Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: Gž-31/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Osijeku broj P-230/2022-20 od 8. studenog 2024., u sjednici vijeća 30. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbijaju se žalbe tuženice i tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-230/2022-20 od 8. studenog 2024. pod toč. I. i II. izreke te pod toč. III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.258,35 EUR sa zateznom kamatom i dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 150,00 EUR.
II. Nepobijana toč. III. izreke presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 100,00 EUR ostaje neizmijenjena.
III. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu broj 528-50-2975337 sklopljenog 29. srpnja 2005. između pravnog prednika tužitelja VA i tuženice te potvrđenog 29. srpnja 2005. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa iz Osijeka pod brojem OU-986/05 u dijelu odredbe koja glasi: „...po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju po osnovi razlike u tečaju iznos od 1.658,31 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno navedene novčane iznose, pod toč. III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.285,35 EUR sa zateznom kamatom od 8. studenog 2024. do isplate, dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 250,00 EUR.
2. Navedenu presudu u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja pod toč. I. i II. izreke i dijelu kojim je tuženici naloženo tužitelju naknaditi trošak postupka u iznosu od 1.258,35 EUR (toč. III. izreke) pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 107. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2., 3. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 80/22.), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu u smislu žalbenih navoda, odnosno podredno istu ukinuti i predmet vratiti sudu na ponovno suđenje.
3. Pravovremenom žalbom tužitelj pobija odluku o troškovima postupka sadržanu pod toč. III. izreke presude u dijelu kojim je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 150,00 EUR iz svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP, predlažući drugostupanjskom sudu u pobijanom dijelu preinačiti odluku o troškovima u smislu žalbenih navoda.
4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
5. Žalbe tužitelja i tuženice nisu osnovane.
6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu broj 528-50-2975337 od 29. srpnja 2005. sklopljenog između prednika tužitelja VA i tuženice (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i zahtjev za isplatu novčanog iznosa koji je na temelju ništetne odredbe prednik tužitelja VA isplatio tuženici u vremenskom razdoblju od 1. siječnja 2009. do 31. listopada 2012.
7. Ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:
- da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu kojim je tuženica kao kreditor odobrila pravnom predniku tužitelja ŽA kao korisniku kredita - kredit za kupnju rabljenog automobila u iznosu od 21.486,40 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, s rokom otplate od 84 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća
- da je pravni prednik tužitelja VA u razdoblju od 1. siječnja 2009. do 31. listopada 2012. otplaćivao tuženici predmetni kredit
- da je Ugovor o kreditu otkazan od strane tuženice 29. ožujka 2013., a dugovanje po Ugovoru o kreditu u iznosu od 19.458,35 kn isplaćeno je tuženici 21. svibnja 2013. od strane Croatia osiguranja d.d.
- da je korisnik kredita ŽA umro **.**.2020., a njegovim jedinim nasljednikom temeljem rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Osijeku broj O- 2619/2020-12 od 22. prosinca 2020. proglašen je tužitelj RA
- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima je između ostalih i ovdje tuženica ugovarala valutu uz koju je vezana glavnica u CHF jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženica informirala potrošače o bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača
- da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete mogu pozivati na pravna utvrđenja iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe propisane čl. 502.a st. 1. ZPP sukladno čl. 502.c ZPP i da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj se osoba poziva na presude iz postupka kolektivne zaštite
- da nije osnovan prigovor zastare jer zastara restitucijskog zahtjeva s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, odnosno od dana donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a do podnošenja tužbe (16. ožujka 2022.) kojom tužitelj zahtijeva povrat preplaćenog iznosa po osnovi ispunjenja obveze uz valutnu klauzulu u CFH nije protekao opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., u daljnjem tekstu: ZOO/05)
- da iz iskaza tužitelja u bitnom proizlazi da je njegov pravni prednik ŽA (otac) Ugovor o kreditu sklopio radi kupovine osobnog automobila u obiteljske svrhe, da su mu u auto-kući u kojoj je kupio automobil preporučili da sklopi ugovor o kreditu kod tuženice i da mu je kod tuženice preporučeno sklapanje Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli u CHF kao najpovoljnije vrste kredita, da je ŽA bio zaposlen kao voditelj skladišta sa završenom srednjom školom i da od djelatnika tuženice nije bio upozoren o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, kao i da je ŽA redovno otplaćivao kredit do 2013. do kada je bio zaposlen
- da tuženica nije dokazala da je s pravnim prednikom tužitelja pojedinačno pregovarala o uvjetima Ugovora o kreditu i da ga je obavijestila o riziku sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF
- da je na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno financijsko vještačenje po sudskoj vještakinji Dubravki Herceg, koja je u nalazu i mišljenju i usmenoj dopuni nalaza navela da je prednik tužitelja s osnova valutne klauzule radi promjene tečaja u CHF tijekom otplate kredita za razdoblje od 1. siječnja 2009. do 31. listopada 2012. u odnosu na tečaj koji je važio u vrijeme stavljanja kredita na raspolaganje, preplatio tuženici na ime tečajne razlike iznos od 1.658,31 EUR, da stranke nisu imale primjedbe na matematički izračun vještaka, te da je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka cijeneći ga stručnim i izrađenim sukladno pravilima struke jer je vještak jasno i uvjerljivo odgovorio na sva postavljena pitanja u okviru predmeta vještačenja
- da tuženica u odnosu na tzv. negativnu razliku nije postavila točno određen protutužbeni zahtjev niti prigovor radi prijeboja
- da je tužitelj u podnesku od 28. prosinca 2023. odredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Dubravke Herceg.
8. Na temelju navedenog prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., dalje: ZZP/03) utvrdio da je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na ispunjenje kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF (čl. 7. st. 1.) nepoštena, a posljedično tome i ništava u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03, s obzirom da nije dokazano postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF bilo drugačije od utvrđenja u sudskom postupku koji se vodio povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, slijedom čega je odlučio kao pod toč. I. izreke presude. Nadalje, prihvativši u cijelosti nalaz i mišljenje vještakinje iz kojeg proizlazi da je pravni prednik tužitelja temeljem ništetne odredbe o načinu ispunjenja ugovorne obveze primjenom valutne klauzule u CHF isplatio tuženici iznos od 1.658,31 EUR, prvostupanjski sud je pozivom na odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05 naložio tuženici pod toč. II. izreke presude isplatiti tužitelju iznos od 1.658,31 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno navedene novčane iznose, utvrdivši da je tuženica nepoštena stjecateljica novčanih iznosa koji je primila na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu od dana kada su joj isplaćeni.
9. Na žalbu tuženice:
9.1. Pobijajući presudu zbog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP tuženica navodi da prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer nema razloge o odlučnim činjenicama, a da o navedenim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i drugim provedenim dokazima, s obzirom da je prvostupanjski sud zanemario tvrdnju (koju je iznosila tijekom prvostupanjskog postupka) da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju (pravilno: pravnom predniku tužitelja) bila jasna, da se o njoj pojedinačno pregovaralo i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posljedično čemu je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, navodi da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu s pravnim prednikom tužitelja postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, a da je sud pogrešno zaključio da ugovorne stranke nisu pregovarale o valutnoj klauzulu u CHF jer je pravni prednik tužitelja po vlastitom izboru, nakon što je od strane tuženice bio upoznat sa svim okolnostima i rizicima različitih valuta koje je u to vrijeme nudila klijentima, samostalno odlučio sklopiti s tuženicom Ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF. Da je pregovarala s prednikom tužitelja o odredbama Ugovora o kreditu potvrđuje i solemnizacija istog iz koje je razvidno da je javni bilježnik upoznao pravnog prednika tužitelja sa svim pravnim posljedicama sklopljenog pravnog posla. Zaključno, navodi da je Ugovor o kreditu odgovarao pravoj volji pravnog prednika tužitelja i da nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe poštene obzirom su iste jasne, lako razumljive i uočljive.
9.2. Tuženica nadalje ističe da sud prvog stupnja nije bio ovlašten ispitivati da li je odredba Ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je Ugovor o kreditu ispunjen, a pravni prednik tužitelja nikada nije prigovarao visini anuiteta niti je koristio svoje pravo da raskine Ugovor o kreditu.
9.3. Isto tako navodi da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. naveo da se utvrđenja u toj presudi ograničavaju na predugovornu fazu, odnosno fazu objave oglasa i reklama, dok je utvrđenje odnosa pojedinačnog potrošača i banke prepustio utvrđenjima u pojedinačnom sporu, ukazujući da način na koji je prvostupanjski sud protumačio direktan učinak te presude nju onemogućio u dokazivanju činjenica i okolnosti da predmetna ugovorna odredba nije nepoštena, odnosno ništava, osporavajući pritom utvrđenje suda prvog stupnja da je postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja jer u konkretnom slučaju za to nisu bili kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. ZZP/03.
10. Ispitujući presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ovaj sud utvrđuje da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke radi kojih se njezina pravilnost ne bi mogla ispitati jer je prvostupanjski sud u obrazloženju iznio dostatne razloge o odlučnim činjenicama, ocjenu dokaza o spornim činjenicama obrazložio je jasnim, logičnim i uvjerljivim razlozima koji su u skladu sa sadržajem provedenih dokaza, pa stoga nije počinjena navedena bitna povreda, a niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
11. Također, protivno žalbenim tvrdnjama tuženice, prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.
11.1. U odnosu na odredbu iz čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno ispunjenje kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, valja ukazati da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženica (između ostalih banaka) povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima i koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovarala valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, čime je tuženica postupila suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07.).
11.2. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14., 110/15., 14/19.) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice.
11.3. Odredbom čl. 502.c ZPP određeno je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, s time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
11.4. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 kojim je u čl. 81. st. 1. bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je st. 4. iste zakonske odredbe propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo da je dužan to dokazati. Prema čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
12. Kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem ispunjenja obveze uz valutnu klauzulu CHF što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, te kako iz iskaza tužitelja proizlazi da njegov pravni prednik nije bio obaviješten o tečajnom riziku koji je vezan uz valutu CHF, nego mu je upravo vrsta kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF ponuđena kao najpovoljnija opcija kreditnog zaduženja, dok je tuženica odustala od saslušanja osobe koja je sudjelovala u sklapanju Ugovora o kreditu s pravnim prednikom tužitelja na okolnost da je prednik tužitelja u okviru pojedinačnih pregovora bio informiran o rizicima fluktuacije tečaja, odnosno da su pravnom predniku tužitelja dane informacije te vrste bile odgovarajuće da bi se njegov pristanak na sklapanje Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF mogao smatrati „informiranim“, a da je teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je pravni prednik tužitelja bio obaviješten u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala presumpciju iz čl. 81. st. 2. ZZP/03) na tuženici, to je u konkretnom slučaju (kada tuženica nije predlagala dokaze, odnosno kada je od istih odustala) i prema ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud pravilno zaključio da tuženica nije dokazala da je predniku tužitelja dala sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, pa samim time ni razumljivost iste, tim više što je tuženica kao banka raspolagala sa stručnim znanjem temeljem kojeg je mogla znati kada i pod kojim uvjetima može doći do promjene tečaja, te je o tome bila dužna na jasan i transparentan način upoznati i pravnog prednika tužitelja kako bi on mogao razborito odlučiti da li će zaključiti Ugovor o kreditu pod navedenim uvjetima.
13. Nadalje valja istači da zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženicu na način da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen, već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. S obzirom na opseg informiranosti koji je tužitelj opisao u svom iskazu, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da zahtjev transparentnosti prema pravnom predniku tužitelja nije bio zadovoljen. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je riječ o odredbi koja nije jasno i razumljivo sastavljena i koja je nepoštena jer stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posljedično čemu je istu pravilno utvrdio ništetnom pod toč. I. izreke presude.
14. Sudsko utvrđenje ništetnosti dijela predmetne ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna (ništava).
14.1. Kako je temeljem provedenog financijskog vještačenja utvrđeno da je pravni prednik tužitelja temeljem ništetne odredbe preplatio tuženici zbog tečajne razlike u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita ukupan iznos od 1.658,31 EUR, to primjenom čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01. , dalje u tekstu: ZOO/91) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i čl. 1111. st. 1. ZOO/05 važećeg u vrijeme plaćanja tužitelj ima pravo na isplatu navedenog iznosa kojeg je njegov pravni prednik platio tuženici temeljem ništetne ugovorne odredbe.
14.2. Tužitelju sukladno čl. 1115. ZOO/05 pripada pravo i na zateznu kamatu od dana kada je njegov pravni prednik tuženici platio mjesečne anuitete, jer se tuženica na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, s obzirom da je takve odredbe uvrstila u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenom stjecateljicom iznosa koji su joj plaćeni temeljem istih.
15. Tuženica u žalbi tvrdi da tužitelju ne pripada pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu iz razloga jer je kredit u cijelosti otplaćen, pa valja samo kratko navesti da se citirana presuda iz spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa odnosi ne samo na ugovore koji su u vrijeme njezinog donošenja ili još uvijek na snazi, nego i na ugovore koji su prestali ispunjenjem jer su otplaćeni, s time da je za primjenu te presude odlučno tek vremensko razdoblje u kojem je ugovor sklopljen, pa je stoga i u tom dijelu žalba tuženice neosnovana.
16. Imajući stoga u vidu da niti jedan žalbeni razlog zbog kojeg tuženica pobija prvostupanjsku presudu nije osnovan, kraj činjenice što odluku o troškovima postupka sadržanu pod toč. III. izreke, u dijelu kojim je tuženici naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.258,35 EUR sa zateznom kamatom, tuženica pobija samo za slučaj uspjeha u pogledu glavne stvari jer ne pobija način obračuna niti visinu pojedinih troškova kao niti kriterij dosude naknade troškova postupka, a ovaj sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP), to je žalbu tuženice odbio kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio pobijanu presudu pod toč. I. i II. izreke te primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP u odluci o troškovima postupka pod toč. III. izreke u dijelu kojim je tuženici naloženo naknaditi tužitelju trošak u iznosu od 1.258,35 EUR sa zateznom kamatom od 8. studenog 2024. do isplate.
17. Na žalbu tužitelja:
17.1. Tužitelj u žalbi osporavajući odluku o troškovima postupka pod toč. III. izreke, u dijelu kojim je odbijen s dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 150,00 EUR, navodi da ima pravo na trošak sastava podneska od 28. prosinca 2023. temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23., u daljnjem tekstu: Tarifa) u ukupnom iznosu od 200,00 EUR (sud mu je dosudio 50,00 EUR), smatrajući da se radi o obrazloženom podnesku koji je bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. To iz razloga što je navedenim podneskom postavio deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i zahtjev za isplatu te se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka.
17.2. Razmatrajući sadržaj navedenog podneska prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava odmjerio nagradu primjenom Tbr. 8. toč. 4. Tarife u visini od 25 bodova (50,00 EUR), pri čemu je pravilno utvrdio da se ne radi o obrazloženom podnesku s obzirom da se tužitelj sadržajno nije očitovao na nalaz vještaka, nego je postavio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti i isplatu, nakon što je podnio stupnjevitu tužbu u kojoj je činjenično i pravno obrazložio predmet spora zadržavši pravo postaviti tužbeni zahtjev nakon što tuženica dostavi zatraženu dokumentaciju i nakon što se provede vještačenje, pa se i po ocjeni ovoga suda podnesak u kojem tužitelj (samo) određuje tužbeni zahtjev ne smatra obrazloženim podneskom za koji bi tužitelj imao pravo na nagradu primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife.
18. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tužitelja i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP potvrdio presudu pod toč. III. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 150,00 kn sa zateznom kamatom.
19. Nepobijani dio toč. III. izreke presude u dijelu kojim je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 100,00 EUR ostaje neizmijenjen.
20. Zahtjeve tužitelja i tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.
U Varaždinu 30. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća
Milko Sambolek