REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4160/2024-65

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marku Duku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Ireni Tušak-Miletić, odvjetnici, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 15. svibnja 2023. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 30. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3210106845/07 od 05.07.2007.g., sklopljenog između tužiteljice i tuženika, a solemniziranog dana 06.07.2007.g. od strane javnog bilježnika Krešimira Copića pod br. OV-9428/2007 koje se odnose na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF, važećem na dan plaćanja.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 5.601,02 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 1,04 € od 09.11.2007.g. do isplate,

- 1,26 € od 11.12.2007.g. do isplate,

- 3,63 € od 10.01.2008.g. do isplate,

- 6,83 € od 09.02.2008.g. do isplate,

- 11,66 € od 11.03.2008.g. do isplate,

- 9,82 € od 16.04.2008.g. do isplate,

- 4,01 € od 14.05.2008.g. do isplate,

- 4,78 € od 12.06.2008.g. do isplate,

- 3,18 € od 11.07.2008.g. do isplate,

- 2,23 € od 13.08.2008.g. do isplate,

- 3,81 € od 12.09.2008.g. do isplate,

- 10,25 € od 11.10.2008.g. do isplate,

- 18,28 € od 08.11.2008.g. do isplate,

- 10,28 € od 10.12.2008.g. do isplate,

- 24,99 € od 13.01.2009.g. do isplate,

- 28,05 € od 10.02.2009.g. do isplate,

- 33,48 € od 10.03.2009.g. do isplate,

- 25,34 € od 10.04.2009.g. do isplate,

- 24,63 € od 15.05.2009.g. do isplate,

- 22,87 € od 10.06.2009.g. do isplate,

- 23,00 € od 11.07.2009.g. do isplate,

- 21,32 € od 05.08.2009.g. do isplate,

- 22,85 € od 12.09.2009.g. do isplate,

- 19,60 € od 16.10.2009.g. do isplate,

- 21,37 € od 13.11.2009.g. do isplate,

- 21,31 € od 11.12.2009.g. do isplate,

- 27,42 € od 14.01.2010.g. do isplate,

- 30,26 € od 11.02.2010.g. do isplate,

- 29,33 € od 13.03.2010.g. do isplate,

- 33,82 € od 15.04.2005.g. do isplate,

- 39,82 € od 15.05.2010.g. do isplate,

- 42,47 € od 15.06.2010.g. do isplate,

- 49,75 € od 14.07.2010.g. do isplate,

- 41,70 € od 12.08.2010.g. do isplate,

- 62,70 € od 15.09.2010.g. do isplate,

- 55,38 € od 14.10.2010.g. do isplate,

- 57,58 € od 13.11.2010.g. do isplate,

- 65,85 € od 14.12.2010.g. do isplate,

- 71,70 € od 15.01.2011.g. do isplate,

- 63,45 € od 15.02.2011.g. do isplate,

- 69,00 € od 15.03.2011.g. do isplate,

- 67,21 € od 16.04.2011.g. do isplate,

- 73,84 € od 17.05.2011.g. do isplate,

- 87,29 € od 09.06.2011.g. do isplate,

- 103,97 € od 16.07.2011.g. do isplate,

- 114,62 € od 18.08.2011.g. do isplate,

- 93,83 € od 16.09.2011.g. do isplate,

- 84,42 € od 14.10.2011.g. do isplate,

- 85,21 € od 15.11.2011.g. do isplate,

- 86,03 € od 13.12.2011.g. do isplate,

- 94,86 € od 18.01.2012.g. do isplate,

- 95,82 € od 10.02.2012.g. do isplate,

- 96,50 € od 08.03.2012.g. do isplate,

- 93,46 € od 12.04.2012.g. do isplate,

- 95,09 € od 10.05.2012.g. do isplate,

- 97,40 € od 07.06.2012.g. do isplate,

- 94,60 € od 10.07.2012.g. do isplate,

- 95,93 € od 08.08.2012.g. do isplate,

- 93,56 € od 06.09.2012.g. do isplate,

- 89,96 € od 05.10.2012.g. do isplate,

- 94,39 € od 07.11.2012.g. do isplate,

- 93,78 € od 06.12.2012.g. do isplate,

- 95,41 € od 08.01.2013.g. do isplate,

- 89,83 € od 08.02.2013.g. do isplate,

- 91,07 € od 08.03.2013.g. do isplate,

- 95,58 € od 16.04.2013.g. do isplate,

- 90,09 € od 09.05.2013.g. do isplate,

- 86,47 € od 12.06.2013.g. do isplate,

- 83,36 € od 11.07.2013.g. do isplate,

- 85,88 € od 17.08.2013.g. do isplate,

- 89,28 € od 12.09.2013.g. do isplate,

- 91,94 € od 12.10.2013.g. do isplate,

- 91,95 € od 15.11.2013.g. do isplate,

- 95,20 € od 12.12.2013.g. do isplate,

- 91,81 € od 16.01.2014.g. do isplate,

- 95,77 € od 08.02.2014.g. do isplate,

- 97,18 € od 06.03.2014.g. do isplate,

- 96,47 € od 12.04.2014.g. do isplate,

- 94,88 € od 08.05.2014.g. do isplate,

- 93,97 € od 18.06.2014.g. do isplate,

- 96,13 € od 16.07.2014.g. do isplate,

- 97,01 € od 09.08.2014.g. do isplate,

- 97,96 € od 05.09.2014.g. do isplate,

- 98,16 € od 11.10.2014.g. do isplate,

- 503,75 € od 15.11.2014.g. do isplate,

i to do 31.12.2007.g. sukladno Zakonu o kamatama i Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023.g. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3210106845/07 od 05.07.2007.g., sklopljenog između tužiteljice i tuženika, a solemniziranog dana 06.07.2007.g. od strane javnog bilježnika Krešimira Copića pod br. OV-9428/2007 u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

IV Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.606,86 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 12,64 € od 09.11.2007.g. do isplate,

- 12,54 € od 11.12.2007.g. do isplate,

- 12,56 € od 10.01.2008.g. do isplate,

- 12,61 € od 09.02.2008.g. do isplate,

- 19,13 € od 11.03.2008.g. do isplate,

- 18,81 € od 16.04.2008.g. do isplate,

- 18,17 € od 14.05.2008.g. do isplate,

- 18,06 € od 12.06.2008.g. do isplate,

- 17,76 € od 11.07.2008.g. do isplate,

- 17,51 € od 13.08.2008.g. do isplate,

- 17,46 € od 12.09.2008.g. do isplate,

- 17,76 € od 11.10.2008.g. do isplate,

- 18,16 € od 08.11.2008.g. do isplate,

- 17,39 € od 10.12.2008.g. do isplate,

- 18,27 € od 13.01.2009.g. do isplate,

- 18,29 € od 10.02.2009.g. do isplate,

- 18,47 € od 10.03.2009.g. do isplate,

- 17,69 € od 10.04.2009.g. do isplate,

- 17,44 € od 15.05.2009.g. do isplate,

- 17,12 € od 10.06.2009.g. do isplate,

- 16,93 € od 11.07.2009.g. do isplate,

- 28,91 € od 05.08.2009.g. do isplate,

- 28,75 € od 12.09.2009.g. do isplate,

- 28,03 € od 16.10.2009.g. do isplate,

- 27,88 € od 13.11.2009.g. do isplate,

- 27,53 € od 11.12.2009.g. do isplate,

- 27,84 € od 14.01.2010.g. do isplate,

- 27,78 € od 11.02.2010.g. do isplate,

- 27,32 € od 13.03.2010.g. do isplate,

- 27,41 € od 15.04.2005.g. do isplate,

- 27,65 € od 15.05.2010.g. do isplate,

- 27,53 € od 15.06.2010.g. do isplate,

- 27,87 € od 14.07.2010.g. do isplate,

- 26,66 € od 12.08.2010.g. do isplate,

- 28,30 € od 15.09.2010.g. do isplate,

- 27,17 € od 14.10.2010.g. do isplate,

- 26,95 € od 13.11.2010.g. do isplate,

- 27,29 € od 14.12.2010.g. do isplate,

- 27,37 € od 15.01.2011.g. do isplate,

- 26,16 € od 15.02.2011.g. do isplate,

- 26,21 € od 15.03.2011.g. do isplate,

- 25,59 € od 16.04.2011.g. do isplate,

- 25,70 € od 17.05.2011.g. do isplate,

- 26,34 € od 09.06.2011.g. do isplate,

- 27,21 € od 16.07.2011.g. do isplate,

- 27,54 € od 18.08.2011.g. do isplate,

- 25,35 € od 16.09.2011.g. do isplate,

- 24,11 € od 14.10.2011.g. do isplate,

- 23,65 € od 15.11.2011.g. do isplate,

- 23,20 € od 13.12.2011.g. do isplate,

- 23,32 € od 18.01.2012.g. do isplate,

- 22,86 € od 10.02.2012.g. do isplate,

- 22,37 € od 08.03.2012.g. do isplate,

- 21,62 € od 12.04.2012.g. do isplate,

- 21,18 € od 10.05.2012.g. do isplate,

- 20,78 € od 07.06.2012.g. do isplate,

- 20,05 € od 10.07.2012.g. do isplate,

- 19,57 € od 08.08.2012.g. do isplate,

- 18,88 € od 06.09.2012.g. do isplate,

- 18,11 € od 05.10.2012.g. do isplate,

- 17,80 € od 07.11.2012.g. do isplate,

- 17,20 € od 06.12.2012.g. do isplate,

- 16,71 € od 08.01.2013.g. do isplate,

- 15,85 € od 08.02.2013.g. do isplate,

- 15,34 € od 08.03.2013.g. do isplate,

- 14,98 € od 16.04.2013.g. do isplate,

- 14,14 € od 09.05.2013.g. do isplate,

- 13,40 € od 12.06.2013.g. do isplate,

- 12,69 € od 11.07.2013.g. do isplate,

- 12,22 € od 17.08.2013.g. do isplate,

- 11,76 € od 12.09.2013.g. do isplate,

- 11,25 € od 12.10.2013.g. do isplate,

- 10,65 € od 15.11.2013.g. do isplate,

- 9,98 € od 12.12.2013.g. do isplate,

- 9,43 € od 16.01.2014.g. do isplate,

- 8,92 € od 08.02.2014.g. do isplate,

- 8,33 € od 06.03.2014.g. do isplate,

- 7,68 € od 12.04.2014.g. do isplate,

- 7,01 € od 08.05.2014.g. do isplate,

- 6,35 € od 18.06.2014.g. do isplate,

- 5,75 € od 16.07.2014.g. do isplate,

- 5,12 € od 09.08.2014.g. do isplate,

- 4,48 € od 05.09.2014.g. do isplate,

- 3,82 € od 11.10.2014.g. do isplate,

- 3,19 € od 15.11.2014.g. do isplate,

i to do 31.12.2007.g. sukladno Zakonu o kamatama i Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023.g. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u visini od € 8.138,91, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužiteljica u tužbi navodi da su ona i tuženik dana 05.07.2007.g. sklopili ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210106845/07, koji je solemniziran dana 06.07.2007. g. od strane javnog bilježnika Krešimira Copića pod br. OV-9428/2007. Temeljem navedenog ugovora tuženik je odobrio i isplatio tužiteljici kredit u iznosu od 28.704,06 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja, sa rokom otplate od 85 mjeseci uz poček od 3 mjeseca. Člankom 2. predmetnog ugovora određena je promjenjiva kamatna stopa u visini određenoj sukladno tuženikovoj Odluci o kamatnim stopama, a koja kamatna stopa je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,20% godišnje. Člankom 6. ugovora ugvoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan dospijeća, a anuiteti dospijevaju na naplatu prvog dana u mjesecu te je početni anuitet iznosio kunsku protuvrijednost iznosa od 389,36 CHF. Ugovoren je također i ostatak vrijednosti kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 1.925,39 CHF. Navedeni kredit je u cijelosti otplaćen dana 21.11.2014. g. Tužiteljica podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom povrijeđena njezina prava kao potrošača na način da je tuženik koristio nepoštene, pa samim time i ništetne ugovorne odredbe i to prvenstveno ugovornu odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, te smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i dodatka, te trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu što je rezultiralo da je od samog početka ugovornog odnosa tužiteljica kao korisnik kredita i potrošač dovedena u neravnoprani položaj u odnosu na banku kao trgovca. Napominje se da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnim presudama nabrojanima na listu 2 tužbe. Ugovaranje valutne klauzule je dopušteno čl. 22. Zakona o obveznim odnosima u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u čl. 21. ZOO, a koji određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza, a u slučajevima dugotrajnih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Na sporni pravni posao se primjenjuju i odredbe Zakon o zaštiti potrošača, a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužiteljica se poziva na odredbe čl. 81. -87. ZZP koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom članka 83. ZZP određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredbe članka 1., 2. i 6. Ugovora o kreditu od 05.07.2007. g. kojima se ugovara isplata i vraćanje kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (valutna klauzula) na dan korištenja, odnosno plaćanja pojedinog anutiteta koji dospijevaju na naplatu prvog dana u mjesecu, su nepoštene ugovorne odredbe, budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužiteljice i tuženika, tuženik propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valute uz koju će vezati kredit, odnosno o mogućim posljedicama i rizicima, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi.

Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visine, izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Također, tuženik se protivi svakom eventualnom korištenju privatnog izračuna dostavljenog uz tužbu, kao dokaza glede visine tužbenih zahtjeva, jer je dostavljeni izračun izrađen izvan parničnog postupka, uz primjenu nepoznatih metodologija i od strane osobe u osnovu na koju nisu dostavljeni dokazi da je ovlaštena izrađivati knjigovodstvena vještačenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 12. lipnja 2014. U svakom slučaju, tuženik prigovara dokaznom prijedlogu o tome da se izvede dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem prije nego se izvede dokaz saslušanja tužitelja. Naime, po mišljenju tuženika, provedba vještačenja neće biti svrsishodna prije nego štio se nesporno utvrdi istinitost tužbenih tvrdnji o tome da tuženik nije obavijestio tužitelja o CHF valutnom riziku, da tužitelj taj rizik nije razumio, da je tuženik nagovarao tužitelja na zaduženje u CHF valuti i da je postupao namjerno nepošteno i nesavjesno, da tuženik nije tužitelja informirao o parametrima izmjene kamate stope, da tužitelj nije razumio mehanizme izmjene kamate stope, da je tužitelj namjerno doveden u zabludu kako u pogledu CHF valute, tako i u pogledu izmjene kamatne stope. Što se tiče same valutne kaluzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. ugovora kao i u čl. 18P Ugovora gdje se navodi: "pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa za vrijeme postojanja… ovog Ugovora." Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba.

Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Isto tako, nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Ugovorom je ugovorena početna kamata od 5,20%. Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno članku 1021. ZOO, je platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom o kreditu je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB "štiti" tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Vice- guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila valutni rizik. Radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izveo slijedeće dokaze: uvid u ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila (list 13-15 spisa), tablice o efektivnoj kamatnoj stopi/realnoj godišnjoj kamatnoj stopi (list 16-20a), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103721524 (list 21-23), izlaganje vice-guvernera Švicarske narodne banke OHC od 24.02.2000. (list 42-47; ovjerovljeni prijevod istog izlaganja: list 48-75), novinski članci (list 76-80), opće uvjete promjene kamatnih stopa (list 81-86), dopis Hrvatske narodne banke Trgovačkom sudu u Zagrebu od 07.06.2013. (list 87), izvješće o izloženosti valutnom riziku (list 88), dopis Hrvatske narodne banke (list 89), sudsku praksu (list 103-129 spisa), opće uvjete poslovanja (list 134-138), opće uvjete promjene kamatnih stopa (list 139), presudu C-81/19 (list 189-193), europsko izvješće o nesreći (list 234), e-mail korespondenciju (list 235-240), odluka Ustavnog suda RH br. U-IIIA-5040/22 od 09.11.2022. (list 244-250), izveden je dokaz financijskim vještačenjem (list 156-172; očitovanje: list 203-210; očitovanje II: 263-269), a u ponovljenom je postupku saslušana i tužiteljica kao stranka.

Druge dokaze sud nije izvodio - javnog bilježnika i dr., sve temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07 i 84/08 – dalje: ZPP).

Valja reći, da je temeljem odredbe čl. 219.st.1. ZPP-a, svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode i dokaze suprotne strane, što znači da svaka stranka treba dokazivati istinitost tvrdnje o postojanju činjenica koje su za nju povoljne pa u situaciji kada stranka nije podastrla sudu dovoljno adekvatnih dokaza kojom se utvrđuje činjenica na koju se ista poziva u svoju korist sud izvodi zaključak da ta činjenica nije dokazana te da navedena tvrdnja nije točna.

Ocjenjujući izvedene dokaze sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, te odredbama zakona.

Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

Sud je u konkretnom slučaju utvrdio, da je tužiteljica kao korisnica kredita sklopila sa tuženikom navedeni ugovor o kreditu, a istim je ugovorena je valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, čime je zbog usporednog rasta kamatne stope i valute CHF došlo do povećanja u odnosu na početno ugovorenu ratu.

Prvo valja reći, da je sporno je pitanje za tuženika da li su odredbe navedenog ugovora kojima je ugovorena je valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, ništetne, a na isto valja odgovoriti kako bi se moglo zaključiti ima li osnove za tužiteljičino potraživanje uopće.

Na to pitanje ovaj sudi u ponovljeno postupku ponovno odgovara potvrdno. U ponovljenom je postupku saslušana i tužiteljica kao stranka, koja u bitnome ostaje kod svega što je do sada navela. Ispripovijedala je da je kredit dignula jer joj se kvario auto pa je po preporuci prijateljice otišla u Auto kuću Culak u kojoj joj je ponuđen kredit u CHF, a na upit suca da li je tužiteljica u banci razgovarala o detaljima istoga odgovara da u banci nije ni bila jer se auto kuća ponudila sama riješiti sva pitanja vezana za odobravanje tog kredita putem banke. Na upit vezan za detalje samog kredita, navodi da joj je kamata bila pristupačna pa se odlučila za isti, a u njenom okružju uključujući i spomenutu prijateljicu nije bilo riječi o nekakvim problemima koji bi mogli nastupiti u vezi tog kredita.

Tužiteljica je ugovor prvi puta vidjela kod javnog bilježnika kada su ga potpisali, sjeća se da je to bilo negdje u Dugom Selu, a tamo je bio predstavnik auto kuće, ne sjeća da li je bio netko iz banke. Ugovor je javnom bilježniku dostavio predstavnik auto kuće. Ugovor je pročitala, navodi da joj je bilo jasno što u njemu piše, sjeća se valutne klauzule, zaostatak vrijednosti, a navodi da je njoj samo bilo bitno da joj je iznos rate pristupačan odnosno da istu može plaćati kad joj se preračuna u kune.

Što se tiče promjenjive kamate odnosno valutne klauzule, tužiteljica jasno navodi da je otprilike shvatila oba termina, no ni u kojem slučaju nije očekivala ovako velika odstupanja kao u konkretnom slučaju niti je itko o tome išta govorio, bilo je logično ako bi odstupanja bilo da bi to tada bilo nešto sitno. Što se tiče rizika i učinaka iz članka 18.P samog ugovora (poleđina lista 14), tužiteljica odgovara da se nije interesirala o istome, pojašnjava da su joj u autokući rekli "da se ionako nema što dogoditi" pa ona nije niti smatrala da je potrebno postavljati posebna pitanja. Što se tiče same valute CHF i što je o noj tužiteljica znala, odgovara da je znala protuvrijednost u tom trenutku i koliko je ona pratila da je ta valuta bila stabilna u tom trenutku. Što se tiče tužiteljičinog interesiranja oko rasta vrijednosti CHF, navodi da je to već odgovorila, da je rečeno da se nema što dogoditi i da je to isto kao je digla kredit u EUR ali da je ovdje kamata manja.

Misli da je samo jednom dobila obavijest o promjeni kamatne stope. U vrijeme sklapanja ugovora nije bila niti član trgovačkog društva niti nije imala obrt, a vozilo je koristila ona za svoje svrhe.

Tijekom sklapanja kredita, tijekom potpisivanja istoga, a zapravo niti u jednom trenutku, tužiteljica navodi da nije razgovarala sa niti jednim jedinim djelatnikom tuženika.

Njezin iskaz sud je ocijenio kao iskren, istinit, siguran, jasan te logično i životno uvjerljiv, a u bitnim točkama u potpunosti podudaran i u suglasju su s dokazima u spisu predmeta.

Tuženik - koji u opširnom odgovornu na tužbu zapravo iznosi u bitnom isključivo paušalne navode istovremeno pokušavajući na taj način okarakterizirati argumentirane tužiteljeve tvrdnje - tijekom postupka nije dokazao bitno drugačije.

Odredbom čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je odredbom čl. 270. ZOO- a propisano kako je ugovor ništetan ukoliko činidba nije moguća, dopuštena i određena ili odrediva.

Tuženik - kao dugogodišnja banka (za razliku od tužiteljice koji je fizička osoba, medicinska sestra a ne ekonomski stručnjak), kao profesionalac koji se bavi kupoprodajom valute, zasigurno je znao ili morao znati o promjenama tečaja CHF, te stoga prilikom ugovaranja nije postupao u dobroj vjeri. Dapače, navodi tuženika o tome da «da je banka postupala u dobroj vjeri» i «da nije mogla znati za promjenu tečaja CHF», su u potpunosti neosnovani i praktički apsurdni, jer je iz dosadašnje sudske prakse sada već potpuno notorna činjenica iz razdoblja u kojim su se takvi krediti odobravali, da je postupak tuženika bio upravo suprotan - takav tip kredita nudio se kao «izuzetno povoljan».

Sama se valutna klauzula - koja ima za cilj zaštitu vrijednosti ugovorne obveze i po svom zakonskom sadržaju - sastoji se od vrijednosti ugovorne obveze u valuti kune, određivanja strane valute koja će biti mjerilo odnosa strane valute i valute RH (tečaja) i izračuna vrijednosti obveze u stranoj valuti. Među strankama nije sporno, da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana otplata kredita a koja vezuje glavnicu za CHF.

Međutim, u konkretnom slučaju ugovaranje valutne klauzule - iako načelno dopušteno prema čl. 22. ZOO-a - u suprotnosti sa načelom poštenja u pravnom prometu jer su u posljedice ugovaranja te odredbe dovele do toga da je ugovor nepošten u odnosu na tužiteljicu a i u suprotnosti je sa legi speciali odnosno Zakonom o zaštiti potrošača.

Naime, sam je smisao i razlog ugovaranja valutne klauzule da onaj tko daje kredit (ovdje tuženik) zaštiti od obezvrjeđivanja do kojeg može doći, npr. uslijed porasta inflacije, porasta cijena roba i usluga i sl., tako da prilikom povrata novčanih jedinica dobije istu vrijednost koju je on dao, odnosno vrijednost koja u trenutku ispunjenja ugovora odgovara onoj kupovnoj moći koja je u trenutku sklapanja ugovora imala ugovorena svota. Dakle, ugovaranjem valutne klauzule koja je vezana uz tečaj stabilne valute ugovorne strane štiti se vjerovnik od devalvacije, a dužnik od revalvacije. Toga u konkretnom slučaju nema, jer je promjenom visine valute jednostavno profitirao tuženik (dakle nema riječi o prethodno spomenutom pitanju zaštite) a na štetu tužiteljice kao korisnika kredita, jer je realiziranjem te klauzule tuženik došao do izvora jednostavne a istovremeno nepravične zarade - ekstra profita banke, financijskim iscrpljivanjem tužiteljice kroz enormno povećanje rate otplate kredita iskazane u kunama.

Dakle ugovorena je valutna klauzula kojom bi se banka trebala štiti od deprecijacije kune u zakonskom smislu u konkretnom slučaju u potpunosti promašila svrhu, a primjenom iste obogatio se tuženik na račun tužiteljice, ciljano promašeno koristeći ugovornu odrednicu. Sve ovo uz činjenicu da tuženik uopće nije upozorio tužiteljicu da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, a navedena je valuta očito prezentirana tužiteljici kod zaključenja kao stabilna (jer je logično da u suprotnom ne bi niti zaključila predmetni ugovor).

Unatoč tvrdnjama tuženika, ovakvo njegovo postupanje je u suprotnosti sa odredbama čl. 81, 92 i 90 Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima, jer se zasigurno o punom opsegu takve odredbe nije pregovaralo između tuženika i tužiteljice, a logički je za zaključiti da tužiteljica - da joj je predočen puni rizik ovako prethodno izložen - sasvim sigurno uopće ne bi zaključivala kredit.

Sud nadalje smatra, da je činidba koju je tužiteljica bila dužna plaćati tuženiku u pogledu kamatne stope nije niti određena niti odrediva. Naime, kamatna stopa iz navedenog ugovora o kreditu mijenjala se isključivo jednostranom odlukom tuženika, te se o takvoj promjeni - suprotno paušalnim navodima tuženika - zasigurno nije pojedinačno pregovaralo (tuženik drugačije nije niti dokazao, već jednostavno argumentira suprotno bez ijednog dokaza).

Nastavno dakle, sasvim siguran je zaključak da je riječ o ugovoru tipa "uzmi ili ostavi", tim više što je iz iskaza tužiteljice – sada potpuno jasno utvrđeno kao „potrošača“ i to za osobne potreba (kupnje vlastitog automobila), sud sa sigurnošću zaključio da se o samim odrednicama ugovora uopće nije pregovaralo (niti se moglo, što se tiče tužtieljice).

Naime, svakako valja istaknuti radi komparacije kao i sa pozicije sudske prakse, da je iskaz tužiteljice kompletno podudaran u bitnim točkama s iskazima brojnih drugih tužitelja u parnicama identičnog tipa, koji nemaju nikakve veze sa ovdje tužiteljicom, a koji gotovo na isti način opisuju ponašanje postupke ovdje tuženika, pa se može jasno zaključiti da nikakvi pregovori oko ikakvih ugovornih odrednica s tuženikom zapravo nisu niti mogući, kada su u pitanju „obični“ građani – to bi vjerojatno bilo jedino moguće kada bi u pitanju bile druge osobe, najčešće pravne osobe poput velikih tvrtki ili države i sl.

Logično je stoga za zaključiti, da nije bilo niti nikakvih pojašnjenja od strane tuženika, odnosno njegovih djelatnika a vezano za rizike promjenjive kamate ili same valute, koji nisu smatrali niti potrebnim uopće razgovarati s tužiteljicom kod sklapanje istog te da je ovaj tip ugovora bez ikakvih iznimaka uvijek – pa tako i tužiteljici, prezentiran kao izuzetno povoljan ni sa minimalnim ili gotovo nepostojećim rizikom, bez obzira na čl. 18p samog ugovora na koji se tuženik poziva, jer je jasno da je usmeno tužiteljici predočeno nešto sasvim drugačije u što je i povjerovala.

Bitno je i istaknuti, a kad je već tuženik spomenuo mogućnost prigovora protiv rasta kamatne stope, također sa pozicije sudske prakse da je u svim parnicama ovog tipa (sada i pravomoćno okončanim odlukama drugostupanjskih sudova, u korist tužitelja) – primijećeno i to bez ijednog izuzetka, da u slučajevima kada bi netko od klijenata podnio htio podnijeti prigovor tuženiku kao banci zbog naglog rasta kamatne stope, jedva uopće i došao do djelatnika tuženika koji bi ga/ju uopće htio saslušati a kada bi i klijenti podnijeli prigovor pisanim putem, taj prigovor bi bio redovito banka odbila uz obrazloženje da su „potpisali u ugovoru da pristaju na takvu promjenjivu kamatnu stopu“, drugim riječima ovdje tuženik niti jedan prigovor nije prihvatio kao osnovan, pa nema razloga vjerovati da bi i u tužiteljičinom slučaju bili išta drukčije da je takav prigovor i podnijela.

Nadalje, iz dostavljene se dokumentacije može zaključiti, da su promjene kamatne stope bile podložne isključivo poslovnoj politici i odluci tuženika te tužiteljici u vrijeme ugovaranja kredita nije bio poznat niti jedan egzaktan i tužiteljici lako dostupan podatak koji utječe na promjenu kamate, niti je takav podatak bio ugovoren, niti je tuženik kod promjene kamate koristio bilo kakve transparentne egzaktne podatke koje bi predočio tužiteljici.

S time u vezi, tuženik je svojom jednostranom odlukom mogao mijenjao kamatnu stopu - što tuženik niti ne niječe (!) već drži da je na to imao puno pravo, pa je tako tuženik u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu zbog čega je došlo do promjene u mjesečnim anuitetima koje je tužiteljica bila dužna plaćati tuženiku, a time i do promjene u prvotno ugovorenom otplatnom planu.

Takva odredba ugovora omogućuje tuženiku da promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja - sebe, a da pri tome niti na koji način nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se vežu promjene, čime je, po stavu ovog suda, tužiteljica u neravnopravnom položaju prema tuženiku kao banci, a posljedično i neravnoteža u pravima i obvezama i to na štetu tužiteljice, koja promjenu takvog opsega nije mogao predvidjeti, prilikom čega nije mogao provjeriti niti točnost promjena bez egzaktnih kriterija. S obzirom da je predmet ugovora novčana obveza, to su bitni sastojci ugovora o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, te je tuženik (banka) putem ove ugovorne odredbe u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužiteljice) namećući mu zapravo proizvoljno opseg nametnute obveze.

Sud smatra da je to u suprotnosti odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO) koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora (znači postoji razumijevanje i shvaćanje tih sastojaka obje ugovorne strane, o čemu u konkretnom slučaju nije riječ). Ovo je bitno, jer je tuženik sam sebi pridržao pravo mijenjati kamatnu stopu po volji, bez navođenja bilo kakvih jasnih i preciznih kriterija. Iz navedenoga jasno proizlazi da je tuženik jednostranim donošenjem odluka o promjeni kamatne stope, a koje promjene nisu bili definirane nikakvim parametrima, neprekidno i to kako za vrijeme sklapanja ugovora, tako i za vrijeme njegova trajanja, postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

I ova odredba predmetnog ugovora je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja koje je jedno od osnovnih načela obveznog prava te je sadržano u odredbi čl. 4. ZOO-a, kojom je propisano da prilikom zasnivanja obveznih odnosa i ostvarivanju tih prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se tog načela. Prema predmetnoj ugovornoj odredbi dug tužiteljice je postao promjenjiva kategorija na koji nije mogla utjecati tužiteljica - to je isključivo ovisilo o volji banke - dakle arbitrarno jer tuženik tijekom postupka nije dokazao niti jednim valjanim razlogom (i dokazom) zbog kojih je banka to uopće učinila.

Taj je članak ugovora u potpunosti u suprotnosti s Zakonom o zaštiti potrošača koji se primjenjuje kao legi speciali, te je s istim regulirana pitanja o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima - pogotovo odredbom čl. 81 i 82 /12, a ugovorena je kamata upravo nedopuštena sukladno tim odredbama, kao i čl. 59. istog zakona jer pretpostavke za promjenu nisu egzaktno ugovorene - kako smo naprijed vidjeli, to je isključivo ovisilo o volji banke koja čak i u ovom postupku i dalje smatra da je pravilno postupila kada je mijenjala stopu ne navodeći nikakav valjan razlog. Valja i reći, da ovaj sud smatra da je pitanje zastare na koje ukazuje tuženik neosnovano, jer je podizanjem kolektive tužbe (kolektivne tužbe korisnika kredita u CHF s istim ugovornim odredbama), nastupio prekid zastare (lipanj 2014. godine) - osim toga, i čl. 241. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO). Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem od dana 4. srpnja 2014.g., poslovni broj PŽ-7129/13-4, na temelju uključujući i kredit tužiteljice, zauzeo je stav da su predmetne odredbe ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čine ovisnom o odluci tuženika (banke) nepoštene, pa prema tome ništetne, a u ovoj je parnici riječ o identičnom slučaju.

Radi razjašnjena tog pitanja na koji ukazuje drugostupanjski sud, zastara tražbine dakle nije nastupila jer je tužba podnesena 12. lipnja 2109. godine kako je razvidno iz otisnutog štambilja na samoj tužbi, dakle prije isteka isteka zastanog roka što se tiče i utužene kamatne stope ali i valutne klauzule – drugim riječima, zastara nije prekinuta nije je mogla biti prekinuta.

Osim toga, o ovim pitanjima je već jasan stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama poslovni brojevi Rev-2221/18 i Revt - 249/14 od 9. travnja 2015.od dana 03. rujna 2019. godine, tako da je daljnje raspravljanje o istome nepotrebno. Za ponoviti je da, unatoč navedenim činjenicama tuženik se i dalje parniči, opterećujući nepotrebno i tužiteljicu i pravosudni sustav, a takvo mišljenje zauzeli i drugostupanjski sudovi u svojim nedavnim odlukama koliko je ovaj sud imao prilike vidjeti.

Vezano za utvrđenje ovog suda da su odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati ništetne, tužiteljici pripada po osnovi razlike tečaja i preplaćene kamate iznosi kako je pobliže označeno u izreci ove odluke, jer se ugovor o kreditu primjenjuje bez takvih ništetnih odredaba.

Preostala argumentacija tuženika nije relevantna, pa nije niti posebno obrazlagana.

Zaključno valja reći, da su navodi tuženika u cijelosti neosnovani, iz razloga što kako je prethodno navedeno, tuženik kao banka u stvarnosti mijenjao kamatu bez da je tužiteljica mogla (kao prosječna osoba) zbiljski ikako provjeriti na koji način je točno do toga došlo i po kojim kriterijima i zbog čega uopće, prilikom čega se tuženik paušalno poziva na to da je tužiteljica pristala na promjenjivu kamatnu stopu, kako je već prethodno detaljno objašnjeno.

U konačnici, nesporno je da je tuženik kao banka trgovačko društvo koje postoji zbog samo jednog razloga - a to je profit.

Preostala argumentacija tuženika nije relevantna imajući u vidu sve prethodno navedeno jer je ionako usmjerena na iscrpljivanje i stranaka i suda teško shvatljivom ali ustrajnom opiranju tuženika prethodnim odlukama, koji se zapravo ponaša kao da nisu nikada niti donesene.

Radi utvrđivanja visine tužiteljičinog potraživanja, sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem, a vještak ing. Mladen Bačić u svom pisanom nalazu i mišljenju naveo je da izračunana razlika između kamate koju je zaračunavao tuženik i kamate prema fiksnoj kamatnoj stopi iz Ugovora iznosi CHF 2.227,25 odnosno prema tečaju za CHF na dan plaćanja 12.106,60 kn. Zatezna kamata od dospijeća svake pojedine razlike do 31. srpnja 2020. g. iznosi ukupno 11.252,30 kn, pa ukupno izračunano potraživanje s osnova promjenjive kamatne stope iznosi 23.358,90 kn. Izračunana razlika, s osnova valutne klauzule, između anuiteta izračunanih prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja i anuiteta izračunanih prema srednjem tečaju tuženika na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosi 45.042,60 kn. Zatezna kamata od dospijeća svake pojedine razlike do 31. srpnja 2020. g. iznosi ukupno 32-237,30 kn pa ukupno izračunano potraživanje s osnova promjenjive kamatne stope iznosi 77.279,90 kn.

U dopunskom nalazu i mišljenju naveo je da je iz tabele 1 je razvidno da izračunana razlika između kunske protuvrijednosti inicijalnog (ugovorenog) anuiteta izračunanog po tečaju na datum uplate anuiteta umanjeno za kunsku protuvrijednost inicijalnog anuiteta izračunanog po tečaju na datum isplate kredita iznosi 43.893,97 kn. Iz tabele 1 nalaza i mišljenja razvidno je da kunska protuvrijednost razlike kamata izračunanih po tečaju na datum plaćanja iznosi 12.106,60 kn pa ukupna razlika iznosi 56.000,57 kn. U navedenoj tabeli pogrešno je pisan zbroj anutiteta u iznosu od CHF 36.543,74 umjesto ispravno CHF 36.963,94 (kolona "d"). Tužiteljica je prigovorila na nalaz i mišljenje jer smatra da nalaz nije učinjen na metodološki ispravan način, te posljedično nije matematički točan. Kao spornu tužiteljica smatra činjenicu da je u usporednim mjesecima stanje glavnice u obje varijante jednako, a što zasigurno nije točno i ispravno, jer se promjenom kamatne stope mijenja iznos kamata, iznos otplate glavnice (otplatne kvote) i anutiteta. Na navedeni prigovor vještak se očituje da je tužiteljica utužila kamatnu stopu, odnosno kamatu, ali ne i otplatnu kvotu odnosno anuitet, pa je stoga otplatna kvota preuzeta s obračuna tuženika. Vještak je ipak napravio traženi izračun u priloženoj tabeli 2. Iz tabele 2 je razvidno da razlike kamata iznosi CHF 2.324,77, a kunska protuvrijednost izračunana po tečaju na datum plaćanja iznosi 12.539,07 pa ukupna razlika iznosi 56.433,04 kn.

Vještak je u zadnjem dopunskom nalazu i mišljenju naveo, da je tužiteljica je u podnesku od 05. siječnja 2022. g. prigovorila na očitovanje vještaka jer smatra da je metodološki nejasan. Prema čl. 6. Ugovora o kreditu korisnik kredita otplaćuje kredit u 84 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF 389,36, te jednim posljednjim iznosom koji predstavlja ostatak kredita u iznosu od CHF 1.925,39 obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Srednji tečaj HNB na dan isplate kredita 10.. srpnja 2007. g. iznosio je 1 CHF =4,404432. Sada će se ispraviti i pogrešni tečajevi na dan plaćanja i to za: svibanj 2009. g. , svibanj 2011. g., kolovoza 2011. g., listopada 2011. g. i veljača 2012. g. Iz tabele 3 je razvidno da ukupna razlika s osnova promjene tečaja i promjene kamate stope iznosi 54.307,78 kn s mjesečnim iznosima i dospijećima kako je prikazano u tabeli 3.

Valja reći da nalaz i mišljenje vještaka sadrži jasno i valjano utvrđene činjenice, decidirano navodeći koje činjenice nalaze utvrđenima temeljem takvoga nalaza i mišljenja, ovaj sud je u cijelosti prihvatio kao stručnu pomoć u dokazivanju relevantnih činjenica.

S obzirom da je tuženik u zakašnjenju, dužan je tužiteljici i isplatiti i kamatu (čl. 183. ZOO-a), a kamatna je stopa određena u skladu sa čl. 29. ZOO-a.

Odluka o trošku parničnog postupka tužiteljice temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a troškovi su odmjereni Tarifi nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» 142/12): za sastav tužbe 50 bodova Tbr 7/1, podnesak 14. lipnja 2019. 50 bodova Tbr. 8/1, ročište 6. veljače 2020. godine 50 bodova Tbr. 9/1, podnesak od 18. veljače 2020. godine 10 bodova Tbr 8/3, podnesak od 15. rujna 2020. godine 50 bodova Tbr 8/1 i ročište 11. veljače 2021. godine 50 bodova Tbr. 9/1., što ukupno iznosi 260 bodova, što uz vrijednost boda od 10 kuna i PDV-t 25% ukupno iznosi 2.600,00 kn. Ovom iznosu valja pridodati predujam za financijsko vještačenje 2.000,00 kn, sudsku pristojbu na tužbu 200,00 kn i sudsku pristojbu na odluku 200,00 kn, što sveukupno iznosi 5.000,00 kn. Odluka o trošku parničnog postupka tužitelja temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a troškovi su odmjereni Tarifi nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1), 4 obrazložena podneska od 28.01.2020., 11.03.2020., 29.05.2020. i 27.11.2020., svaki po 100 bodova (Tbr. 8/1), zastupanje na ročištima dana 03.06.2020. i 15.05.2023., svako po 100 bodova (Tbr. 9/1), ročište dana 18.01.2021. 50 bodova (Tbr. 9/2), te prijedlog za povrat u prijašnje stanje 50 bodova Tbr. 2, ukupno 800 bodova, što uz vrijednost boda od 10 kuna odnosno 15,00 kuna za radnje iza 03. studenog 2022. godine, i PDV-t 25% ukupno iznosi 10.312,50 kuna. Ovom iznosu treba dodati predujam za financijsko vještačenje u iznosu od 2.500,00 kn, dopunsko očitovanje vještaka 150 kuna, 300 kuna, pristojba za povrat u prijašnje stanje 226,00 kuna, ukupno 13.528,50 kuna, što uz pristojbu na presudu u visini od 893,00 kune ukupno iznosi 55.200,88 kuna / € 7.326,41. U ponovljenom postupku tužiteljici pripada po istom ključu i pravo na trošak žalbe 125 bodova, te 2 ročišta svako po 100 bodova, ukupno 325 bodova odnosno uz PDV-t 25% € 812,5, sve ukupno € 8.138,91.

Na dosuđeni iznos tužiteljici pripadaju kamate po prethodno navedenoj kamatnoj stopi, tekuće od dana donošenja odluke pa do isplate.

Tužiteljici nije dosuđen trošak preostalih podneska jer isti predstavljaju materijalni trošak odvjetničkog ureda koji se ne može prevaljivati na stranke, kao niti trošak preostalih podnesaka jer se tužiteljici može dosuditi trošak samo 4 obrazložena podneska (koji su joj i dosuđeni), sukladno odredbi Tbr. 8 OT-a i čl. 155. ZPP-a. Zatraženi trošak podneska od 11. listopada 2024. godine nije u spisu predmeta, niti je evidentiran u e- spisu, dok je u podnesku od dana 13. listopada 20124. godine tužiteljica što se tiče petita tužbenog zahtjeva samo obrisala izražaj novčanog potraživanja u kunama a argumentacijski već ponovila prethodne tvrdnje, s time da je taj podnesak također brojčano izvan 4 predviđena OT-m.

Što se tiče zatraženog troška koji se odnosi na zastupanje po punomoćniku tužiteljice na prethodnom ročištu za objavu presude, isti tužiteljici nije dosuđen; naime, sukladno odredbi čl. 164. st. 3. ZPP-a, zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka stranka je dužna podnijeti najkasnije do završetka raspravljanja, a takvim zahtjevom mogu se tražiti samo troškovi nastali do završetka raspravljanja - navedenim zahtjevom se ne mogu tražiti budući i neizvjesni troškovi postupka koji do tog trenutka nisu nastupili, a kakav trošak predstavlja i trošak za zastupanje po punomoćniku na ročištu za objavu presude, jer u trenutku zaključenja glavne rasprave nije bilo izvjesno da li će taj trošak nastati odnosno da li će na navedeno ročište punomoćnik tužitelja uopće pristupiti - odnosno tužiteljica je tražila trošak unaprijed za radnju koja u trenutku traženja uopće još nije nastala, što nije predviđeno a niti dopušteno sukladno odredbama ZPP-a) - stav viših sudova, primjerice Gž-2019/16 od 03. siječnja 2017. godine, ŽS Rijeka.

Osim toga, uspostavljam e- oglasne ploče na ovom sudu, dolazak punomoćnika na ročište nije neophodan te bi samo stvarao novi nepotrebni trošak postupka, s čime je tužiteljica upoznata s obzirom da ima profesionalnog punomoćnika - odvjetnika. Ponavlja se da iako novčana jedinca kuna u trenutku pisanja ove presude više ne postoji u Republici Hrvatskoj, a Odvjetnička komora se eto, do mjeseca svibnja 2023, dakle skoro pola godine od uvođenja valute eura, nije potrudila uskladiti svoju Tarifu sa aktualnom valutom eurom (a niti država, što se tiče pristojbi), taj je trošak preračunat prema fiksnom tečaju u Eur 1/7,53.

Za istaknuti je, da iako je Odvjetnička komora izmijenila Tarifu o nagradama i nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika 24. listopada 2022. godine, ona se primjenjuje od 02. studenog 2022. godina na odvjetničke radnje od tog datuma, a ne retroaktivno na sve radnje unatrag kako je zatraženo u troškovniku tužiteljice (takvo tumačenje bi bilo potpuno pogrešno i nepravično prema strankama u postupku).

Razumljivo je da punomoćnica tužiteljice tvrdi da ima pravo na isti, no ovaj sud ne prihvaća tumačenje o retroaktivnom djelovanju ove izmjene, jer ju treba tumačiti teleološki, prema svrsi i cilju donošenja, a ne samo puko i paušalno formalno. Ova je izmjena Tarife nedvojbeno donesena radi ekonomske krize u svijetu, galopirajuće inflacije i nestabilnosti valuta - stoga, traženje povisivanja vrijednosti boda unatrag po visini od 15 kuna po bodu, a prema trenutku kada navedenih činjenica za povišenje Tarife nije niti bilo ( u nekim postupcima i 10 ili više godina unatrag) je ne samo moralno pogrešno - prema strankama i onima koji moraju taj trošak platiti, nego i pogrešno zbog svrhe donošenja ove izmjene Tarife kako je prethodno objašnjeno. Osim toga, valja imati na umu da je sama Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika praktično cehovski propis odvjetnika, a ne zakon koji se odnosi u parlamentu, zbog čega je i obveza primjene iste drugačija od samih zakona po snazi (nije strogo kogentna norma), a primjenjuje se isključivo zbog aktualne sudske prakse i u tome je podložna tumačenju suda.

Ovakav stav ovog suda vezena za učinak promjene Tarife potvrđen je i recentnom odlukom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-2450/23 od dana 30. kolovoza 2023. godine.

Tuženik je izgubio ovu parnicu pa nema niti pravo na trošak ovog parničnog postupka (čl. 152 a u vezi sa čl. 154. st. 5 ZPP-a).

U Zagrebu, dana 30. siječnja 2025. godine

Sudac:

Marko Duk

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja može se podnijeti žalba Županijskom sudu, u roku od 15 dana, sukladno Zakonu o parničnom postupku. Žalba se podnosi putem ovoga suda, pismeno u 3 primjerka.

DNA

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika