REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-26/2021-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ČČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Eterović, Šarac i Topić j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. studenoga 2024. u nazočnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika Petra Markovića, odvjetnika, te punomoćnice tuženika Silvije Crnogaća Ćorušić, odvjetnice, dana 30. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206453948 koji glasi: "uz valutnu klauzulu".

II. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206453948 koji glasi: "od 99.500,00 CHF (slovima: devedesetdevettisućapetstoCHF) sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja."

III. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206453948 koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti 668,21 CHF (slovima: šestošezdesetosam i 21/100 CHF) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja."

IV. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 23. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206453948 koji glasi: "Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita izjavljuju kreditoru da su upoznati s činjenicom da su kredit iz čl. 1. ovog ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog ugovora."

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužiteljici ČČ isplati iznos od 21.325,68 eur zajedno sa zateznom kamatom i to na iznos od:

- 0,38 eur od 16. ožujka 2008.

- 9,13 eur od 16. studenog 2008.

- 31,31 eur od 16. siječnja 2009.

- 31,68 eur od 16. veljače 2009.

- 19,84 eur od 16. ožujka 2009.

- 22,56 eur od 16. travnja 2009.

- 23,10 eur od 16. svibnja 2009.

- 18,42 eur od 16. lipnja 2009.,

- 19,24 eur od 16. srpnja 2009.

- 15,35 eur od 16. kolovoza 2009.

- 20,31 eur od 16. rujna 2009.

- 14,80 eur od 16. listopada 2009.

- 18,36 eur od 16. studenog 2009.

- 17,79 eur od 16. prosinca 2009.

- 27,40 eur od 16. siječnja 2010.

- 33,57 eur od 16. veljače 2010.

- 32,23 eur od 16. ožujka 2010.

- 38,36 eur od 16. travnja 2010.

- 49,60 eur od 16. svibnja 2010.

- 52,00 eur od 16. lipnja 2010.,

- 65,21 eur od 16. srpnja 2010.

- 64,76 eur od 16. kolovoza 2010.

- 92,14 eur od 16. rujna 2010.

- 76,19 eur od 16. listopada 2010.

- 79,88 eur od 16. studenog 2010.

- 97,20 eur od 16. prosinca 2010.

- 98,74 eur od 16. siječnja 2011.

- 92,58 eur od 16. veljače 2011.

- 96,31 eur od 16. ožujka 2011.

- 96,51 eur od 16. travnja 2011.

- 107,89 eur od 16. svibnja 2011.

- 132,07 eur od 16. lipnja 2011.

- 159,60 eur od 16. srpnja 2011.

- 189,64 eur od 16. kolovoza 2011.

- 142,20 eur od 16. rujna 2011.

- 126,25 eur od 16. listopada 2011.

- 127,31 eur od 16. studenog 2011.

- 129,51 eur od 16. prosinca 2011.

- 143,28 eur od 16. siječnja 2012.

- 147,42 eur od 16. veljače 2012.

- 142,91 eur od 16. ožujka 2012.

- 142,23 eur od 16. travnja 2012.

- 144,52 eur od 16. svibnja 2012.

- 148,49 eur od 16. lipnja 2012.

- 143,53 eur od 16. srpnja 2012.

- 142,17 eur od 16. kolovoza 2012.

- 130,01 eur od 16. rujna 2012.

- 140,49 eur od 16. listopada 2012.

- 145,37 eur od 16. studenog 2012.

- 142,13 eur od 16. prosinca 2012.

- 138,24 eur od 16. siječnja 2013.

- 136,90 eur od 16. veljače 2013.

- 135,51 eur od 16. ožujka 2013.

- 145,19 eur od 16. travnja 2013.

- 130,95 eur od 16. svibnja 2013.

- 128,62 eur od 16. lipnja 2013.

- 130,02 eur od 16. srpnja 2013.

- 128,55 eur od 16. kolovoza 2013.

- 133,76 eur od 16. rujna 2013.

- 137,14 eur od 16. listopada 2013.

- 138,78 eur od 16. studenog 2013.

- 144,65 eur od 16. prosinca 2013.

- 138,73 eur od 16. siječnja 2014.

- 145,99 eur od 16. veljače 2014.

- 149,65 eur od 16. ožujka 2014.

- 146,46 eur od 16. travnja 2014.

- 141,89 eur od 16. svibnja 2014.

- 142,87 eur od 16. lipnja 2014.

- 146,14 eur od 16. srpnja 2014.

- 148,75 eur od 15. kolovoza 2014.

- 150,60 eur od 3. rujna 2014. te na iznos od

- 14.204,32 eur od 3. rujna 2014., sve do isplate, te da joj nadoknadi parnični trošak u iznosu od 5.208,05 eur zajedno sa zateznom kamatom od 30. siječnja 2025. do isplate, sve kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatu daljnjih 13,89 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom.

r i j e š i o  j e

I. Tužba je povučena za iznos od 809,50 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom.

II. Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužiteljice od 8. siječnja 2024.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška s osnova djelomičnog povlačenja tužbe iz točke I. ovoga rješenja.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 12.4.2006. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206453948 na iznos od 99.500,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita pri čemu je ugovorena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan plaćanja, koje ugovorne odredbe su ništetne kao što je to utvrđeno presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. koja je donesena u postupku protiv ovdje tuženika, a po tužbi Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača. Stoga tužiteljica predlaže utvrditi ništetnim dio ugovornih odredbi čl. 1., 2., 7. i 23. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu kao pod točkom I., II., III. i IV. izreke presude te u tužbi potražuje isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnosti navedenih ugovornih odredbi u iznosu od 22.149,07 eur (166.882,17 kn) na koji iznos potražuje zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate, a potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Međutim, nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica u podnesku od 8.1.2024. (stranica 219-223) konačno potražuje isplatu iznosa od 21.339,57 eur (umjesto ispravno 21.339,55 eur) pa kako je time tužba povučena za isplatu iznosa od 809,50 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom, čemu se tuženik nije protivio, to je temeljem odredbe čl. 193. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom I., a kako je pak tužiteljica u navedenom podnesku od 8.1.2024. (stranica 219-223) zatražila preplate i za neka druga razdoblja i u nekim pojedinačno većim iznosima u odnosu na one iz tužbe te kako je time tužba preinačena, sud je pod točkom II. izreke rješenja ovakvu preinaku tužbe dopustio temeljem odredbe čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a, neovisno o tome što se je tuženik takvoj preinaci tužbe protivio, smatrajući ju svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama, a imajući u vidu da je tužiteljica tužbu preinačila samo usklađujući tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka pa da bez svoje krivnje nije mogla ovako precizirati tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti ističući i prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 4.1.2016. te navodeći da tužiteljica nije dokazala da je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača. Što se tiče same valutne klauzule, tuženik tvrdi da je tužiteljica upoznata s valutnim rizikom što je jasno navedeno u čl. 1. kao i u čl. 23. P) predmetnog Ugovora o kreditu s time da je valutna klauzula izrijekom zakonom dopuštena ugovorna odredba pa ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. S druge strane, banka nije znala niti je mogla/morala znati za rast tečaja CHF pri čemu tuženik ističe da je tečaj CHF prema kuni dugi niz godina bio izuzetno stabilan s time da Švicarska narodna banka štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF pa činjenica što Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Pored toga, tuženik ističe da je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Čguvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Osim toga, tuženik tvrdi da je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu pružio sve potrebne informacije s time da su informacije kako Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune prema EUR bile javno objavljene kao i činjenica da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, a i tuženik je o navedenoj okolnosti informirao tužiteljicu u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenta i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu pri čemu napominje da je tuženik bio posljednja banka koja je u svoju ponudu uvela takve kredite. Stoga predlaže tužbene zahtjeve odbiti u cijelosti te tužiteljici naložiti da mu nadoknadi parnični trošak s time da je u podnesku od 25.8.2021. (stranica 99-104) osporio i potrošačka svojstva predmetnom Ugovoru o kreditu jer iz istoga proizlazi da je tužiteljica sredstva kredita koristila radi kupnje stana u [adresa], a tužiteljica nije dokazala da je odobrena sredstva utrošila namjenski te da se predmetnim stanom koristi isključivo u potrošačke svrhe napominjući da tužiteljica u tom stanu očito ne živi jer se u ovom postupku legitimira na drugoj adresi s time da je uz taj podnesak tuženik dostavio izvod iz sudskog registra za društvo A & B d.o.o. iz kojeg je razvidno da je tužiteljica direktorica istoga pa kako je predmet poslovanja toga društva zastupanje stranih tvrtki, poslovi leasinga, iznajmljivanje strojeva, poslovi posredovanja i na inozemnom tržištu, itd., to tuženik smatra da tužiteljica, kao obrazovana i stručna osoba nije prosječni potrošač. Nadalje, tuženik osporava i zatraženi tijek zateznih kamata ističući da on nikako nije nepošteni stjecatelj. Osim toga, ukazuje na stajalište Suda EU iz presude br. C-81/19 od 9.7.2020. koje je potvrdilo pravno shvaćanje tuženika, a koje se svodi u bitnome da kada ugovorna odredba odražava odredbu nacionalnog prava koja je dispozitivne naravi, ona je obuhvaćena isključenjem predviđenim u čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 s posljedicom da je takva ugovorna odredba isključena od ocjene nepoštenosti. Stoga je isključena kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog Ugovora o kreditu.

4. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 9- 32), u dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (stranica 47-78), u dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 25.8.2021. (stranica 116-118) te u dokumentaciju priloženu uz podnesak tužiteljice od 7.9.2021. (stranica 121-125), provedeno je financijsko vještačenje (stranica 140-153, 172-179 te 210-216), a proveden je i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke (stranica 242 i 243).

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206453948 od 12.4.2006. (stranica 9-14, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i to na iznos od 99.500,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a da je u čl. 1., 2., 7. i 23. toga Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

7. Sporno je jesu li ovakve ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li iste ništetne te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužiteljici isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF. Također je sporno je li nastupila zastara utuženog potraživanja s obzirom na to da je tuženik istakao prigovor zastare. Nadalje, sporno je i to je li tužiteljica potrošač odnosno je li se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe.

8. Uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. vidljivo je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način da je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3.9.2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. potvrđena.

10. Dakle, iz navedenih presuda vidljivo je da su ovi sudovi utvrdili kako ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije, pa kako je navedenim presudama utvrđeno da su takve odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nepoštene i ništetne temeljem odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, to je ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) utvrđena već u citiranim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako navedene odluke sukladno odredbi čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/22) obvezuju sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite i ostvarenja svojih prava koja su mu povrijeđena takvim postupanjem banke, to sukladno odredbi čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) predmetni Ugovor o kreditu u navedenom dijelu nema učinak pa je odlučeno kao pod točkom I. -IV. izreke presude pri čemu je sud imao u vidu i odredbu čl. 502.c ZPP-a smatrajući, suprotno stavu tuženika, da je u ovome postupku vezan za takva utvrđenja navedenih sudova.

11. Pri tome se napominje da tužiteljica u svom iskazu (stranica 242 i 243) navodi kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopila radi kupnje stana odnosno radi rješavanja svog stambenog pitanja jer je do tada bila podstanar, a da u to vrijeme, kao niti kasnije, nije bila vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva te da je ovaj stan cijelo vrijeme koristila upravo za stanovanje sve do 2014. kada ga je prodala. Stoga tvrdi da isti nikada nije iznajmljivala niti je na adresi toga stana bilo registrirano sjedište nekog obrta ili trgovačkog društva. Nadalje, navodi da se je o uvjetima kreditiranja informirala u poslovnici tuženika s time da je od ranije bila klijent tuženika pa kada je izjavila da želi podići kredit radi kupnje stana, ponuđeno joj je sklapanje ugovora o kreditu vezanog uz valutu CHF kao najpovoljniji zbog niže kamatne stope radi čega niti ne zna je li u to vrijeme bilo moguće sklopiti ugovor o kreditu koji bi bio vezan uz neku drugu valutu li da je isti u kunama. Pri tome napominje da joj o samoj valuti CHF nije ništa drugo pojašnjeno pa tako nije niti upozorena na rizik sklapanja takvog ugovora. Navodi da je ovaj kredit u cijelosti otplatila vlastitim sredstvima i to tako da su joj rate ustezane putem trajnog naloga s računa, a na pitanje svog punomoćnika je li mogla pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, navodi da nije jer se je radilo o tipskom ugovoru s time da je ovaj ugovor pročitala prije potpisivanja i nije imala nikakvih nejasnoća. Na pitanje tuženika je li pitala bankara koji bi to bili rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju predmetnog Ugovora o kreditu, a imajući u vidu odredbu čl. 23.P), navodi da takvo što nije pitala bankara niti ju je bilo tko posebno upozorio na ovu odredbu i na takve rizike. Inače navodi da nije znala što znači valutna klauzula te da u vrijeme sklapanja ovoga ugovora nije pratila kretanje tečaja niti je tražila bankara da joj dade projekciju kretanja tečaja valute CHF, a nije se niti interesirala o uvjetima kreditiranja u drugim bankama. Na daljnje pitanje tuženika navodi da je adresa predmetnog stana [adresa] te da joj je poznato trgovačko društvo A & B d.o.o. jer je zaposlenik istoga cijelo vrijeme gdje obavlja administrativne poslove s time da je od 2013. i član uprave toga društva, a da je inače ekonomista, smjer organizacije i menadžmenta.

12. Ovakav iskaz tužiteljice u kojem ista tvrdi da je ovaj Ugovor o kreditu sklopila radi kupnje stana koji joj je bio potreban za stanovanje tj. za njezine osobne potrebe, a da u to vrijeme nije bila vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva i da je ovaj kredit otplatila svojim vlastitim sredstvima te u kojem tvrdi da joj je upravo zaposlenik banke ponudio sklapanje ugovora o kreditu vezanog uz valutu CHF kao najpovoljnijeg zbog niže kamatne stope pri čemu joj nije ništa pojašnjeno o toj valuti u smislu rizika sklapanja takvog ugovora, ovaj sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen uvjerljivo i životno logično.

13. Stoga i iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da ju tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao potrošača, nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, dok s druge strane tuženik nije dokazao da je tužiteljici, kao određenom potrošaču, dao potrebne obavijesti prije sklapanja ovog konkretnog ugovora, već je naprotiv u podnesku od 6.9.2024. (stranica 224 i 225) odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka – osobnog bankara kojeg je inače u odgovoru na tužbu predložio saslušati na okolnost da je tužiteljica bila informirana o parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF jer da je tuženik za to imao određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati.

14. Slijedom navedenoga, utvrđena je obveza tuženika da tužiteljici temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a vrati iznose koje je temeljem takvih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu od nje primio zbog stjecanja bez osnove, a sve iz razloga što su se u konkretnom slučaju tužiteljici morali na transparentan način objasniti rizici ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

15. Naime, prema odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su nerazumljive i nedorečene.

16. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

17. Provedenim vještačenjem po Econity d.o.o., sudskom vještaku iz područja bankarstva, financija i računovodstva (stranica 140-153), čiji je zadatak bio utvrditi razliku između visine anuiteta ugovorenih predmetnim Ugovorom o kreditu i visine anuiteta koje je tužiteljica plaćala na temelju naknadno utvrđenih anuiteta zbog promjene ugovorenog tečaja CHF, utvrđeno je da ukupna preplata iznosi 166.882,72 kn, a ako se uzme u obzir i preplata i potplata, tada ista ukupno iznosi 164.823,14 kn, sve ukoliko tužiteljica nije dobila kamatne razlike u drugom predmetu, a ako je tužiteljica dobila kamatne razlike u drugom predmetu, tada ukupna preplata iznosi 163.502,19 kn, dok ista tada iznosi 161.523,83 kn ako se u obzir uzme i preplata i potplata. Pri tome su pojedini mjesečni anuiteti zajedno s datumom njihovog dospijeća i plaćanja prikazani u posebnim tablicama.

18. Ovakvom nalazu i mišljenju vještaka tužiteljica nije prigovorila, dok mu je tuženik prigovorio navodeći u podnesku od 6.9.2022. (stranica 160-163) da je vještak krivo izračunao tečajnu razliku na dan konačne otplate kredita jer nije simulirao anuitet koji bi bio obračunat prema inicijalnim uvjetima, nego je preslikao stanje sa stvarnog prometa.

19. U dopuni nalaza i mišljenja (stranica 172-179) navedeni financijski vještak je ovakav prigovor tuženika prihvatio kao osnovan te je sukladno navodima tuženika izradio novi izračun uklanjajući pogrešku kod prijevremene otplate pa je slijedom navedenoga naveo da ukupna preplata iznosi 164.163,57 kn, a ako se uzmu u obzir i preplate i potplate, tada razlika iznosi 162.104,00 kn.

20. Nakon što je tuženik u podnesku od 6.12.2022. (stranica 186-202) ukazao da je tužiteljica razliku kamate već utužila u drugom ovosudnom postupku, navedeni financijski vještak je ponovno pozvan na dopunu nalaza i mišljenja te je u svom očitovanju (stranica 210-216), uzevši u obzir da je tužiteljica u drugom predmetu već utužila kamatnu razliku, naveo da tada ukupna preplata iznosi 160.783,07 kn, a ako se uzmu u obzir i potplaćeni anuiteti, tada bi ta razlika iznosila 158.804,71 kn. 21. Nakon navedenih dopuna i očitovanja ovog financijskog vještaka sud je njegov nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti kao stručan i objektivan uz napomenu da mu niti tuženik više nije prigovarao, a da je tužiteljica upravo sukladno istome konačno uredila tužbeni zahtjev u podnesku od 8.1.2024. (stranica 219-223).

22. Pri tome se napominje da sud nije uzeo u obzir iznose odnosno razdoblja kada je tužiteljica plaćala manje anuitete jer je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen, iako je ovim financijskim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica radi toga neke anuitete platila u manjem iznosu tj. za te iznose nije umanjeno potraživanje tužiteljice na ime preplaćenih iznosa zbog promjene tečaja valute CHF, a sve imajući u vidu pravno shvaćanje proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18.12.2023. koje glasi:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

23. Temeljem objedinjenog pravnog shvaćanja sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022. ovaj sud je utvrdio da je tuženikov prigovor zastare djelomično osnovan jer sukladno tome pravnom shvaćanju ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pa kako iz navedenoga proizlazi da zastarni rok za utuženo potraživanje, dakle, ne počinje teći tek od dana pravomoćnosti ove presude kojom je naknadno utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, to je za potraživanje tužiteljice s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u iznosu od 5,04 eur čije je dospijeće 16.6.2006., u iznosu od 2,25 eur čije je dospijeće 16.7.2006., u iznosu od 3,28 eur čije je dospijeće 16.9.2006. te u iznosu od 3,30 eur čije je dospijeće 16.10.2006., nastupila zastara jer se u konkretnom slučaju radi o tražbini koja temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina pa je ovaj rok protekao neovisno o tome što od pravomoćnog okončanja postupka kolektivne zaštite potrošača, kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., pa do 4.1.2021., kada je podnesena tužba u ovome predmetu, nije protekao navedeni zastarni rok od pet godina. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a za taj dio potraživanja jer je taj parnični postupak pokrenut podnošenjem tužbe od 4.4.2012., dok navedeno potraživanje, dakle, dospijeva u razdoblju od 16.6.2006. do 16.10.2006. pa je navedeno potraživanje izvan petogodišnjeg roka zastare tako da za isto danom podnošenja kolektivne tužbe nije mogao biti prekinut rok zastare odnosno da temeljem odredbe čl. 245. st. 1. ZOO-a za to potraživanje zastara nije počela teći iznova pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Stoga je pod točkom VI. izreke presude odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatu ukupnog iznosa od 13,89 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom.

24. S druge strane, sud nije prihvatio osnovanim tuženikov stav da bi nakon presude Suda EU u predmetu C-81/19 ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga jer da je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, a sve to imajući u vidu da je nepoštenost, a time i ništetnost takvih istovrsnih odredbi već pravomoćno utvrđena u navedenom kolektivnom sporu kakvim utvrđenjima je ovaj sud vezan temeljem citiranih odredbi čl. 502.c ZPP-a te čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/22) pri čemu se ukazuje i na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja poslovni broj Rev-18/18 od 26.5.2020. prema kojemu ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

25. Što se pak tiče utvrđivanja potrošačke namjene predmetnog kredita, ukazuje se da je već iz navedenog Ugovora o kreditu (stranica 9-14) vidljivo da ga je tužiteljica potpisala kao fizička osoba radi kupnje stana u [adresa] pa kako tužiteljica u svom iskazu jasno navodi da je ovaj stan kupila za svoje osobne potrebe tj. radi stanovanja, a da u to vrijeme nije bila vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva te da ovaj stan nikada nije davala u najam niti je na adresi toga stana bilo registrirano sjedište nekog obrta ili trgovačkog društva uz napomenu da je ovaj kredit otplatila svojim vlastitim sredstvima, to iz svega navedenoga proizlazi svojstvo potrošača tužiteljice pa ako tuženik tvrdi suprotno, tada je na njemu teret dokazivanja jer tužiteljica ne može dokazivati tzv. negativne činjenice.

26. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci presude pod točkom V. odnosno tužiteljici je temeljem stjecanja bez osnova sukladno utvrđenju iz provedenog financijskog vještačenja ukupno dosuđen iznos od 21.325,68 eur na ime preplate zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli pri čemu joj je priznato pravo na zatezne kamate od svake pojedine uplate do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

27. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a imajući u vidu da tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva, a da zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi.

28. Trošak tužiteljice odnosi se na zastupanje po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, u daljnjem tekstu: Tarifa) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 500,00 eur (250 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podnesaka od 3.3.2021., 7.9.2021., 19.9.2022. i 1.12.2022. u iznosima od po 500,00 eur (250 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 3. za sastav podnesaka od 23.12.2022. i 8.1.2024. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 9.9.2021. i 27.11.2024. u iznosima od po 500,00 eur (250 bodova x 2,00 eur) što daje iznos od 3.900,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 975,00 eur, dok trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi plaćenih 133,97 eur, a trošak financijskog vještačenja iznosi 199,08 eur pa to sveukupno daje iznos od 5.208,05 eur koliko je tuženiku i naloženo da joj nadoknadi na ime parničnog troška. Pri tome tužiteljici nije dosuđen trošak sudske pristojbe na presudu iz razloga što tužiteljica u ovome postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, nije obveznik plaćanja iste sukladno čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18 i 51/23).

29. Na dosuđeni parnični trošak tužiteljici je priznato pravo na zatezne kamate temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a od 30.1.2025. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate.

30. Tužiteljici su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a.

31. S druge strane, sud je pod točkom III. izreke rješenja odbio kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška s osnova djelomičnog povlačenja tužbe iz točke I. izreke rješenja, a sve iz razloga što se konkretno radi o situaciji kada je isti trošak zastupanja i u odnosu na tužbeni zahtjev iz tužbe i u odnosu na konačno postavljen tužbeni zahtjev nakon djelomičnog povlačenja tužbe pa tada tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška zbog djelomičnog povlačenja tužbe jer je, dakle, isti trošak zastupanja tuženika u odnosu na oba ta zahtjeva s obzirom su oba obuhvaćena istim tarifnim razredom prema Tarifi odnosno u oba slučaja se radi o istom trošku zastupanja (250 bodova po svakoj parničnoj radnji).

U Zagrebu, 30. siječnja 2025.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude i rješenja.

DNA:

- punomoćnicima tužiteljice

- punomoćnicima tuženika