbama ZID ZPK a niti navedenim dodatkom izričito ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same mijenjale nepošteno kamatne stope i određivale rast tečaja CHF. Razlog donošenja ZID ZPK je bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bili denominiran u valuti eur.

11.4. Točno je da je korisnik kredita bio u mogućnosti odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, međutim kad se uzme u obzir da je korisnik kredita povećanjem tečaja CHF u odnosu na kunu i samovoljnim povećanjem ugovorene kamate, a time i enormnim povećanjem mjesečnih obveza anuiteta doveden kao i mnogi drugi potrošači i korisnici kredita u tešku pa neki egzistencijalnu situaciju tada su tužitelj i korisnici kredita u pravilu prihvaćali sklapanje dodataka osnovnom ugovoru kako bi im se djelom priznala preplata i izbjegao daljnji nepredvidivi tečaj CHF u odnosu na kunu. Podredno se napominje da analizirajući odredbe ZID ZPK/15 proizlazi da konverzija kredita u valuti CHF onako kako je uređena navedenim zakonom odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i ni jedna odredba tog zakona ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

11.5. Kako to proizlazi iz dopune financijskog vještačenja od 3. prosinca 2024. tužiteljica je u vremenskom razdoblju od veljače 2016. do rujna 2017. uplaćivala umanjene iznose iz čega proizlazi da je tuženik dospijevajući anuitete umanjivao za iznos preplate do iscrpljivanja iznosa preplate od 1.465,12 eura, te je tuženik na taj način postupio po odredbi čl. 19 c. st.1 t.5. ZID ZPK. Međutim, kako je to naprijed navedeno tužitelj polaže pravo na povrat preplaćenih iznosa po ništetnoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

11.6. Pravno stajalište da konverzija nije od nikakvog utjecaja na pravo tužitelja na potpunu restituciju zastupljena je i u sudskoj praksi viših sudova kao npr. ŽS u Splitu u odluci Gž-2116/2022 od 22.12.2022. ŽS u Vukovaru u odluci Gž-804/2022 od 5.10.2023. i ŽS u Rijeci u presudi Gž-1184/22 od 24.5.2023. S druge strane u brojnim slučajevima VSRH dopustio je podnošenje revizije protiv presuda Županijskih sudova koji su odbili tužitelja sa zahtjevom za isplatom preplate.

12. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (96/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

13. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis, sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

14. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač, u kojeg spada i tužitelj, ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

15. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

16. Ocjenjujući ugovornu odredbu po službenoj dužnosti u čl. 1. predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke je nerazumljiva jer mu nisu objašnjene posljedice i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Banka je bila dužna da objasni i upozori tužitelja koliko će navedene promjene utjecati na mjesečni anuitet, a kako o tome banka nije pružila nikakve dokaze da je to učinila očigledno je da je tužitelju ponuđen unaprijed pripremljeni tipski ugovor o kreditu na čije uvjete tužitelj kao slabija stranka nije mogao utjecati. Stoga je za navedenu odredbu valjalo utvrditi da je nepoštena i ništetna primjenom naprijed navedenih odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

17. Naprijed navedene odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji se primjenjuje u predmetnom slučaju s obzirom na dan zaključenja osnovnog ugovora, jednako kao i kasnije odredbe Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14 i dr) formuliraju pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenost ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, a implementirane su putem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Nastavno riječ je Direktivi kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Odredba čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u sebi sadrži implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koji sadrže test nepoštenosti i ukazuje na elemente i postupanja koja nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti koje je Europski sud tumačio u nizu svojih odluka.

18. Zaštitu koju pruža Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluge što se tiče pregovaračke snage i razine informacija iz presude Europskog suda C-194/14 od 17. srpnja 2014 i dr. prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojim se nije pojedinačno pregovaralo. Radi se o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču ili drugoj ugovornoj strani uvjete u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Drugi bitan element koji dovodi do neravnopravnosti stranka predstavlja sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa što proizlazi iz niza odluka npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013. i dr. 19. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenje ugovorne odredbe nepoštenom za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo je da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

20. Za zaključiti je da u odnosu na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača da odredbe o valutnoj klauzuli u ovom slučaju su bile jasne i uočljive ali tužitelju nisu bile razumljive, a isto se odnosi i na primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, a koji pojam predstavlja izraz načela transparentnosti sadržan u čl. 4. st. 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te točke 20 uvodne izjave koja propisuje: "Budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije". Transparentnost pretpostavlja da ugovorne odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma već i sastavne dijelove, te razumijevanja funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi (presuda Europskog suda C-96/14 IK od 23. travnja 2015.).

21. Provođenjem kontrole ništetnosti utvrđeno je postojanje djelomične ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na promjenu kamatne stope po odluci tuženika i valutnu klauzulu s napomenom da takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cijelog osnovnog ugovora obzirom da isti može opstati i bez takve djelomične ništetnosti u opsegu visine tečaja koji je prvotno ugovoren (čl. 324. st. 2. ZOO.) Obzirom da je posljedica takve ništetnosti dužnost vračanja onog što je primljeno na temelju takvog ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko početnog tečaja i početno ugovorene kamatne stope.

22. Svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, a slijedom toga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da potrošač stekne pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa.

23. Na prijedlog tužitelja sud je odredio financijsko knjigovodstveno vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Dariju Dumančić dipl. ekonomista koji je sačinio nalaz i mišljenje i pismeni ispravak temeljem kojeg je sud utvrdio:

- da je po višem tečaju ukupno plaćeno više 1.163,34 eura.

- da je tuženik tužitelju priznao preplatu u konverziji u ukupnom iznosu od 1.465,12 eura/11.189,85 kn,da je konverzija provedena sukladno ZID ZPK.

24. Sud je nalaz i mišljenje u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan jer je sud na temelju istog utvrdio razliku anuiteta po višem tečaju CHF u odnosu na početno ugovoreni, te koji je iznos tužitelju priznat konverzijom.

25. Tuženik nije istakao prigovore na matematički izračun već prvenstveno ističe da je provedena konverzija nakon koje da tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu preostalog iznosa preplate što po ocjeni ovog suda nije točno iz naprijed navedenih razloga. Preplata tužitelja je umanjena za iznos priznat u konverziji u čl. sa čl. 171., 172 i 202. Zakona o obveznim odnosima . Osim toga kako tuženik nije ugovorio primjenu valutne klauzule na način da je prethodno tužitelja upoznao sa rizicima fluktuacije tečaja CHF bilo je moguće preplatu tužitelja utvrditi na način da se pođe od početnog tečaja prilikom isplate kredita za što se u istovjetnoj pravnoj stvari i sudska praksa odlučila.

26. Postavljeni tužbeni zahtjev za isplatom u predmetnoj parnici predstava restitucijski zahtjev iz odredbe čl. 223. st. ZOO/05 pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi 5 godina (opći zastarni rok) s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela VSRH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Osim toga navedeno pravno shvaćanje koincidira i s najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključen u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se na temelju čl. 502. c ZPP-a primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i ništetnosti tih ugovornih odredbi. To znači da rok zastare kad je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli teče od 15. lipnja 2018. Kako je tužba podnesena 13. lipnja 2023. očigledno je da zastara nije nastupila jer je posljednji dan glede obvezno pravnog zahtjeva bio 15. lipnja 2023., te je prigovor zastare neosnovan. Naime, prvostupanjska odluka TS u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđena je u pogledu valute presudom VTS RH oznake Pž.6632/2017 od 14. lipnja 2018.

27. Slijedom navedenog kako tužitelj u svom podnesku od 24. lipnja 2024. zahtijeva isplatu po preplati vezano za tečaj CHF ukupan iznos od 1.163,33 eura koji zahtjev je u skladu sa financijskim vještačenjem, sud je isti prihvatio u cijelosti.

28. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO (NN 35/05 i dr.). Kamata teče na pojedinačne mjesečne iznose preplate.

29. Iz naprijed navedenih utvrđenja proizlazi da je tuženik bio nepošten u odnosu promjene visine tečaja valute CHF na štetu tužitelja iz kojeg razloga je obvezan na plaćanje zatezne kamate od dana stjecanja utvrđene razlike.

30. O tužbenom zahtjevu sud je odlučio temeljem odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, te čl. 502 c ZPP-a i čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača.

31. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. ZPP-a.

32. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a.

VPS je 3.000,00 eura izmijenjen podneskom tužitelja od 21.srpnja 2023. na iznos od 2.627,91 eur, i to prije nego što je tuženik dao odgovor na tužbu, a od 24. lipnja 2024. je 1.163,33 eura. Kako u ovoj pravnoj stvari do smanjenja tužbenog zahtjeva nije došlo nakon djelomičnom udovoljenju zahtjeva tužitelja, to nema mjesta primjeni iznimke iz čl. 158. st. 1. ZPP-a, te tužitelj za radnje poduzete prije smanjenja zahtjeva nema pravo na naknadu troškova postupka prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzete radnje, već upravo prema vrijednosti predmeta spora smanjenog zahtjeva. Takvo stajalište zauzima relevantna sudska praksa pa i VSRH u svom rješenju broj Rev-216/2021 -2 od 25. svibnja 2021. kojim je odbio reviziju tužitelja kao neosnovanu. Stoga je tužitelju obračunat trošak od podnošenja tužbe do smanjenja tužbenog zahtjeva prema VPS-u sa kojim je uspio u sporu.

Tuženik se nije usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe tužitelja smanjenjem zahtijeva, a niti je odmah zatražio trošak na ime povučenog dijela u visini smanjenja zahtjeva što ima za posljedicu da tuženik nema pravo na naknadu troška jer je tužitelj po zadnjem VPS-u u cijelosti uspio u sporu, te je tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadom troška 1.750,00 eur. Ovakvo stajalište zauzela je i sudska praksa npr. u rješenju ŽS u Zadru Gž R-81/2023-2 od 29. svibnja 2023. Osim toga VSRH u svom rješenju Rev-1216/2022-2 od 3. rujna 2024. između ostalog navodi:"Nije bilo moguće tuženiku odrediti (razrezati) trošak koji bi se odnosio samo na povučeni dio kako je to učinio drugostupanjski sud, jer u tom dijelu nema jasno obrazloženog i određenog zahtjeva te stranke." Naime u navedenoj odluci tuženik je predao troškovnik kao da nije došlo do smanjenja tužbenog zahtjeva.

Slijedom navedenog tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku pripada trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 eur, za sastav podneska od 6.2.2024. iznos od 150,00 eura, pristup na ročište 19.3.2024. iznos od 150,00 eura, za sastav ostalog podneska od 21.5.2024. iznos od 37,50 eura, sastav obrazloženog podneska od 6.6.2024. iznos od 150,00 eura, sastava obrazloženi podnesak od 24.6.2024. iznos od 150,00 eura, ročište 1.7.2024. iznos od 150,00 eura, objava presude 29.7.2024. iznos 75,00 eura, ročište 20.11.2024. iznos od 150,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 12. prosinca 2024. iznos od 150,00 eura, ročište 21.1.2025. iznos od 150,00 eura, objava presude 75,00 eura, ukupno 1.537,50 eura, PDV 384,38 eura, trošak vještačenja iznosu od 330,00 eura, ukupno 2.251,88 eura.

Sud tužitelju nije priznao trošak sastava obrazloženog podneska od 21.7.2023. jer iz podneska nije vidljivo zbog čega dokumentaciju nije dostavio uz tužbu. Osim toga sud tužitelju nije priznao trošak podneska od 21.3.2023. kojim je obavijestio sud o uplati predujma za vještačenje jer je sud tu činjenicu utvrdio iz kartice predmeta. Spisu ne prileži podnesak tužitelja od 14.06.2024. pa isti nije moguće razmatrati pa time i priznati. Sud tužitelju nije priznao trošak sastava žalbe na trošak parničnog postupka jer iz rješenja višeg suda ne proizlazi da je odluka o trošku ukinuta zbog pogrešno dosuđenog troška već zbog žalbe tuženika u vezi primjene konverzije, pa kako je ukinuta odluka o glavnim zahtjevima, ukinuta je i u pogledu troška. Iz navedenog proizlazi da viši sud nije uopće razmatrao žalbu tužitelja na parnični trošak.

Na dosuđeni trošak tužitelju pripada zatezna kamata od dana presuđenja temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona.

U Vukovaru, 30. siječnja 2025.

Sudac

Ivica Grubišić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba na Županijski sud. Žalba se podnosi u tri primjerka u roku 15 dana od dana objave presude putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Martina Alagić

2. Tuženiku po punomoćniku Petra Vatavuk