REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj: P-13373/2019-58

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Mileni Blagonić kao sucu pojedincu u građansko pravnoj stvari tužitelja ET iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Leana Modrušan, odvjetnica u Puli, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnica Ivana Miloš, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 9. siječnja 2025., u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja Dorotee Diminić, odvjetnice u Labinu i zamjenika punomoćnika tuženika Diega Debeljuha, odvjetnika u Puli, dana 30. siječnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 4.1. Ugovora o kreditu broj 9012038403 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 19.10.2006. god., a koja glasi:

« … sukladno odluci Banke o kreditiranju građana … »

te odredba čl.4.2.,

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 9012038403 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 19.10.2006. god., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi: « … važeće na dan korištenja kredita. »,

u odredbi čl.4.2. koja glasi: « Kamata se obračunava u CHF ... »

u odredbi čl.5.2. koja glasi: « … obračunava se u CHF … po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate. »,

u odredbi čl.6.2. koja glasi: « … obračunava se u CHF … po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate. »

te u odredbi čl.7.2. koja glasi: « … po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja … »

pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju ET iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana s osnova preplaćene kamate isplati iznos od 5.125,01 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015.god. pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju ET iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana s osnove preplaćenog CHF tečaja isplati iznos od 6.320,07 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015.god. pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

V. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju ET iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 3.923,77 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015.god. pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

VI. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju ET iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 2.648,56 EUR.

VII. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

„Utvrđuje se ništetnim Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012038403 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 8.12.2015. god.“

VIII. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB - DIONIČKO DRUŠTVO, Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da isplati tužitelju ET iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 5.424,71 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

IX. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška kao neosnovan. X. Odbacuje se kao neodređen prigovor tuženika radi prebijanja.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom 19.10.2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 9012038403, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 97.300 CHF prema uvjetima i rokovima kako je određeno predmetnim Ugovorom. Tužitelj navodi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, kao i ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a što je već sve utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 koja je potvrđena odlukama Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., i posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Spomenute presude Trgovačkog suda u Zagreba i Visokog trgovačkog suda RH kojima se utvrđuje ništetnost odredbe Ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, te ništetnost odredbe Ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti vežu za valutu švicarskog franka obvezujuće su u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke, a kako ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila, tužitelj ima pravo na isplatu razlike koju je pretplatio po osnovi promjenjive kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka. Navodi da su stranke 8.12.2015. sklopile Dodatak ugovoru u kreditu broj 9012038403 kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZIDZPK) izvršena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Za korisnika kredita to je značilo da se od dana zaključenja aneksa/Dodatka otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u EUR. Zatim u cilju da se krediti koji su bili vezani uz CHF valutu izjednače sa kreditima u EUR valuti, simulacijom kroz konverziju utvrdilo se da bi korisnik kredita bio u povoljnijoj situaciji da je njegov kredit od početka bio vezan uz EUR, temeljem čega je u velikom broju kredita utvrđena pretplata, koji preplaćeni iznos u konverziji predstavlja razliku između simuliranog EUR kredita i stvarno otplaćenog CHF kredita. Kako ništetnost ugovornih odredbi djeluje ex tunc, dakle od trenutka kada je ugovor sklopljen, stoga se ima smatrati da te ništetne ugovorne odredbe nisu niti sklopljene tj. da pravno uopće ne postoje. To nadalje znači da u trenutku sklapanja aneks / Dodatka u ostalim ugovorima o kreditu, valuta CHF nije postojala, čime nestaje glavni razlog sklapanja aneksa / Dodatka – da krediti s valutnom klauzulom u CHF valuti konverzijom postanu krediti s valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj ističe da ništetnost odredbi osnovnog ugovora kojim se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka, povlači sa sobom i ništetnost cijelog aneksa / Dodatka. Tužitelj navodi da je u odredbi čl. 3 Dodatka navedeno da nakon konverzije preostali iznos glavnice na dan 30.9.2015. iznosi 54.146,38 EUR, što u kunskoj protiv vrijednosti iznosi 413.136,88 kn. S obzirom da su ništetne ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke te odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka, a ništetnost djeluje ex tunc, na dan 30.9.2015. preostala neotplaćena glavnica kredita prema početnom otplatnom planu i primjenom tečaja za CHF koji je bio važeći na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu bila je znatno manja nego što je prikazano u aneksu ugovora. Dakle, na dan 30.9.2015. iznos preostale nedospjele glavnice kredita bio je znatno manji nego što je prikazano u aneksu ugovora. Radi svega navedenog tužitelj smatra da je predmetni dodatak ugovora o kreditu u cijelosti ništetan. Predlaže da sud utvrdi ništetnima odredbe iz ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope te o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule, da sud utvrdi ništetnim Dodatak ugovora o kreditu te da obveze tuženika da mu isplati neodređeni novčani iznos koji će odrediti sukladno čl. 186.b. st. 4. i 5. ZPP-a.

2. U podnesku od 17.8.2020., nakon što je tuženik dostavio u spis potrebnu financijsku dokumentaciju, tužitelj predlaže da sud presudom utvrdi ništetnima odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu po jednostranoj promjeni kamatne stope i o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule, da utvrdi ništetnim Dodatak ugovora o kreditu, te da obveže tuženika na isplatu iznosa od 72.475,64 kn po osnovi pretplaćene kamate i tečaja i iznosa od 42.862,57 kn po osnovi razlike u glavnici prilikom konverzije, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

3. Tužbenim zahtjevom koji je uređen nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj u podnesku od 22.8.2022. potražuje isplatu iznosa od 38.614,06 kn SPP s osnova preplaćenog zbog promjene kamatne stope, iznosa od 47.618,35 kn SPP s osnova preplaćenog zbog promjene tečaja, te iznosa od 29.563,61 kn SPP s osnova razlike glavnice prilikom konverzije.

4. Tuženik se preinaci tužbenog zahtjeva protivio, a sud je preinake iz podnesaka tužitelj od 17.8.2020. i 22.8.202. dopustio jer su iste svrsishodne za konačno rješenje odnosa između stranaka kao i zbog toga što je tužitelj tek provođenjem financijskog vještačenja saznao za konačnu visinu svog zahtjeva radi isplate.

5. Tužitelj je tužbeni zahtjev radi isplate konačno postavio nakon provođenja dopune financijskog vještačenja u podnesku od 5.6.2024. te s osnova preplaćene kamate potražuje isplatu iznosa od 5.125,01 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose u razdoblju od 31.1.2007. do 14.8.2013. pa sve do isplate, s osnova preplaćenog tečaja potražuje isplatu iznosa od 6.320,07 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose u razdoblju od 31.10.2008. do 30.9.2015. pa sve do isplate, s osnova razlike glavnice prilikom konverzije potražuje isplatu iznosa od 3.923,77 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1.10.2015. do isplate. U slučaju da sud smatra da valja uračunati pretplatu iz konverzije potražuje postavlja eventualno kumulirani tužbeni zahtjev te s osnova preplaćene kamate potražuje isplatu iznosa od 5.125,01 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1.10.2015. sve do isplate, s osnova preplaćenog tečaja potražuje isplatu iznosa od 6.320,07 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1.10.2015. pa sve do isplate, s osnova razlike glavnice prilikom konverzije potražuje isplatu iznosa od 3.923,77 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1.10.2015. do isplate, te s osnova zateznih kamata potražuje isplatu iznosa od 2.648,56 EUR.

6. Tuženik se preinaci tužbenog zahtjeva nije protivio, a sud je preinaku iz podnesaka tužitelj od 5.6.2024. dopustio jer ista svrsishodne za konačno rješenje odnosa između stranaka kao i zbog toga što je tužitelj tek provođenjem dopune financijskog vještačenja saznao za konačnu visinu svog zahtjeva radi isplate.

7. Tuženik je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva i to s više osnova. Ističe da se u ovom predmetu radi o ugovoru o kreditu koji je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30.9.2015. (dalje u tekstu ZIDZPK), te je tuženik konverziju u cijelosti proveo u skladu s odredbama ZIDZPK i propisanom metodologijom obračuna konverzije. Sklapanjem i izvršavanjem navedenog Dodatka tužitelj je izrazio svoju volju da se odnosi među strankama reguliraju upravo na način kako je sadržano u Dodatku ugovora o kreditu. Tuženik je prije sklapanja Dodatka o konverziji, tužitelja informirao o svim parametrima konverzije, sve u skladu s odredbama ZIDZPK, stoga tuženik ističe da je tužitelj već restituiran nakon što je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je kredit u CHF konvertiran u kredit u EUR sukladno odredbama ZIDZPK, te da su potuženi iznosi već obuhvaćeni u izračunima na temelju kojih je sklopljen Dodatak, a tuženik je sve uplate tužitelja evidentirao i preračunao u valutu EUR. Tuženik nadalje osporava da su ništetne odredbe iz ugovora o kreditu o ugovaranju valutne klauzule jer je ugovaranje valutne klauzule izričito dopušteno i predviđeno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Također, osporava da je ništetna odredba iz ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope pri čemu posebno ističe kako u presudama iz kolektivne zaštite potrošača sudovi nisu utvrdili da bi ta kamatna stopa trebala biti fiksna, te tuženik u tom smislu negira da se na ovaj spor mogu primijeniti presude donesene u postupku radi kolektivne zaštite potrošača. Ističe da je volja ugovornih strana bila da se ugovara promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, te da je ista ugovorena sukladno tada važećim propisima Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Zakona o bankama i Zakona o kreditnim institucijama, a tužitelj da je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope. Ističe da banka kamatnu stopu nije mijenjala jednostrano i proizvoljno već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom banke, pri čemu je tužitelj uredno obaviješten o svakoj promjeni kamatne stope. Tuženik se nadalje poziva na svoje opće uvjete poslovanja koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te su bili i objavljeni na internetskim stranicama banke i dostupni u svim poslovnicama banke, a kojima je propisano pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavijesti klijente. Tuženik je tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene kamatne stope uz obavijest o promjeni kamatne stope uz koji je dostavljao i izmijenjeni otplatni plan. Radi svega navedenog, tuženik smatra da odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije nepoštena niti ništetna. Ističe i prigovor zastare.

8. Tuženik je izjavio u podnesku od 21.8.2020. prigovor radi prijeboja s osnova tzv. negativnih razlika u neodređenom iznosu.

9. U dokaznom postupku pročitani su potvrda o zaprimljenom prigovoru (6), ugovor o kreditu br. 9012038403 od 19.10.2006. (7-12), dodatak ugovora o kreditu 9012038403 od 8.12.2015. (13-18), pregled uplata po kreditu (25-29), plan otplate (31-40), knjigovodstvena kartica (42-72), opći uvjeti poslovanja s građanina (99-107), pregled kreditnog kalkulatora od 13.11.2015. (108-110), plan otplate (157-159), otplatna tablica sa prikazom efektivne kamatne stope (160-166), konverzija kredita po ugovoru o kreditu 9012038403 (167-169), izračun konverzije kredita na dan 30.9.2015. (170-178), izvadak otvorenih stavaka na dan 30.9.2015. (179), prijedlog dodatka ugovora o kreditu (180-185), nalaz i mišljenje vještaka Goranke Šmer Maraš od 12.10.2021. (463-479), dopuna nalaza i mišljenje vještaka Goranke Šmer Maraš od 11.7.2022., dopuna nalaza i mišljenje vještaka Goranke Šmer Maraš od 26.2.2024. (731-745), iskaz svjedoka KT, iskaz tužitelja kao parnične stranke.

10. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

11. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom 19.10.2006. zaključio ugovor o kreditu broj 9012038403, kojim je ugovorom tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 97.300,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, uz kamatnu stopu od 4,15% godišnje koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana (čl.4.1.); da visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita i to na dan 1.1., a primjenjuje se za razdoblje od 1.1. do 30.6. tekuće godine i na dan 1.7. a primjenjuje se za razdoblje od 1.7. do 31.12. tekuće godine s time da kamatna stopa iz točke 4.1. ugovora ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene (čl.4.2.); da se interkalarna kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate (čl.5.2.); da se kamata na zakašnjela plaćanja obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate (čl. 6.2.)

12. da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu te je ista iznosila u razdoblju od 23.5.2006. do 31.12.2006. 4,15%, od 1.1.2007. do 30.6.2007. 4,25%, od 1.7.2007. do 31.7.2007. 4,20%, od 1.8.2007. do 31.1.2008. 5,20%, od 1.2.2008. do 31.10.2010. 5,95%, od 1.11.2010. do 31.4125.2010. 5,60%, od 1.1.2011. do 30.4.2011. 5,75%, od 1.5.2011. do 30.6.2011. 5,50%, od 1.7.2011. do 31.7.2011. 5,35%, od 1.8.2011. do 31.12.2011. 5,10%, od 1.1.2012. do 31.12.2012. 5,25%, od 1.1.2013. do 30.6.2013. 5,10 %, od 1.7.2013. do 31.12.2013 5,25%, od 1.1.2014. 3,23%; da su stranke izvršile konverziju predmetnog ugovora o kreditu, odnosno da su 8.12.2015. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno odredbama ZIDZPK.

13. Sporno je radi li se o valjanim ili pak ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, je li Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija ništetna, je li nastupila zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva, može li se tužitelj kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, ima li tužitelj pravo na restituciju i unatoč izvršenoj konverziji kredita, a sporan je i tuženikov prigovor radi prebijanja.

14. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora, jer je predmetni ugovor zaključen 19.10.2006.

15. Ključne odredbe Zakona o zaštiti potrošača su:

- odredba čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st.2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U st.4. navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

- odredba članka 82.Zakona propisuje da ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

- odredba članka 87. koja propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

16. Isto tako bitne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07- dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora, i to:

- odredba članka 96. kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

- odredba članka 99. kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

- odredba članka 100. kojom je propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive.

- odredba članka 101. kojom je propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.

- odredba članka 102. kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

17. Iz iskaza svjedoka BT utvrđeno je da je sam zaposlena kod tuženika, no da 2006. godine nije radila kao osobni bankar, tako da nije sudjelovala u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, niti ima saznanja kako su se ti ugovori sklapali. Kao osobni bankar počela je raditi 2015. godine, te su konverzije ugovora o kreditu u CHF bili su prvi predmeti na kojima je radila. Kada sam sklapala ugovore o konverziji tj. dodatke ugovorima o kreditu kojim je izvršena konverzija, tužitelju je sve objasnila. Postojala je i skica ugovora i informativni izračun, tako da je tužitelj to sve mogao pročitati prije sklapanja dodatka kojim je izvršena konverzija. Objašnjavale su se sve odredbe ugovora, a korisnici kredita su imali preplatu kredita koja im se priznavala. Ne zna tko je od njezinih kolega sklopio ugovor o kreditu s tužiteljem. Banka da sigurno nije mogla predvidjeti kretanje tečaja CHF te je i sama ja u toj banci u kojoj sam i danas zaposlena, 2007. godine uzela kredit za auto u CHF.

18. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je htio uzeti kreditu u EUR ili CHF te se išao u banku kod tuženika informirati se o mogućnosti dobivanja stambenog kredita, Prema izračunu koji su mu napravili, povoljniji je bio kredit u CHF jer je bila niža kamatna stopa i jer je rata bila oko 200,00 HRK niža. Za valutnu klauzulu mu je rečeno da ako dođe do promjene tečaja, tada će se promijeniti i mjesečni anuitet kredita, ali mu nisu rekli da će to bili toliko puno. Za kamatnu stopu su mu rekli da iznosi 4 i nešto % i da se isto može mijenjati, ali nešto sitno. Pitao može li kamatna stopa doći do 5-6 %, no rekli su mu da neće doći do tog iznosa. Nisu mu objašnjeni ni kriteriji ni parametri na temelju kojih bi moglo doći do promjene kamatne stope. Nije mu objašnjeno što bi to moglo utjecati na promjenu, nego mu je rešeno da visinu kamatne stope određuje banka, ali ne i na koji način. Pitao je za CHF kakva je to valuta, odnosno kakav je tečaj i rekli su mi da je zadnje 2-3 godine to stabilna valuta. Ugovor o kreditu je pročitao prije potpisivanja te je i tada pitao za valutnu klauzulu i kamatnu stopu koliko može iznositi anuitet kredita, a rečeno mu je da to mogu biti minimalne promjene jer je CHF stabilan, a kamatna stopa da se može minimalno promijeniti. Ne sjeća se jesu li mu prije sklapanja ugovora o kreditu rekli kada se može očekivati promjena kamatne stope, misli da su rekli da se kamatna stopa može mijenjati jednom godišnje. Smatrao je da će mu osobni bankar reći sve što je bitno za sklapane ugovora o kreditu i upozoriti ga na sve što je bitno. Pitao je i u drugim bankama i informirao se o mogućnosti dobivanja kredita, no svi su tražili da prebaci svoj račun kod njih, pa kako je PBZ d.d. bila njegova banka, u kojoj sam već imao otvoren račun, onda je kod njih i uzeo kredit. Zna da je tečaj vrijednost neke valute koja može varirati, npr. ako je švicarac onda je jak. Početna rata kredita iznosila je oko 2.180,00 HRK, a narasla je do 3.300,00 HRK otprilike godinu ili dvije prije konverzije kad je tražio moratorij na kredit jer ga više nije mogao plaćati. Konverziju kredita izvršio je jer se htio maknuti od CHF. Već odmah kad je CHF počeo divljati, odlazio je u banku i pitao može li prebaciti kredit u EUR, no tada je trebalo sklapati novi ugovor o kreditu, solemnizirati ga itd. Tako je kada mu je je ponuđena konverzija je prihvatio. Ne sjećam se jesa li dobio kući obavijest banke da može napraviti konverziju i informativni izračun, ili su ga zvali iz banke da dođe napraviti konverziju. Kad je bio napraviti konverziju pitao je za EUR može li i on divljati tako kao CHF, te mu je objašnjeno da ne može jer je EUR zaštićen od HNB, dok za CHF nije znao da nije zaštićen od HNB. Prilikom konverzije utvrđena mu je preplata od 20.000,00 HRK koja je korištena za buduću otplatu rata kredita. Smatra da je taj iznos od 20.000,00 HRK preplate koji je utvrđen premali iznos. Prilikom sklapanja ugovora o konverziji objašnjeno mu je sve o visini glavnice u EUR, ostatku glavnice u EUR i o tome kakvu kamatnu stopu ugovara. Kako god bi sklopio dodatak o konverziji, jer htio maknuti od CHF. Banka ga je informirala koji su učinci sporazuma o konverziji, dakle zašto sklapa konverziju, a najbitnije mu je bilo da se maknem od CHF.

19. Sud u cijelosti prihvaća iskaz svjedoka BT jer je ista iskazivala životno i logički uvjerljivo te nije zainteresirana za ishod ovoga spora.

20. Sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja jer je iskazivao životno i logički uvjerljivo. 21. Odbijen je prijedlog tuženika za saslušanje svjedoka DT, jer s radi o zaposleniku tuženika, osobnom bankaru koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu te i potpisao ugovor o kreditu, stoga su tuženiku podaci o ovome svjedoku bili poznati i prije zaključenja prethodnog postupka pa je tuženik taj dokaz mogao predložiti prije zaključenja prethodnog postupka.

22. U odnosu na prigovor tuženice u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao, pa tuženica nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženice nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 E od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke). Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

23. U odnosu na navedeno valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…" Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženice u odnosno na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan. 24. Pravno je stajalište i ovoga suda da tužitelji ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen Dodatak ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice uz valutu CHF iz Ugovora o kreditu, da sklapanje Dodatka ugovora o kreditu ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke iz razloga što su istovjetne ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

25. Dakle, iz navedenog, ali i iz sadržaja Dodatka ugovora o kreditu od 8.12.2015. godine proizlazi, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koju je konvertirao, a isto tako očito je, da ni banka nije obavijestila potrošača o okolnosti, da bi se odredba koja se mijenjala mogla kasnije proglasiti ništetnom kao i o posljedicama ništetnosti, pa se ima zaključiti da tužitelj prije ugovaranja konverzije nije imao informacija o ugovornim uvjetima i posljedicama takvog ugovaranja stoga, da sklapanje samoga Dodatka ne može i ne smije dovesti ove potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali dodatke iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

26. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu izvršena je temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c. toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje Dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i tečaja u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu 8.12.2015. kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate od 2.903,32 EUR (22.174,11 HRK) za koju je umanjena tužiteljeva obveza po konvertiranom kreditu na način da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta koji će dospijevati nakon sklapanja tog Dodatka, na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos od 50% dospjelog anuiteta namirivati pretplatom sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji je preplatio na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

27. Polazeći od takva pravna stava, kako korisnik kredita i nadalje tvrdi kako mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, isti postavlja i kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to, da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a. Ovakav identičan pravni stav izrazio je VSRH u svojoj odluci Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020.

28. Međutim, kao neosnovan je valjalo odbiti tužiteljev zahtjev radi utvrđenja ništetnim Dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, a to upravo iz razloga koji su već navedeni u točki 23. obrazloženja.

29. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, stoga je tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovan.

30. Ne prihvaća se stav tuženika u dijelu kojim negira učinak presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kojom je prihvaćen zahtjev iz članka 502.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, u daljnjem tekstu ZPP) da je i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima kojom je sav rizik tečajnih promjena prebacio na korisnika kredita, sve u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008.

31. Radi se o presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. protiv kojih su tuženici u tome postupku (a tuženik je bio i Privredna banka Zagreb d.d. dakle aktualni tuženik) podnijeli revizije koje su odbijene kao neosnovane presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., te navedene odluke donesene tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju izravan učinak na posebne parnice koje vode potrošači radi ostvarenja prava na naknadu štete ako se potrošač pozove na utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502. stavka 1. ZPP.

32. Ovo iz razloga što je presuda u navedenom kolektivnom sporu donesena i protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. d.d., a tužitelj se pozvao na pravna utvrđenja iz te presude, što je sve u skladu s odredbom članka 502.c ZPP, dok je odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano kako odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

33. Konačno – o ovom se pitanju na isti način već izričito izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske (tako i u odluci poslovni broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

34. Kako je u presudi donesenoj u navedenom kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. d.d. povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača sklapajući u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te na način što je u tim ugovorima ugovorena redovna kamatna stopa kao promjenjiva tijekom postojanja obveze u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu o tome pojedinačno pregovarali niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa se radilo o nepoštenim i time ništetnim odredbama, o tome, po ocjeni ovoga suda, nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak u ovom individualnom sporu.

35. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. godine pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije).

36. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (članci 96. do 102. ZZP/07).

37. Stoga je odredba čl. 4.1. i čl. 4.2. predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi protivna načelu savjesnosti i poštenja, a kao takva nepoštena odredba ista je ništetna temeljem odredbe čl. 87. ZZP/03 (odnosno čl. 102. ZZP/07). Isto tako je i odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u čl. 1., čl. 4.2., čl. 5.2., čl. 6.2. i čl.7.2. predmetnog Ugovora o kreditu protivna načelu savjesnosti i poštenja, a kao takva nepoštena odredba ista je ništetna temeljem odredbe čl. 87. ZZP/03 (odnosno čl. 102. ZZP/07). Takve ugovorne odredbe ništetne su i sukladno čl. 3., 4. i 6. Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, u daljnjem tekstu ZOO).

38. Odredbom čl. 322. ZOO-a je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Kako su odredbe čl. 1., 2. i čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i moralu društva iste su ništetne, te je stoga trebalo utvrditi njihovu ništetnost i u tom dijelu usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

39. Prema odredbi iz čl. 502.c ZPP-a stranke se u posebnim parnicama za naknade štete mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe kada je utvrđena povreda kolektivnih prava i interesa te je u tom slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sukladno tome ovaj je sud vezan pravomoćnim presudama iz kolektivnog spora te se stoga nije upuštao u daljnje obrazlaganje prigovora tuženika zbog kojih i nadalje smatra da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu ništetne, već se u cijelosti prihvaćaju i na ovaj spor primjenjuje utvrđenja iz citiranih odluka donesenih u kolektivnom sporu, u kojem je i tuženik sudjelovao. 40. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (članak 1111. kao opće pravilo i članak 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja).

41. Tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja sud smatra neosnovanim.

42. Kako je u skladu s odredbom članka 502.c ZPP sud u posebnim parnicama za naknadu štete vezan za pravno utvrđenje iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba smatrati da je podnošenjem takve tužbe došlo do prekida zastarijevanja u smislu odredbe članka 241. ZOO/05, i to ne nužno samo za tražbine radi naknade štete, već i za tražbine po osnovi restitucije uslijed ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba.

43. U protivnom, kada se dakle ne bi smatralo da je podnošenjem tužbe za kolektivnu zaštitu prekinuto zastarijevanje pojedinačnih zahtjeva potrošača, odredbe članka 502.c ZPP i članka 118. ZZP/14 u mnogim slučajevima ne bi ni imale smisla jer bi do pravomoćnosti presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.) bili zastarjeli svi zahtjevi iz Ugovora o kreditu dospjeli do 13. lipnja 2009. odnosno 14. lipnja 2013., što zasigurno ne bi bilo u duhu prava Europske unije glede zaštite prava i interesa potrošača i njihove jednakosti pred zakonom te u skladu s pravilima o ostvarenju prava na restituciju neosnovano isplaćenih iznosa, neovisno o tome je li ugovorna odredba utvrđena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba.

44. Osim toga, tužitelj je opravdano smatrao da će se pitanje osnovanosti osnove njegova zahtjeva za restituciju, a to je pitanje postojanja povrede propisa zaštite potrošača odnosno povreda ili ugrožavanja kolektivnih interesa i prava potrošača koje je tužitelj iz članka 502.c ZPP ovlašten štititi, riješiti u kolektivnom sporu pa bi bilo nesvrsishodno i protivno interesima i pravima potrošača kao slabije i time ranjive ugovorne strane da prije pravomoćnog dovršetka kolektivnog spora usporedno pokreće i individualni spor iako je kolektivni spor pokrenut upravo radi zaštite (i) njezinih prava i interesa.

45. Podnošenje kolektivne tužbe iz članka 502.a ZPP se stoga odnosilo i na subjektivno pravo ovdje tužitelja kao potrošača koja se u aktualnoj parnici na to pozvao, a tuženik je to bio i u kolektivnom sporu koji je pokrenut 4. travnja 2012. pa se ne može pozivati na zastaru jer je znao da se zatražena kolektivna zaštita može odnositi na subjektivna prava svih korisnika kredita iz ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. pa da slijedom toga nije riječ o nevršenju subjektivnih prava bilo kojega korisnika kredita i da potrošači nisu izgubili pravo na ostvarivanje zahtjeva odnosno da podnošenje tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava njegovih korisnika kredita kao potrošača predstavlja okolnost koja izaziva prekid zastarijevanja.

46. Prema pravnom shvaćanju sa prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 31. siječnja 2022. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

47. Obzirom da je odluka u postupku kolektivne zaštite u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je odluka u postupku kolektivne zaštite u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o ugovaranju valutne klauzule u CHF postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12.6.2019., to do podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO/05, pa je prigovor zastare valjalo odbiti kao neosnovan.

48. Navedeno se odnosi i na utvrđenu razliku u glavnici prilikom konverzije kredita jer je do razlike u glavnici došlo upravo primjenom ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

49. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Goranki Šmer Maraš.

50. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka od 12.10.2021. utvrđeno je da razlike između anuiteta kredita prema Ugovoru o kreditu broj 9012038403 od 19. listopada 2005. godine koje je tužitelj platio i onih koje je trebao platiti uzevši u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,15% godišnje kao i iznos kredita u kunama prema srednjem tečaju CHF-a na dan realizacije kredita uzimajući u obzir i pozitivne i negativne razlike uslijed više i niže kamatne stope i tečaja u ukupnom iznosu od 78.851,02 HRK kako je specificirano u stupcu 20 Tabele br. 3, od toga s osnova promjene kamatne stope 33.068,10 HRK kako je specificirano u stupcu 18 Tabele br. 3, a s osnova promjene tečaja 45.782,92 HRK kako je specificirano u stupcu 19 Tabele br. 3. Razlike između anuiteta kredita prema Ugovoru o kreditu broj 9012038403 od 19. listopada 2005. godine koje je tužitelj platio i onih koje je trebao platiti uzevši u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,15% godišnje kao i iznos kredita u kunama prema srednjem tečaju CHF-a na dan realizacije kredita kao preplate, uzimajući u obzir samo pozitivne razlike uslijed porasta kamatne stope i tečaja ukupno iznose 86.232,41 HRK kako je specificirano u stupcu 20 Tabele br. 4, od toga s osnova porasta kamatne stope 38.614,06 HRK (odnosno sada 5.125,01 EUR) kako je specificirano u stupcu 18 Tabele br. 4, a s osnova porasta tečaja 47.618,35 HRK (odnosno sada 6.320,07 EUR) kako je specificirano u stupcu 19 Tabele br. 4. U obračunu konverzije na dan 30.09.2015. godine kunska protuvrijednost konvertirane neotplaćene glavnice kredita s vk u EUR viša je za 21.839,90 HRK (odnosno sada 2.898,65 EUR) u odnosu na kunsku protuvrijednost neotplaćene glavnice realiziranog kredita s vk u CHF obračunate po tečaju isplate kredita. U obračunu konverzije kredita na dan 30.09.2015. godine tuženik je tužitelju utvrdio preplatu u iznosu od 2.846,59 EUR, odnosno 21.740,83 HRK koja je tužitelju odobrena za sukcesivnu otplatu budućih 50% dospijevajućih anuiteta nakon solemnizacije Dodatka ugovora o kreditu kojim je regulirana konverzija do potpunog iskorištenja.

51. Tužitelj je na provedeno vještačenje imao primjedbi o kojima se detaljno očitovao u podnesku od 20.12.2021. navodeći u bitnome da vještačenje treba dopuniti i utvrditi visinu preostale glavnice kredita na dan 30.09.2015.godine na način da se primijeni početni otplatni plan, početno ugovorena kamatna stopa te početni srednji tečaj švicarskog franka. Dakle, da se utvrdi stanje kredita koje je bilo na dan 30.09.2015. godine prema početnom otplatnom planu, primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja; na dan 30.09.2015.god. izračunati razliku između nedospjele glavnice po Dodatku i glavnice kredita po početnom otplatnom planu primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog CHF tečaja, te da se u usporedbu kunskih glavnica kredita u konverziji uzme u obzir neotplaćena glavnica kredita u CHF valuti na dan 30.09.2015.god. po početnom otplatnom planu, primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja, nakon čega će tužitelj urediti visinu potraživanja.

52. Iz prve pisane dopune nalaza i mišljenja financijskog vještaka od 11.7.2022. utvrđeno je da na dan 30. rujna 2015. godine razlika između nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR po Dodatku i nedospjele glavnice kredita po početnom otplatnom planu primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog CHF tečaja iznosi 29.563,61 HRK u kojem iznosu je viša kunska protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog kredita, te je time otklonjena primjedba tužitelja na osnovni nalaz i mišljenje vještaka.

53. Tuženik je na provedeno vještačenje, kako na osnovni nalaz i mišljenje, tako i na prvu pisanu dopunu nalaza i mišljenja imao primjedbi o kojima se detaljno očitovao u podnescima od 17.11.2021. i 28.7.2022. predlažući da da stalni financijski vještak izvrši novi izračun na način da prilikom izračuna uzme u obzir kamatnu stopu određenu čl. 11. a Zakona o potrošačkom kreditiranju (3,23%) te negativne vrijednosti odnosno razdoblja otplate kredita u kojim se primjenjivao niži tečaj CHF od početno ugovorenog, a također i da prilikom izračuna uzme u obzir preplatu utvrđenu Dodatkom ugovora o kreditu.

54. Tužitelj je u podnesku od 19.1.2024. predložio da prilikom uračunavanja pretplate sukladno čl. 171. i čl. 172. ZOO-a, financijski vještak obračuna ukupan iznos zateznih kamata koje teku na utvrđenu preplatu po osnovi tečaja i po osnovi kamate od dana dospijeća svakog pojedinog iznos do dana provođenja konverzije- 30.09.2015.god., te da se od iznosa ukupno obračunatih zateznih kamata oduzme iznos preplate utvrđen Dodatkom o konverziji.

55. Financijski vještak je u drugoj pisanoj dopuni nalaza i mišljenja od 26.2.2024. sukladno čl. 171. i čl. 172. ZOO-a izvršio uračunavanje pretplate koja je tužitelju priznata u konverziji te utvrđeno da zatezna kamata koja teče na utvrđenu preplatu po osnovi promjene kamatne stope (38.614,06 HRK, odnosno sada 5.125,01 EUR) od dana dospijeća svake pojedine preplate do 30.09.2015. godine ukupno iznosi 3.422,72 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 1 ove dopune nalaza i mišljenja. Zatezna kamata koja teče na utvrđenu preplatu po osnovi promjene tečaja CHF/HRK (47.618,35 HRK, odnosno sada 6.320,07 EUR) od dana dospijeća svake pojedine preplate do 30.09.2015. godine ukupno iznosi 2.111,34 EUR kako je specificirano u stupcu 18 Tabele br. 2 ove Dopune nalaza i mišljenja. Zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i s osnova promjene tečaja od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa na dan 30.09.2015. godine ukupno iznose 5.534,06 EUR, a što umanjeno za iznos preplate utvrđen u obračunu konverzije od 2.885,50 EUR iznosi 2.648,56 EUR koliko iznosi preostali ukupan iznos dospjele a nepodmirene zakonske zatezne kamate obračunate do 30.9.2015.

56. Nakon druge pisane dopune nalaza i mišljenja financijskog vještaka stranke više nisu imale primjedbi na provedeno vještačenje te ga i sud u cijelosti prihvaća budući je isto izrađeno stručno i objektivno, te je vještak u pisanim dopunama nalaza i mišljenja argumentirano otklonio sve primjedbe stranaka.

57. U odnosu na primjedbu tuženika koja se tiče izračuna tzv. negativnih razlika, valja reći da je ta primjedba neosnovana jer je vještak već u osnovnom nalazu i mišljenju izračunao tzv. negativne razlike u tabeli br. 3, stupac 20., radi se o iznosima koji su označeni minusom (-). U odnosu na primjedbu tuženika koji se tiče primjene kamatne stope od 3,23%, ista je također neosnovana jer je vještak već u osnovnom nalazu i mišljenju pravilno primijenio kamatnu stopu.

58. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Konverzijom nije nestao pravni interes za utvrđenje djelomične ništetnosti iz temeljnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju nije riješeno pitanje preplaćenih anuiteta na ime promjenjive ugovorne kamate i valutne klauzule, jer je financijskim vještačenjem utvrđeno koliko je tužitelj anuitetno preplatio tuženici na ime ugovorne kamate i tečaja zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, aneksom temeljnog ugovora o kreditu nije riješeno pitanje reparacije potrošača uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama ZPK/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba. Unatoč provedenoj konverziji vještak je utvrdio da postoje preplaćeni iznosi koji konverzijom nisu riješeni, odnosno ukalkulirani u namirenje budućih obroka kroz anuitete u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.

59. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer, iako je konverzija valjana, to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 E protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka, što ovdje nije slučaj, jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika, odnosno nije nadoknađena šteta koju su tužitelji pretrpjeli primjenom nepoštenih ugovornih odredaba.

60. Inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

61. Treba ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/20 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, dok je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužiteljica prihvatila konverziju kojom je ovdje izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranoga kredita s valutnom klauzulom EUR.

62. Dakle, iako tuženica tvrdi da je sklapanjem Dodatka osnovnog ugovora dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz čl. 19. b ZPK/07 i da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, gubi iz vida da je kod tužitelja utvrđena pretplata, koja se u skladu s odredbom čl. 19.c st 1. toč. 5. alineja 1. navedenog ZPK/07 mogla koristiti za namirenje budućih obroka kredita sve dok se ta pretplata u cijelosti ne iskoristi, ali očigledno nije, zbog čega tuženica neutemeljeno brani tezu da su sklapanjem dodatka Ugovoru sporne odredbe osnovnog Ugovora suglasnom voljom ugovornih stranaka stavljene izvan snage i da iste ne proizvode nikakve obveze, ni ugovorne, a ni izvanugovorne, s obzirom da je predmet ove parnice pravo tužitelja na restituciju sukladno pravilima o posljedicama djelomične ništetnosti iz čl. 323. st. 1. ZOO. 63. Slijedom svega navedenog valjalo je tužitelju dosuditi po osnovi preplaćene kamate iznos od 5.125,01 EUR, po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 6.320,07 EUR, te po osnovi razlike glavnice na dan konverzije iznos od 3.923,77 EUR. 64. Neosnovan je prigovor tuženika u pogledu tijeka utužene zakonske zatezne kamate, jer se radi o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa se o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi članka 1115. ZOO/05 kojom je propisano da je nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

65. Kad se uzmu u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, nema sumnje da je tuženik nepošteni stjecatelj.

66. Radi se o posljedici ništetnosti ugovornih odredbi pa se smatra kao da i nisu postojale, tako da posljedice djeluju ex tunc, a restitucijski je zahtjev dospio prvog dana nakon dana kada je tužitelj izvršio isplatu po ništetnim ugovornim odredbama kada je počela teći i zastara koja je prekinuta podnošenjem tužbe i počela iznova teći od pravomoćnosti presuda donesenih u kolektivnom sporu.

67. Pri tome sud smatra da je sukladno odredbama iz čl. 171. čl. 172. ZOO-a pravilno visinu tražbine tužitelja utvrditi uračunavanjem pretplate koja je tužitelju već priznata u konverziji, jer je tužitelj u tom dijelu već obeštećen i ne može u ovoj parnici još jednom tražiti taj iznos za koji je već obeštećen.

68. Stoga su tužitelju su sukladno provedenom financijskom vještačenju priznate zatezne kamate na preplaćeni iznos kamate, tečaja i razlike glavnice prilikom konverzije od 1.10.20015., dok je tužitelj odbijen sa zahtjevom za zakonsku zateznu kamatu od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 30.9.20215. Tužitelju je priznata i dospjela nepodmirena zakonska zatezna kamata na preplaćenu kamatu i tečaj obračunata od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 30.9.2015., koja umanjena za pretplatu koja je tužitelju već priznata u konverziji iznos od 2.648,56 EUR, sve to sukladno čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a.

69. Tuženikov prigovor radi prijeboja odbačen je kao neodređen. Naime, tuženik je prigovor radi prijeboja izjavio u podnesku od 21.8.2020. u neodređenom iznosu, te taj prigovor nije specificirao niti nakon pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka u kojem su utvrđene tzv. negativne razlike te sud ovdje upućuje na točku 57. obrazloženja u kojoj se su očitovao o tome zašto su tuženikovi prigovori na provedeno financijsko vještačenje neosnovani, slijedom čega je tuženik već na temelju osnovnog nalaza i mišljenja financijskog vještaka imao sve potrebne podatke da precizira u točno određenom iznosu prigovor radi prijeboja. Kako tuženik navedeno nije učinio to je taj prigovor odbačen kao neodređen. 70. No i bez obzira na navedeno prema stajalištu ovoga suda tuženiku ne pripadaju tzv. negativne razlike te je tužitelj je ispravno postavio svoj tužbeni zahtjev kao restitucijski zahtjev koji kao takav može obuhvaćati samo tzv. preplaćene pozitivne mjesečne razlike. Naime, ne radi se o zahtjevu za naknadom štete da bi se stoga odbijali iznosi negativnih mjesečnih razlika (kad je tužitelj zbog smanjenja tečaja plaćao manje iznose anuiteta) po principu priznavanja samo stvarne štete, već kako je i navedeno o restitucijskom zahtjevu. Eventualne negativne razlike na štetu tuženika nastale su na temelju ugovornih odredbi koje je tuženik sam uglavio, pa stoga za isto nikako ne može tužitelj snositi odgovornost. Plaćanjem tih anuiteta po tečaju nižem od početnog tužiteljica nije primila niti stekla bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po tzv. negativnih razlika. Tuženik tužitelju nije objasnio sve okolnosti koje utječu na promjenu tečaja, niti ga je upoznao s tečajnim rizicima, pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženiku. Tužiteljica kao stranka ugovora nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Iz istih razloga bi bio neosnovan i prigovor radi prijeboja.

71. Tužitelju je parnični trošak priznat temeljem odredbe iz čl. 154. st. 4. ZPP-a. Naime, tužitelj u ovoj parnici nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu (ništetnost dodatka ugovoru o kreditu i dio zakonskih zateznih kamata) a u vezi kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi, pa je tuženik tužitelju u cijelosti dužan nadoknaditi prouzročeni parnični trošak.

72. Tužitelju su temeljem odredbi Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/13, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, u daljnjem tekstu Tarife) dosuđeni parnični troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe 100 bodova prema tbr. 7.1; za sastav podnesaka od 20.9.2012. 100 bodova prema tbr. 8.1.; za sastav podnesaka od 17.8.2020., 20.12.2021., 22.8.2022. po 250 bodova prema tbr. 8.1. prema kojem odvjetniku pripada pravo na nagradu po tbr. 8.1. za najviše četiri podneska; za sastav podnesaka od 5.10.2020. i 28.12.2020. po 25 bodova prema Tbr. 8.4.; za sastav podnesaka od 2.11.2023. i 19.1.2024. po 50 bodova prema Tbr. 8.3.; za sastav podneska od 5.6.2024. 100 bodova prema tbr. 8.3. jer je tužitelju već priznata nagrada za najviše četiri podneska po tbr.8.1.; za zastupanje na ročištima od 4.9.2020., 18.1.2024. i 9.1.2025. po 250 bodova prema Tbr. 9.1.; .; za zastupanje na ročištu za objavu presude 50 bodova prema tbr. 9.3., odnosno ukupno 2.000 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR i PDV od 25% iznosi 5.000,00 EUR.

73. Tužitelju je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 371,62 EUR, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR, pa ukupni trošak tužitelja iznosi 5.424,71 EUR.

74. Iznos predujma od 132,72 EUR je ostao neutrošen i biti će vraćen tužitelju, dok je iznos predujma od daljnjih 200,00 EUR platio tuženik.

75. Tuženik je u cijelosti odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška jer je u sporu uspio u razmjerno neznatnom dijelu.

76. Slijedom svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Puli, 30. siječnja 2025.

Sudac

Milena Blagonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

Dna:

- Pun. tužitelja

- Pun. tuženika