REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg. J. F. Kennedya br. 11

Posl. br. P-1335/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po suci Nadi Nekić Plevko u pravnoj stvari tužitelja tužitelja AUTO DAVOR d.o.o., iz [adresa], OIB: 37415954013, zastupano po punomoćniku Meliti Babić, odvjetniku iz Odvjetničkog društva ŽUPAN, BABIĆ & ANTUNOVIĆ d.o.o., iz Zagreba, Horvatova ul. 80a, protiv tuženika TRIGLAV OSIGURANJE d.d., iz [adresa], OIB 29743547503, zastupan po punomoćniku Hrvoju Luiu, odvjetniku iz Zagreba , Zelinska 4, radi; isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 15. siječnja 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka , s danom objave presude 30. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi :

I." Nalaže se tuženiku TRIGLAV OSIGURANJE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 29743547503, isplatiti tužitelju AUTO DAVOR d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 37415954013, zastupano po direktoru NKN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan iznos od 158,21 EUR (slovima: stopedeset osam eura i dvadeset jedan cent) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024. godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja 2024. godine, tekućom od dana 12. siječnja 2024. godine pa do isplate, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tuženiku TRIGLAV OSIGURANJE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 29743547503, isplatiti tužitelju AUTO DAVOR d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 37415954013, zastupano po direktoru NKN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 307,79 eur zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024. godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja 2024. godine, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana."

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 18. lipnja 2024. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 23. listopada 2023. godine nastala je šteta na vozilu, marke PEUGEOT 5008 II, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika – NK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. Predmetnu štetu tuženik je obvezan nadoknaditi sukladno polici osiguranja štetnika koju isti ima ugovorenu kod tuženika, prema odredbama Zakona o osiguranju (Narodne Novine br. 30/15., 112/18., 63/20., 133/20., 151/22.; dalje u tekstu ZOS ) te Zakona o obveznim odnosima ( Narodne Novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.; dalje u tekstu ZOO). Oštećenik je štetni događaj prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika dana 11. siječnja 2024. godine procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete, referentni broj: 2023/0024850/002. Tužitelj navodi da visina štete sukladno izvidu šteta tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika (niti servis koji vrši popravak), što i sam tuženik navodi na svom izvidu štete, a isto nije sukladno niti pozitivnim propisima Republike Hrvatske. Tuženik je utvrdio da je šteta pravno osnovana te je poslao obavijest o izvršenoj uplati nespornog dijela tužitelju, međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Kao dokaz na navedene okolnosti tužitelj je predložio po potrebi pribavljanje police obveznog osiguranja štetnika ugovorene kod tuženika, izvid štete tuženika, broj: 2023/0024850/002, obavijest- nalog tuženika, provođenje prometno - tehničkog vještačenja na okolnost visine cijene sata rada sukladno smjernicama AZTN-a i HANFA-e, saslušanje oštećenika NK iz [adresa], te saslušanje ovlaštene osobe tužitelja.

2. Nakon štetnog događaja oštećenik je svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje) a tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika. O svemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja kao i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Naime Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja Republike Hrvatske u svojim smjernicama od dana 20. veljače 2020., KLASA: 034-08/18-01-093 navodi sljedeće:

„...AZTN ističe kako je nužno da oštećenik ima pravo samostalno odabrati auto servisnu radionicu neovisno o tome je li riječ o radionici koja je uvrštena u mrežu ugovornih servisa ili ne...”. Nastavno Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga u svojim smjernicama navodi isto, odnosno: „.. Oštećena osoba, odnosno osiguranik može slobodno izabrati gdje će popraviti svoje vozilo i na temelju računa popravka vozila koji mu je izdala izabrana radionica u kojoj je izvršen popravak potraživati isplatu naknade štete odnosno naknade iz osiguranja…“. a tužitelj na navedeno i dostavlja smjernice AZTN, KLASA: 034-08/18-01-093 od dana 20. veljače 2020., smjernice HANFE putem e-mail komunikacije od dana 3. srpnja 2015.

3. Oštećenik je za svoj popravak odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi. Uvjetima police obveznog/kasko osiguranja nije (niti ne smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt izvršavati svoj rad niti ne smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo. Tužitelj je vozilo preuzeo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun, br. 52/1/67, a koji račun u ukupnom iznosu od 2.125,46 eur (PDV uključen) je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od 1.967,25 eur te razliku od 158,21 eur po računu koji tuženik nije platio, isti opravdava da je to cijena rada limara i lakirera koji tuženik priznaje te da je upravo ta razlika o cijeni rada je predmet ovoga spora koji je dužan podmiriti tuženik. Dakle, tuženik sasvim neosnovano sebi uzima pravo da određuje cijenu sata rada/usluge drugog gospodarskog subjekta. U dokaz navedenog tužitelj dostavlja račun popravka tužitelja, br. 52/1/67, dokaz uplate nespornog dijela tuženika tužitelju putem Zagrebačka banka d.d. od dana 8. travnja 2024. godine, e-mail korespondencija. Dakle, tuženik je platio iznos od 1.967,25 eur po računu, međutim nije platio iznos od 158,21 eur te po tome nije u potpunosti nadoknadio štetu. Samim plaćanjem dijela predmetnog potraživanja tuženik je priznao pravnu osnovu štete. Osiguravajuća društva imaju informacije o „prosječnim” cijenama popravka vozila drugih gospodarskih subjekata što je suprotno Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja. Naime, svaki gospodarski subjekt radi i ima pravo raditi prema cijenama izvješenim u svojim službenim prostorijama koje su odredili u skladu sa zakonom. Tužitelj navodi da je Posebno indikativno što na izvidu štete (na koji se sam poziva tuženik) nije napisana cijena sata rada, dok iz email korespondencije proizlazi da priznaje cijenu sata rada u iznosu od 19,91 eur / sat plus PDV, a tužitelj je likvidirao njegov rad na 40,00 eur / sat plus PDV u ovoj šteti te da navedeno dokazuje kako tuženik priznaje cijene proizvoljno. Tužitelj ističe da je službena cijena sata rada njegove radionice 40,00 eur / sat plus PDV i da prema načelima tržišnog natjecanja svaki poslovni subjekt ima pravo raditi po satnicama koje sam odredi u zakonski određenom poslovnom prostoru, te u dokaz navedenog tužitelj dostavlja službeni cjenik radionice tužitelja.

4. Tužitelj navodi da naknada štete vezana za police obveznog ili kasko osiguranja sastoji se u tome da je temeljna dužnost štetnika (a time i odgovornog osiguratelja) da uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego što je šteta nastala ( čl. 1085. st. 1. ZOO-a). To znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila, time da stvaran trošak popravka vozila predstavlja račun popravka vozila koji je tužitelj u ovom slučaju uručio tuženiku. Tužitelj navodi da u ovom predmetu tuženik sasvim neopravdano i bez ikakvog pravnog uporišta umanjuje cijenu sata rada auto servisa koji je registriran za tu djelatnost. Po stavu tužitelja takvo postupanje je zabranjeno što potvrđuju i sljedeći stavovi nadležnih državnih agencija kao i sudska praksa, odnosno odluke donesene u istovrsnim predmetima ( i činjenično i pravno iste osnove samo druge stranke) te tako ukazuje na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koji je u pravomoćnoj presudi, posl. br: Pž-3749/12 usvojio tužbeni zahtjev tužitelja (auto servisne radionice) nedvojbeno proizlazi „...stoga činjenica da tuženik (kao osiguravatelj štetnika) ne prihvaća visinu satnice rada ovlaštenog servisa nije od nikakvog utjecaja na njegovu dužnost da taj trošak nadoknadi...”, kao i nadalje „...niti je u sporno vrijeme imao takav ograničavajući ugovor sa serviserima, a takvo ograničenje ne postoji niti u zakonu, dužan je u cijelosti podmiriti nastalu štetu...”. Stav je tužitelja kako odgovorni osiguratelj ne može nametati cijenu sata rada servisima je potvrdio i Visoki trgovački sud RH u presudi posl. br. Pž-1749/2023 od dana 12. siječnja 2024. godine prema kojoj u predmetu slične činjenične i pravne osnove isti smatra „...S obzirom na ovakvo ponašanje tuženika, kao i na dostavljeno mišljenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja te dopis HANFA-e, ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev pravilno prihvaćen, te tuženiku naloženo da tužitelju plati trošak popravka rada prema satnici tužitelja...”, kao i u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-387/2024 od dana 06. veljače 2024. godine. Nadalje, stav Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu slične činjenične i pravne osnove ali protiv drugog odgovornog osiguratelja je također potvrdio Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske u presudi posl. br.: Pž-387/2024 od dana 06. veljače 2024. godine prema kojoj isti sud u točki 11. presude navodi: „...Pravilno je sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbu čl. 1085. ZOO-a i utvrdio da oštećeniku pripada pravo na naknadu štete s osnove radova popravka prema cijenama po kojoj popravke naplaćuje radionica koju oštećenik odabire, kao i da se odabir radionice koja ima više cijene popravaka ne smatra doprinosom oštećenika vlastitoj šteti u smislu odredbe čl. 1092 ZOO-a.”, a isti stav je nadležni Visoki trgovački sud Republike Hrvatske zauzeo i u sudskoj praksi presudi posl. br. Pž-3971/2023-2 od dana 29. veljače 2024. godine, kao i u presudi posl. br. Pž-914/2024-2 od dana 18. ožujka 2024. godine. Dakle, postupanje tuženika je pogrešno obzirom da nema ugovorni odnos sa tužiteljem niti zakonsku osnovu da bi „priznavao”, ”uvećavao” ili „umanjivao” nečiju cijenu rada, u konkretnom slučaju tužitelja. U dokaz navedenog tužitelj je dostavio i sudsku praksu ; presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 30. srpnja 2015. posl. broj:

Pž-3749/12, Pž-1749/2023-2 od dana 12. siječnja 2024. godine, presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 04.06.2014. posl. br. Rev-818/11, presuda Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-1749/2023-2, od dana 12. siječnja 2024. godine, posl. br. Pž-387/2024-2, od dana 06. veljače 2024. godine, posl. br. Pž-3971/2023-2 od dana 29. veljače 2024. godine, te posl. br. Pž-914/2024-2 od dana 18. ožujka 2024. godine.

5. U tom smislu, tužitelj ukazuje i na smjernice Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja Republike Hrvatske od dana 20. veljače 2020. godine, KLASA: 034-08/18- 01-093 koja nedvojbeno ističe sljedeće: „...kako cijenu radnog sata za izvođenje limarskih, lakirerskih i drugih radova u slučaju štetnog događaja na vozilu, treba određivati mjerodavno tržište popravka vozila, odnosno auto servisne radionice koje su registrirane za obavljanje djelatnosti popravka i održavanja vozila na određenom području, prema cijenama koje imaju istaknute u svojim cjenicima u poslovnom prostoru...” i u dokaz navedenog i dostavlja smjernice AZTN, KLASA: 034-08/18-01- 093 od dana 20. veljače 2020.

Tužitelj navodi da su NK kao ustupitelj / oštećenik i kao vlasnik popravljenog vozila te ovlaštena osoba tužitelja sklopili su dana 15. travnja 2024. godine Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je ustupitelj prenio potraživanje u iznosu od 158,21 eur na primatelja tj. tužitelja, o čemu je obavješten ovdje tuženik, te je na tu okolnost i dostavio navedeni Ugovor o ustupanju od dana 15. travnja 2024. godine, s notifikacijom od dana 15. travnja 2024. godine i potvrdom o njenom primitku, te uvid u izvid štete tuženika. Radi svega navedenog tužitelj predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev kako je isti naznačen pod t. I. ove presude

6. U svom odgovoru na tužbu od 25. srpnja 2024. tuženik navodi da priznaje pasivnu legitimaciju, nastanak štetnog događaja i odgovornost, no tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužiteljevog potraživanja, te smatra da je isplatom iznosa od 1.967,25 eur u cijelosti namirio oštećenika- vlasnika vozila reg. oznake [registarska oznaka] (ustupitelja) vezano uz štetu koju je isti pretrpio u predmetnom štetnom događaju. Po tuženiku nije sporno da je osiguranik tuženika odgovoran za prometnu nezgodu od 23. listopada 2023.g. u kojoj je oštećeno vozilo reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu NK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. Tuženik je dana 11. siječnja 2024.g. sačinio Izvid štete odnosno oštećenja na vozilu reg. oznake [registarska oznaka]. Oštećenik NK je vozilo reg. oznake [registarska oznaka] odlučio popraviti kod tužitelja, za koji popravak mu je tužitelj izdao račun br. 52/1/67 od 11. siječnja 2024.g. na kojem je, između ostalog, naznačeno: da se popravak sastoji od limarskih radova u količini od 3,10 sata i lakirerskih radova u količini od 3,20 sati, da je cijena jednog sata (limarskih i lakirerskih radova) 40,00 EUR + PDV 25 %, da potrošni lakirerski materijal iznosi 162,71 eur + PDV 25 %, a što daje ukupan iznos popravka od 2.125,46 eur Tuženik je priznao račun popravka br. 52/1/67 od 11. siječnja 2024.g. u svim dijelovima osim u cijeni sata limarskih i lakirerskih radova. No , tuženik je bio stava bio stava (i još uvijek jest) da je cijena sata od 40,00 EUR + PDV 25 % za limarske i lakirerske radove (sadržana na računu tužitelja) prekomjerna te da ne odgovara prosječnim cijenama takvih radova i usluga na području na kojem je popravak obavljen (Trogir, Split i okolica), odnosno od njih visoko odskače, radi čega je tuženik priznao oštećeniku, pokušavajući biti maksimalno korektan i fleksibilan, cijenu popravka, odnosno cijenu tih limarskih i lakirerskih radova od 19,91 eur + PDV 25 % po satu. Navedena cijena od 19,91 eur po satu, + PDV 25 %, kada se umnoži s količinom sati popravka vozila reg. oznake [registarska oznaka] od 6,30 h (navedenih na računu br. 52/1/67), te tome pridodaju ostale stavke po navedenom računu, daje iznos od 1.967,25 eur koliko je tuženik isplatio (po uputi oštećenika) izravno na račun njegovog servisa, ovdje tužitelja. Ostatak iznosa po računu br. 52/1/67 od 11. siječnja 2024.g. u visini od 158,21 EUR, tuženik smatra da nije dužan podmiriti, već je navedeni iznos dužan snositi vlasnik vozila NK koji je po vlastitom nahođenju, izborom tužitelja kao servisa s visoko nadprosječnim cijenama popravka vozila na području na kojem je popravak izvršen, sam uvećao nastalu štetu.

7. Prema navedenom tuženik smatra da je osiguranik NK, kao jedna od strana pravnog odnosa s tuženikom, gore opisanim postupanjem prilikom izbora servisa za popravka svog vozila, povrijedio odredbu 3 članka 10. stavka 1. ZOO prema kojoj je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju svoje obveze postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnja dobrog gospodarstvenika, odnosno pažnja dobrog domaćina). Nadalje, ovakvim postupanjem NK, kao oštećenika, ispunile su se pretpostavke iz odredbe članka 1092. stavka 1. ZOO-a prema kojoj oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu. Dakle, oštećenik je, prema odredbama ZOO-a, dužan pokušati smanjiti štetu koja je nastala, koliko god je to moguće, a što oštećenik nesporno nije učinio, iako je to mogao i bio dužan učiniti. Naime, na području na kojem je oštećenik popravio vozilo postojali su limarski servisi kod kojih je oštećenik mogao obaviti popravak vozila do visine cijene sata rada koju je tuženik naveo na obračunu štete (19,91 eur po satu + PDV 25%). Prema stavu tuženika oštećenik je mogao proći jeftinije, da je htio, a očigledno nije, pa takovo njegovo postupanje ne može ići na štetu tuženika, kao osiguratelja štetnika. Tuženik ponavlja da je satnica od 19,91 eur po satu + PDV 25 % opravdana na području na kojem je popravak izvršen, što proizlazi iz računa šest servisa koji posluju na navedenom području ( tako tuženik navodi npr. servis TIČINOVIĆ d.o.o. iz Splita, servis AUTO – KUĆA KOVAČIĆ d.o.o. iz Splita, servis EURODAUS iz Splita, AUTO HRVATSKA d.o.o., AUTO DALMACIJA d.o.o. i AUTO ČONDIĆ d.o.o.), a čije račune popravaka tuženik ujedno i dostavlja kao primjer i iz kojih je vidljivo da cijena radova popravka vozila (limarski rad, lakirerski rad) iznosi: 24,00 eur – servis TIČINOVIĆ d.o.o. 23,89 eur – servis AUTO – KUĆA KOVAČIĆ d.o.o. 26,00 eur – servis EURODAUS 19,91 eur – servis AUTO HRVATSKA d.o.o. 23,89 eur – servis AUTO DALMACIJA d.o.o. 23,89 eur – servis AUTO ČONDIĆ d.o.o. sve uvećano za PDV 25%. Cijena sata limarskih i lakirerskih radova tužitelja od 40,00 eur (+ PDV 25 %) koju potražuje u ovom postupku u potpunosti je neistinita, nerealna i napravljena isključivo i samo za potrebe jedne vrste stranaka – osiguravajućih društava, kako bi se isprovocirao sudski postupak s njima u kojem će servis, otkupom potraživanja od vlasnika vozila, nastupiti kao tužitelj, zastupan uvijek po istom odvjetničkom društvu. Zbog svega gore navedenog je tuženik i priznao oštećeniku NK u konkretnom slučaju cijenu sata limarskih i lakirerskih radova kod tužitelja u visini od 19,91 eur + PDV (dakle visini, za koju je imao podatke i informacije da tužitelj zaračunava stvarno u svojoj radionici svim strankama osim osiguravajućim društvima). Tuženik isto tako ističe da tržišna utakmica i pravo na vlastite propisane cijene, a na koju toliko upire tužitelj u svojoj tužbi, ne znači obvezu osiguratelja štetnika, kao druge strane pravnog odnosa, na pogodovanje lukrativnim težnjama bilo oštećenika, bilo njegovog servisa u „kombinaciji“ s oštećenikom. U dokaz svojih navoda tuženik je dostavo Izvidi štete od 11. siječnja 2024.g. kao i račun tužitelja br. 52/1/67od 11. siječnja 2024.g. koji su i ranije dostavljeni po tužitelju uz tužbu, a dostavio je i račune servisa TIČINOVIĆ d.o.o. iz Splita od 12. travnja 2024.g. , a AUTO – KUĆA KOVAČIĆ d.o.o. iz Splita od 26. travnja 2024.g., EURODAUS iz Splita od 25.01.2024.g., a AUTO HRVATSKA d.o.o. od 03. travnja 2024.g., AUTO DALMACIJA d.o.o. od 28. veljače 2024.g., AUTO ČONDIĆ d.o.o. od 10. travnja 2024.g. Tu

8. Tuženik je ujedno predložio provesti i financijsko vještačenje uvidom u poslovne knjige i račune tužitelja koje je isti izdavao strankama za obavljanje usluga autolimarskih i autolakirerskih radova u periodu od 1. travnja 2023.g. pa do kraja travnja 2024.g. na okolnost stvarne cijene tih radova koje su strankama izdane, a nakon ovakvo dobivenih podataka tuženik navodi da zadržava pravo na predlaganje daljnjih dokaza u vidu saslušanja oštećenika o tim računa i podrijetlu njihove štete na vozilu i ima li ista šteta ikakve veze s osiguravajućim društvom, pribavom dokumentacije od tih osiguravajućih društava itd.) Pri tom, tuženik ističe kako je u potpunosti irelevantno za predmetnu pravnu stvar, odnosno s aspekta naknade štete, tumačenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja od 20. veljače 2020.g., koje tužitelj dostavlja uz tužbu i na koje se u istoj tužbi poziva, a obzirom da sama Agencija u istom tumačenju navodi kako je tumačenja i primjena konkretne situacije s aspekta posebnih propisa i pravila o odgovornosti za štetu i naknadi štete u nadležnosti sudova: „Postupanje osiguravajućih društava na način da u slučaju štetnog događaja na vozilu ne priznaju u cijelosti cijene radnog sata i/ili drugih troškova popravaka iz ispostavljenih računa autoservisnih radionica koju su obavile popravak vozila, prema ocjeni AZTN-a, može biti sporno s aspekta posebnih propisa i pravila o odgovornosti za štetu i naknadi štete, u pogledu okolnosti koje su nastupile poslije prouzročenja štete i naknade u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja, a čije je tumačenje i primjena u nadležnosti sudova.“

9. Tuženik navodi da sudska praksa koju je tužitelj dostavio uz svoju tužbu, ne samo da je malobrojna, odnosno predstavlja izdvojene slučajeve (jedna prvostupanjska, dvije drugostupanjske presude te revizijska odluka koja nije niti vezana uz ovu pravnu osnovu, nego se razlici o isplate PDV-a), već je, uz to, i neosnovana čemu u prilog najbolje govori već odavno formirana i konzistentna sudska praksa u pogledu cijene sata tuđe pomoći i njege koja se priznaje oštećeniku u slučaju ozljeda zadobivenih u nekom štetnom događaju, a koja praksa se može, i treba, analogno primijeniti i na pravnu situaciju kao što je predmetna. Prema navedenoj praksi oštećenici imaju pravo na cijenu sata tuđe pomoći i njege prema prosječnoj cijeni tih usluga u mjestu u kojem isti oštećenici žive. A ako oni takvu uslugu ostvaruju prema cijeni većoj od prosječne cijene, imaju pravo samo na razmjeno sniženu naknadu, sve sukladno čl. 1092. st. 1. ZOO-a (odnosno čl. 192. st. 1. ranijeg „starog“ ZOO-a). Tuženik na navedene okolnosti dostavlja odluku Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-1826/19-4 od 19. svibnja 2020.g., kao samo jedan primjer mnogobrojnih sudskih odluka u kojima je navedeno stajalište i istaknuto: „Prema stajalištu ovog suda, tužiteljici pripada naknada za pruženu tuđu pomoć i njegu po primjerenoj cijeni usluga tuđe pomoći u mjestu u kojem živi (Grad Zagreb) (…). U odnosu na žalbene navode tužiteljice, prema kojima bi joj pripadalo pravo na naknadu potrebne tuđe pomoći i njege prema cijenama u iznosu koji ona plaća trećim osobama za pružanje te usluge, valja odgovoriti da unatoč činjenice što tužiteljica plaća trećim osobama viši iznos kao naknadu za pruženu tuđu pomoć i njegu, pripada joj pravo samo na razmjerno smanjenu naknadu, a sukladno odredbi čl. 192. st. 1, ovdje mjerodavnog Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99- dalje: ZOO). Ovo stoga što je tužiteljica u mogućnosti svoju potrebu za tuđom pomoći i njegom ostvariti po nižoj cijeni, primjerenoj cijeni usluga tuđe pomoći u mjestu u kojem živi.“ Tuženik je ujedno dostavio i odluka Vrhovnog suda RH posl.br. Rev- 674/07-2 od 05. prosinca .2007.g. s jednakim pravnim stajalištem. Ujedno tuženik ujedno osporava i tijek zakonskih zateznih kamata na način na koji to tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom, te zaključno tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti uz naknadu parničnih troškova tuženiku sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

10. U svom podnesku od 29. kolovoza 2024. tužitelj se očitovao na ranije navedeni podnesak tuženika navodeći kako u cijelosti ostaje kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, time da navodi da od tuženika potražuje iznos od 158,21 eur , da se se generalno protivi svim navodima iz odgovora na tužbu tuženika kao potpuno pravno neosnovanim. Tužitelj osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu u kojemu isti tvrdi kako je svojom isplatom u iznosu od 1.967,25 eur ispunio cijelu svoju obvezu te je ukazao na temeljnu dužnost štetnika, a time i odgovornog osiguratelja, sukladno odredbi čl. 1085. st. 1. ZOO-a da uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego što je šteta nastala, što u konkretnom slučaju znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila oštećenika, kojima je to stanje ustanovljeno. Slijedom navedenog, tužitelj osporava navode tuženika da bi isti podmirio svoju obvezu u cijelosti, a sve kako je iz priložene dokumentacije uz tužbu vidljiva razlika između tužiteljevog ukupnog računa br. 52/1/67 i iznos djelomične isplate tuženika od dana 08. travnja 2024. godine te sukladno tome radi se o nepodmirenom iznosu od 158,21 eur . Sama činjenica što tuženik kao odgovorni osiguratelj štetnika ne prihvaća visinu satnice rada tužitelja kao ovlaštenog servisera je potpuno neodlučna u ovom predmetu i nipošto ne znači da tuženik taj trošak nije dužan nadoknaditi; tuženik nema pravo sam ocjenjivati vrijednost rada, odnosno visinu satnice tužitelja kao ovlaštenog servisera, kao niti na bilo koji način ograničavati svoju obvezu u odnosu na visinu satnice, a kako stranke svoje odnose slobodno uređuju, to su dužne u smislu odredbe čl. 9. ZOO-a i izvršavati preuzete obveze, naravno pod pretpostavkom da to nije u suprotnosti Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (što u konkretnom slučaju nije). Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako prosječna cijena na kojem je popravak obavljen visoko odskače iz ostalih, međutim tužitelj u prilogu podneska dostavlja materijalnu dokumentaciju – račune i dokaze o plaćanju iz kojih je razvidno da u istovrsnim slučajevima primjerice Uniqa d.d. Zagreb, Allianz Hrvatska d.d. Zagreb, Croatia osiguranje d.d. Zagreb, ali i tuženik priznaju i isplaćuju cijenu sata rada neovlaštenog servisa u iznosu od 42,11 eur / sat uvećano za pripadajući PDV, ali i drugih servisera po njihovim cijenama sata rada. Radi navedenog tužitelj predlaže provesti predložene dokaze, te po zaključenju glavne rasprave usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, kao i obvezati tuženika da tužitelju nadoknadi prouzročene mu troškove parničnog postupka.

11. U svom podnesku od 16.09.2024. tuženik se očitovao na navedeni podnesak tužitelja u kojem je podnesku naveo vezano za upiranje tužitelja kako je osnovna dužnost štetnika uspostaviti prijašnje stanje koje je postojalo prije nego što je šteta nastala, te je naveo kako navedeno nije sporno, no ono nikako ne znači plaćanje troškova popravka vozila oštećenika ako su ti troškovi prekomjerni odnosno luksuzni, pa makar isti bili i „stvarni“ kako ih naziva tužitelj. Tuženik, kao obveznik isplate osigurnine, je dužan oštećeniku nadoknaditi jedino osigurninu u visini prosječnih cijena popravka vozila na području na kojem je popravak izvršen a natprosječne cijene tuženik nije dužan honorirati oštećeniku. Ovakvo inzistiranje tuženika ne znači da on ocjenjuje vrijednost rada, kako to neosnovano ističe tužitelj, sve to iz razloga što vrijednost rada diktira samo tržište područja na kojem je oštećenik popravio svoje vozilo. Tuženik ističe kako oštećenik (osiguranik) nema pravo izabrati servis sa suludo visokom odnosno neograničenom visinom satnice, jer bi navedeno bilo apsurdno, a niti je to smisao bilo ugovornog bilo izvanugovornog osiguranja. Također, tuženik ističe kako je u periodu nakon navedenog, isplaćivao, drugim neovlaštenim servisima poput tužitelja, po cijeni uvelike manjoj od one koju tužitelj potražuje u ovom postupku (pa je tako kod Autolimarske i autolakirerske radionice i trgovine Ivica Devčić cijena sata rada 25,00 eur + PDV na dan 9. siječnja 2024.g., kod Termolakirerske radione Vidović je pak cijena sata rada 20,00 eur + PDV na dan 5. veljače 2024.g., a dok je kod BELJO- autolimarska i autolakirerska radnja cijena sata 15,93 eur + PDV na dan 15. prosinca 2023.g. , stoga tuženik i dalje smatra da oštećenik (osiguranik) ima pravo izabrati gdje će svoje vozilo popraviti, pa makar i po cijeni od 100,00 eur + PDV, no tuženik nije dužan snositi troškove nerazumnih, luksuznih težnji i prohtjeva. U dokaz navedenog tuženik je dostavio Dokaze račune AUTOLIMARSKE I AUTOLAKIRERSKE RADIONICE IVICA DEVČIĆ od 9. siječnja 2024.g., TERMOLAKIRERSKE RADIONE „VIDOVIĆ“ od 5. veljače 2. 2024.g. i BELJO – autolimarska i autolakirerska radnja od 15. prosinca 2023.g. Naime, ako visina (cijena) neke varijable u formuli potrebnoj za izračun visine osigurnine nije ugovorno ili zakonski određena, onda se po logici stvari i dugogodišnjoj sudskoj i osigurateljnoj praksi, primjenjuje pravni standard „prosjeka na relevantnom području“, odnosno konkretno „prosječne cijene satnice na području na kojem je popravak izvršen“. Dakle, ovaj slučaj isplata i priznavanja cijene rada sata tužitelja od strane Uniqa d.d. Zagreb, Alianz Hrvatska d.d. Zagreb, kao i samog tuženika je neprimjenjiv na predmetni spor i na situaciju koja postoji s tužiteljem i na istu nema nikakvog utjecaja niti je iskoristiv u prilog bilo kakvih navoda i argumenata koje tužitelj ističe kako bi opravdao osnovu svog tužbenog zahtjeva u predmetnoj pravnoj stvari. Radi svega navedenog tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu parničnih troškova tuženiku sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

12. Sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu: ZPP) temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

13. Sud je izvršio uvid u spis i to račun tužitelja 52/1/67 od 11. siječnja 2024 ( list 9); izvidom štete tuženika od 11.01.2024. (list 10); izvadak ZABA d.d. o uplati od 1.967,25 kn tužitelju 08.04.2024. ( list 11) ; cjenik tužitelja od 03.07.2023. ( list 15); Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 15.04.2024. između NK i tužitelja s notifikaciom istog od istog dana ( list 16-18) i obavijesti tuženiku ( list 19) ; sudska praksa dostavljena po tužitelju ( list 20-59); računi društava ovlaštenih za popravljanje motornih vozila dostavljenih po tuženiku iz perioda sredine 2004. ( list 70- 81 i list 95-96)) sa sudskom praksom ( list 82-94); računi društava ovlaštenih za popravljanje motornih vozila dostavljenih uz podnesak tuženika od 29.08.2024. ( list 100-119 i list 123-125 ) s nalozima sa isplatu. Uvidom u sudski registar sud je utvrdio da društvo tuženika kao predmet poslovanja ima registriranu i djelatnost popravka motornih vozila. Sud je ujedno održao i dva ročišta s ročištem za objavu presude.

14. Imajući u vidu kako se u predmetnom postupku radi o sporu male vrijednosti sud nije provodio predloženo prometno vještačenje kao ni predloženo saslušanje svjedoka ocijenivši da bi utvrđivanje činjenica vezanih za utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjev tužitelja vezanom za visinu njegovog potraživanja provođenjem istih bilo povezano s nerazmjernim troškovima i teškoćama pa je u skladu s odredbom čl. 464.a ZPP-a zaključio o postojanju oštećenja i postojanju troškova rada za popravak vozila oštećenika NK prema računu tužitelja od od 11. siječnja 2024. br. 52/1/67 . i u spisu po strankama priloženim dokazima

15. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao novog vjerovnika za isplatom naknade štete, u visini preostalog dijela računa ispostavljenog za popravak vozila, od tuženika kao odgovornog osiguratelja.

16. Među strankama nije sporno da je 3. listopada 2023. u prometnoj nezgodi oštećeno vozilo registarske oznake [registarska oznaka] vlasništvo AK, osigurano kod tuženika, a da je štetu nastalu na vozilu dužan naknaditi tuženik kao odgovorni osiguratelj, dakle na temelju ugovora o obveznom automobilskom osiguranju zaključenog s odgovornim štetnikom. Nije sporno da je tuženik, na temelju izvršenog izvida – procjene štete od 11. siječnja 2024. , za popravak oštećenja predmetnog vozila isplatio naknadu štete u visini troškova popravka, u iznosu od 1.967,25 eur isplatom izvršenom 8. travnja 2024. Nije sporno da je predmetno vozilo popravio tužitelj te je za izvršeni popravak ispostavio račun od 11. siječnja 2024. br. 52/1/67, s naznačenim dospijećem od istog dana u iznosu od 2.125,46 eur. Među strankama nije sporno da je na predmetnom računu tužitelj pravilno obračunao količinu radnih sati potrebnih za popravak oštećenog vozila, u skladu s tuženikovim izvidom štete, nije sporno da je tužitelj radne sate obračunao po cijeni od 40,00 eur, uvećanoj za pripadajući porez na dodanu vrijednost. Nadalje, nije sporno da neisplaćena razlika temeljem predmetnog računa ( 158,21 eur ) predstavlja razliku u visini cijene radnog sata prema kojoj tuženik kao osiguratelj obračunava odštetu, jer je tuženik radne sate obračunao po cijeni od 40 eur, uvećanoj za pripadajući porez na dodanu vrijednost. Nije sporno da je oštećeni vlasnik vozila s tužiteljem zaključio ugovor u ustupu tražbine 15. travnja 2024. radi ispunjenja kojim mu je ustupio svoju tražbinu prema tuženiku koja je predmet spora. Kako je navedeno, tuženik nije osporio pasivnu legitimaciju, nastanak štetnog događaja i odgovornost, no spori osnovanost i visinu potraživanja tužitelja.

17. Među strankama je sporna mjerodavna cijena radnog sata po kojoj je tuženik kao osiguratelj dužan izvršiti plaćanje osigurnine u visini troškova potrebnih za popravak vozila. Tuženik naime smatra da cijena radnog sata po kojoj tužitelj vrši popravke na odgovara prosječnim cijenama na tržištu mjerodavnom za popravak vozila te smatra da je realna cijena sata popravka vozila 19,91 uz pripadajući PDV. Ovo stoga što da postoje servisi koji popravke obavljaju i po nižim cijenama, a odabirom skuplje usluge popravka da je sam oštećenik pridonio visini štete i da stoga nema pravo na naknadu u tako uvećanom iznosu. Sporan je i tijek zatezne kamate.

18. Neosnovano, po ocjeni ovog suda, prigovara tuženik da cijena radnog sata po kojoj je izvršen popravak osiguranog vozila (od 40,00 eur) ne bi bila primjerena i da ne bi odgovarala uobičajenim tržišnim cijenama. Naime, iz tužiteljevog cjenika, iz kojeg je razvidno da je u primjeni kod tužitelja od 3. srpnja 2023. proizlazi da je cijena radnog sata po kojoj tužitelj vrši popravak osobnih vozila najmanje 40,00 eur uz PDV. Tužitelj je u konkretnom slučaju za izvršeni popravak ispostavio navedeni račun 52/1/67 od 11. siječnja 2024. u kojem je cijenu radnih sati obračunao u skladu sa svojim cjenikom. Tuženik, iako ovako iskazanu cijenu osporava, tvrdeći da je prekomjerna jer da ne odgovara prosječnim cijenama na tržištu mjerodavnom za popravak vozila, nije iznio činjenice niti predložio dokaze kojima bi takve tvrdnje potkrijepio. Naime, okolnost da postoje autoservisi koji popravak vozila obavljaju po nižim cijenama nema, sama po sebi, za posljedicu da cijena koju obračunava tužitelj ne bi bila također mjerodavna na tržištu. Pri tome, tuženik ukazuje na račune drugog servisa koji troškove popravka obračunava po cijeni od 23,89 eur po satu uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost za npr. servis Auto Dalmacija d.o.o ( list 71 spisa) za Auto Hrvatska d.o.o u iznosu od 19,91 eur uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost ( list 74 spisa ) , Tičinović d.o.o u iznosu od 24,00 eur uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost ( list 78 spisa ) , te npr. Auto-Kuća Kovačić d.o.o u iznosu od 23,89 eur ( list 79 spisa ) uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost ( list 79 spisa ), pri čemu tuženik ne obrazlaže na koji je način utvrđeno da da bi upravo cijena po kojoj su izvršeni ti radovi po satu bila obračunata kao bila mjerodavna tržišna cijena. Mjerodavna tržišna cijena nije, suprotno shvaćanju tuženika, najniža cijena koja se na tržištu može postići. Naime, niti iz jednog propisa ne proizlazi obveza oštećenika da popravak vozila, kao u konkretnom slučaju, izvrši u najpovoljnijem servisu na nekom servisnom području, a u ovom konkretnom slučaju oštećenik ( osiguranik ) NK ga je izvršio upravu u servisu u Splitu ( tužitelj; servis Auto Davor d.o.o. , Hecegovačka 74, Split ) gdje ima ima i boravište ([adresa] ) . Oštećena osoba popravak ima pravo izvršiti u servisu po svom izboru, koji djeluje na tržištu, a koji popravak naplaćuje prema cijenama radnog sata sukladno cjeniku svojih usluga, dakle prema cijenama po kojima svoje usluge redovito naplaćuje. S obzirom da je tužitelj cijenu popravka vozila obračunao prema cijenama iskazanim u svom cjeniku u spornom razdoblju, a tuženik, osim što tvrdi da postoje servisi koji popravke obavljaju i po nižim cijenama, nije iznio činjenice niti predložio dokaze kojima bi potkrijepio tvrdnju o drugačijoj mjerodavnoj tržišnoj cijeni, sud je takve navode tuženika utvrdio neosnovanima, u skladu s odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a. Nadalje, s obzirom na izložene okolnosti, neosnovana je po ocjeni ovog suda i tvrdnja tuženika da bi tužitelj predmetnu cijenu obračunavao samo u odnosu na osiguravajuća društva. Naime, s obzirom da se radi o sporu male vrijednosti, a da tuženik nije iznio činjenice kojima bi navedenu tvrdnju potkrijepio, te da osnovanost ovog tuženikovog navoda ne proizlazi iz isprava priloženih spisu, odbijen je kao kako je navedeno nepotreban tuženikov dokazni prijedlog provođenja financijskog vještačenja pregledom tužiteljeve poslovne dokumentacije na okolnost cijene radnog sata obračunate u izdanim računima za popravak vozila u spornom razdoblju. Nisu stoga osnovane tvrdnje da bi oštećeni vlasnik vozila odabirom popravka vozila kod tužitelja pridonio visini nastale štete.

19. Dakle, ne proizlazi da bi isplatom odštete u utuženom iznosu tužitelj od tuženika potraživao naknadu štete u iznosu većem od nastale štete na vozilu. Slijedom navedenog, utvrđeno je da djelomičnom isplatom po osnovi računa kojeg je tužitelj ispostavio za izvršeni popravak vozila tuženik nije u cijelosti izvršio svoju obvezu naknade štete kao odgovorni osiguratelj te da je dužan isplatiti i preostali dio troškova potrebnih za učinjeni popravak oštećenog vozila, u utuženom iznosu. S obzirom da je izvid štete kod tuženika izvršen 11. siječnja 2024. , a da je tuženik isplatom izvršenom 8. travnja 2024. samo djelomično izvršio svoju obvezu naknade štete kao odgovorni osiguratelj, to tuženik, u skladu s odredbom čl. 12. st. 6. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ( Narodne Novine br. 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013, 152/2014, 155/2023), zatezne kamate duguje već od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, što je svakako bilo najkasnije prilikom izvida štete kod tuženika. Stoga je osnovan tužiteljev zahtjev za isplatu zateznih kamata počevši od 12. siječnja 2024., imajući pri tome u vidu i da je račun za izvršeni popravak ispostavio 11. siječnja 2024., s naznačenim dospijećem istog dana . Stopa zateznih kamata određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO.

20. Tužitelj je s tužbenim zahtjevom u cijelosti uspio u sporu pa se odluka o njegovom zahtjevu za naknadu troškova postupka iz t. II. izreke presude osniva na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik u granicama zahtjeva istaknutog u troškovniku, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 138/2023, dalje Tarifa). Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe od od 18. lipnja 2024. u iznosu od 50,00 eur temeljem Tbr. 7/1 Tarife HOKa , sastav podneska od 29. kolovoza 2024. u iznosu od 50,00 eur temeljem Tbr. 8/1 Tarife HOKa, , zastupanje na ročištu dana 22. listopada 2024. temeljem Tbr. 9/ Tarife HOKa, zastupanje na ročištu dana 14. siječnja 2025. temeljem Tbr. 9/1 Tarife HOKa te pristup ročištu za objavu presude 30. siječnja 2024. u iznosu od 25,00 eur temeljem 9/3 Tarife HOK, što ukupno iznosi 225 ,00 eur, tužitelju je u odnosu na navedeni iznos priznat i trošak PDV u iznos od 56,25 eur temeljem Tbr. 46 Tarife HOKa a priznat mu je i zatraženi trošak pristojbe na tužbu i presudu od 26,54 eur, odnosno priznat mu je ukupan iznos troška od 307,79 eur . Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka osniva se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a i 29 ZOO , te se kamate obračunavaju počevši od donošenje ove presude do isplate, po stopi utvrđenoj kao i u odnosu na glavno potraživanje.

U Zagrebu 30. siječnja 2025.

Sudac

Nada Nekić Plevko

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od petnaest dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

1. Tužitelju po pun. , uz pristojbu na presudu

2. Tuženiku po pun.