REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-9250/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Eli Mišuri Stopfer, u pravnoj stvari tužiteljice NI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koga zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović&Partneri j.t.d. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. siječnja 2025. u prisutnosti tužiteljice, zamjenika njezina punomoćnika ČI, odvjetničkog vježbenika u Zagrebu i zamjenika punomoćnika tuženika Marka Pavlinića, odvjetnika u Zagrebu, dana 30. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 016-1311/2024 od 23.11.2004. sklopljenog između tužiteljice NI i tuženika Addiko Bank d.d., u dijelu čl. 8. koji glasi: ''U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.”

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužiteljici NI iznos od 1.135,65 Eur sa zateznom kamatom koja teče:

- na iznos 557,44 Eur od 31. ožujka 2007. do isplate,

na iznos 578,21 Eur od 9. prosinca 2010. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoca 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 29. prosinca 2023. do isplate stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. naknaditi tužiteljici NI troškove postupka u iznosu od 1.824,08 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 30. siječnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je 23. studenoga 2004. u svojstvu korisnice kredita s prednikom tuženika kao kreditorom zaključila Ugovor o kreditu broj: 016-1311/2004, kojim joj je prednik tuženika odobrio i isplatio kredit u visini 131.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria bank d.d. (u daljnjem tekstu: banka /kreditor), važećem na dan korištenja kredita. Navodi kako se radi o tzv. tipskom ugovoru, koji je sastavljen od strane prednika tuženika i ponuđen na potpis tužiteljici po principu „uzmi ili ostavi“, u kojem je čl. 8. Ugovora o kreditu, prednik tuženika obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade u slučaju prijevremene otplate kredita i to u visini u skladu s Odlukom o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Tužiteljica smatra kako je ugovaranje odredbi ovakvog sadržaja u tipskom ugovoru, a o kojim odredbama tužiteljica kao potrošač nije pojedinačno pregovarala, protivno temeljnim načelima obveznog prava i to prije svega načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja te načelu zabrane zlouporabe prava pa su tako odredbe sadržane u čl. 5. st. 1. i 2. te čl. 8. st. 2. Ugovora, ništetne i predlaže donijeti presudu kojom se utvrđuje ništetnosti navedenih odredbi, kao i da se tuženiku naloži povrat onoga što je tužiteljica platila na temelju takve ništetne odredbe Ugovora, koji iznos specificira podneskom od 7. lipnja 2024 i to u visini od 1.135,65 Eur sa zateznom kamatom koja na iznos od 557,44 Eur teče od 31. ožujka 2007., a na iznos od 578,21 Eur od 9. prosinca 2010. do isplate, sve uz naknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, ističući prigovor zastare potraživanja tužiteljice, navodeći da se radi o jasnoj, razumljivoj i lako uočljivoj odredbi, a navodeći i da je predmetna naknada ugovorena iz razloga što tuženiku u slučaju prijevremene otplate kredita nastaje šteta, čiju visinu predlaže utvrditi financijskim vještačenjem. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka tuženiku.

3. Sud je tijekom postupka izveo sve dokaze uvidom23.11.2004. (list 4-12 spisa), pregled prometa (list 13-26 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. (list 67-69 spisa) i saslušana je tužiteljica (list 87-88 spisa).

4. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svoje djelatnice, dok dokazni prijedlog provođenjem financijskog vještačenja na okolnost visine štete nastale tuženiku, s obzirom da tuženik nije postavio zahtjev za naknadu štete niti u obliku protutužbenog zahtjeva niti u obliku prigovora zbog ili radi prebijanja.

5. Na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje u tekstu: ZPP) i provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu, a što među strankama nije niti sporno, utvrđeno je da su tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor sklopili 23. studenoga 2004. Ugovor o kreditu na iznos od 131.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Odredbom čl. 8. Ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita uz plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita sukladno Odluci o naknadama prednika tuženika.

7. U svome iskazu tužiteljica je navela kako se prilikom sklapanja predmetnog Ugovora prezivala N. Sredstva iz kredita bila su joj potrebna za kupovinu stana u kojemu živi i danas i koji je korišten isključivo u privatne svrhe. Nije joj prilikom sklapanja ugovora bilo jasno u kojem iznosu će u slučaju prijevremene otplate biti dužna platiti naknadu. Djelatnik tuženika ništa joj vezano uz tu odredbu nije objasnio. Ona je osobno platila naknadu za prijevremenu otplatu u dva navrata te je na taj način smanjila razdoblje otplate kredita. Nije imala mogućnosti pregovaranja o toj odredbi, a kad je vidjela koliko je dužna platiti, ostala je u šoku.

8. Iskaz tužiteljice prihvaćen je, s obzirom je životno logičan i uvjerljiv, a i u skladu je s ispravama koje prileže spisu. Iz iskaza proizlazi činjenica da se o predmetnoj ugovornoj odredbi kojom je propisano plaćanje naknade banci u slučaju prijevremene otplate kredita, u visini prema odluci banke, nije pregovaralo niti je tužiteljica na sadržaj te odredbe mogla utjecati, a nije joj bila poznata visina naknade, sve do plaćanja.

9. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2.Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

10. Odredba o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita neodređena je i neodrediva, s obzirom da je ugovoreno kako će se ona naplatiti u visini određenoj Odlukom o naknadama za usluge prednika tuženika, tako da ni djelatnici banke nisu mogli znati koja odluka banke će biti na snazi u trenutku prijevremene otplate kredita, a posljedično nisu o tome mogli niti obavijestiti tužiteljicu prilikom sklapanja ugovora. Odredbom čl. 269. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, time da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno, odrediva. Odredbom čl. 270. st. 1. ZOO propisano je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Odredbom čl. 272. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Navedeno proizlazi iz činjenice da takva odredba ne sadrži precizan način utvrđivanja visine naknade koju će korisnik kredita biti dužan podmiriti u slučaju prijevremene otplate kredita, budući da nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za tu visinu nisu određeni, dok iz prihvaćenog iskaza tužiteljice proizlazi da o toj odredbi stranke nisu pojedinačno pregovarale, a protivno je bio dužan dokazati tuženik, budući da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru.

11. Također, na temelju uvida u sam ugovor koji prileži spisu, utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, dalje: ZOO) propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Također, odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Primjerice su navedene ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje prethodno navedenih pretpostavki, mogle smatrati nepoštenima pa tako i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja karakteristike proizvoda ili usluge koji su predmet ugovora, bez valjanog razloga. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe čl. 102. ZZP propisana je ništetnost.

12. Odredbom čl. 59. ZZP propisano je i da obavijest o financijskoj usluzi koja je predmet ugovora sadrži, među ostalim, opis osnovnih obilježja financijske usluge, ukupnu cijenu koju je potrošač dužan platiti za tu uslugu, uključujući sve poreze, pristojbe, naknade i ostale troškove, odnosno, kad točan iznos ukupne cijene nije moguće utvrditi, elemente za izračun ukupne cijene koji omogućavaju potrošaču da sam utvrdi cijenu.

13. Na temelju iskaza tužiteljice utvrđeno je kako je predmetna nekretnina kupljena za privatne svrhe. Odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07) potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

14. U odnosu na navod tuženika da se radi o odredbi koja je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, valja navesti da je tužitelj u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja je navedeni Ugovor o kreditu sklopila za kupnju nekretnine u privatne svrhe, odnosno, u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravna znanja koja su potrebna da bi joj takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.

15. Naime, odredba Ugovora o kreditu kojom je određeno da je visina naknade za prijevremenu otplatu kredita isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu te naknade, čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom te dovodi korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora iz razloga što on ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade, već je upravo tuženik taj koji sam o navedenoj visini odlučuje, a korisnik nema potom pravo pregovarati o visini naknade, o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku.

16. I odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. 17. Primjenom citiranih propisa, predmetna ugovorna odredba utvrđena je ništetnom, a tužbeni zahtjev ocijenjen je osnovanim u dijelu koji glasi na utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Isto proizlazi i iz zaključka Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je pod posl. br. Su IV – 308/2020 donesen 5. studenoga 2020. na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na kojemu je na pitanje: «Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača?» dan odgovor da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

18. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, valjalo je utvrditi visinu plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita.

19. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, koji je u cijelosti prihvaćen, s obzirom je jasan, a ni stranke mu nisu prigovorile vezano uz matematički izračun, proizlazi kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita plaćena 31. ožujka 2007. u iznosu od 557,44 Eur, a 9. prosinca 2010. u iznosu 578,21 Eur.

20. Što se tiče zahtjeva za isplatom zatezne kamate, valja navesti kako zatezna kamata, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO teče od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivne svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja.

21. Neosnovan je i prigovor zastare, kojega tuženik ističe u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe kojom je ugovoreno da će u slučaju prijevremene otplate biti dužan isplatiti tuženiku naknadu u skladu s odlukom tuženika, dok je pravnim shvaćanjem posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

22. S obzirom na sve navedeno, prihvaćen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica traži od suda utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao i tužbeni zahtjev za isplatu plaćenog po ništetnoj odredbi o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 1.135,65 Eur sa zateznom kamatom koja na iznos 557,44 Eur teče od 31. ožujka 2007. do isplate, a na iznos 578,21 Eur od 9. prosinca 2010. do isplate.

23. Na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odlučeno je o troškovima postupka, a s obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu.

24. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarifa), trošak sastava podnesaka od 5.12.2023., 5.1.2024. i 7.6.2024. u visini od 100 bodova za svaki (Tbr. 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 25.3.2024. i 15.1.2025. u visini od 100 bodova za svako (Tbr. 9/1 Tarife), kao i na ročištu za objavu u visini 50 bodova (Tbr. 9/3 Tarife) što ukupno čini 575 bodova, što, uvećano za vrijednost boda od 2,00 Eur (Tbr. 50. Tarife) iznosi 1.625,00 Eur, kojem iznosu je nadodan trošak plaćenog predujma za vještačenje 199,08 Eur, tako da sveukupno trošak tužiteljice koji je bio potreban za vođenje ovoga postupka u smislu čl. 155. ZPP- a iznosi 1.824,08 Eur, kako je i dosuđeno točkom III izreke ove presude, a na koji iznos teku zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a.

25. Tužiteljici, naprotiv, nije dosuđen trošak sudskih pristojbi, s obzirom da iste nisu ni plaćene.

U Zagrebu, 30. siječnja 2025.

Sutkinja:

Ela Mišura Stopfer

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku