Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Hrvatskih branitelja 1

44320 Kutina

Poslovni broj: P-360/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Kutini, po sutkinji Andrei Dujmenović Iveljić, u pravnoj stvari tužiteljice ZZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Saneli Prša, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupan po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave održane 16. prosinca 2024., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, 30. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim članak 5. stavak 2. Ugovora o kreditu broj 016- 2420/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je zaključen 17.10.2006. između tužiteljice ZZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, a koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita."

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. , Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužiteljici ZZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.392,30 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.10.2006.g.pa do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko banka d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici ZZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznos od 1.079,64 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na iste od 30. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da joj je predmetnim Ugovorom o kreditu tuženik neovlašteno naplatio jednokratne troškove obrade kredita u iznosu od 1,25% iznosa kredita, odnosno iznos od 2.216,25 CHF-a, a što predstavlja iznos od 1.392,30 EUR. Predmetne jednokratne troškove obrade kredita u iznosu od 1,25% tuženik je naplatio tužiteljici temeljem ništetnog članka 5. stavak 2. predmetnog Ugovora o kreditu, a koji stavak glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“ Predmetni ugovor je dan tužiteljici na potpis na unaprijed pripremljenom obrascu ugovora od strane tuženika, te tužiteljica nije dobila nikakve informacije o troškovima obrade kredita tj. ugovorena odredba nije u cijelosti jasna, jer nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a nelogično je da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita. Radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u nerazmjerno visokom iznosu od 1.392,30 EUR. Ugovorenom odredbom je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade/troška za obradu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, te tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe. Iz navedenog proizlazi da je predmetna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga predmetna odredba ništava, u smislu odredbi članka 81. stavak 1. i članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare utuženog iznosa jer iz tužbe proizlazi da je tuženik tužiteljici navodno naplatio naknadu za obradu kredita 30. listopada 2006., dok je tužba u navedenom predmetu podnesena 5. travnja 2024., dakle čak osamnaest godina nakon navodnog plaćanja utuženog iznosa tuženiku i svakako izvan zastarnog roka od 5 godina. Tuženik dalje navodi da nije sporno da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu, kao i da je odredbom članka 5. Ugovora o kreditu bila ugovorena naknada za obradu kredita. Međutim, ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja niti je narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu. Tuženik ima troškove obrade kredita te su ti troškovi navedeni u točno određenom iznosu u odredbi članka 5. Ugovora o kreditu kao i način na koji će tuženik naplatiti navedene troškove. Dakle, odredba članka 5. Ugovora o kreditu je u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, odnosno tužiteljica je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bila upoznata koju obvezu i u kojem iznosu preuzima. Slijedom navedenog, navedena ugovorna odredba nije nepoštena sukladno odredbi članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno ništetna. Tuženik se u skladu s odredbama članka 59. stavak 1. alineja 3. i članka 61. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača te odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, imao pravo, osim kamata, naplatiti i druge naknade.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-108/2024-4 od 26. travnja 2024. Općinski sud u Kutini određen je kao drugi stvarno nadležan sud za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

4. U tijeku dokaznog postupka sud je pročitao i izvršio uvid presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: Gž-1368/2021 od 20. srpnja 2021. (str. 4-9 spisa), otplatni plan (str. 10-16 spisa), presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj: Gž-91/2023 od 24. veljače 2022. (str. 17-23 spisa), popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.9.2015. (str 24-27 spisa), presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: Gž-2996/2021 od 20. listopada 2021. (str. 28-34 spisa), Ugovor o kreditu broj: 016-2420/2006 od 17.10.2006. (str. 36-53 spisa), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. (str. 54-61 spisa), proceduru za rad u LOM@S-u Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. od 26.4.2006. (str. 78-133 spisa), sudsku praksu (str. 142-196 spisa), te je saslušana tužiteljica ZZ.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

6. Nije sporno da je tužiteljica, kao korisnik kredita, sklopila s prednikom tuženika, kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj: 016-2420/2006 od 17. listopada 2006., u kojem Ugovoru je u članku 5. stavak 2. određeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita.

7. Sporno je da li je ugovorna odredba sadržana u članku 5. stavak 2. Ugovora o kreditu ništetna te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužiteljici iznos koji je temeljem te odredbe isplatila tuženiku.

8. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog Ugovora i statusu potrošača, sud je saslušao tužiteljicu kao stranku. Tužiteljica ZZ u svom iskazu u cijelosti je ostala kod navoda iz tužbe te je navedene navode dopuniila i objasnila. Tako je iskazala da je predmetni kredit uzela radi kupnje stana koji je bio njezina prva nekretnina, odnosno radilo se o stambenom kreditu. U vrijeme podizanja kredita nije bila nositelj OPG-a, član nekog trgovačkog društva niti je imala kakav obrt. Stan je korišten isključivo za stanovanje i nikada nije iznajmljivan. Kredit se odlučila uzeti u u Hypo banci s obzirom da je tamo od ranije imala račun. Znala je da želi uzeti stambeni kredit te joj je u banci ponuđen samo kredit u CHF-u i rečeno joj je da je to najpovoljniji kredit. Kada je došla potpisati Ugovor o kreditu on ju je dočekao unaprijed pripremljen i nije mogla utjecati na njegov sadržaj. Nije joj dana mogućnost da pregovara o odredbama Ugovora o kreditu. U banci je pitala dali kamata može biti manja na što joj je rečeno da ne može. Nitko od službenika u banci nije joj pojašnjavao pojedine odredbe Ugovora o kreditu niti joj je objašnjavao koja su njezina prava i obveze iz Ugovora, a ona također nije tražila neka objašnjenja. Nakon potpisivanja Ugovora o kreditu, išla je kod javnog bilježnika radi ovjere Ugovora i kod javnog bilježnika nije tražila pojašnjenja vezano uz odredbe Ugovora o kreditu. Javni bilježnik, prilikom ovjere Ugovora, nije joj pročitao Ugovor o kreditu. Ugovor o kreditu je prije potpisivanja pročitala i uočila je odredbu o ulaznoj nakadi. Nije pokušala pregovarati o odredbi Ugovora koja se odnosi na tu nakadu jer da na tu odredbu nije pristala ne bih dobila kredit. Nitko od službenika u banci nije joj objašnjavao koji troškovi se pokrivaju iz te naknade ili koje usluge banka pruža za tu naknadu. Nije dobila nikakva objašnjenja vezano uz ulaznu naknadu. Naknada joj je naplaćena tako da je za iznos naknade manje isplaćen kredit, a naknada je iznosila 1,25 % od glavnice. U vrijeme podizanja kredita znala je što znači pojam ulazne nakade, odnosno da se radi o naknadi koju banka naplaćuje za neke svoje radnje ali nije znala koje to točno radnje banke se naplaćuju. Prilikom sklapanja Ugovora od banke nije tražila na uvid Opće uvjete ili Odluku o naknadama banke, niti joj je isto prezentirano.

9. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio budući da je ista jasno, razumljivo i logično iskazivala o okolnostima sklapanja Ugovora o kreditu i pregovorima. Osim toga tužiteljica je potvrdila kako je Ugovor sklopljen putem standardnog i formaliziranog obrasca sačinjenog od strane tuženika na čiji sadržaj nije mogla utjecati te je potvrdila da nije mogla pregovarati o odredbama Ugovora.

10. Odredbom članka 81. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03., 46/07. – dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom članka 81. stavkom 3. ZZP propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a stavkom 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Člankom 83. ZZP propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Člankom 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema članku 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni. Prema članku 4. ZOO u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Člankom 6. ZOO propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Člankom 7. stavkom 1. ZOO propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je člankom 8. ZOO propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Prema članku 322. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi članka 324. stavak 1. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

12. Odredbom članka 3. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužiteljica je svoj položaj potrošača dokazala priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojega proizlazi da je tužiteljica, kao fizička osoba, uzela kredit radi kupnje stana koji je korišten isključivo za stanovanje, a osim toga u vrijeme podizanja kredita nije bila nositelj OPG-a, član nekog trgovačkog društva niti je imala kakav obrt. Dakle, tužiteljica sredstva iz kredita nije koristila u poslovne svrhe ili za poduzetničku djelatnost, što znači da je tužiteljica potrošač u smislu spomenute odredbe članka 3. ZZP.

13. Dovodeći u vezu iskaz tužiteljice s ostalim dokazima, utvrđeno je da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu koji je samo zahtijevao potpis tužiteljice te tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj takvog Ugovora o kreditu. Dalje je utvrđeno da tužiteljici nije dana mogućnost da pregovara o odredbama Ugovora o kreditu, pa joj tako nije dana niti mogućnost da pregovara o odredbi članka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, iz čega proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivao o iznosu kredita i anuitetima u kojima će se plaćati navedeni kredit. Sve ostale odredbe su tipizirane, uređene od strane tuženika i samo navedene u Ugovoru, bez ikakvog dodatnog informiranja potrošača (tužiteljice) kao ugovorne strane koja djeluje u svojstvu prosječnog čovjeka, dok je tuženik bankarska institucija kojoj sklapanje konkretnog Ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe već je samo, ukoliko iste ne prihvaća, mogla odustati od sklapanja predloženog Ugovora o kreditu.

14. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, isti je sastavljen kao standardni ugovor tuženika, slijedom čega je upravo na samom tuženiku, u skladu s odredbom članka 81. stavak 4. ZZP, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju o odredbi članka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao. 15. Tužiteljica je, u predmetnom slučaju, nesporno bila u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika, kako u pogledu pregovaračke moći tako i stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe Ugovora unaprijed sastavljene od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih. Tuženik je dakle iskoristio svoj položaj kao jače ugovorne strane te je ugovorio naplatu za obradu kredita, radi čega je postupao protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora o kreditu nije unio podatak niti tužiteljici objasnio koji je to valjan i ekonomski opravdan razlog zbog kojega je bilo nužno ugovoriti plaćanje spomenute naknade i zašto visina naknade ovisi o iznosu odobrenog kredita. Ugovaranje plaćanja naknade za obradu kredita samo za sebe nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojao propis koji bi to zabranjivao. Međutim, iz Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice, a vezano za odredbu članka 5. stavak 2. predmetnog Ugovora, utvrđeno je da tužiteljica nije bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, niti je bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade. Također, sadržaj sporne odredbe je nepotpun jer ne sadrži strukturu i način izračuna naknade, odnosno nije navedeno niti tužiteljici pojašnjeno ili izloženo koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade, koje usluge banka pruža za tu naknadu te koja je visina svakog od spomenutih troškova i usluga. Također, tuženik nije dokazao opravdanost naplaćivanja sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, čime se dovode u neravnopravan položaj. Iz navedenog se može zaključiti da predmetnom ulaznom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao prilikom obrade zahtjeva tužiteljice i odobravanja kredita, već je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Pravo je tuženika da, s aspekta isplativosti svog poslovanja, u ugovorima o kreditu ugovara naknade. Međutim, tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužiteljici, istu informirati o smislu i sadržaju odredaba Ugovora o kreditu, između ostalog i naknadi koju će platiti, i skrenuti joj pozornosti na parametre o kojima ovisi ta naknada i kako ona utječe na iznos kredita koji će se isplatiti tužiteljici, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

16. U odnosu na navode tuženika da je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranje sporne naknade bila jasna, lako razumljiva i uočljiva pa stoga nije dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe, treba reći u Ugovoru nije pojašnjeno niti se točno navodi od čega se sastoji naknada iz članka 5. stavak 2. Ugovora i koji troškovi se tom naknadom podmiruju te jesu li takvi troškovi realni i odgovaraju li visini naplaćene naknade. Odredbe ugovora o kreditu moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi. Slijedom navedenog, a suprotno navodima tuženika, odredba članka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu, po mišljenju ovoga suda, ne ispunjava uvjet jasne i lako razumljive odredbe.

17. Imajući u vidu sve naprijed izloženo, ugovaranjem naknade iz članka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu nastala je znatna neravnoteža u pravima i obvezama između tuženika i tužiteljice na štetu tužiteljice kao potrošača, prvenstveno zbog toga što je predmetna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, na istu tužiteljica nije imala mogućnost utjecaja, o njoj se nije pregovaralo, a ista je utjecala na konačnu isplatu kredita tužiteljici na način da je ugovorena isplata jednog iznosa, a zapravo je isplaćen umanjeni iznos.

18. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je upravo tužiteljica kao potrošač s tuženikom sklopila ugovor o potrošačkom kreditu, a koji Ugovor joj je ponuđen, bez prethodnog pregovaranja o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na naknadu koju će morati platiti i koja će joj u konačnici smanjiti iznos kredita koji će joj se isplatiti, odredba članka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu, koja sadrži obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavka 1. ZZP koja je prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP ništetna. U skladu s tim, u presudama Suda Europske unije C-84/19 od 3. rujna 2020. i C-224/19 od 16. srpnja 2020., također je utvrđeno da banke ne smiju ugovarati nikakve troškove ulaznih naknada za obradu kredita i osiguranje kredita i da su takve ugovorne odredbe nepoštene jer dovode do značajne neravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana na štetu potrošača jer su bile unaprijed formulirane od strane tuženika kao trgovca na što tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Tuženik je tijekom postupka predlagao provođenje vještačenja po vještaku za bankarstvo i financije radi utvrđenja koje radnje su bile potrebne u postupku odobravanja ugovora o kreditu do njegove isplate te koliki je trošak tih radnji za tuženika (trošak zaposlenika i materijalni troškovi). Takav dokazni prijedlog tuženika sud je odbio, jer se tim dokaznim prijedlogom ne bi mogla dokazati opravdanost ugovorenih troškova obrade u postotku od odobrenog iznosa kredita, budući da sve radnje koje su zaposlenici tuženika poduzeli vezano uz samo odobravanje kredita, kao i materijalni trošak, nikako nije, niti može biti determiniran iznosom odobrenog kredita.

19. Glede zahtjeva za plaćanje zateznih kamata od dana kada je naplaćena naknada za obradu kredita, pa do isplate, valja reći da je tuženik nepošten od samog trenutka naplate jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba nametnuta je tužiteljici kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose. Osim toga, tuženik je kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustio osnovne radnje (pregovaranje u vezi s kreditom te upozorenje na moguće naknade za troškove obrade kredita), a kojim činom je njegovo postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate.

20. Zaključak je ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja naknade za obradu kredita nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke Ugovora, pa je slijedom navedenog po točkom I. izreke utvrđena ništetnost odredbe članka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se ona odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita u određenom postotku od iznosa kredita, pri čemu takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora (članak 324. stavak 2. ZOO). Ovaj prvostupanjski sud ukazuje da je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetne odredbe ugovora (članak 323. stavak 1. ZOO), slijedom čega je pod točkom II. Izreke prihvaćen zahtjev tužiteljice za vraćanjem primljenog iznosa od 1.392,30 EUR, to tim više što visina naknade nije sporna, a riječ je o imovini tužiteljice koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala (članak 1111. ZOO). Na tako dosuđeni iznos, temeljem članka 1115. ZOO, tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to od 30.10.2006., kao kada je naknada naplaćena, pa do isplate, i to u visini određenoj člankom 29. ZOO.

21. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Prije svega, odredbom članka 328. ZOO određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 5. travnja 2024. te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost odredbe članka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu, jasno je da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz članka 225. ZOO.

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. ZPP, s obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu.

23. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, trošak sastava podneska od 9.9.2024. u iznosu od 200,00 EUR, trošak zastupanja na ročištu 29.10.2024. u iznosu od 200,00 EUR, na ročištu 16.12.2024. u iznosu od 200,00 EUR, trošak PDV-a u iznosu od 200,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR, u skladu s Tbr. 7/1, Tbr. 8/1 i Tbr. 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23.) te imajući u vidu vrijednost boda od 2,00 eura, odnosno ukupno 1.079,64 EUR. Na tako dosuđeni trošak tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj člankom 29. ZOO i to tekuća od dana presuđenja pa do isplate, a u skladu s odredbom članka 151. članak 3. ZPP.

24. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Kutina, 30. siječanj 2025.

Sutkinja:

Andrea Dujmenović Iveljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ove presude. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostavna naredba:

1. Tužiteljica ZZ, po punomoćnici Saneli Prša, odvjetnici iz Zagreba 2. Tuženik Addiko Bank d.d., po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri iz Zagreba