REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zlataru
Stalna služba u Zaboku
Zabok, Matije Gupca 22
Poslovni broj: P-1011/2023-28
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužiteljice RU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Filip Gradišek i Ante Omazić iz Zagreba, Budmanijeva 5, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, Maksimirska 25, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 17. prosinca 2024. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika Natalije Đuran Tršinski, odvjetnice u Zaboku, Matije Gupca 30, 30. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj: 5140060231-60010458407/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka pod brojem OU-843/2006, sklopljen dana 14. travnja 2006. između tužiteljice RU kao korisnika kredita i Slavonske banke d.d. Osijek - pravnog prednika tuženika Addiko bank d.d. kao banke, u dijelu u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno u dijelu:
- čl. 3. I. koji glasi: „ … u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 93.000,00 CHF (slovima: devedeset tri tisuće švicarskih franaka)“ - čl. 3. II. koji glasi: „ … obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja …“
- članak 3. II. koji glasi: „… u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 93.000,00 CHF (slovima: devedeset tri tisuće švicarskih franaka)“
- čl. 3. V. koji glasi: „ … CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke važećem na dan uplate … „
II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb prema tužiteljici RU u ukupnom iznosu od 140,50 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se do 31.12.2007. godine određuje člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. određuje člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01. 08. 2015. do 31.
12. 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja se od dana 01. 01. 2023. određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena., tekućima na iznose od:
-0,09 EUR od 1.7.2006. pa do isplate,
-0,45 EUR od 1.8.2006. pa do isplate,
-0,34 EUR od 1.12.2006. pa do isplate,
-1,88 EUR od 1.1.2007. pa do isplate,
-3,22 EUR od 1.2.2007. pa do isplate,
-2,45 EUR od 1.3.2007. pa do isplate,
-3,10 EUR od 1.4.2007. pa do isplate,
-5,61 EUR od 1.5.2007. pa do isplate,
-7,62 EUR od 1.6.2007. pa do isplate,
-8,41 EUR od 1.7.2007. pa do isplate,
-8,85 EUR od 1.8.2007. pa do isplate,
-7,94 EUR od 1.9.2007. pa do isplate,
-10,06 EUR od 1.10.2007. pa do isplate,
-10,80 EUR od 1.11.2007. pa do isplate,
-8,70 EUR od 1.12.2007. pa do isplate,
-8,79 EUR od 1.1.2008. pa do isplate,
-5,53 EUR od 1.2.2008. pa do isplate,
-2,28 EUR od 1.3.2008. pa do isplate,
-5,62 EUR od 1.5.2008. pa do isplate,
-7,87 EUR od 1.6.2008. pa do isplate,
-4,92 EUR od 1.7.2008. pa do isplate,
-9,81 EUR od 1.8.2008. pa do isplate,
-9,13 EUR od 1.9.2008. pa do isplate,
-5,86 EUR od 1.10.2008. pa do isplate,
-1,17 EUR od 1.12.2008. pa do isplate,
III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877 u roku od 15 dana platiti tužiteljici RU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, iznos od 3.167,29 eur, s zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku prema datumima dospijeća kako slijedi:
na iznos od 4,59 € od dana 9.7.2010. pa do isplate;
na iznos od 13,35 € od dana 10.8.2010. pa do isplate;
na iznos od 18,33 € od dana 9.9.2010. pa do isplate;
na iznos od 15,20 € od dana 12.10.2010. pa do isplate;
na iznos od 13,73 € od dana 9.11.2010. pa do isplate;
na iznos od 19,10 € od dana 9.12.2010. pa do isplate;
na iznos od 23,45 € od dana 9.1.2011. pa do isplate;
na iznos od 20,76 € od dana 9.2.2011. pa do isplate;
na iznos od 19,11 € od dana 9.3.2011. pa do isplate;
na iznos od 19,22 € od dana 2.4.2011. pa do isplate;
na iznos od 19,18 € od dana 10.5.2011. pa do isplate;
na iznos od 26,40 € od dana 9.6.2011. pa do isplate;
na iznos od 26,44 € od dana 9.7.2011. pa do isplate;
na iznos od 34,60 € od dana 9.8.2011. pa do isplate;
na iznos od 31,96 € od dana 9.9.2011. pa do isplate;
na iznos od 26,94 € od dana 11.10.2011. pa do isplate;
na iznos od 27,73 € od dana 9.11.2011. pa do isplate;
na iznos od 26,40 € od dana 9.12.2011. pa do isplate;
na iznos od 28,78 € od dana 10.1.2012. pa do isplate;
na iznos od 30,34 € od dana 9.2.2012. pa do isplate;
na iznos od 28,43 € od dana 9.3.2012. pa do isplate;
na iznos od 29,36 € od dana 11.4.2012. pa do isplate;
na iznos od 28,82 € od dana 9.5.2012. pa do isplate;
na iznos od 30,39 € od dana 9.6.2012. pa do isplate;
na iznos od 28,77 € od dana 10.7.2012. pa do isplate;
na iznos od 29,79 € od dana 9.8.2012. pa do isplate;
na iznos od 29,17 € od dana 9.9.2012. pa do isplate;
na iznos od 27,14 € od dana 10.10.2012. pa do isplate;
na iznos od 29,42 € od dana 9.11.2012. pa do isplate;
na iznos od 28,96 € od dana 9.12.2012. pa do isplate;
na iznos od 29,72 € od dana 9.1.2013. pa do isplate;
na iznos od 27,78 € od dana 9.2.2013. pa do isplate;
na iznos od 26,36 € od dana 9.3.2013. pa do isplate;
na iznos od 29,51 € od dana 10.4.2013. pa do isplate;
na iznos od 27,94 € od dana 18.5.2013. pa do isplate;
na iznos od 27,01 € od dana 9.6.2013. pa do isplate;
na iznos od 25,02 € od dana 9.7.2013. pa do isplate;
na iznos od 26,88 € od dana 9.8.2013. pa do isplate;
na iznos od 27,59 € od dana 10.9.2013. pa do isplate;
na iznos od 28,45 € od dana 10.10.2013. pa do isplate;
na iznos od 28,40 € od dana 9.11.2013. pa do isplate;
na iznos od 27,91 € od dana 10.12.2013. pa do isplate;
na iznos od 29,21 € od dana 9.1.2014. pa do isplate;
na iznos od 29,90 € od dana 9.2.2014. pa do isplate;
na iznos od 27,66 € od dana 9.3.2014. pa do isplate;
na iznos od 30,26 € od dana 9.4.2014. pa do isplate;
na iznos od 28,58 € od dana 9.5.2014. pa do isplate;
na iznos od 29,20 € od dana 10.6.2014. pa do isplate;
na iznos od 28,40 € od dana 9.7.2014. pa do isplate;
na iznos od 30,26 € od dana 9.8.2014. pa do isplate;
na iznos od 31,19 € od dana 8.10.2014. pa do isplate;
na iznos od 30,11 € od dana 15.10.2014. pa do isplate;
na iznos od 31,58 € od dana 13.11.2014. pa do isplate;
na iznos od 31,21 € od dana 17.12.2014. pa do isplate;
na iznos od 31,98 € od dana 14.1.2015. pa do isplate;
na iznos od 32,36 € od dana 14.2.2015. pa do isplate;
na iznos od 25,05 € od dana 13.3.2015. pa do isplate;
na iznos od 27,74 € od dana 15.4.2015. pa do isplate;
na iznos od 26,84 € od dana 14.5.2015. pa do isplate;
na iznos od 13,87 € od dana 13.6.2015. pa do isplate;
na iznos od 13,42 € od dana 15.7.2015. pa do isplate;
na iznos od 13,87 € od dana 13.8.2015. pa do isplate;
na iznos od 13,13 € od dana 12.9.2015. pa do isplate;
na iznos od 12,71 € od dana 20.10.2015. pa do isplate;
na iznos od 13,13 € od dana 24.11.2015. pa do isplate;
na iznos od 13,78 € od dana 12.12.2015. pa do isplate;
na iznos od 14,24 € od dana 16.1.2016. pa do isplate;
na iznos od 14,20 € od dana 17.2.2016. pa do isplate;
na iznos od 12,77 € od dana 9.3.2016. pa do isplate;
na iznos od 13,65 € od dana 9.4.2016. pa do isplate;
na iznos od 13,21 € od dana 10.5.2016. pa do isplate;
na iznos od 17,31 € od dana 9.6.2016. pa do isplate;
na iznos od 17,86 € od dana 9.7.2016. pa do isplate;
na iznos od 18,28 € od dana 9.8.2016. pa do isplate;
na iznos od 16,55 € od dana 9.9.2016. pa do isplate;
na iznos od 16,64 € od dana 11.10.2016. pa do isplate;
na iznos od 17,33 € od dana 9.11.2016. pa do isplate;
na iznos od 17,83 € od dana 9.12.2016. pa do isplate;
na iznos od 18,89 € od dana 10.1.2017. pa do isplate;
na iznos od 18,78 € od dana 9.2.2017. pa do isplate;
na iznos od 17,15 € od dana 9.3.2017. pa do isplate;
na iznos od 18,91 € od dana 9.4.2017. pa do isplate;
na iznos od 17,72 € od dana 10.5.2017. pa do isplate;
na iznos od 17,63 € od dana 9.6.2017. pa do isplate;
na iznos od 16,80 € od dana 11.7.2017. pa do isplate;
na iznos od 15,21 € od dana 9.8.2017. pa do isplate;
na iznos od 14,81 € od dana 12.9.2017. pa do isplate;
na iznos od 14,99 € od dana 10.10.2017. pa do isplate;
na iznos od 14,88 € od dana 11.11.2017. pa do isplate;
na iznos od 14,41 € od dana 13.12.2017. pa do isplate;
na iznos od 14,58 € od dana 13.1.2018. pa do isplate;
na iznos od 14,25 € od dana 9.2.2018. pa do isplate;
na iznos od 13,05 € od dana 9.3.2018. pa do isplate;
na iznos od 13,35 € od dana 9.4.2018. pa do isplate;
na iznos od 11,93 € od dana 9.5.2018. pa do isplate;
na iznos od 14,35 € od dana 9.6.2018. pa do isplate;
na iznos od 13,53 € od dana 2.7.2018. pa do isplate;
na iznos od 13,95 € od dana 2.8.2018. pa do isplate;
na iznos od 15,83 € od dana 2.9.2018. pa do isplate;
na iznos od 15,17 € od dana 2.10.2018. pa do isplate;
na iznos od 15,26 € od dana 2.11.2018. pa do isplate;
na iznos od 14,75 € od dana 2.12.2018. pa do isplate;
na iznos od 15,55 € od dana 2.1.2019. pa do isplate;
na iznos od 15,02 € od dana 2.2.2019. pa do isplate;
na iznos od 14,35 € od dana 2.3.2019. pa do isplate;
na iznos od 16,68 € od dana 2.4.2019. pa do isplate;
na iznos od 14,94 € od dana 2.5.2019. pa do isplate;
na iznos od 16,55 € od dana 2.6.2019. pa do isplate;
na iznos od 16,30 € od dana 2.7.2019. pa do isplate;
na iznos od 16,98 € od dana 2.8.2019. pa do isplate;
na iznos od 17,35 € od dana 2.9.2019. pa do isplate;
na iznos od 17,11 € od dana 2.10.2019. pa do isplate;
na iznos od 17,34 € od dana 2.11.2019. pa do isplate;
na iznos od 16,04 € od dana 2.12.2019. pa do isplate;
na iznos od 17,37 € od dana 2.1.2020. pa do isplate;
na iznos od 18,03 € od dana 2.2.2020. pa do isplate;
na iznos od 18,90 € od dana 2.3.2020. pa do isplate;
na iznos od 21,77 € od dana 2.4.2020. pa do isplate;
na iznos od 20,74 € od dana 2.5.2020. pa do isplate;
na iznos od 21,61 € od dana 2.6.2020. pa do isplate;
na iznos od 20,94 € od dana 2.7.2020. pa do isplate;
na iznos od 20,45 € od dana 2.8.2020. pa do isplate;
na iznos od 20,16 € od dana 2.9.2020. pa do isplate;
na iznos od 19,55 € od dana 2.10.2020. pa do isplate;
na iznos od 21,04 € od dana 2.11.2020.. pa do isplate;
na iznos od 17,13 € od dana 2.12.2020. pa do isplate;
na iznos od 17,65 € od dana 2.1.2021. pa do isplate;
na iznos od 18,00 € od dana 2.2.2021. pa do isplate;
na iznos od 16,01 € od dana 2.3.2021. pa do isplate;
na iznos od 17,18 € od dana 2.4.2021. pa do isplate;
na iznos od 16,86 € od dana 2.5.2021. pa do isplate;
na iznos od 17,49 € od dana 2.6.2021. pa do isplate;
na iznos od 16,76 € od dana 2.7.2021. pa do isplate;
na iznos od 18,42 € od dana 2.8.2021. pa do isplate;
na iznos od 18,12 € od dana 3.9.2021. pa do isplate;
na iznos od 17,37 € od dana 2.10.2021. pa do isplate;
na iznos od 19,25 € od dana 2.11.2021. pa do isplate;
na iznos od 19,43 € od dana 2.12.2021. pa do isplate;
na iznos od 20,58 € od dana 4.1.2022. pa do isplate;
na iznos od 20,17 € od dana 10.2.2022. pa do isplate;
na iznos od 19,00 € od dana 2.3.2022. pa do isplate;
na iznos od 21,62 € od dana 2.4.2022. pa do isplate;
na iznos od 20,96 € od dana 2.5.2022. pa do isplate;
na iznos od 22,29 € od dana 2.6.2022. pa do isplate;
na iznos od 23,28 € od dana 2.7.2022. pa do isplate;
na iznos od 25,68 € od dana 2.8.2022. pa do isplate;
na iznos od 27,89 € od dana 2.9.2022. pa do isplate;
na iznos od 28,51 € od dana 2.10.2022. pa do isplate;
na iznos od 26,91 € od dana 2.11.2022. pa do isplate;
na iznos od 42,04 € od dana 2.12.2022. pa do isplate;
i to po stopi koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.
01. 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. 01. 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice RU u dijelu koji glasi: „Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj: 5140060231-60010458407/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka pod brojem OU-843/2006, sklopljen dana 14. travnja 2006. između tužiteljice RU kao korisnika kredita i Slavonske banke d.d. Osijek - pravnog prednika tuženika Addiko bank d.d. kao banke, u dijelu:
- čl. 2 koji glasi: „ … u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 93.000,00 CHF (slovima: devedeset tri tisuće švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita …“
V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da tužiteljici RU naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.168,26 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućima od 30. siječnja 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.
VI. Odbija se zahtjev tužiteljice RU za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa iz točke V. izreke ove presude.
VII. Nalaže se Republici Hrvatskoj da na teret Državnog proračuna punomoćniku tužiteljice odvjetniku Anti Omaziću, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove delegacije predmeta u iznosu od 623,04 EUR, na žiro-račun IBAN: [broj bankovnog računa], u roku od 15 dana.
VIII. Nalaže se Republici Hrvatskoj da na teret Državnog proračuna tužiteljici RU naknadi troškove delegacije predmeta u iznosu od 5,76 EUR, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. 1. Tužiteljica je u tužbi navela da je kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek kao kreditorom 14. travnja 2006. sklopila ugovor o kreditu, broj 5140060231-60010458407/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka pod brojem UO-843/2006. Tuženik je pod ranijim nazivom Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. pripojio trgovačko društvo Slavonska banka d.d. Osijek i stupio u njegovu pravnu poziciju u cijelosti, slijedom čega je univerzalni pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek. Temeljem ugovora o kreditu tuženik je tužiteljici odobrio i isplatio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 93.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke (u daljnjem tekstu: HNB), važećem na dan korištenja kredita. Radi se o kreditu čija je svrha bila kupnja stana, što proizlazi iz čl. 2. ugovora te je riječ o potrošačkom ugovoru. Kamatna stopa određena je čl. 3. ugovora te je vezana uz tromjesečni LIBOR CHF-a s dodatkom marže od 1,5% dekurzivno godišnje, pri čemu je promjenjivost regulirana u čl. 6. ugovora. Čl. 3. st. 2. ugovora ugovoreno je da se glavnica kredita vraća istekom trajanja kredita, a kamate se obračunavaju i plaćaju mjesečno, a sve se podmiruje u kunama obračunatima po srednjem tečaju HNB-a za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja kako je to određeno Odlukom o kamatnim stopama banke. Tužiteljica se navedenim ugovorom obvezala u čl. 3. st. 5. ujedno uplaćivati iznos od 198,07 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize HNB-a važećem na dan uplate, a koja sredstva će se koristiti za kupovinu udjela u investicijskom fondu – HI balanced fondu tijekom cijelog razdoblja trajanja kredita.
1. 2. Tužiteljica je navela da su navedene odredbe ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno kojima je glavnica kredita i/ili otplata kredita vezana uz CHF valutu, ništetne i da ne proizvode pravne učinke. Navela je da je predmet tužbe utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi koje sadrže valutnu klauzulu u CHF-u te povrat iznosa kojega je na ime porasta tečaja u odnosu na početni tečaj banka neosnovano stekla mjesečnim plaćanjima temeljem takvih ništetnih odredbi za razdoblje obuhvaćeno tužbom.
1. 3. Tužiteljica se u tužbi pozvala na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača i to na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14. Navela je da su, sukladno odredbama čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/2014), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 56/2013) i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, navedene presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava korisnika potrošačkih kredita od strane tuženika, korištenjem ništetnih ugovornih odredbi o potrošačkim kreditima kojima je obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF-u, obvezujuće i primjenjive i u ovom predmetu.
1. 4. Tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23 – u daljnjem tekstu. ZOO) te tvrdi da joj je, s obzirom na djelomičnu ništetnost ugovora o kreditu i to u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, tuženik dužan vratiti ukupan iznos kojega je u utuženom razdoblju preplatila temeljem ništetne valutne klauzule. Pored preplaćenog iznosa, tužiteljica tvrdi da joj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a pripada pravo i na zatezne kamate počevši od dana kada je tuženik, kao nepošten odnosno nesavjestan stjecatelj primio svaku navedenu pojedinačnu uplatu, pa sve do isplate.
1. 5. Tužiteljica je tužbenim zahtjevom zatražila da se utvrdi da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, odnosno dio čl. 2., čl. 3. I., čl. 3. II. i čl. 3. V. ugovora, koje su opisane u izreci ove presude. Kondemnatornim tužbenim zahtjevom tužiteljica je zatražila da se tuženiku naloži isplata iznosa od 3.312,28 EUR, sa zateznim kamatama tekućima na pojedinačne mjesečne iznose od dana kada su isti plaćeni tuženiku, pa do dana isplate istih.
2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da je tužbom trebalo obuhvatiti i BU iz [adresa], koja je bila sudužnik u predmetnom ugovoru o kreditu.
2. 2. Nadalje, tuženik je istaknuo da njegov pravni prednik Slavonska banka d.d., s kojom je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu, nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača te da za tu banku nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF. Kako Slavonska banka d.d. nije bila obuhvaćena kolektivnom tužbom, tuženik smatra da se tužiteljica ne može osnovano pozivati na primjenu utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenima u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.
2. 3. Tuženik je istaknuo prigovor zastare tužiteljičine tražbine navodeći da se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, što znači da bi za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 12. lipnja 2018. nastupila zastara potraživanja. Vezano uz prekid zastare podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine u smislu odredbi čl. 241. ZOO-a tuženik je istaknuo da tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklaratorne odluke o tome je li došlo do povrede prava potrošača ili ne. Naveo je da vjerovnik nije bila udruga potrošača, niti da su banke bile dužnici, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom, odnosno dužnikom. Naveo je da je tužba u ovom predmetu prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, pa da stoga nije došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe.
2. 4. Tuženik je naveo da tužiteljica nema pravni interes za traženje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz predmetnog ugovora o kreditu te da se tužiteljica neosnovano poziva na presude donijete u kolektivnom sporu jer je na iste dopušteno pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a tužiteljica svoju tražbinu u ovom predmetu potražuje temeljem pravnog instituta stjecanja bez osnove.
2. 5. Tuženik je tvrdio da se o predmetnim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, da su iste bile jasne, lako uočljive i razumljive te da stoga nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Istaknuo je da tužiteljica nije u tužbi navela koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi, niti je predložio dokaze na te okolnosti, već su dokazni prijedlozi izneseni paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i činjenične navode se predlaže izvođenje dokaza. Tuženik smatra da su tužiteljica i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama ugovora o kreditu, s obzirom da je tužiteljica mogla birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR ili pak s valutnom klauzulom u CHF, a tužiteljica je donijela odluku da je za nju prihvatljivija valutna klauzula u CHF-u. Naveo je da je u potpunosti postupao sukladno odredbi čl. 3011. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama te da je tužiteljici kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana.
2. 6. Nadalje, tuženik je istaknuo da je pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope te da je opće poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti bili prisutni već godinama te da je svakom potrošaču opće poznata bila činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Naveo je da je također bilo dopušteno ugovaranje valutne klauzule te ugovorna obveza o valutnoj klauzuli sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF-a te su bile podjednake mogućnosti da tečaj kune u odnosu na tu valutu padne ili poraste, s time da do 2009. nije bilo značajnijih promjena tečaja CHF-a te nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Tuženik je također naveo da je aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja CHF-a, između ostalog i na način da je oglasima upućenima svojim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF-u i još 2005., odnosno prije nastupanja ekonomske krize i rasta tečaja te valute. Napomenuo je da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, da je istinit i ima snagu javne isprave, slijedom čega se u smislu odredbi čl. 3. Zakona o javnom bilježništvu te čl. 230. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. – u daljnjem tekstu: ZPP), smatra da isti predstavlja pravu volju tužiteljice sve dok se ne dokaže suprotno.
2. 7. Tuženik je osporio visinu tužbenog zahtjeva, protivio se zatraženom tijeku zateznih kamata, provođenju financijskog vještačenja sukladno prijedlogu tužiteljice, a naročito korištenju privatnog izračuna tužiteljice kojeg je dostavila uz tužbu. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata naveo je da nije došao u zakašnjenje prema tužiteljici te da mu obveza koju bi trebao ispuniti nije izvjesna, niti poznata. Ukoliko se utvrdi postojanje bilo kakve obveze tuženika prema tužiteljici, tuženik je naveo da bi kamate trebalo dosuditi tek od dana donošenja prvostupanjske presude.
2. 8. U slučaju da sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta, tzv. negativnih razlika kada je tečaj CHF-a bio niži od početnog.
2. 9. Tuženik je zaključno predložio da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev.
3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je u podnesku od 8. srpnja 2024. navela da iz nalaza i mišljenja proizlazi da je tužiteljica s osnove valutne klauzule preplatila ukupno 3.307,79 EUR-a, a da tzv. negativne tečajne razlike iznose 140,50 EUR-a. Kada bi se uračunala tzv. negativna tečajna razlika u više plaćeni iznos, tražbina tužiteljice iznosila bi 3.167,29 EUR-a. Imajući u vidu činjenicu da tzv. negativne tečajne razlike u konkretnom slučaju predstavljaju beznačajan iznos u odnosu na utuženu tražbinu, a u cilju ekonomičnosti postupka, tužiteljica je uskladila tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka na način da je uzela u obzir i tzv. negativne tečajne razlike od 140,50 EUR te je kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražila da se tuženiku naloži isplata iznosa od 3.167,29 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na svaki pojedinačni mjesečni iznos preplate do isplate.
4. Podneskom od 30. rujna 2024. tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja s osnove negativnih tečajnih razlika na način da je istoga uskladio s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, tražeći prebijanje svoje tražbine s tražbinom tužiteljice u iznosu od 140,50 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na svaki pojedinačni mjesečni iznos pa do isplate.
5. U podnesku od 20. rujna 2023. tužitelj je naveo da je nakon podnošenja tužbe od tuženika primio potrebnu dokumentaciju te je istaknuo deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i to dijela odredbi članaka 2., 3. i 4. ugovora o kreditu. Kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražio je da se tuženiku naloži isplata iznosa od 3.254,69 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedinačne mjesečne iznose od dana plaćanja istih.
6. 1. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju na stranicama 16-109, 132-367 i 386-399 spisa, izvršio je uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka – društva Darfin d.o.o. Zagreb na str. 407-418 spisa te u očitovanje vještaka na str. 446-448 spisa i saslušao je tužiteljicu u svrhu dokazivanja.
6. 2. Sud je odbio kao nepotreban dokazni prijedlog tuženika za saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu jer javni bilježnici nisu ovlašteni, niti dužni ugovornim stranama tumačiti rizike kod ugovaranja pojedinih odredbi ugovora, odnosno rizike ugovorene valutne klauzule. Sud je također odbio dokazni prijedlog za saslušanje svjedokinje BU, koja je bila sudužnik u predmetnom ugovoru o kreditu jer se činjenica u odnosu na koju je tuženik predložio njezino saslušanje (otplata kredita) može utvrditi iz dokumentacije u spisu.
7. Tužbeni zahtjev je osnovan u pretežitom dijelu, a tuženikova tražbina u odnosu na koju je istaknuo prigovor radi prebijanja, ne postoji.
8. 1. Među strankama je bilo nesporno da je tužiteljica kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek kao kreditorom 14. lipnja 2006. sklopila ugovor o kreditu br. 5140060231-60010458407/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka 20. travnja 2006., pod brojem OU-843/2006. Navedenim ugovorom banka je tužiteljici odobrila stambeni kredit uz ulaganje u investicijski fond, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 93.000,00 CHF. Ugovorom je određeno da se na kredit u kunskoj protuvrijednosti zaračunavaju kamate, a visina kamatne stope je vezana za tromjesečni LIBOR CHF, s dodatkom marže od 1,5% dekurzivno godišnje. Također je određeno da se glavnica kredita vraća istekom trajanja kredita, a da se kamate obračunavaju i plaćaju mjesečno, a sve se podmiruje u kunama obračunatima po srednjem tečaju HNB-a za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke. Trajanje kredita ugovoreno je do 1. lipnja 2027. Korisnik kredita obvezao se da će mjesečno uplaćivati iznos od 198,07 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize HNB-a važećem na dan uplate, a koja sredstva će se koristiti za kupovinu udjela u otvorenom investicijskom fondu HI-balanced fondu tijekom cijelog razdoblja trajanja kredita, počevši od 1. svibnja 2006., a uplate navedenog iznosa vršit će se svakog prvog u mjesecu za tekući mjesec. Korisnik kredita izjavio je da potpisom ugovora priznaje da je upoznat s efektivnom kamatnom stopom te mu je uručena otplatna tablica.
8. 2. Među strankama je bilo sporno je li tužiteljica tužbom trebala obuhvatiti kao stranku BU, kao sudužnika u predmetnom ugovoru o kreditu, mogu li se pravna utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača općenito primijeniti u ovom predmetu, a posebno mogu li se primijeniti na tuženika, jer njegov pravni prednik Slavonska banka d.d. Osijek nije bila stranka u kolektivnom sporu. Sporno je tužiteljičino svojstvo potrošača i potrošačka svrha ugovora o kreditu, jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF nepoštene i ništetne, ima li mjesta u ovom sporu primijeniti pravni institut stjecanja bez osnove te neovisno o navedenome, je li nastupila zastara tužiteljičine tražbine. Sporna je bila i visina tužiteljičine tražbine te tuženikova tražbina u odnosu na koju je istaknuo prigovor radi prebijanja.
9. Sud je ocijenio neosnovanim navod tuženika da je tužiteljica tužbom kao stranku u ovom predmetu trebala obuhvatiti i osobu koja je bila sudužnik u predmetnom ugovoru o kreditu. Iz ugovora o kreditu proizlazi da je tužiteljica bila korisnica kredita te se upravo njoj banka obvezala staviti na raspolaganje ugovoreni novčani iznos, a tužiteljica se taj iznos obvezala vratiti banci u vrijeme i na način određen ugovorom. Iz specifikacije uplata po predmetnom kreditu utvrđeno je da je otplatu kredita vršila upravo tužiteljica, a ne sudužnik, ali neovisno o tome tko je otplaćivao kredit, tužiteljica je aktivno legitimirana predmetnu tražbinu potraživati od tuženika, tako da sudužnik ne može biti niti aktivno, niti pasivno legitimiran u ovom postupku.
10. 1. Sud je također ocijenio neosnovanim navod tuženika da njegov pravni prednik Slavonska banka d.d. Osijek nije sudjelovao kao stranka u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača pa da se zbog toga u ovom predmetu ne mogu primijeniti pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenim u kolektivnom sporu.
10. 2. Iz priloženih izvadaka iz sudskog registra utvrđeno je da je Slavonska banka d.d. Osijek, na temelju odluka Glavne skupštine tog društva od 19. lipnja 2008. i Glavne skupštine društva HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. iz Zagreba od 19. lipnja 2008., kojima se daje odobrenje na ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., pripojena društvu HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., čime je prestala postojati kao pravna osoba, a njezin univerzalni pravni sljednik postala je HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.
10. 3. Kolektivni spor za zaštitu prava i interesa potrošača pokrenut je kod Trgovačkog suda u Zagrebu podnošenjem tužbe u predmetu poslovni broj 1401/2012 dana 4. travnja 2012. te je kao jedan od tuženika u tom predmetu bilo i trgovačko društvo HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., kao 5.-tuženik. U tom trenutku društvo Slavonska banka d.d. Osijek više nije postojalo kao pravna osoba, pa niti nije moglo biti tuženo u kolektivnom sporu. Kako je gore opisanom statusnom promjenom Slavonska banka d.d. pripojena društvu HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d, to je društvo u kolektivnom sporu, kao univerzalni pravni sljednik Slavonske banke d.d., moglo isticati prigovore u smjeru da ugovori o kreditima koje je sklopila Slavonska banka d.d. Osijek kao kreditor nisu ništetni. Društvo HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. je temeljem Odluke Skupštine društva od 14. lipnja 2016., dana 11. srpnja 2016. promijenilo oznaku tvrtke na Addiko Bank d.d., kako je to navedeno u oznaci tuženika tužbom u ovom predmetu. Slijedom navedenog, učinak presuda iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača proteže se na tuženika neovisno o tome je li ugovor o kreditu sklopila HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. ili Slavonska banka d.d. Osijek.
11. 1. Tužiteljica je iskazala da se neposredno prije sklapanja ugovora o kreditu razvela i da je ostala sama s dvoje djece, bez riješenog stambenog pitanja te je kredit uzela kako bi sredstvima kredita riješila stambeno pitanje. U to je vrijeme bila zaposlena u Slavonskoj banci d.d. na poslovima kontrole blagajni. Nije imala otvoren obrt, niti je imala udio u bilo kojem trgovačkom društvu te nije bila na nikakvoj upravljačkom dužnosti. Nalazila se u nezavidnoj situaciji jer je trebala sa svojom plaćom uzdržavati dvoje djece i ujedno riješiti stambeno pitanje te joj je u vrijeme sklapanja ugovora bio najpovoljniji kredit s valutnom klauzulom u CHF-u. Smatrala je da je valutna klauzula u principu ista bez obzira uz koju se valutu veže otplata kredita, tada su se nudili krediti s valutnom klauzulom u EUR-u i CHF-u, a ona se odlučila na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u jer joj je to bila najpovoljnija opcija u tom trenutku. Nitko u banci joj nije spominjao bilo kakav posebni valutni rizik za CHF u odnosu na EUR te je smatrala da se radi o jednakom valutnom riziku za obje valute. Nije znala da HNB nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF te joj za to nitko u banci nije rekao. Predmetni kredit bio je specifični proizvod tadašnje Slavonske banke d.d. koja je bila članica Hypo grupe i u ugovoru je bilo navedeno ulaganje u investicijski fond. Kredit je otplaćivala sukladno ugovoru, uplatama u investicijski fond. Smatra da bi u konačnici po otplati kredita trebala biti vlasnik udjela u investicijskom fondu. Međutim, banka je upravljala i još uvijek upravlja investicijskim fondom jer je vlasnica tog fonda. Takvi ugovori o kreditu s otplatom u investicijske fondove nudili su se samo zaposlenicima banke. Još uvijek otplaćuje predmetni kredit i rok otplate kredita završava 2027. Uslijed rasta tečaja CHF-a mjesečni anuiteti su se povećali za 70-80%, što joj je stvorilo velike financijske probleme i još uvijek to financijski teško podnosi.
11. 2. Odgovarajući na pitanja, izjavila je da je u banci radila isključivo kontrolu blagajne, nije radila na poslovima vezanima uz kretanje tečaja valuta, niti uz kreditiranje građana. U okviru poslova svog radnog mjesta kontrolirala je odgovara li izvještaj blagajne stvarnom stanju primljene efektive. Mjesečni anuitet kredita sada joj iznosi oko 500,00 EUR, s time da je u iznosu mjesečnog anuiteta sadržan ulog u investicijski fond i redovna kamata. Pojasnila je da cjelokupni iznos anuiteta plaća banci, a ne u investicijski fond, a iznos anuiteta sastoji se od uloga u investicijski fond i od redovne kamate. Ne zna što će se dogoditi po isteku roka otplate kredita, odnosno hoće li još nešto trebati platiti, a to ovisi o kretanju tečaja i kamate. Glavnica će joj dospjeti na naplatu u cijelom iznosu od 93.000,00 CHF-a istekom roka na koji je sklopljen ugovor i trebat će jednokratno platiti tu glavnicu banci, ali joj je objašnjeno da će se ta glavnica podmiriti iz vrijednosti njezinog uloga u investicijskom fondu. Ukoliko u investicijskom fondu neće biti dovoljno novaca da se podmiri cjelokupni iznos glavnice, ostatak glavnice biti će dužna platiti iz vlastitih sredstava. Prema tome, istekom roka na koji je sklopljen ugovor, odnosno 2027. cjelokupni njezin udio u investicijskom fondu biti će isplaćen banci na ime glavnice kredita, a ona će platiti još eventualni ostatak glavnice, odnosno razliku ukoliko vrijednost njezinog udjela u investicijskom fondu neće biti dovoljna za isplatu cijele glavnice od 93.000,00 CHF. Ranije je dobivala izvješća o stanju udjela u investicijskom fondu, a u posljednjih šest mjeseci, a možda i dulje, nije dobila nikakvo izvješće o tome. Prema njezinom saznanju, ona ne ostvaruje pravo na nikakvu kamatu na sredstva uplaćena u investicijski fond, a o eventualnoj kamati će se nešto više znati kad istekne rok na koji je sklopljen ugovor.
12. 1. Prema odredbi čl. 3. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, »potrošač« je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., R, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
12. 2. Iz predmetnog ugovora o kreditu i iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je ona ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe radi rješavanja stambenog pitanja. Tužiteljica nije obavljala nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost, nije imala otvoren obrt, niti trgovačko društvo, a iz samog sadržaja ugovora proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru.
12. 3. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.
12. 4. Iz iskaza tužiteljice također je utvrđeno da je postojala mogućnost da joj se odobri kredit s valutnom klauzulom u CHF-u i s valutnom klauzulom u EUR-u, ali je izabrala predmetni ugovor iz razloga što je isti bio za nju u tom trenutku povoljniji, s obzirom na njezinu tadašnju lošu obiteljsku i materijalnu situaciju (nakon razvoda braka postala je samohrana majka dvoje djece te nisu bili stambeno zbrinuti, zbog čega joj je trebao što povoljniji kredit kako bi osigurala materijalnu egzistenciju sebe i svoje djece) Iz iskaza tužiteljice također proizlazi da, iako je bila zaposlena u banci, nije bila upozorena na rizik u vidu mogućeg znatnijeg povećanja tečaja CHF-a te na činjenicu da HNB nije štitila tečaj kune u odnosu na CHF, kao što je to činila u odnosu na EUR. Tuženik je tvrdio da je u javno objavljenim publikacijama obavještavao potrošače o kretanjima tečaja CHF-a i da ih je upozoravao na mogućnost povećanja tečaja te valute u odnosu na kunu. Tuženik je dostavio primjerke pisanih informacija o tome (str. 359- 367 spisa), a analizom istih može se zaključiti da je tuženik opisno i kroz grafikone prikazivao kretanje tečaja CHF-a i EUR-a u odnosu na kunu za razdoblje od 2004. - 2006., da je navodio da je CHF jačao u odnosu na EUR, pa tako i u odnosu na kunu, što znači da će korisnici kredita s valutnom klauzulom u EUR-u trebati izdvojiti više novaca, naročito kod dugoročnih kredita, ali je istovremeno spomenuto da će pristupanjem Republike Hrvatske Europskoj uniji ojačati njezin kreditni rejting i da će to omogućiti snažniji priljev inozemnog kapitala, koji bi mogao podržati dugoročniji trend jačanja kune te osjetno smanjenje iznosa rata kredita s valutnom klauzulom. Tuženik nije dokazao da bi javno i jasno informirao potrošače o činjenica da HNB nije štitila tečaj kune u odnosu na CHF, za razliku od EUR-a te da kretanje tečaja CHF-a nije bilo moguće kontrolirati, zbog čega je postojao očit rizik za potrošače koji su ugovorili kredite s takvom valutnom klauzulom. Osim toga, tuženik je naveo da niti on sam nije znao da će doći do tako značajnog porasta tečaja CHF-a, a ako to tuženik kao financijska institucija nije znao, kao što to tvrdi, nerealno je za očekivati da bi to znao prosječni potrošač. Inače je sudu neuvjerljivo da tuženik nije znao za rizik u vidu mogućeg visokog rasta tečaja CHF-a u odnosu na kunu, a sigurno je znao u odnosu na koje valute HNB štiti tečaj kune, međutim u svakom slučaju, valutni rizik je u potpunosti prebačen na potrošače u smislu da su banci plaćali sve veće mjesečne anuitete kredita uslijed porasta tečaja, a banka to potrošačima kao svojim klijentima ni na koji način nije pokušala ublažiti (npr. sniženjem stope redovne kamate), već je naprotiv istu povisivala svojom jednostranom odlukom, kako bi ostvarila očekivanu zaradu. Iz iskaza tužiteljice također proizlazi da su se iznosi mjesečnih anuiteta povećali za 70 do 80%, što joj je stvorilo velike financijske probleme, iz čega proizlazi da je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača
12. 5. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik nepotpuno informirao tužiteljicu kao korisnika kredita o rizicima ugovaranja kredita kod kojeg su glavnica i redovna kamata te iznos kojeg se obvezala plaćati za investicijski fond vezani uz tečaj CHF i da je tužiteljici u tom smislu onemogućeno pregovaranje o valutnoj klauzuli, čime su povrijeđena njezina prava i interesi kao potrošača.
13. 1. Tužitelj u ovom predmetu kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu temelji na odredbama ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu kojom se kunska protuvrijednost kredita veže za CHF, odnosno utvrđuje zaštitna valutna klauzula u švicarskim francima te utvrđuje obveza na otplatu, odnosno povrat kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize HNB-a.
13. 2. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika (s tadašnjom tvrtkom HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.), radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.
13. 3. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.
13. 4. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.
13. 5. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III- 2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
13. 6. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.
13. 7. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.
13. 8. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužiteljice kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
14. 1. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu ZZP/07), propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.
14. 2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.
14. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju pravna shvaćanja iz odluke donijete u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.
14. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.
14. 5. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 14. lipnja 2006., a solemniziran kod javnog bilježnika 20. travnja 2006., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužitelju bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.
14. 6. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.
14. 7. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.
14. 8. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
14. 9. Slijedom navedenog, sud je utvrdio neosnovanom tvrdnju tuženika da se na ovaj predmet ne mogu primijeniti utvrđenja iz odluka u spomenutom kolektivnom sporu te je temeljem tih utvrđenja i temeljem provedenih dokaza utvrdio da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula s glavnicom vezanom uz tečaj CHF-a prema srednjem tečaju HNB-a za devize na dan dospijeća ništetne. Odredbe čl. 3. I., 3. II. i 3. V. ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je navedena kunska protuvrijednost kredita u CHF-u prema srednjem tečaju HNB-a za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja i to u odnosu na redovne kamate te kupnju udjela u investicijskom fondu nepoštene su i ništetne iz gore navedenih razloga, odnosno u bitnome jer tužiteljica nije bila informirana o riziku u vidu mogućeg znatnog povećanja tečaja CHF, a kako je već navedeno u gornjem dijelu obrazloženja.
14. 10. Međutim, odredba čl. 2. ugovora o kreditu, u kojoj je navedeno da se tužiteljici odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 93.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize HNB-a na dan korištenja kredita nije ocijenjena ništetnom jer je tuženik doista tužiteljici isplatio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 93.000,00 CHF prema srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan korištenja kredita. Naime, ništetne su ugovorne odredbe kojima je određeno da je tužiteljica dužan otplaćivati kredit plaćanjem redovnih kamata i iznosa u investicijski fond u mjesečnim anuitetima prema tečaju CHF-a (srednjem tečaju HNB-a za devize) na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja.
15. Sud je stoga odbio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz čl. 2. ugovora o kreditu, a prihvatio je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, koje su sadržane u čl. 3. I. , 3. II. i 3. V. ugovora o kreditu, kojima je obveza otplate kredita ugovorena prema tečaju navedene valute na dan dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.
16. 1. Tužiteljičin kondemnatorni zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.
16. 2. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.
16. 3. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23 – u daljnjem tekstu. ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
16. 4. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ne povlači ništenost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
17. 1. Što se tiče spornog pitanja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je plaćanje mjesečnih iznosa vezano uz tečaj CHF na dan plaćanja, sud je ocijenio da je tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bila valjano upozorena jedino na tečaj CHF-a koji je bio na snazi na dan isplate kredita, a to je bio tečaj od 4,626153 kuna za 1 CHF. Za rizike od budućih promjena tečaja navedene valute tužiteljica nije bila informirana od strane tuženika, pa tako nije mogla znati za rizik nekontroliranog rasta tečaja te valute u odnosu na domaću valutu, jer kao prosječni potrošač nije bila informirana o tome da Hrvatska narodna banka ne štiti domaću valutu od rasta tečaja CHF-a, kao što je to slučaj u odnosu na EUR. Dakle, tužiteljica je bila valjano informirana jedino o inicijalnom tečaju CHF-a u odnosu na kunu i u odnosu na iznose anuiteta prema tom tečaju te je zbog toga sklopila predmetni ugovor jer je isti tada odgovarao njezinim potrebama i mogućnostima.
17. 2. Iz navedenoga proizlazi da je za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze potrebno primijeniti tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, u konkretnom slučaju 4,626153 kn za 1 CHF. Točno je da je predmetni ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu te da se nije radilo o kunskom kreditu, međutim, tužiteljica je jedino bila valjano informirana o tečaju CHF koji je bio na snazi u trenutku isplate kredita, a kako nije imala razloga sumnjati da će doći do iznenadne i velike promjene tog tečaja na njezinu štetu, odredba o valutnoj klauzuli temeljem koje su zbog rasta tečaja CHF iznosi anuiteta bitno povećani, da su doveli u pitanje mogućnost tužiteljice da izvršava ugovornu obvezu, predstavlja ništetnu odredbu.
17. 3. Sukladno navedenome, tužiteljica je činjenično obrazložila svoj zahtjev te je na taj način dat zadatak sudskom vještaku za financije da izračuna preplate obveze u eurima i kunama, koje su nastale zbog promjene tečaja CHF-a tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita po mjesecima, sve do konačne otplate.
18. 1. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka – društva Darfin d.o.o. Zagreb utvrđeno je Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan dospijeća, odnosno plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita iznosi 23.864,13 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 3.167,29 EUR. Razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 24.922,70 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosa od 3.307,79 EUR. Razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi - 1.058,57 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -140,50 EUR.
18. 2. Tuženik je je prigovorio nalazu i mišljenju financijskog vještaka navodeći da vještak nije obrazložio način izračuna. Također je naveo da sud kod određivanja vještačenja nije uzeo u obzir prijedlog tuženika za izračun kamatne stope u odnosu na kunske kredite za predmetno razdoblje, već je zadatak vještaku utemeljen jedino na prijedlogu tužiteljice. Istaknuo je da je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne početna otplatna stopa predmetnog ugovora o kreditu. Pri tome je zanemarena okolnost da je kamatna stopa na kredite koji su odobravani u kunama bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredite odobrene u valutnoj klauzuli u CHF-u u vrijeme sklapanja ugovora, uslijed čega je način izračuna vještaka doveo tužiteljicu u bitno povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK te umjesto da se uspostavi ravnoteža u ugovornom odnosu, stvorena je neravnoteža na štetu tuženika.
18. 3. U očitovanju od 17. listopada 2024. financijski vještak je naveo da je vještačenje izvršio u skladu sa zadatkom suda te da je u nalazu prikazao razdoblja u kojima je tečaj bio viši, kao i razdoblja u kojima je tečaj bio niži od početnog, da je odvojeno prikazao pozitivne i negativne tečajne razlike za razdoblje od 1. lipnja 2006. do 1. prosinca 2022., a da je prijeboj pravno pitanje o kojemu treba odlučiti sud.
18. 4. Nakon pisanog očitovanja vještaka na primjedbe tuženika, tuženik više nije prigovarao nalazu i mišljenju.
19. 1. U odnosu na prigovore tuženika na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, sud je ocijenio da se isti svode na pravno pitanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva. Vezano uz tvrdnju tuženika da bi tužiteljica eventualno imala pravo tražiti isplatu iznosa preplate umanjenog za tzv. negativne tečajne razlike, ponavlja se da je tužiteljica prilikom isticanja kondemnatornog zahtjeva u pogledu glavne stvari uzela u obzir i negativne tečajne razlike, sukladno izračunu financijskog vještaka. U odnosu na prijedlog tuženika u pogledu načina izračuna i primjenu promjenjive kamatne stope koju je tuženik koristio za kunske kredite, napominje se da sud financijskom vještaku nije dao takav zadatak. U situaciji kada su utvrđene ništetnim odredbe ugovora o kreditu prema kojima se korisnik kredita obvezao kredit otplaćivati prema tečaju CHF- a na dan dospijeća anuiteta, korisnik kredita ima pravo potraživati isplatu preplaćenih anuiteta koje je plaćao temeljem ništetnih odredbi, a nepotrebno je i neosnovano uspoređivati predmetni kredit s kunskim kreditom, koji tužiteljici nije niti ponuđen, niti odobren, a osim toga nije utvrđeno niti je li tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uopće imao u ponudi kunske kredite za takvu svrhu, kakvi su bili uvjeti takvih eventualnih kredita i bi li tužiteljica uopće bila kreditno sposobna za dobivanje kunskog kredita. Osim navedenog, sud u odnosu na takav prijedlog tuženika upućuje na ostale navode obrazloženja ove odluke.
19. 2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu i u skladu s pravilima struke, a prigovori tužitelja u odnosu na točnost izračuna otklonjeni su u pisanom očitovanju financijskog vještaka.
20. 1. Sukladno nalazu i mišljenju vještaka tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 30. rujna 2024., s time da je prilikom isticanja zahtjeva za plaćanje glavne tražbine uzeo u obzir i tzv. negativne tečajne razlike, odnosno zatražio je isplatu iznosa dobivenog kao razliku više i manje plaćenog.
20. 2. Tuženik je ostao kod prigovora radi prebijanja te je svoju tražbinu prema tužiteljici uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka i to u iznosu od 140,50 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose, pa do isplate.
21. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tužiteljica ima pravo na zakonsku zateznu kamatu upravo od dana isplate pojedinih mjesečnih iznosa, a kako je to navedeno u tabeli iz nalaza i mišljenja vještaka i u skladu sa čime je tužiteljica precizirala tužbeni zahtjev.
22. 1. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare tužiteljičine tražbine. Zakon o zaštiti potrošača ne sadrži odredbe o zastari te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. toga Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. O pitanju zastare tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP- a o prekidu zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2. od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju od pravomoćnosti presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1402/12, koja je u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da „ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi.“
22. 2. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012. podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, zastara za zahtjev zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. godine. Tužba u ovom predmetu podnesena je 12. lipnja 2023., dakle prije isteka zastarnog roka, tako da zastara tužiteljeve tražbine nije nastupila.
23. 1. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja i isticanje njegove tražbine prema tužitelju s osnova negativnih tečajnih razlika, sud je ocijenio da se radi o zahtjevu tuženika da se konstitutivnom odlukom suda obavi prijeboj tužiteljeve tražbine s njegovom tražbinom u vidu negativnih tečajnih razlika, za razdoblje u kojem je tužiteljica plaćala manje mjesečne anuitete kredita u odnosu na anuitet prema početnom tečaju CHF-a.
23. 2. Iz navoda tuženika proizlazi da svoju tražbinu ističe temeljem pravila o stjecanju bez osnove, a uslijed utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u.
23. 3. U smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a ističe se da u razdoblju kada je tečaj CHF-a bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita imovina tuženika nije prešla u imovinu tužitelja. Točno je da je tužiteljica uslijed negativnih tečajnih razlika tuženiku platila manje anuitete za ukupno 140,50 EUR, međutim ona time nije stekla nikakvu imovinu tuženika zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, da bi istu trebala vratiti sukladno odredbi čl. 1111. st. 3. ZOO-a. Stoga nisu ostvareni uvjeti da bi iznose više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta, odnosno istaknutu navodnu tražbinu tuženika prebiti s tražbinom tužitelja.
23. 4. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljicom, niti ju je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na tuženikovoj strani. Tužiteljica kao ugovorna strana nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi.
23. 5. Nadalje, iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se članak 81. stavak 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. 23. 6. Osim navedenog, tuženik nije potrošač, pa nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na njega.
23. 7. Kako tužiteljica ništa nije stekla plaćanjem manjih iznosa anuiteta, nisu ostvarena pravila vraćanja stečenog bez osnove, na temelju kojih bi tužiteljica bilo što trebala vratiti, slijedom čega ne postoji tražbina tuženika koju bi trebalo prebiti s tražbinom tužiteljice. Osim toga, kad bi i postojala tražbina tuženika, ista bi bila u zastari.
23. 8. Tužiteljica je ipak kod isticanja kondemnatornog zahtjeva uzela u obzir negativne tečajne razlike te je glavnu tražbinu umanjila za iznos od 140,50 EUR, koliko je manje platila posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iako to prema mišljenju ovog suda nije bila dužna učiniti.
23. 9. Sud je stoga utvrdio da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja za manje plaćene anuiteta zbog tečajne razlike u iznosu 140,50 EUR.
24. Slijedom navedenog, sud je u pretežitom dijelu prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev, a kondemnatorni tužbeni zahtjev prihvatio je u cijelosti.
25. 1. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a. Tužiteljica u ovoj parnici nije uspjela s neznatnim dijelom deklaratornog tužbenog zahtjeva, uslijed čega nisu nastali nikakvi posebni troškovi. Sud je stoga tuženiku naložio da tužiteljici naknadi troškove koji su bili svrhoviti za vođenje ovog postupka.
25. 2. Tužiteljici su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.), s time da je radi određivanja nagrade za rad odvjetnika uzeta u obzir vrijednost predmeta spora u trenutku zaključenja glavne rasprave, a koja iznosi 3.167,29 EUR.
25. 3. Tužiteljici su kao potrebni priznati troškovi koji se sastoje od sastava tužbe po Tbr. 7. t. 1. Tarife u visini od 100 bodova, troškovi sastava podnesaka od 14. ožujka 2024. i 8. srpnja 2024. po tbr. 8./1. Tarife u visini od po 100 bodova za svaki podnesak, troškovi sastava podneska od 29. ožujka 2024. po tbr. 8./4. u visini od 25 bodova, troškovi zastupanja na ročištima 8. svibnja 2024., 1. srpnja 2024., 7. listopada 2024. i 17. prosinca 2024. u visini od 100 bodova za svako ročište, sve po tbr. 9./1. što ukupno iznosi 725 bodova ili 1.450,00 eura. Odmjerenim troškovima zastupanja tužiteljice dodan je PDV po stopi od 25% ili 362,50 eura, tako da troškovi zastupanja ukupno iznose 1.812,50 eura. Troškovima zastupanja tužiteljice dodani su troškovi s osnova plaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 350,00 eura te troškovi povratne putne karte za vlak na relaciji Zagreb – Zabok – Zagreb u iznosu od 5,76 eura, pa njezini parnični troškovi iznose ukupno 2.168,26 eura.
25. 4. Sud tužiteljici nije dosudio troškove sastava podneska od 3. listopada 2024. jer isti nisu bili svrhoviti za vođenje postupka, budući da sud tužiteljici nije dopustio podnošenje tog podneska, a osim toga tužiteljica je navode iz podneska mogla iznijeti na glavnoj raspravi.
25. 5. Preko dosuđenog iznosa troškova parničnog postupka sud je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu istih kao neosnovan.
25. 6. Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata od donošenja presude, temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20., 114/22. i 6/24).
26. 1. Punomoćnik tužiteljice zatražio je naknadu putnih troškova od sjedišta ureda do sjedišta ove stalne službe na relaciji Zagreb – Zabok - Zagreb za pristup na ročišta u Stalnoj službi u Zaboku i to za četiri ročišta te naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za tri ročišta. Tužiteljica je zatražila naknadu putnih troškova za pristup na ročište 1. srpnja 2024. na kojem ročištu je saslušana u svrhu dokazivanja u ukupnom iznosu od 39,28 EUR, koji iznos se sastoji od cijene autobusne karte na relaciji Osijek – Zagreb u iznosu od 15,10 EUR, cijene karte za vlak na relaciji Zagreb – Osijek u iznosu od 18,42 EUR i povratne karte na relaciji Zagreb – Zabok – Zagreb.
26. 2. Prema odredbi čl. 11. st. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23) predsjednik zajedničkog neposredno višeg suda će odrediti da u pojedinoj vrsti predmeta postupa drugi stvarno i mjesno nadležni sud, ako sud koji je po zakonu stvarno i mjesno nadležan zbog velikog broja predmeta koje ima u radu ne može u razumnom roku raspraviti te predmete i donijeti odluku, zbog postizanja ravnomjerne opterećenosti sudova ili zbog promjena u stvarnoj i mjesnoj nadležnosti sudova, a prema odredbi st. 4. i 5. istoga članka, strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza. Odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određeni Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata . Naknada troškova isplatit će se na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.
26. 3. Rješenjem predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, broj Su-IV-223/2023- 6 od 25. rujna 2023. određen je Općinski sud u Zlataru kao drugi stvarno nadležni sud za postupanje u ovom predmetu.
26. 4. Sud je prihvatio zahtjev punomoćnika tužiteljice za naknadu troškova javnog prijevoza od Zagreba do Zaboka i natrag, prema cijeni povratne karte za vlak na toj relaciji, koja je priložena uz zahtjev za naknadu troškova postupka, a iznosi 5,76 eura. Putni troškovi za pristup punomoćnika tužiteljice na četiri ročišta kod ovog suda ukupno iznose 23,04 eura.
26. 5. Punomoćnik tužiteljice zatražio je i naknadu troškova delegacije za izbivanje iz pisarnice preko tri sata i to za ročišta održana 8. svibnja, 1. srpnja i 7. studenoga 2024., a kao dokaz da je putovanje javnim prijevozom (vlakom) od sjedišta njegovog ureda do sjedišta ove stalne službe i natrag trajalo dulje od tri sata dostavio je vozni red HŽ – putničkog prijevoza, iz kojeg je utvrđeno u koje je vrijeme s obzirom na početak i završetak ročišta punomoćnik tužitelja imao putnu vezu na navedenoj relaciji. Iz priloženog voznog reda, a uzimajući u obzir početak i završetak ročišta, sud je utvrdio da je putovanje na navedena tri ročišta i natrag trajalo dulje od tri sata te je za ročište od 8. svibnja 2024. punomoćniku tužiteljice određena naknada od 150,00 eura (za 3,5 sati), za ročište od 1. srpnja 2024. u iznosu od 250,00 eura (za 5 sati) i za ročište od 7. listopada 2024. u iznosu od 200,00 eura (za četiri sata).
26. 6. Slijedom navedenog, ukupni troškovi delegacije predmeta koje je imao punomoćnik tužiteljice iznose 623,04 eura.
26. 7. Tužiteljici su troškovi delegacije na teret Državnog proračuna dosuđeni za putne troškove na relaciji Zagreb – Zabok – Zagreb prema cijeni povratne putne karte za vlak od 5,76 eura, dok su joj putni troškovi na relaciji Osijek – Zagreb – Osijek dosuđeni na teret tuženika, jer na visinu istih nije utjecala delegacija predmeta.
27. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zaboku 30. siječnja 2025.
Sudac
Nada Mohač
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.
Dostaviti:
1. Zajednički odvjetnički ured ŠU i Ante Omazić, Zagreb, Budmanijeva
2. Odvjetničko društvo Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, Maksimirska 25
3. ODO u Zlataru, Zlatar, Trg slobode 14a, u odnosu na točke VII. i VIII. Izreke
Po pravomoćnosti:
Ministarstvo financija Republike Hrvatske, u odnosu na točke VII. i VIII. izreke
