Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-329/2021-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Dragi Parag kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja KP, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupan po pun. odvj Bruno Petrovčiću kao preuzimatelju odvjetničkog ureda Mije Bana, odvjetniku u Koprivnici, protiv tuženika Erste & Steiermaerkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a OIB 23057039320, zastupana po pun. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 10. prosinca 2024. godine u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, na održanoj raspravi radi objave i uručenja presude dana 30. siječnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja, i odsutnosti punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje u tekstu ZPP).

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160 / 51401652-5103904900 od 03. travnja 2008.g. sklopljenog između tužitelja UP, OIB [osobni identifikacijski broj] 872 67 iz [adresa] i tuženika Erste & Steiermaerkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a OIB 230 570 393 20 , u kojem je ugovorena obveza tužitelja kao korisnika kredita plaćanje naknade za obradu kredita u jednokratnom iznosu od 2,50 % od iznosa odobrenog kredita.

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermaerkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a OIB 230 570 393 20 da tužitelju KP, OIB [osobni identifikacijski broj] 872 67 iz [adresa] isplati iznos od 479,83 EUR / 3.615,26 kn sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 03. travnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 %-tnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-na poena nadalje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-na poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3%-na poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja iste godine dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51401652-5103904900 od 03. travnja 2008.g. sklopljenog između tužitelja UP, OIB [osobni identifikacijski broj] 872 67 iz [adresa] i tuženika Erste & Steiermaerkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a OIB 230 570 393 20, u kojem je ugovorena obveza tužitelja kao korisnika kredita za slučaj prijevremenog povrata kredita plaćanje jednokratne naknade sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata.

IV. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermaerkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a OIB 230 570 393 20 da tužitelju KP, OIB [osobni identifikacijski broj] 872 67 iz [adresa] isplati iznos od 660,37 EUR / 4.975,57 kn sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-na poena nadalje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-na poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3%-na poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja iste godine dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 904,63 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. od 30. siječnja 2025. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se tužitelj sa preostalim zahtjevom za naknadu troškova u iznosu od 150,00 EUR za sastav pismenom podneska od 02. ožujka 2023. godine kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj KP (dalje: tužitelj) u tužbi navodi da su dana 03. travnja 2008.g. tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51401652- 5103904900 kojim je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu 31.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.

1.1. Predmetnim ugovorom u čl. 10. st. 1. ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u jednokratnom iznosu od 2,50 % od iznosa odobrenog kredita obračunate s datumom ugovora.

1.2. Tuženik je tužitelju dana 03. travnja 2008.g. naplatio jednokratno naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 787,50 CHF što predstavlja 3.615,26 kn obračunato po srednjem tečaju CHF na dan isplate (2,50 % od iznosa odobrenog kredita).

1.3. Predmetnim ugovorom u čl. 10. st. 2. ugovoreno je da za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata.

1.4. Tužitelj je dana 23. studenog 2011.g. prijevremeno konačno otplatio kredit te mu je tuženik istog dana naplatio naknadu u iznosu od 820,55 CHF što predstavlja 4.975,57 kn obračunato po srednjem tečaju CHF na taj dan. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu ta je kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazio zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je tužitelj doveden u neravnopravni položaj i u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora (tipski ugovor).

1.5. Tuženik je na taj način postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje u tekstu ZZP/03) i to člancima 81, 82 i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05 i dr., dalje u tekstu ZOO/05). Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi čl. 10. Ugovora, već je tužitelj bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi”. Također tuženik tužitelju nije prezentirao koje on to točno ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi tužitelj iste morao naknaditi, niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Također u ugovoru nije navedeno po kojem će se tečaju obračunati sporna naknada, a dodatno nije precizirano niti dali će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Prema tome, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao bilo kakav utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza (osim želje za ekstraprofitom), nameće se zaključak kako takva ugovora odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, između ostaloga načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zlouporabe prava.

1.6. Ugovorna odredba iz čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu nije jasna niti lako razumljiva. Naime, nije jasno da li će se u slučaju prijevremene otplate kredita primjenjivati akt kreditora koji je važio u trenutku potpisivanja ugovora ili akt kreditora koji će važiti u trenutku prijevremene otplate. Također tuženik tužitelju nije prezentirao koje on to točno ima troškove u vezi postupka prijevremene otplate kredita pa da bi tužitelj iste morao naknaditi, niti mu je objasnio strukturu tih troškova.

1.7. Polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao bilo kakav utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza (osim želje za ekstraprofitom), nameće se zaključak kako takva ugovora odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, između ostaloga načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zlouporabe prava, kako je to već navedeno u obrazloženju naknade troškova obrade kredita.

1.8. Slijedom toga tužitelj predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu parničnih troškova.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

2.1. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova. Navodi da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva i da se utvrdi ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita dužan u korist banke prije korištenja kredita uplatiti naknadu u iznosu od 2,5% od iznosa kredita, kao i da u slučaju prijevremenog povrata kredita Banka imao pravo naplati jednokratnu naknadu.

2.2. Tužitelj nadalje s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu iznosa od 479,83 EUR / 3.615,26 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 03. travnja 2008. pa do isplate, odnosno 660,37 EUR / 4.975,57 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 23. studenoga 2011. pa do isplate.

2.3. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Tuženik prije svega ističe da cit. odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 2,50% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe, kao i da je odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva. Dakle, već u samom uvodu tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

2.4. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo.

2.5. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

2.6. Navodi da odredba čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

2.7. Navodi da je na letku za “Hipotekarni krediti bez jamaca”, bilo navedeno da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu plaća naknada u iznosu 2,50% .

2.8. U vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, tužitelju je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj.

2.9. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 2,50% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita.

2.10. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput:

- operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),

- materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.),

- troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine),

- povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

2.11. Naime, svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl.

2.12. Nesporno je i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, Banka je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade.

2.13. U prilog navedenome tuženik dostavlja prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. godine sastavljen od strane Direkcije za upravljanje proizvodima i podršku poslovanju unutar Sektora građanstva, od siječnja 2011. godine. Navedenim dokumentom popisane su aktivnosti prilikom obrade jednog kredita, razgraničeno na tri različite vrste kredita, kao i utrošak vremena potrebnog za obradu pojedine vrste kredita. Da bi se, primjerice, proces samo jednog stambenog kredita odvio u potpunosti odnosno do kraja, potrebno je 652 minute ili skoro 11 sati efektivnog ljudskog rada, a svaki sat ljudskog rada nosi određeni trošak. Utrošak ljudskog rada po pojedinoj vrsti kredita (stambeni, gotovinski) korelira i sa različitim apsolutnim iznosom naplaćene naknade za obradu kredita.

2.14. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 2,50% od visine predmetnog kredita u iznosu od kn 479,83 EUR / 3.615,26 kn.

2.15. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva.

2.16. Vezano za informiranost tužitelja u pogledu naknade za prijevremenu otplatu kredita u odgovoru na tužbu navodi da što se tiče same visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, tuženik ističe da je u trenutku sklapanja ovog ugovora o kreditu, a i kasnije, kad je kredit prijevremeno otplaćen, vrijedila Odluka tuženika o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od dana 10. ožujka 2008. Cit. odluka je jasno, u dijelu koji se odnosi na stambene kredite, kao što je i tužiteljev, propisivala visinu naknade u iznosu od 3%, a koji postotak je i naplaćen tužitelju prilikom prijevremene otplate kredita.

2.17. Da je u ugovor o kreditu je propisivao pravo tuženika na naplatu jednokratne naknade za prijevremeno vraćeni iznos kredita sukladno odlukama tuženika, a Odluka tuženika o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od dana 10. ožujka 2008. godine propisivala je visinu naknade za prijevremeni povrat kredita u iznosu od 3%.

2.18. Dakle u ugovoru o kreditu je jasno i razumljivo bilo propisano da je tuženik od tužitelja u slučaju prijevremene otplate kredita ovlašten naplatiti prijevremenu naknadu, a tužitelju je itekako bilo poznato da je u tom slučaju dužan podmiriti tu naknadu te mu je bio poznat i iznos odnosno postotak naknade za prijevremenu otplatu kredita. O nepoštenosti naknadama u ugovorima o kreditu tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (VP protiv CIB Bank Zrt.). Tuženik navodi da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćenih naknada u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu te za slučaj prijevremene otplate kredita, a koje ne moraju sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe.

2.19. Odredbom čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima, na koju se poziva tužitelj, određeno je da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, što nikako ne isključuje mogućnost banke naplatiti izlaznu naknadu u slučaju prijevremenog povrata kredita, jer plaćanje izlazne naknade ne predstavlja uračunavanje kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je tužitelj po ugovoru trebao vratiti. Uzimajući dakle u obzir sve relevantne činjenične elemente ovoga pojedinačnog postupka (letci i izvatci iz važećih odluka Banke, okolnosti pregovaranja s financijskim zastupnikom i sl.) jasno je kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužitelju predmetna ugovorna odredba nije mogla ostati nejasna ili nerazumljiva.

2.20. Ugovorna odredba da ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Navodi da sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača.

2.21. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi:

“Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?”

2.22. Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

2.23. U odnosu na ulaznu naknadu iz svih okolnosti koji se tiču predmetne naknade proizlaze zaključci da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu.

2.24. U odnosu na naknadu za prijevremeni povrat kredita, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito:

- odnos naplaćene naknade i prijevremeno vraćenog iznosa kredita,

- nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa,

- sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i prijevremene otplate kredita,

jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu.

2.25. Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Konačno, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetnih naknada (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa).

2.26. Naknade iz odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu temelje se na odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/2009), i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine („Narodne novine“, broj 143/2013). Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine zakonodavac je u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim su izrijekom u članku 3. kao dopuštene predviđene i naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“.

2.27. Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) je glasila:

„Članak 3. 1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“

Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za prijevremeno, djelomično ili u cijelosti, ispunjenje svoje obveze iz ugovora (čl. 26. Zakona),

U odnosu na naknadu za obradu kredita citiranim zakonom je propisano da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.)

2.28. Tuženik je istakao prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada za obradu kredita naplaćena dana 03. travnja 2008. godine, dok je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena dana 23. studenoga 2011. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćenih naknada ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja.

2.29. Tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Sud je u svrhu dokaza pročitao tužbe, uvid u presliku Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160 / 51401652-5103904900 od 03. travnja 2008.g., saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja, uvid u karticu prometa po partiji kredita i to naročito u uplate naknade za obradu kredita od 03. travnja 2008.g. te u naknadu za prijevremeni povrat kredita od 23. studenog 2011.g., odgovor na tužbu, sudska praksa, rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1748/2021 od 27. svibnja 2021. godine, rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1562/2021 od 5. listopada 2021. godine, cit. letak, Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 10. ožujka 2008. godine, prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. godine, obračun naknade, odluka Suda EU C-621/17, zapisnik sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 05.03.2004.

4. Sud nije saslušao predloženu svjedokinju tuženika ZP iz razloga što je tuženik odustao od njezinog saslušanja na ročištu 10. prosinca 2024. godine.

5. Analizirajući provedene dokaze i to svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, valjalo je presuditi kao u izreci presude.

6. Rješenjem Općinskog suda u Koprivnici posl. br. P-329/2021-9 od 14. svibnja 2024. odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Koprivnici.

7. Rješenjem Županijskoga suda u Osijeku, posl. br. Gž-927/2024-2 od 18. srpnja 2024. godine odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Koprivnici od 14. svibnja 2024. posl. br. P-329/2021-7.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita i povrat isplaćene naknade te zahtjev, utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita kao i zahtjev za isplatu.

9. Prema odredbi čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-dalje ZOO) Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. 10. Među strankama nije sporno postojanje Ugovora o kreditu broj br. 2402006- 1031262160 / 51401652-5103904900 od 03. travnja 2008.g. temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu 31.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj. Nesporno je da je Ugovorena namjena kredita hipotekarni krediti građana, gotovinski krediti uz Hipoteku. Ugovoren je rok za vraćanje kredita od 180 mjeseci, u članku 6. Ugovora, uz redovnu kamatu od 8,250% godišnje, promjenjivu sukladno važećim odlukama banke (čl. 8).

11. Nesporno je između stranaka da su stranke Ugovorile naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u jednokratnom iznosu od 2,50% odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate sa datumom Ugovora čl. 10. st.1..

12. Iz prometa po partiji kredita (list 17) utvrđeno je da je dana 03. travnja 2008. izvršena uplata naknade po kreditu u iznosu od 479,83 EUR / 3.615,26 kn.

13. Nesporno je da su stranke Ugovorile člankom 10. st. 2. Ugovora da za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama banke važećim u trenutku prijevremenog povrata.

Naknada za prijevremeni povrat kredita isplaćena je dana 23. studenog 2011. godine u iznosu od 3.763,44 EUR / 28.355,61 kn (list 13), a što je vidljivo iz prometa po partiji kredita.

14. Nesporno je da visina potraživanja tužitelja nije sporna, s toga sud nije proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje.

15. U ovome postupku je sporo da li su odredbe čl. 10. st. 1. i 2. Ugovora od 03. travnja 2008. nepoštene i kao takve ništetne te da li je tuženik dužan tužitelju vratiti iznos od 479,83 EUR / 3.615,26 kn te iznos od 660,37 EUR / 4.975,57 kn, s osnova nepoštenih Ugovornih odredbi i da li je nastupila zastara potraživanja tih iznosa.

16. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je od strane djelatnika banke nagovoren i da ga je ista uvjerila da realizira kredit u CHF, da su kamate povoljnije, male, pa je iz tog razloga i realizirao kredit na 31.500,00 CHF. Da je dio novac utrošen za adaptaciju kuće, dok je drugi dio novaca utrošen za školovanje djeteta u Zagrebu. Prije potpisivanja Ugovora djelatnica banke s njim nije razgovarala dali bio u obvezi platiti neku naknadu ukoliko bi prijevremeno platio kredit kao ni visinu naknade. Tužitelj nije se mogao očitovati koji iznos novca je izvršio plaćanje tuženiku s osnova naknade za obradu kredita kao i za prijevremenu otplatu. Iz njegova iskaza sud doznaje da je vjerovao djelatnici banke, da Ugovor nije pročitao iz razloga što mu ta osoba nije ni dala da pročita Ugovor.

17. Odredba članka 3. točka 9. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

18. Sud je prihvatio iskaz tužitelja da je kao fizička osoba sklopio Ugovor o kreditu od 03. travnja 2008. i to hipotekarni kredit, gotovinski kredit za renoviranje stambenog objekta time da je jedan dio novca utrošio za školovanje djeteta u Zagrebu.

19. Ovaj sud utvrđuje da se radi o potrošačkom Ugovoru, dok tuženik nije dokazao niti je priložio dokaze koji bi govorili suprotno odnosno nije dokazao da bi tužitelj sklopio Ugovor u okviru svoje djelatnosti odnosno da nema status potrošača.

20. Odredbom č. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 97/07) uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim Ugovorima.

21. U čl. 97. ZPP-a (NN 79/07) određuje pojedine Ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenim.

22. Odredbom č. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 97/07 Zakona o zaštiti potrošača) uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim Ugovorima, kojima je propisano da se Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama Ugovornih strana na štetu potrošača.

23. Smatra se da se u pojedinoj Ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi u naprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca (čl. 96. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača)

24. Prema odredbi čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena Ugovorna odredba ništetna.

25. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštena, ako u suprotnosti s uvjetom u dobroj vjeri na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz Ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju Ugovora u kojem su potrošaču sve određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

26. Sukladno odredbi čl. 269. ZOO-a, činidba kao objekt Ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako Ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi čl. 272. ZOO-a, dok je čl. 270 st. 1. ZOO-a propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštene, neodređena ili neodrediva Ugovor je ništetan.

27. Predmetni ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora kredita kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 125/11-dalje ZOO-a), jer se radi o ugovorima unaprijed sastavljenim za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) predlaže drugoj ugovornoj strani ugovor po principu uzmi ili ostavi. Tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora.

28. Stoga je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao i ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu od 03. travnja 2008. godine i Ugovorne odredbe navedenog ugovora o kreditu za slučaj prijevremenog povrata kredita, plaćanje jednokratne naknade, čl. 10. st. 2. Ugovora, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a tuženik suprotno sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao.

29. S obzirom da je iz provedenih dokaza utvrđeno kako stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi čl. 10. st. 1. i st. 2. Ugovora, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika sporna ugovorna odredba prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je stoga ova odredba neodređena ili neodrediva, te posljedično ništetna sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a.

30. Prilikom odlučivanja ovaj je sud imao u vidu mišljenje koje proizlazi iz odluke VSRH Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog Ugovora kojom se Ugovara naknada za obradu kredita uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatno neravnotežu u pravima i obvezama Ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet Ugovora sve okolnosti prije i prilikom sklapanja Ugovora te ostale Ugovorne odredbe sve u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a u svezi odredbe čl. 83. i 85. ZZP.

31. Radi navedenog sud je utvrdio ništetnom predmetne Ugovorne odredbe iz čl. 10. st. 1. i st. 2. Ugovora o kreditu od 03. travnja 2008. godine, a koja se odnosi za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita jer tuženik nije jasno obrazložio svrhu tih naknada i koji će troškovi biti njima podmireni, a niti su ti troškovi ičime dokazani.

32. Tuženik je istakao prigovor zastare.

33. Prigovor zastare nije osnovan, jer se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, radi čega zastara još nije niti počela teći. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, dok se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 328. ZOO. Dakle, iako je od dana plaćanja predmetnog iznosa naknade do dana podnošenja tužbe proteklo više od pet godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što je tužitelj u ovom postupku tražio da sud spornu odredbu prijepornog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i za odobravanje kredita, utvrdi ništetnom, pa njegovo potraživanje nije zastarjelo. Takvo pravno shvaćanje je zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je posrijedi u ovom postupku, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja usmjerene na povrat isplaćenog iznosa ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

34. Prema tome zastara u ovome konkretnom slučaju počinje teći tek od presuđenja.

35. Sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos od 479,83 EUR / 3.615,26 kn, s osnova ništetne Ugovorene obveze na ime naknade plaćanja za obradu kredita, sa zakonskom zateznom kamatom od 03. travnja 2008. godine, do plaćanja kao i novčani iznos od 660,37 EUR / 4.975,57 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od 23. studenog 2011. pa do isplate u smislu odredbe čl. 323. st.1. te čl. 1111., 1115. i 29. ZOO-a.

36. Stranke su zatražile naknadu parničnih troškova.

37. Sud o troškovima (VPS 1.820,92 EUR) tužitelja odlučio je u smislu odredbe 154. st. 1. i 155. ZPP-a. sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 -dalje Tbr.), sastav tužbe (Tbr. 7. t. 1.) u iznosu od 150,00 EUR, podnesak od 7.1.2022. (Tbr. 8. t. 1.) u iznosu od 150,00 EUR, ročište od 26.1.2024. (Tbr. 9. t. 1.) u iznosu od 150,00 EUR, ročište od 7.11.24. (Tbr. 9. t. 1.) u iznosu od 150,00 EUR, ročište od 10.12.24. (Tbr. 9. t. 1.) u iznosu od 150,00 EUR, ročište za objavu (Tbr. 9. t. 3.) u iznosu od 75,00 EUR, ukupno 825,00 EUR, PDV od 25% u iznosu od 206,25 EUR, ukupno 1.031,25 EUR, pristojba na tužbu i presudu 79,63 EUR, sveukupno 904,63 EUR.

38. Na dosuđeni iznos troškova od 904,63 EUR, tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od dana presuđenja tj. od 30. siječnja 2025. pa do isplate (čl. 30. Ovršni zakon (Narodne novine 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22). i čl. 29. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22).

39. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi za sastav podneska od 2.3.2023. (Tbr. 7. t. 1.) u iznosu od 150,00 EUR uvećano za PDV, kojim požuruje rad na predmetu, u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, s toga je valjalo odbiti tužitelja s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva.

40. Temeljem navedenog valjalo je presuditi kao u izreci presude.

Koprivnici, 30. siječnja 2025. godine.

Sutkinja

Draga Parag

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostaviti:

1. Odvjetnik Bruno Petrovčić iz Koprivnice

2. Odvjetnik Damir Metelko iz Zagreba